Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-1474/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Posojilnica Bank eGen, Paulitsschgasse 5-7, 9010 Kleagenfurt am Worthersee, Republika Austrija, OIB: 24250429800, zastupanog po punomoćniku Marku Paulinović, odvjetniku u Zagrebu, protiv I.-ovršenika AK, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. -ovršenice OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, radi ovrhe, odlučujući o žalbi I. i II.-ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj Ovr-8062/2016-45 od 13. lipnja 2024., dana 28. studenog 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj Ovr-8062/2016-45 od 13. lipnja 2024. i rješava:

Odgađa se ovrha do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja djelomične ništetnosti, koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-3475/2024, ili do drugačije odluke suda.

II. O troškovima postupka ovršenika nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se po završetku postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe.

2. Protiv navedenog rješenja žale se ovršenici zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20. i 114/22 - dalje: OZ), te predlažu pobijano rješenje preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovrhovoditelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijano rješenje uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge propisane odredbom čl. 50. st. 5. OZ kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te na bitne povrede odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba ovršnog postupka, a niti žalitelji određeno ne navode koje bi to bitne povrede bile učinjene.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da su ovršenici podnijeli prijedlog za odgodom ovrhe u kojem navode da su podnijeli tužbu protiv tuženika, ovdje ovrhovoditelja, pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-3475/2024 radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koji sadrži nepoštene odredbe i temeljem kojih se vodi ovaj ovršni postupak. Također, navode da ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji da je zaključio korisnik kredita kao fizička osoba sa trgovcem te je iz navedene tužbe razvidna vjerojatnost ništetnosti više odredbi, slijedom čega predlažu da se ovrha odgodi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-3475/2024, a radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i isplati. Pri tome se ovršenici pozivaju na presude suda Europske unije i to u predmetima C-407/18 i C-32/14, kao i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK), te Zaključke Vrhovnog suda RH od 11.3.2022. i 22.5.2023., smatrajući pri tome da postoji vjerojatnost njihovog uspjeha u parničnom postupku P-3475/2024 kojeg su pokrenuli pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, te da bi u tom slučaju daljim provođenjem ovrhe na njihovoj strani, mogla nastati nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta.

7. Prvostupanjski sud odbija prijedlog za odgodom ovrhe sa obrazloženjem da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-161/2018-44 pravomoćno je utvrđeno da cijeli Ugovor o jednokratnom kreditu, Ugovor o jamstvu i Sporazum o osiguranju potraživanja zasnivanjem zajedničkog založnog prava od 1. srpnja 2010. nisu ništetni, odnosno da su valjane isprave na temelju kojih je sud i odredio ovrhu dok iz sadržaja prijedloga ovršenika za odgodom ovrhe podnesenog 7. lipnja 2024. proizlazi da oni odgodu ovrhe traže do okončanja parničnog postupka kojeg su pokrenuli pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i koji se vodi pod poslovnim brojem P-3475/2024, a radi djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i isplati. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da pravomoćnim odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja presudom Općinskog građanskog suda u Zgrebu P-161/18-44 u odnosu na cjelinu Ugovora o jednokratnom kreditu, Ugovora o otplati kredita (Ugovor o jamstvu) i Sporazumu o osiguranju potraživanja osnivanjem založnog prava, odnosno utvrđenjem da su navedeni akti valjani, odlučeno je i o valjanosti pojedinih odredbi navedenih Ugovora i Sporazuma tako da je presudom P-161/18-44 od 24. ožujka 2022. pravomoćno odlučeno da nisu ništetne niti pojedine odredbe navedenih Ugovora i Sporazuma, odnosno da su valjane odredbe navedenih ugovora i sporazuma čiju ništetnost ovršenici kao tužitelji zahtijevaju u parničnom postupku P- 3475/2024, slijedom čega ovršenici nisu učinili vjerojatnim uspjeh u parničnom

8. Zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan.

9. Najprije valja reći da bez obzira na to što se u konkretnom slučaju u pogledu statusa ovršenika ne primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. i 128/22. - dalje: ZPK), kao poseban propis, jer je riječ o ugovoru o kreditu čiji je iznos veći od 132.722,81 € (članak 3. stavak 1. točka a) ZPK), ovršenik ima pravo pozivati se na ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu prema odredbama općeg propisa, a to je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. – dalje: ZZP). Kako je prema odredbi članka 4. točka 21. tog Zakona propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a da iz ugovora o kreditu (list 7-101 spisa) ne proizlazi da ovršenik ne bi imao status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, upravo je zaštita njegovih osnovnih prava potrošača uređena ZZP.

10. Zbog navedenoga, provedbu ovrhe, a vezano s tim i odgodu ovrhe, treba promatrati i kroz načelo djelotvornog osiguravanja provedbe Direktive vijeća broj 93/13/EEZ, jer je upravo člankom 2. stavak 1. točka 1. ZZP propisano da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima i taj akt. Naime, Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema Odluci Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. s gledišta načela djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

11. Pri tome valja napomenuti da, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, vođen parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o zajmu pod brojem P-161/2018-44 kojim je odbijen tužbeni zahtjev da za utvrđenjem da je ništetan cijeli Ugovor o jednokratnom kreditu, Ugovor o jamstvu i Sporazum o osiguranju potraživanja zasnivanjem založnog prava, a koji je vođen i u kojem je pravni osnov tužbe bio Zakon o ništetnosti ugovora o kreditima s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj koji zakon je ukinut, ne utječe na pravo ovršenika na odgodu ovrhe. Naime, u navedenom parničnom postupku se nije ispitivao sadržaj ugovora niti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, već isključivo se utvrđivalo mjesto sklapanja ugovora, jer je pravni osnov tužbe bio Zakon o ništetnosti ugovora o kreditima s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj, koji zakon je ukinut, slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, dok novom tužbom ovršenici traže ispitivanje valjanosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu te isplatu stečenog bez osnove. Dakle, proizlazi da se radi o različitim činjeničnim supstratima, odnosno da se ništetnost istog ugovora o kreditu traži po različitim činjeničnim osnovama, slijedom čega je za odlučivanje o odgodi ovrhe neodlučno to što je tužbeni zahtjev prethodno odbijen po osnovi drugačijeg činjeničnog supstrata od onog koji je istaknut u kasnijem postupku.

12. Nadalje, valja reći da Sud Europske unije u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ najprije je obrazložio kako sukladno slovenskom nacionalnom pravu (koje se u tom postupku analizira) odgoda ovrhe do donošenja pravomoćne odluke o meritumu dopuštena samo iznimno i podliježe strogim zakonskim uvjetima u pogledu dokazivanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, koji isključuje štetu povezanu sa samom ovrhom, čime ta odgoda u praksi postaje gotovo nemoguća. Takvo ovršno-pravno uređenje, prema kojem je sukladno ocjeni suda Europske unije odgoda ovrhe u praksi gotovo nemoguća, sadrži i hrvatsko pravo, konkretno odredba članka 65. stavak 1. točka 4. OZ kojom je propisano da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti. Ni u hrvatskom pravu u ovršnom postupku se ne može ispitivati nepoštenost pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgoditi ovrhu, a to primjenu prava Unije, konkretno navedene Direktive, čini nemogućom ili pretjerano teškom.

13. Kako presuda Suda Europske unije broj C-407/18 obvezuje i sudove u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na to da se u ovom predmetu i u predmetu u odnosu na koji je Sud Europske unije donio navedenu presudu, radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji (ovršni je postupak iniciran protiv korisnika kredita na temeljem ovršne isprave, solemnizirane javnobilježničke isprave, sporazuma o osiguranju potraživanja zasnivanjem zajedničkog založnog prava, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja iz ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 1. srpnja 2020. za iznos od 320.974,55 eura koji ovršenik smatra ništetnim jer sadrži nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača), to su prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem članka 65. stavak 1. točka 4. OZ, i to neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti.

14. S tim u vezi ističe se i da je 11. ožujka 2022. na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske održan sastanak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojem je donesen slijedeći zaključak: "U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe."

15. Upravo navedeni zaključak ukazuje na značaj prava potrošača u današnjem društvu, odnosno na potrebu što šire zaštite prava potrošača, a u povezanosti s tim je i zaključak o potrebi odgode ovrhe u kojoj se ovrha provodi na nekretnini u situaciji kada ovršenik vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i očitovanja o osiguranju novčane tražbine založnog dužnika kao javnobilježničkog akta. Sve to i bez obzira na to što je ovršenik dobrovoljno zasnovao založno pravo na nekretnini, jer ukoliko je ništetna tražbina iz ugovora o kreditu, ništetno je i njezino osiguranje.

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ odlučiti kao u toč. I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

17. Zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška na ime sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ bio nužan za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 28. studenog 2024.

Sutkinja

Sabina Dugonjić