Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-115/2022-11

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Paljevec predsjednice vijeća te Ivane Bilušić i Ivane Dubravke Kovačević članica vijeća uz sudjelovanje Marije Batinjan zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RC i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog RC te optuženog RCĐ podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-205/2015. od 19. studenog 2021., u sjednici održanoj 28. studenog 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog RC odvjetnika Nebojše Bestića, a odsutnosti državnog odvjetnika i optuženika RCĐ te njegova branitelja odvjetnika Veljka Miljevića,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I., žalbe optuženog GC i optuženog RCĐ su bespredmetne.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženi RC (u odsutnosti) i optuženi RCĐ proglašeni su krivim da su na način i pod okolnostima opisanim u pod točkom I. izreke presude počinili kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. (točka II. izreke), te su na temelju istog zakonskog propisa optuženi RC i optuženi RCĐ svaki osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet mjeseci, a na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11. svakom od optuženika izrečena je uvjetna osuda pa kazna zatvora na koju je svaki od optuženika osuđen neće biti izvršena ako optuženici u roku tri godine od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo točke (točka III.-IV. izreke).

1.1. Pod točkom V. izreke na temelju članka 54. KZ/11 optuženom RC u slučaju opoziva uvjetne osude u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato je vrijeme lišenja slobode od 29. svibnja 2013. do 30. svibnja 2013. godine na način da se jedan dan lišenja slobode izjednačava s jednim danom kazne zatvora, a optuženom RCĐ u slučaju opoziva uvjetne osude u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato je vrijeme lišenja slobode od 29. svibnja 2013. do 30. svibnja 2013. godine na način da se jedan dan lišenja slobode izjednačava s jednim danom kazne zatvora.

1.2. Pod točkom VI. izreke na temelju članka 189. stavak 1. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/08.) optuženom RC vraćen je remen smeđe boje, dioptrijske naočale, olovka, mobitel marke Samsung, metalni prsten, metalni sat, pet ključeva, vezice, putovnica, vozačka dozvola, 14,55 kuna, etui privremeno oduzeto od istog zapisnikom OKC-a Policije PU Karlovačke od 30. svibnja 2013. godine, broj 511-05-02-09-173/23-13.

1.3. Pod točkom VII. izreke na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 optuženi RC obvezan je naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08 s osnova pristupa svjedoka TC u iznosu od 27,00 kuna, s osnova pristupa svjedokinje OC u iznosu od 30,00 kuna, te s osnova pristupa svjedoka EC u iznosu od 30,00 kuna. Optuženi RC obvezan je naknaditi i trošak kaznenog postupka iz osnove članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08 u iznosu od 2.000,00 kuna s osnova paušalne svote, a koji trošak mu je nalaženo uplatiti u korist Proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od izvršnosti presude. Na temelju članka 148. stavak 1. i 4. ZKP/08 optuženi RC obvezan je naknaditi i trošak kaznenog postupka iz osnove članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08 s osnova nagrade i nužnih izdataka svog branitelja po službenoj dužnosti, u visini koja će biti odmjerena posebnim rješenjem, po pravodobnom postavljenom zahtjevu. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 optuženi RCĐ obvezan je naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08 s osnova pristupa svjedoka TC u iznosu od 27,00 kuna, s osnova pristupa svjedokinje OC u iznosu od 30,00 kuna, te s osnova pristupa svjedoka EC u iznosu od 30,00 kuna. Optuženi RCĐ obvezan je naknaditi i trošak kaznenog postupka iz osnove članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08 u iznosu od 1.000,00 kuna s osnova paušalne svote, a koji trošak mu je nalaženo uplatiti u korist Proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od izvršnosti presude.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženicima izrekne stroža kazna.

2.1. Protiv presude se žali i optuženi RC po branitelju, odvjetniku Nebojši Bestiću zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda "u potpunosti ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na novo suđenje i odlučivanje ili da se preinači na način da 1. - optuženika oslobodi optužbe". Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.2. Žalbu protiv presude podnio je i optuženi RCĐ osobno te po branitelju, odvjetniku Veljku Miljeviću. U osobnoj žalbi ističu se žalbene osnove bitna povreda odredaba kaznenog postupka te nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a obrazlaže se pogrešno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom "u potpunosti ukinuti prvostupanjsku presudu te ga u cijelosti osloboditi od optužbe" te dodatno da ga se "sukladno članku 148. stavak 6. ZKP/08 oslobodi od dužnosti naknade svih sudskih troškova ovog kaznenog postupka jer je nezaposlen te bi time bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje". U žalbi po branitelju uvodno se ističu žalbene osnove bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 5. i 11. te stavak 2. i stavak 3. ZKP/08, povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da II optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća. S obzirom na to da se ove dvije žalbe međusobno podudaraju i nadopunjuju, s njima je postupljeno kao s jednom žalbom.

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi RC po branitelju odvjetniku Nebojši Bestiću kao i optuženi RCĐ po branitelju odvjetniku Veljku Miljeviću u kojim odgovorima pobijaju žalbene navode državnog odvjetnika ističući njihovu neosnovanost te predlažu da se ista žalba odbije.

4. Spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08.

5. Na zahtjev istaknut u žalbi branitelj optuženog RC (optuženom RC sudi se u odsutnosti), optuženi RCĐ i njegov branitelj, te državni odvjetnik obaviješteni su o datumu održavanja sjednice. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženog RC odvjetnika Nebojše Bestića. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika, optuženog RCĐ i njegova branitelja odvjetnika Veljka Miljevića u skladu s člankom 475. stavak 3. ZKP/08.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalbe optuženog GC i optuženog RCĐ su bespredmetne.

7. Žalitelj RCĐ smatra da je ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 5. ZKP/08. jer da nije postojao prijedlog žrtve oštećenog PC za progon optuženika, a koji je po članku 139. stavak 4. KZ/11 morao postojati kako bi se moglo optuženike progoniti zbog učina kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11.

7.1. U vezi sa istaknutim žalbenim navodima potrebno je prvo navesti da je predmetni kazneni postupak vođen na temelju optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu broj K-DO-338/13 od 10. srpnja 2013. zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. u vezi članka 87. stavak 21. KZ/11., koja optužnica je izmijenjena u pravnoj kvalifikaciji na ročištu od 29. ožujka 2021. (list 347) na način da se optuženici terete zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. i to počinjenog na štetu LC i PC. U pobijanoj presudi, koja se odnosi na kazneno djelo prijetnje počinjenog na štetu samo PC, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 139. stavak 4. KZ/11. u odnosu na iskazivanje svjedoka/žrtve JC koji je izričito na ročištu 29. ožujka 2021. izjavio da ne želi da se vodi ovaj postupak i pravilno je prvostupanjski sud dio optužbe kojim su se optuženici teretili da su kazneno djelo prijetnje počinili i na štetu LC ispustio iz činjeničnog opisa djela za koje je optuženike proglasio krivim (neovisno o pravilnosti pravne kvalifikacije utvrđenog protupravnog ponašanja obojice optuženika koju je primijenio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, o čemu će više biti riječi u nastavku). Isto tako pravilo je prvostupanjski sud ostavio u činjeničnom opisu navode da je kazneno djelo počinjeno na štetu PC i smatrao da postoji prijedlog za progon žrtve PC s obzirom da je taj oštećenik na ročištu 29. ožujka 2021. (list 348-349) ponovio da je zbog predmetnog događaja otišao do načelnika Policijske uprave, obavijestio ga o događaju i zatražio da policija intervenira, da je događaj shvatio ozbiljno i osjetio strah za svoju obitelj. Takvo iskazivanje podudarno je s činjenicom da prema kaznenoj prijavi, sa lista 6 spisa, PC je podnio kaznenu prijavu Policijskoj upravi Karlovačkoj, Službi za kriminalističku policiju zbog kaznenog djela prijetnje. Na taj način zadovoljena je procesna pretpostavka za kazneni progon kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. u smislu članka 197. stavak 1. ZKP/08 i članka 47. stavak 3. ZKP/08. i žrtva PC nije od toga odstupio prilikom ispitivanja pred sudom. Uzgred se napominje, a što se tiče samog sadržaja izrečene prijetnje ovlašteni tužitelj može do kraja dokaznoga postupka mijenjati činjenični opis optužbe i nije vezan sadržajem izjave žrtve koji je dala prilikom podnošenja kaznene prijave.

7.2. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni prigovori optuženog GCĐ da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 5. ZKP/08. , a izjava žrtve PC dana na istom ročištu 29. ožujka 2021. da "ne želi sudjelovati kao oštećenik u postupku niti želi bit obaviješten o okolnostima iz članka 43. stavak 1. točka 10. i 11. ZKP/08 i ne želi postaviti imovinskopravni zahtjev" nema značaj koji joj pridaje ovaj žalitelj. Naime, pravo žrtve na podnošenje prijedloga za progon sukladno odredbama Kaznenog zakona se razlikuje od prava koje žrtva ima na sudjelovanje u kaznenom postupku kao oštećenik i nije riječ o istoznačnicama.

8. Nadalje, nije u pravu optuženi RCĐ, kada žaleći se zbog postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i nejasna. Naime, argumentirajući ovaj žalbeni navod ovaj žalitelj smatra da s obzirom da je u činjeničnom opisu pobijane presude u odnosu na optužnicu ispušteno zastrašivanje LC, a optuženici su pobijanom presudom osuđeni da su postupali s ciljem da "zastraše PC", koji tamo uopće nije bio prisutan niti iz činjeničnog opisa proizlazi jesu li uopće i kako do PC doprle prijetnje koje su izgovorene LC niti je navedeno koji od optuženika iznosi koje inkriminirajuće riječi, dakle, da je uslijed tako nejasnog činjeničnog opisa pobijane presude povrijeđen i kazneni zakon po pitanju je li djelo za koje se optuženi RCĐ progoni uopće kazneno djelo. Također, da iz činjeničnog opisa ne proizlazi zakonski opis djela jer da u činjeničnom opisu nije opisano za koga je uopće strahovao PC za sebe ili za svoju obitelj.

8.1. Međutim, imajući u vidu sadržaj izreke pobijane presude to je potpuno jasno i nedvosmisleno precizirano za koje kazneno djelo, počinjeno na čiju štetu, na koji način i s kojim ciljem (činjenično i zakonski opisano te pravno označeno pod točkama I. i II. izreke) su optuženici RC i RCĐ proglašeni krivim (neovisno o pravilnosti pravne kvalifikacije utvrđenog protupravnog ponašanja obojice optuženika koju je primijenio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, o čemu će više biti riječi u nastavku). Da bi se radilo o kaznenom djelu prijetnje (neovisno iz kojeg stavka članka 139. KZ/11. pa tako i za stavak 2.), kao bitan element, za prijetnju mora saznati osoba kojoj je prijetnja upućena, pri čemu je nebitno od koje osobe je to saznala (počinitelja ili treće osobe), dakle nije uvjet da žrtva bude osobno prisutna inkriminacijama. Upravo je tako koncipiran činjenični opis pobijane presude iz kojeg je razvidno da je PC saznao za inkriminirani događaj jer je to kod njega izazvalo osjećaj straha i nesigurnosti (za istaknuti je da bitan element kaznenog djela prijetnje nije posljedica nastupjela kod žrtve uslijed ponašanjem optuženika). Stoga činjenični opis kaznenog djela iz pobijane presude sadrži sve bitne elemente kaznenog djela za koji su optuženici proglašeni krivim i pri tome riječi koje se navode u činjeničnom opisu su konkretizirane, te odgovaraju onima koje se nalaze u činjeničnom opisu inkriminacije optužnice. Ujedno te riječi su objektivno, po karakteru i s obzirom na okolnosti navedene u činjeničnom opisu prikladne za stvaranje straha, nespokojstva, osobne ugroženosti. S obzirom da je iz činjeničnog opisa izreke pobijane presuda razvidno što su optuženici govorili predmetne prigode i kako su se ponašali, odnosno koja je bila dinamika inkriminiranog zbivanja i radnje počinitelja (a uključivale su i nasrtanje optuženog RC na LC), zasigurno u tom kontekstu izgovaranje inkriminiranih riječi objektivno predstavlja ozbiljnu prijetnju usmrćenjem, što znači da točno označavanje izgovorenih riječi na način da se označi koje riječi je koji od dvojice optuženika u kojem trenutku izgovorio nije odlučujuće jer ne bi davalo drugačiji značaj njihovim inkriminiranim postupcima. Stoga, izreka pobijane presude je razumljiva. Drugostupanjski sud je također utvrdio da u pobijanoj presudi ne postoji nejasnoća u danim razlozima koja bi pobijanu presudu učinila nerazumljivom i koja bi za posljedicu imala bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud dao dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama vezano za zaključak da su u ponašanju obojice optuženika ispunjena obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. (navedene u točkama 12.- 23. obrazloženja), dok je drugo pitanje je li u tom dijelu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će više biti riječi u nastavku. Isto tako druga je stvar što žalitelj optuženi RCĐ smatra da utvrđenje prvostupanjskog suda o počinjenju kaznenog djela u ponašanju žalitelja ne odgovara dokazima u spisu te ga ne prihvaća, a što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu. Naime, ovakvim žalbenim navodima ovaj žalitelj u stvari nije zadovoljan ocjenom dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda. Time pak nije ostvaren istaknuti oblik povrede iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., jer je ocjena dokaza i izvođenje zaključaka iz dokazne građe činjenično pitanje tako da se u naravi radi o žalbenom pobijanju pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Postupovnu povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. žalitelj RCĐ obrazlaže izostankom prava na obrazloženu sudsku odluku zbog propusta u obrazlaganju pobijane odluke čime smatra da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

9.1. Međutim, žalitelj gubi iz vida da povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda nema uopće razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni, a o tome ovdje očito nije riječ. Prvostupanjski je sud, kao što je to već naprijed navedeno, za sva svoja utvrđenja i odluke dao dostatno i razumno obrazloženje pa tako i u odnosu na utvrđenja da su optuženici svojim ponašanjem ispunili obilježja kaznenog djela prijetnje na štetu PC, pa ti razlozi nisu proizvoljni. To što ovaj žalitelj nije zadovoljan takvim obrazloženjem je irelevantno s aspekta povrede prava na pravično suđenje kao i povrede dužnosti iz članka 459. stavka 4. do 6. ZKP/08. koja bi bila od utjecaja na presudu. Osim toga, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. – ispravak, 76/10., i 5/14. - Ustav) ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Dakle, nije u pravu žalitelj i nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

10. Daljnju postupovnu povredu optuženi RCĐ nalazi u povredi „načela in dubio pro reo“. Prigovara načinu zaključivanja prvostupanjskog suda smatrajući da je prvostupanjski sud "neosnovano II. optuženika proglasio krivim zanemarujući pri tom načelo in dubio pro reo“, a to da je nedvojbeno utjecalo na pobijanu presudu.

10.1. No, ovdje treba navesti da in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo. Ono pomaže kod utvrđivanja činjenica i to onih koje tvore obilježja kaznenog djela, a ne kod utvrđivanja prava. Budući da je riječ o pravilu koje se odnosi na utvrđivanje činjenica, ono služi prvostupanjskom sudu jer taj sud utvrđuje činjenice u kaznenom postupku. Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da takva činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje nije riječ o tome. Prvostupanjski je sud imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da su optuženici počinili kazneno djelo (i koje kazneno djelo) i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. U takvoj situaciji može postojati dvojba kojim dokazima vjerovati, a kojima ne. No, ta se dvojba ne rješava ovdje pomoću pravila in dubio pro reo.

10.2. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08.) i dužnosti savjesne ocjene dokaza "pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima" (članak 450. stavak 2. ZKP/08.). Tu dužnost sud ispunjava bez vezanosti ili ograničenosti nekim formalnim dokaznim pravilom, dakle, primjenom načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08.). Tako je u stvari i postupio prvostupanjski sud kada je ocijenio da je dokazano da su optuženici počinili kazneno djelo za koje ih je pobijanom presudom proglasio krivim i kada je jasno naznačio na temelju kojih je dokaza tako odlučio (drugo je pitanje je li u tom dijelu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će više biti riječi u nastavku).

10.3. To što sud nije prihvatio obranu optuženog RCĐ unatoč tomu što su pojedini dijelovi te obrane teoretski mogući, ne predstavlja povredu pravila in dubio pro reo niti predstavlja povredu pretpostavke nedužnosti. Riječ je o žalbenoj tvrdnji usmjerenoj na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će poslije biti više riječi. Odlučno je da je za svoje razloge prvostupanjski sud dao razumne razloge razložno raščlanjujući izvedene dokaze utemeljene na logičnoj ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza. Pritom nije povrijedio pravilo in dubio pro reo kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj. Usput, u konkretnom slučaju nije niti bilo uvjeta za primjenu toga pravila imajući na umu prije navedeno o prirodi toga pravila.

11. Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik kada pobija ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda o nedokazanosti motiva postupanja obojice optuženika iz mržnje, odnosno iz netrpeljivosti prema nacionalnom podrijetlu zbog čega je posljedično prvostupanjski sud postupanje obojice optuženika pogrešno označio kao kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. U tom pravcu činjenično stanje se za sad ukazuje pogrešno utvrđeno, jer je prvostupanjski sud izmjenama u činjeničnom opisu ispustio sadržaj o okolnostima koje upravo ukazuju na motiv za počinjenje kaznenog djela prijetnje.

11.1. Naime, izmijenjenom optužnicom optuženici se terete da su postupali „..uslijed netrpeljivosti prema nacionalnom podrijetlu ….PC“, dakle „iz mržnje“ (s obzirom da je pravilno prvostupanjski sud ispustio dio optužbe kojim su se optuženici teretili da su isto kazneno djelo prijetnje počinili i na štetu LC, kako je obrazloženo pod točkom 7.1. ovog obrazloženja). Obrazlažući motiv počinjenja kaznenog djela prijetnje za koje optuženike proglašava krivim prvostupanjski sud zaključuje da nije dokazano da bi optuženici postupali inkriminirane prigode iz mržnje, odnosno netrpeljivosti prema nacionalnom podrijetlu jer "iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su optuženici tempore criminis znali nacionalno podrijetlo oštećenih, već proizlazi da su ih doživljavali kao pripadnike hrvatskih vojnih snaga, a u kojima je, što je ponovno opće poznato, bilo pripadnika različitih nacionalnosti pa nije našao dokazanim da je izgovaranje ozbiljne prijetnje oštećenicima bilo motivirano netrpeljivošću prema njihovom nacionalnom podrijetlu, jer ustaša ne označava nacionalnu pripadnost". Pri tome je istovremeno prvostupanjski sud zaključio da su se optuženici tijekom izgovaranja prijetećih riječi na usmrćenje PC (ali i LC) i njihovih obitelji "referirali i na ubojstva na Koranskom mostu, što je, ne samo u [adresa], nego i u Republici Hrvatskoj, tada bio općepoznati događaj i postupak, u kojem je PC osuđen zbog kaznenog djela ratnog zločina, dok je LC bio svjedok". Takav zaključak prvostupanjskog suda, a posljedično i pravna oznaka kaznenog djela u pobijanoj presudi, za sada nije prihvatljiv i rezultat je neadekvatne odnosno nekritične i fragmentarne analize iskaza žrtve PC te svjedoka MC kao i iskaza svjedoka HC (na kojim iskazima prvostupanjski sud temelji svoje zaključke), a pored toga i iskaza svjedoka LC, odnosno suprotan je sadržaju izvedenih dokaza. Državni odvjetnik u žalbi, reintepretirajući dijelove iskaza navedenih svjedoka, kao i obrane obojice optuženika, o motivu postupanja obojice optuženika, s uspjehom osporava ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda o nedokazanosti postupanja iz mržnje u protupravnom ponašanju obojice optuženika.

11.2. Naime, žrtva PC iskazao je sudu da je hrvatski branitelj, osuđen za ratni zločin na Koranskom mostu gdje su bili ubijeni pravoslavci, R, pripadnici paravojnih postrojbi. Zbog toga je bio na odsluženju zatvorske kazne. Svjedok MC je iskazao da pamti da su kritične prigode pale teške riječi, da je G (optuženi RC) spomenuo ZC i [adresa], stariji RC je spominjao i Koranski most, nešto u smislu „nije ti to [adresa]. Svjedok TC u svom iskazu iskazuje da su se optuženici kritične prigode počeli dovikivati sa LC koji je sjedio, da se sin (optuženi RCĐ) htio obračunati s LC krenuvši prema njemu, na što se LC digao i da je čuo starijeg RCĐ (optuženi RC) kako govori LC nešto u stilu „a ti si taj LC s [adresa], spominjao je i ZC, govorio „doći će banjalučki odred koji će njih i njihove obitelji riješiti preko noći“, a svjedok je dodao i da je ZC u [adresa] ratni heroj. Svjedok LC iskazuje da je on bio u Domovinskom ratu, a za optuženog RCĐ je čuo da je bio u kampu za vojnu obuku za vraćanje Srpske krajine Srbiji te da su T (optuženici) imali saznanja o njegovom nacionalnom podrijetlu u vrijeme događaja jer je optuženi GCĐ prije ovog događaj udario šakom u glavu KC, zvan O, i u tom kontekstu je spomenuo ime ovog svjedoka i ime PC kao E, a što je svjedok čuo od KC koji mu je ujedno ispričao da je i u odnosu na njega „bilo isto“ u smislu da je GCĐ (optuženi GCĐ) vikao ovo je „Srbija, svi smo mi R“, na što mu se KC usprotivio rekavši da je to Hrvatska te je dobio šakom u glavu. Kod takvog stanja stvari za sada državni odvjetnik ispravno pobija ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda o ključnom motivu i okolnostima postupanja obojice optuženika u odnosu na inkriminirano im kazneno djelo prijetnje.

12. Međutim, istodobno treba reći da za sada nije sporno da su obojica optuženika kritične zgode postupali s izravnom namjerom da zastraše žrtvu PC izricanjem riječi prisutnome LC kojima su ozbiljno prijetili da će PC i njemu bliske osobe usmrtiti, pri čemu je optuženi RC i fizički nasrnuo na LC. Razlažući subjektivno obilježje kaznenog djela prijetnje (neovisno o pravilnosti pravne kvalifikacije kaznenog djela prijetnje usmrćenjem u pobijanoj presudi) prvostupanjski sud za sada pravilno zaključuje da su obojica optuženika, kao supočinitelji i kao odrasle osobe nesporno bile svjesne da je protivno zakonu drugome prijetiti usmrćenjem njega i njegove obitelji, a njihovo ukupno postupanje kritične prigode jasno ukazuje na njihovo voljno i zajedničko djelovanje, odnosno da su svjesni svog postupanja i žele ga kao takvo, dakle da su postupali s izravnom namjerom. Premda subjektivni doživljaj žrtve nije odlučan kod kaznenog djela prijetnje jer bi tada ostvarenje obilježja djela ovisilo o osobnom stajalištu ili interesu neke osobe, za sada nije sporno niti da je žrtva PC po saznanju što je izrečeno kritične prigode tu prijetnju shvatio ozbiljno i uplašio se.

13. Slijedom iznesenog, kako je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja za sada izveden pogrešan zaključak o pravnoj kvalifikaciji protupravnog ponašanja obojice optuženika, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao osnovanu i ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku na temelju odredbe članka 483. stavka 1. ZKP/08, uslijed čega su žalbe optuženog GC i optuženog RCĐ postala bespredmetne.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti sve već izvedene dokaze, po potrebi i druge, te će, imajući na umu nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, nakon cjelovite analize izvedenih dokaza, povezujući ih s obranom obojice optuženika, donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu, u kojoj će posebnu pažnju posvetiti ocijeni okolnosti i motiva izgovorenih inkriminiranih riječi, na koja utvrđenja će pravilno primijeniti odredbe kaznenog zakona, odnosno donijeti novu na zakonu osnovanu presudu koju će i valjano obrazložiti. Pri tome je potrebno imati na umu da kod kaznenog djela počinjenog iz mržnje (zbog nacionalnog ili etničkog podrijetla) nije nužno utvrditi nedvojbeno saznanje počinitelja o točnom nacionalnom ili etničkom podrijetlu žrtve nego je dovoljna (negativna) predrasuda počinitelja u odnosu na nacionalnu ili etničku pripadnost žrtve kao i (negativna) predrasuda o samoj nacionalnoj ili etničkoj skupini odnosno zajednici. Ako motiv protupravnog postupanja nije mržnja odnosno predrasuda onda nije riječ o zločinu iz mržnje. Zato će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud posebnu pažnju obratiti (u kontekstu spoznaje ili percepcije, odnosno predrasude o nacionalnoj pripadnosti žrtve PC) okolnosti koliko je poznato što se dogodilo na Koranskom mostu, u korelaciji s iskazom žrtve PC da su ubijeni pravoslavci, R i da je on osuđen za taj ratni zločin kao pripadnik hrvatskih vojnih snaga, te iskazom svjedoka TC da je „ZC u [adresa] ratni heroj“, te povezati isto s obranom obojice optuženika i inkriminiranim događanjem.

15. Slijedom iznijetoga, riješeno je kao u izreci.

U Velikoj Gorici 28. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Paljevec