Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-515/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, OIB:52634238587, radi naknade štete, povodom žalbi tužitelja i tuženice podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2725/2022- 72 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2725/2022-72 od 4. siječnja 2024. u točki I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana, dok se prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2725/2022-72 od 4. siječnja 2024. potvrđuje pod točkom III. izreke i pored dosuđenog troška u iznosu od 2.891,64 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. siječnja 2024. pa do isplate nalaže se tuženici da naknadi tužitelju i daljnji trošak u visini od 671,66 EURA sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenog 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Trošak žalbi tužitelju i tuženici se ne dosuđuju.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.000,00 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2012. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbijen ostali dio zahtjeva u iznosu od 875,50 EURA. Ujedno je pod točkom III. izreke tuženici naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.891,64 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 4. siječnja 2024. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj u odnosu na točku II. i III. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dok tuženica presudu pobija u odnosu na točke I. i III. izreke iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa tužitelj predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tuženici da tužitelju naknadi cijelosti troškove parničnog postupka u cijelosti, uvećane za trošak sastava žalbe, dok tuženica predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti istu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalbe tužitelja je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka, dok žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete za koju tvrdi da mu je nastala time što nije udovoljeno standardu smještaja zatvorenika u Zatvoru u Zagrebu, Centru za dijagnostiku u Zagrebu i Zatvoru u Karlovcu, kao i zbog onemogućavanja održavanja osobne higijene i nemogućnosti boravka na svježem zraku te neadekvatnog liječenja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, zbog čega mu je povrijeđeno pravo osobnosti.

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi da nije sporno da je tužitelj za vrijeme lišenja slobode boravio u pritvoru Zatvora u Zagrebu od 19. kolovoza 2011. do 12. prosinca 2011., u Centru za dijagnostiku i programiranje u Zagrebu od 12. prosinca 2011. do 9. siječnja 2012., te u Zatvoru u Karlovcu od 9. siječnja 2012. do 12. kolovoza 2012.

7. Polazeći od odredbi čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 125/11– dalje: ZOO), a razmatrajući zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, prvostupanjski sud polazi od toga da se dužnost tuženice u zaštiti dostojanstva pritvorenika i zatvorenika temelji na Ustavu Republike Hrvatske koji u čl. 23. zabranjuje podvrgavanju ikoga bilo kakvom obliku zlostavljanja, dok se čl. 25. proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Ujedno ističe da se dužnost zaštite dostojanstva osuđenika temelji i na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) koja u čl. 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja te je propisano da nitko neće biti potrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Osim toga sud pojašnjava da je Europski sud za ljudska prava u više navrata zauzeo stav da su u čl. 3. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda zapisane najvažnije temeljne vrijednosti demokratskog društva, odnosno zabrana mučenja ili nečovječnog i ponižavajućeg postupanja bez obzira na okolnosti i na ponašanje žrtve, a da bi zlostavljanje ulazilo u domašaj čl. 3. da mora doseći minimalni stupanj težine. Isto tako sud ukazuje da se država treba pobrinuti da se osoba liši slobode u uvjetima koji su spojivi s njezinim ljudskim dostojanstvom, da je način i metoda izvršenja mjera ne izlažu nelagodi ili trpljenju one jačine koja bi prelazila neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode, te da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće osigurani.

8. Kako se prema mišljenju suda dostojanstvo štiti i odredbama Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine“ broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11 i 125/11 – dalje: ZIKZ) kojim je u čl. 14. st. 1. toč. 1. propisano pravo svakog zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, dok je odredbom čl. 74. istog Zakona propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da se zatvorenika u pravilu smješta u zasebnu prostoriju, a zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati, da se svakom zatvoreniku osigurava zasebna postelja, da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak, da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid, da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele te da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku, isti sud ističe, u odnosu na tvrdnje tužitelja da je boravio u sobama koje su prenapučene i neadekvatne u pogledu veličine, da je mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Muršić protiv Hrvatske koja se mogu sažeti na način da je potvrđen standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika, a da se površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra nedostatkom osobnog prostora koja kao posljedicu ima čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije. Ujedno ukazuje da je oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguće uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika i to da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna, da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, a da u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi -veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku -prostorni čimbenik ostaje snažan faktor pri ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru, pa da će se u takvim slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnosti sobne temperature, mogućnosti privatnog korištenja nužnika, te usklađenosti s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, dok se za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ispituju ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru.

9. Kako je u odnosu na uvjete u Zatvoru u Zagrebu utvrđeno da je tužitelj 115 dana bio smješten u sobi površine 21,10 m2 u koji se nalazio sanitarni čvor površine 1,57 m2, koji od ostatka prostorije nije bio odijeljen zidom do stropa, pa je imao na raspolaganju 3,2 do 3,9 m2, prema mjerodavnim načelima i standardima za ocjenu prenapučenosti zatvora koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Muršić protiv Hrvatske u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, sud smatra da prostorni čimbenik ostaje snažan faktor pri ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru pa da će se u takvim slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je navedeni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji su naprijed navedeni.

10. Kako iskaz svjedoka FJ i tužitelja u odnosu na nedostatak prostora i prenapučenost soba potvrđuju i podaci koje je dostavio Zatvor u Zagrebu, prvostupanjski sud prihvaća tvrdnje tužitelja da su povrijeđena njegova prava za smještaj u navedenoj ustanovi i to iz razloga što je sanitarni čvor djelomično odvojen od ostatka sobe pregradnim zidom koji ne ide do stropa, što prema ocjeni istog suda predstavlja kršenje prava tužitelja na dostojanstvo, jer mu nije osigurana intima te na taj način nije moguće osigurati provjetravanje prostora bez da mirisi ulaze u prostor sobe koja je namijenjena za boravak i spavanje zatvorenika.

11. Nadalje u odnosu na zdravstvene probleme tužitelja, prvostupanjski sud ističe kako je tuženica osporila postojanje uzročno-posljedične veze između zdravstvenih problema sa činjenicom boravka u zatvoru, a kako tužitelj radi dokazivanja tvrdnji da su mu zdravstvene tegobe prouzročene boravkom u zatvoru nije predložio izvođenje dokaza na te okolnosti, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) zaključio suprotno tužiteljevoj tvrdnji, odnosno da njegovi zdravstveni problemi nisu prouzročeni uvjetima boravka u zatvoru. Isto tako vezano za loše higijenske uvjete sud ističe da je utvrđeno da je svim osobama lišenim slobode omogućeno tuširanje dva puta tjedno, po potrebi i češće, time da u sobama imaju stalno dostupno hladnu i toplu vodu, pa je ocjena suda da je tužitelju za vrijeme izdržavanja kazne bilo omogućeno održavanje osobne higijene.

12. Stoga sud smatra da je samo zbog smještajnih uvjeta došlo do povrede tužiteljevog dostojanstva takve težine koja je kod njega opravdano izazvala duševnu bol intenziteta i trajanja koja premašuje razinu trpljenja koju i inače prati lišenje slobode zbog izdržavanje kazne zatvora, radi čega tužitelj ima pravo na dosudu pravične novčane naknade za 115 dana provedenih na izdržavanju kazne zatvora u Zagrebu u takvim neadekvatnim uvjetima, dok nije utvrđeno da postoje drugi neodgovarajući uvjeti koje ističe tužitelj tijekom postupka.

13. U odnosu na uvjete u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, a imajući u vidu da je tužitelj u razdoblju od 12. prosinca 2011. do 9. siječnja 2012. bio smješten u sobi površine 10,06 m2 s jednim, ponekad dva zatvorenika, te da se u sobi nalazio sanitarni čvor površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe bio odvojen zidom 50 cm, sud zaključuje da se i u tom slučaju radi o nehumanimuvjetima života u zatvoru, budući da za vrijeme boravka, a posebno prilikom obavljanja nužde, tužitelj nije imao potrebnu intimu, pa je zaključak istog suda da navedeni smještaj nije primjeren poštivanju ljudskog dostojanstva te privatnosti osobnog života, osobito prilikom obavljanja fizioloških potreba, a posebno zbog činjenice što sanitarni čvor nije u cijelosti odijeljen od spavaonice te da je apsolutno neprimjereno da se u takvim uvjetima i u takvom prostoru zatvorenicima još poslužuje i hrana, dok tužitelj nije ničim dokazao svoje tvrdnje o smještaju u sobu s pušačima, što bi pak imalo utjecaja na pojavu bronhitisa ili napadaja astme. Stoga, cijeneći da je tužitelju bio omogućen boravak na svježem zraku te održavanje osobne higijene, ali da mu je uslijed neodgovarajućeg smještaja zbog sanitarnog čvora koji se nalazi u sobi, te manjka prostora kojeg je povremeno imao na raspolaganju povrijeđeno pravo na dostojanstven život u okviru izdržavanja zatvorske kazne, kao i da je navedena povreda takve težine koja je kod njega opravdano izazivala duševnu bol intenziteta i trajanja koja premašuje razinu trpljenja koju inače prati lišenje slobode zbog izdržavanje kazne zatvora, sud smatra da isti ima pravo na dosudu pravične novčane naknade za 27 dana provedena u takvim neadekvatnim uvjetima.

14. Isto tako u odnosu na uvjete u Zatvoru u Karlovcu sud utvrđuje da je tužitelj bio smještan od 9. siječnja 2012. u sobi broj 9 površine 27,50 m2 u koji se nalazi i sanitarni čvor površine 1,5 m2, sa još 9 zatvorenika, time da je spavao na madracu do 22. siječnja 2012., kada je dobio krevet pa da je za vrijeme boravka u ovom zatvoru kroz 222 dana imao na raspolaganju 2,6 m2, a da sud ocjenjuje nelogičnim navode tužitelja da bi mu nastala povreda prava osobnosti time što nije radio za vrijeme izdržavanje kazne zatvora, jer se radi o situaciji koja s obzirom na njegov radni status nije neuobičajena.

15. Međutim sud kao i u odnosu na uvjete smještaja i života tužitelja u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku u Zagrebu smatra da je zbog uvjeta smještaja i života i u Zatvoru u Karlovcu i to zbog manjka prostora ali i neodgovarajućeg smještaja došlo do povrede prava tužitelja na dostojanstven život u okvirima izdržavanja kazne zatvora takve težine koja kod njega opravdano izaziva duševnu bol intenziteta i trajanja koja premašuje razinu trpljenja koju i inače prati lišenje slobode zbog izdržavanje kazne zatvora, zbog čega ima pravo na dosudu pravične novčane naknade i za 222 dana provedena u takvim neadekvatnim uvjetima, slijedom čega mu je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.000,00 EURA, dok je za ostali dio zahtjeva u iznosu od 875,50 EURA tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, s time da je zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos određena primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a te teče od dana podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora pa do isplate.

16. U žalbi tužitelj ističe da je prvostupanjskom presudom pravilno utvrđeno da je on ukupno 365 dana boravio u nehumanim i ponižavajućim uvjetima i to u Zatvoru u Zagrebu 222 dana, u Centru za dijagnostiku 28 dana te u Zatvoru u Karlovcu 115 dana, što je protivno Ustavu Republike Hrvatske, Konvenciji, ZIKZ-u i ZOO-u pa je slijedom toga pravilno utvrdio povredu njegovih temeljnih ljudskih prava i sloboda te povredu prava osobnosti, ali smatra da je ona intenzivnija od one koja je utvrđena prvostupanjskom presudom. Pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3643/2018 od 25. lipnja 2020. te presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2095/2021-2 od 5. lipnja 2021. tužitelj pojašnjava da iz navedenih odluka proizlazi kako treba uzeti u obzir da je u Centru za dijagnostiku svih 28 dana imao svega 2,83 m2 osobnog prostora na raspolaganju a da je u Zatvoru u Zagrebu svih 115 dana imao na raspolaganju svega 3,22 m2 osobnog prostora pa da je 22 sata dnevno boravio u ćeliji u kojoj je povremeno imao manje od 4 m2 osobnog prostora, da je u toj sobi bio smješten i wc koji nije bio potpuno odvojen od ostatka prostorije, da nije bilo posebne ventilacije za wc, da se istoj sobi posluživala i konzumirala hrana, slijedom čega se može zaključiti da su takvi uvjeti nečovječni i ponižavajući te da su tužitelju povrijeđena prava iz čl. 23. i 25. Ustava te čl. 3. Konvencije. Stoga smatra da mu za utvrđene povrede nije dosuđena odgovarajuća zadovoljština (pravična novčana naknada) zbog čega da je on i dalje žrtva povrede čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske u vezi s čl. 3. Konvencije što je sve posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u svezi s čl. 19. st. 1. i 2. istog Zakona. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci nije vodio računa o naknadama koje u sličnim predmetima zbog povrede čl. 3. Konvencije dosuđuje Europski sud za ljudska prava, a nedostatnu visinu dosuđene naknade potvrđuje i recentna sudska prava županijskih sudova te Ustavnog suda Republike Hrvatske.

17. Tuženica u žalbi tvrdi da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 1192/18 od 26. studenog 2020. prihvaćena ustavna tužba podnositelja u odnosu na njegov zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti radi neadekvatnih uvjeta u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, dok je odbačena u dijelu koji se odnosi na Zatvor u Zagrebu i Zatvor u Karlovcu pa da ovaj sud u ukidnom rješenju od 31. kolovoza 2022. suprotno citiranoj odluci Ustavnog suda utvrđuje kako tužitelj ima pravo potraživati i naknadu štete u odnosu na Zatvor u Zagrebu i Zatvor u Karlovcu, te smatra da je prvostupanjski sud trebao odbiti dio tužbenog zahtjeva radi povrede prava osobnosti zbog neadekvatnih uvjeta u navedenim zatvorima.

18. Tek podredno tuženica navodi kako tužitelju, kao i svakom zatvoreniku, smještajem u prostor koji je zbog prekapacitiranosti manji od zakonskih standarda, nije ciljano i namjerno uskraćivano pravo na smještaj, već zatvor, sukladno preporuci i stajalištima Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kazne, postupa na način da se taj nedostatak nadoknađuje zatvorenicama povećanom pozornošću i skrbi, koja se pridaje organizaciji slobodnog vremena, vjeroispovijesti zatvorenika, edukaciji, provedbi posebnih programa, radnim angažmanom i dr., pa da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost tužene za štetu. Ujedno tvrdi da dosuđeni iznos predstavlja svojevrsnu zaradu za tužitelja ostvarenu boravkom u zatvoru, što dovodi u pitanje naknadu štete, jer je tužitelj počinjenjem kaznenog djela sam uzrokovao boravak u zatvoru te nije doprinio smanjenju šteta za koju tvrdi da mu je nastala. Stoga navodi da duševna bol koju je tužitelj trpio zbog povremenog nedovoljnog prostora sobe kao i zbog smještaja sanitarnog čvora unutar zatvorske sobi ne prelazi neizbježni element poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišene slobode, a da činjenica nedostatnog prostora soba u kojima je tužitelj boravio ne predstavlja niti oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju kao zatvoreniku kojim bi tužitelju bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti, slijedom čega smatra da je zahtjev tužitelja za dosudu naknade štete u cijelosti neosnovan. 19. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a cijeneći da tužitelj ne ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok tuženica sadržajno uopće istu ne konkretizira ni ne obrazlaže, ovaj sud je ispitao istu primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i utvrdio da u istoj nije počinjena nijedna bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Nadalje pogrešno smatra tuženica da je u ovom postupku nakon navedene odluke Ustavnog suda valjalo odlučiti samo o naknadi štete radi povrede prava osobnosti zbog neadekvatnih uvjeta u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, ponavljajući da je Ustavni sud u cijelosti ukinuo presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u ovom predmetu, pa je pravilno prvostupanjski sud u ponovnom postupku trebao utvrđivati da li je tužitelj u utuženom razdoblju i u odnosu na Centar za dijagnostiku i u odnosu na Zatvor u Zagrebu i Karlovu bio izložen trpljenju i poniženju, koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan, jer učinkovita preventivna pravna sredstva koje tužitelj nije u cijelosti iskoristio u odnosu na zatvorske uvjete za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Karlovcu mogu imati samo neposredan utjecaj na neprikladne uvjete boravka tužitelja u zatvoru, dok kompenzacijsko pravno sredstvo, tj. ovaj postupak za naknadu štete može pružiti tužitelju zadovoljštinu za posljedice njegovih neprikladnih uvjeta boravka u zatvoru, pa izostanak preventivnih pravnih sredstava koji su naprijed navedeni ne može biti prepreka za meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku.

21. U odnosu na preostale žalbene navode tuženika, a imajući u vidu da nije sporno da tužitelj kroz naprijed navedeno vrijeme izdržavanje kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu, Centru za dijagnostiku i Zatvoru u Karlovcu nije bio smješten u zatvorsku prostoriju koja bi odgovarala uvjetima iz čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, slijedom čega, a polazeći od načelnih stajališta izraženih u odluci broj U-III-4307/18 od 9. rujna 2020. te odluci u ovom predmetu broj U-III-1192/18 od 26. studenog 2020. kao i Europskog suda za ljudska prava izraženih u presudi Muršić protiv Hrvatske broj 7334/14 od 20. listopada 2016. ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj u utuženom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju, koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan, s obzirom da unatoč činjenici da su postojali čimbenici koji mogu nadomjestiti oskudnu dodjelu prostora, na što ukazuje tuženica tijekom postupka i ponavlja u žalbi, smanjenje potrebnog minimalnog prostora kod tužitelja za vrijeme izdržavanja navedene zatvorske kazne nisu bila ni kratka, ni povremena, a ni minimalna, pa kako je oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije moguće uz kumulativno ispunjenje navedenih čimbenika, očito da su tužitelju u konkretnom slučaju povrijeđena ustavna prava zajamčena čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud dosudio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i uz primjenu odredbe čl. 1100. ZOO-a u iznosu od 3.000,00 EURA sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora pa do isplate sukladno čl. 1103. istog Zakona.

22. Naime, stav je ovog suda da navedeni iznos predstavlja adekvatnu i primjerenu naknadu sukladno težini povrede prava osobnosti i okolnostima slučaja, cilju kojem ta naknada služi, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom, slijedom čega se ukazuje neosnovan žalbeni navod tužitelja da je utvrđena povreda intenzivnija od one koja je utvrđena prvostupanjskom presudu pa da tužitelju nije dosuđena odgovarajuća zadovoljština, jer je u okviru postavljenog zahtjeva a imajući u vidu da su utvrđene samo povrede smještaja u zatvoreničkim sobama a ne i drugih povreda koje je isticao tužitelj tijekom postupka (higijenski uvjeti, mogućnost boravka na svježem zraku, odgovarajuća liječnička skrb) tužitelj opravdano odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu štete u iznosu od 875,50 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

23. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tužitelja i tuženice potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke.

24. Međutim prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odlučio da je tuženica dužna tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.891,64 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. siječnja 2024.

25. Naime iako se prvostupanjski sud kod odluke o troškovima postupka pravilno poziva na primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pogrešno je zaključio da je uspjeh tužitelja u sporu 56% jer nije cijenio da je tužitelj u odnosu na osnovu uspio 100% dok je u odnosu na visinu uspio sa 77,40% pa je ukupni uspjeh tužitelja 88,70%, dok je ukupni uspjeh tuženice 11,30%, slijedom čega je trošak tužitelja valjalo odmjeriti s obzirom na njegov uspjeh od 77,40% a ne 56% kako je to pogrešno tvrdi prvostupanjski sud.

26. Osim toga tužitelju nije trebalo priznati troškove sastava podneska od 14. srpnja 2021., 8. prosinca 2021. i 13. listopada 2023. jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje postupka sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a pa je ukupni trošak tužitelja 4.603,75 EURA, kojeg valja staviti u omjer sa uspjehom istog u sporu od 77,40% slijedom čega je ukupni trošak kojeg treba dosuditi 3.536,30 EURA.

27. Kako je tužitelju točkom III. izreke pobijane presude dosuđen trošak od 2.891,64 EURA, žalba tuženice na taj dio odluke odbijena je kao neosnovana primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, dok je prihvaćanjem žalbe tužitelja, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, valjalo tužitelju dosuditi i daljnji trošak od 671,66 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke pa do isplate.

28. Trošak žalbe tuženici se ne dosuđuje jer ista nije uspjela s istom, dok se isti trošak ne dosuđuje ni tužitelju jer je sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka, kao sporednog zahtjeva, za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

U Varaždinu 28. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun