Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-86/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan, Gatara i dr. u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci od 17. studenoga 2023., poslovni broj: P-1200/2021-31, u sjednici vijeća održanoj 28. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Rijeci od 17. studenoga 2023., poslovni broj: P-1200/2021-31:

- potvrđuje pod toč. I. i toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4262540 od 16. srpnja 2007.,

- potvrđuje pod toč. III., IV. i VII. izreke,

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu broj 628-50-4262540 od 16. srpnja 2007. i odbija se zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom ove ugovorne odredbe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se rješenje Općinskog suda u Rijeci od 17. studenoga 2023., poslovni broj: P-1200/2021-31 potvrđuje pod toč. I. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijane toč. V. i VI. izreke presude te toč. II. izreke rješenja ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4262540 sklopljenog između stranaka dana 16.07.2007. i potvrđenog od strane Javnog bilježnika Darka Paravića posl.br. OV- 16768/07 dana 23.07.2007., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..., “ pa da stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženice od 30.11.2007. do 08.07.2014. Pored toga, toč. II. izreke presude ništetnima su utvrđene i odredbe čl. 1. i čl. 7. istog Ugovora kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak. Toč. III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnova ništetnih ugovornih odredbi isplati preplaćeni iznos od 2.794,34 EUR / 21.053,63 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 01. rujna 2007. do 09. srpnja 2014.) do isplate, dok je pod toč. VI. odbijen zahtjev tužitelja za daljnjom isplatom iznosa od 6,44 EUR / 48,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Toč. IV. izreke tuženici je naloženo naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.880,97 EUR / 14.172,17 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je toč V. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu, a toč. VII. odbijen je zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova u cijelosti. Ujedno je rješenjem suda sadržanim u istoj odluci dopuštena preinaka tužbe (toč. I. izreke rješenja) dok je toč. II. izreke rješenja utvrđeno da je povučena tužba u iznosu od 607,63 EUR / 4.578,19 kn.

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu u toč. I., II., III., IV. i VII. izreke te rješenje u toč. I. izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da joj je tužitelj dužan naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja do isplate, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 16. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 14.336,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,75%. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice djelomično osnovan obrazlažući da je tužitelj ovaj postupak pokrenuo 13. srpnja 2021., dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018. u odnosu na valutu), pa zaključuje da je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na ime promjena valutnog tečaja na temelju ništetnih odredbi podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. Međutim, imajući u vidu da je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 14. lipnja 2014., a da je tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženici postavio u tužbi podnijetoj sudu 13. srpnja 2021. to prvostupanjski sud zaključuje da je zahtjev tužitelja za isplatu dijelom podnesen nakon proteka zastarnog roka od 5 godina za podnošenje tužbe te odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6,44 EUR (toč. VI. izreke presude).

6. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oecc. Goranke Šmer Maraš, utvrdio da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u razdoblju od 01. rujna 2007. do 09. srpnja 2014., tj. do otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosi 505,99 EUR, dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 2.794,34 EUR (koji iznos se odnosi na pozitivne tečajne razlike dok su negativne tečajne razlike u ovom periodu iznosile 0,08 EUR). Nakon izrade nalaza i mišljenja tužitelj, prvotno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na isplatu s snova preplaćene kamate sa prvotno zatraženog iznosa od 614,08 EUR, smanjuje na 6,44 EUR, dok dio tužbenog zahtjeva na isplatu s osnova razlike u tečaju s prvotno postavljenog iznosa od 2.686,19 EUR povisuje na iznos od 2.794,34 €.

7. Slijedom prikazanih utvrđenja i raspolaganja stranaka tijekom postupka sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 323. ZOO-a obvezuje tuženicu da tužitelju radi promjene tečaja isplati iznos od 2.794,34 EUR, dok zahtjev za isplatu s osnova preplaćene kamate odbija, ocjenjujući osnovanim prigovor zastare.

8. U žalbi tuženica obrazlaže da je na tužitelju bio teret dokazivanja da su sporne ugovorne odredbe ništetne, obzirom isto ne proizlazi iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, u kojima su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutna klauzula i odredba o načinu promjene kamatne stope nepoštene. Osporava utvrđenje suda da je način promjene kamatne stope ništetan jer je kamatna stopa u cijelom ugovornom razdoblju bila u skladu s čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) te niti u jednom trenutku nije iznosila više od najviše dopuštene kamatne stope. Osim toga smatra da je u trenutku podnošenja tužbe Ugovor o kreditu bio ispunjen te je prestao proizvoditi pravne učinke, pa i kada bi ugovorna odredba bila ništetna da bi se radilo o ništetnosti manjeg značenja koja se ne može isticati u smislu čl. 326. ZOO-a. Osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti valutne klauzule, smatrajući da su u tom dijelu u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, kao što su izostali razlozi na temelju kojih sud smatra da je tuženica nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa. Isto tako sud nije utvrdio jesu li ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, koji standard uvodi praksa Suda Europske unije i definira prosječnog potrošača kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna, čime je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Konačno, tuženica ustraje u prigovoru zastare.

9. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i detaljnim razlozima, a koji imaju uporište u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti i jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Međutim, bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjena je u dijelu odluke o sporednoj tražbini (zateznoj kamati) koju je sud dosudio tužitelju na pojedinačne iznose koje je platila po osnovi tečajne razlike i plaćene jednokratne naknade, smatrajući tuženicu očito nepoštenom stjecateljicom preplaćenih iznosa, a da za to nije iznio razloge. Unatoč tome ovaj sud je u mogućnosti odlučiti o žalbi u tom dijelu primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP-a.

10. Polazeći najprije od utvrđenog činjeničnog stanja koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i način ispunjenja ugovorne obveze anuitetnom otplatom uz valutnu klauzulu. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica smatra da ne postoje razlozi ništetnosti pozivajući se na čl. 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) nisu osnovani jer to što je kredit otplaćen ne znači da je iz tog razloga otpalo pravo potrošača zahtijevati utvrđenje ništetnosti, a niti da je uzrok ništetnosti u tom slučaju manjeg značenja.

11. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužitelj u iskazu potvrđuje da nije bio obaviješten o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio tuženici iznos od 2.794,34 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "(…) na dan korištenja.“

14. U čl. 1. Ugovora o kreditu pod naslovom "Iznos kredita" je navedeno: "Kunska protuvrijednost CHF 14.336,99 (četrnaesttisućatristotridesetšest švicarskih franaka i devedesetdevet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita". Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu.

15. Slijedom svega iznijetog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I., III., IV. i VII. izreke presude te u dijelu toč. II. izreke kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio.

16. U odnosu na pobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe tužitelja valja navesti da je izostalo bilo kakvo žalbeno obrazloženje pa je ovaj sud, ispitujući isto u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. u vezi sa čl. 381. ZPP-a, utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a koje je podržano i Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 162/2021 od 26.11.2021. da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Sud je stoga primjenom čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP-a potvrdio rješenje pod toč. I. izreke.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 5. ZPP- a. U žalbi tuženica navodi da je radi pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka o troškovima postupka te da prvostupanjski sud nije ocijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev usvojen je za iznos od 2.794,34 EUR, a odbijen za iznos od 6,44 EUR. U smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, pa i prema ocjeni ovoga suda tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

18. Ovdje valja istaknuti da tuženica u žalbi posebno ukazuje i da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 607,63 EUR, koju okolnost, prema njenom tumačenju, sud prvog stupnja nije imao na umu pri odluci o troškovima koje je ona zatražila nakon pristanka na povlačenje. Međutim, čak i kad se ova okolnost uzme u obzir dakle da tužitelj nije uspio sa visinom ovog dijela tužbenog zahtjeva od 607,63 EUR, kao i dijela tužbenog zahtjeva sa kojim je odbijen od 6,44 EUR (odnosno ukupno 614,07 EUR) i kad se ovaj uspjeh tuženika stavi u omjer sa ukupnom vrijednošću predmeta spora, dobije se postotak uspjeha tužitelja od 81,99 % obzirom na visinu, time da je njegov uspjeh u postupku obzirom na osnovu zahtjeva potpun, pa je u konačnici njegov uspjeh u postupku 90,99 %, koji postotak prema ocjeni ovoga suda, kao i okolnost da zbog tužbenog zahtjeva tužitelja koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi i dalje ukazuje na osnovanost primjene čl.154. st. 5. ZPP-a.

19. Nisu točni nadalje niti žalbeni navodi tuženice da sud nije ocijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je prvostupanjski sud jasno naveo pod toč. 41. obrazloženja troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice kako po vrsti tako i po visini, pa je stoga odluka o troškovima donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Unatoč tome što je ovaj sud djelomično preinačio presudu, radi se o neznatnom dijelu zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio i radi kojeg nisu nastali posebni troškovi te isto ne opravdava dosudu troškova u korist tuženice, pa je odluka pravilno utemeljena na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. IV. i VII. izreke.

20. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

21. Nepobijana toč. V. i VI. izreke presude te toč. II. izreke rješenja ostaju neizmijenjene.

U Varaždinu 28. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun