Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin , Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-443/2024-5

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća , Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tatjane Ledinšćak Babić članice vijeća , u pravnoj stvari tužiteljice DEiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane pomoćnicima ( odvjetnicima ) u Odvjetničkom društvu Hrvatin & Makovac jtd iz Rovinja , protiv tuženika EUROHERC osiguranje dd , Zagreb , Ulica grada Vukovara 282 , OIB: 22694857747 , zastupnog po punomoćnicima ( odvjetnicima ) u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri doo iz Zagreba , radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola , Stalne službe u Rovinju-Rovigno broj Pn- 110/2022-27 od 22. prosinca 2023. , dopunjene dopunskom presudom istog suda broj Pn-110/2022-38 od 7. listopada 2024. , u sjednici vijeća 28. studenog 2024.

presudio je

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužiteljice prihvati te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola , Stalne službe u Rovinju-Rovigno od 22. prosinca 2023. broj Pn-110/2022-27 , dopunjena dopunskom presudom broj Pn -110/2022-38 od 7. listopada 2024.:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2023. do isplate te u odlukama o troškovima postupka pod toč. III. izreke

- preinačuje pod toč. II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku, pored dosuđenog iznosa od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn sa zateznom kamatom, isplatiti tužiteljici i daljnji iznos od 3.011,64 EUR sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija sa zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2023. do isplate, dok je pod toč. II. izreke tužiteljica odbijena sa zahtjevom da joj tuženik isplati daljnji iznos od 3.011,64 EUR/22.691,20 kn sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.762,24 EUR/13.277,60 kn sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2023. do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tužiteljica pobija navedenu presudu u dijelu sadržanom pod toč. I. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđen iznos od 6.636,14 EUR od 29. lipnja 2022. do 21. prosinca 2023. te u odbijajućem dijelu pod toč. II. izreke zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, odnosno podredno istu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Kako je iz sadržaja žalbe tužiteljice proizlazilo da je, između ostalog, predložila donošenje dopunske presude u dijelu kojim nije usvojen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 6.636,14 EUR za razdoblje od 29. lipnja 2022. do 21. prosinca 2023., a da prvostupanjski sud o tom dijelu zahtjeva nije odlučio u izreci presude, to je ovaj sud dopisom od 23. svibnja 2024. broj Gž-443/2024-3 vratio sudu prvog stupnja spis radi donošenja dopunske presude primjenom odredbe čl. 339. ZPP.

2.2. Prvostupanjski sud je donio dopunsku presudu broj Pn-110/2022-38 od 7. listopada 2024. kojom je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos od 6.634,14 EUR za razdoblje od 29. lipnja 2022. do 21. prosinca 2023. Protiv dopunske presude tužiteljica nije izjavila žalbu pa je ista postala pravomoćna i ovršna 5. studenog 2024. S obzirom na navedeno ovaj sud nije ovlašten razmatrati žalbene navode tužiteljice koji se odnose na tvrdnje da tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 6.636,14 EUR za razdoblje od 29. lipnja 2022. do 21. prosinca 2023. jer je o navedenom odlučeno pravomoćnom dopunskom presudom.

3. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. III. izreke pobija i tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda.

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne strane.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete koja joj je nastala 9. siječnja 2022. kada je, prilikom vožnje državnom cestom iz smjera Rovinjskog sela u smjeru [adresa], u blizini metalne oznake 4 km+285 m, vozilom u njezinom vlasništvu marke Honda Civic 1,6, reg. oznake [registarska oznaka], proizvedenog 2018., naletjela na divljač (divlju svinju) koja se nekontrolirano kretala državnom cestom.

7. Ocjenu djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon svih provedenih dokaza (čitanjem priložene pisane dokumentacije, uviđajem na licu mjesta od 30. studenog 2022., prometnim vještačenjem po vještaku Saši Monasu od 25. ožujka 2023., saslušanjem tužiteljice, svjedoka i vještaka) prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim odlučnim činjenicama:

- da se 9. siječnja 2022. u 23,00 sati na kolniku državne [adresa] – općina [adresa] na 4 km+285 m dogodila prometna nezgoda naletom vozila tužiteljice na divljač

- divlju svinju, u kojoj je na vozilu tužiteljice nastala totalna šteta, dok je divljač pobjegla s mjesta nezgode, time da su djelatnici policije na očevidu održanom neposredno nakon štetnog događaja izuzeli biološke tragove kratke smeđe dlake s prednjeg branika vozila tužiteljice i sačinili alkotest koji je pokazao da kod tužiteljice nije postojala prisutnost alkohola (izmjereno 0,00 g/kg)

-da na dijelu kolnika na kojem se dogodila prometna nezgoda postoji prometni znak opasnosti A44 „divljač na cesti“ s dodatnom pločom „3000“ zbog čega nema propusta na strani pravne osobe koja upravlja tom državnom cestom, da je brzina na tom dijelu ceste ograničena prometnim znakom na 70 km/h dok je tužiteljica vozila brzinom oko 50 km/h

-da lovištem koje se nalazi uz državnu cestu na kojoj se desila prometna nezgoda upravlja Lovačko društvo Rovinj, zbog čega isto odgovara za štetu koju je prouzročila divljač na koju je naletjelo vozilo tužiteljice, da je Lovačko društvo Rovinj u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika posljedično čemu tuženik odgovara tužiteljici za nastalu štetu na njezinom vozilu primjenom odredbi čl. 964. i 965. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., u daljnjem tekstu: ZOO)

-da se tužiteljica obratila tuženiku s odštetnim zahtjevom od 10. siječnja 2022., da je tuženik odlukom od 18. veljače 2022. ocijenio odštetni zahtjev pravno neosnovanim, da je tužiteljica protiv odluke tuženika podnijela prigovor koji je tuženik svojom odlukom od 10. ožujka 2022. ponovno ocijenio pravno neosnovanim jer tužiteljica nije dokazala da se štetni događaj desio uslijed naleta divljači

-da je tuženik u dva navrata izvršio izvid štete na vozilu tužiteljice, nakon čega je HE, vl. autolimarskog i vulkanizerskog obrta, po nalogu tužiteljice izvršio popravak vozila i tužiteljici izdao račun broj 19/AS1/1 od 28. ožujka 2022. (list 11 i 12 spisa) kojim je tužiteljicu teretio za isplatu iznosa od 11.688,01 EUR/88.063,33 kn, da je račun dospio na naplatu 11. travnja 2022. i da je tužiteljica u cijelosti podmirila predmetni račun sukcesivnim uplatama - 4. travnja, 4. svibnja i 29. lipnja 2022., a što je razvidno iz potvrda o uplatama koje je priložila uz tužbu (list 13, 14 i 15 spisa)

-da je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 29. lipnja 2022. zahtijevajući da joj tuženik na ime naknade imovinske štete koja je nastala na vozilu zbog naleta divljači isplati iznos od 11.688,01 EUR/88.063,33 kn sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate

-da je rješenjem od 13. srpnja 2022. prvostupanjski sud pozvao tuženika podnijeti pisani odgovor na tužbu u kojem će iznijeti sve činjenice, predložiti sve dokaze kojima pobija navode i dokaze tužiteljice, uz upozorenje da se nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP

-da je tuženik nakon što je zaključen prethodni postupak, uz podnesak od 20. listopada 2022., dostavio sudu Policu osiguranja od odgovornosti broj: 804271894 sklopljenu 31. svibnja 2021. s Ministarstvom poljoprivrede Republike Hrvatske i Uvjete za osiguranje izvanugovorne odgovornosti broj 13.07-EH-1 koji se primjenjuju od 20. lipnja 2011., te je u tom podnesku tuženik prvi puta istaknuo prigovor limita odgovornosti za osigurani slučaj (štetu od divljači) do iznosa od 6.636,14 EUR

-da iz Police osiguranja od odgovornosti broj: 804271894 sklopljene 31. svibnja 2021. između tuženika i Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske proizlazi da je predmet iste građanskopravna izvanugovorna odgovornost osiguranika za štetu od divljači zbog smrti, ozljede tijela ili narušavanja zdravlja te oštećenja ili uništenja stvari treće osobe (uključujući štetu na motornom, priključnom ili željezničkom vozilu) koja nastane uslijed naleta motornog, priključnog ili željezničkog vozila na divljač ili uslijed naleta divljači na motorno, priključno ili željezničko vozilo, da se trećom osobom smatra oštećena osoba u smislu građanskopravne izvanugovorne odgovornosti za štetu, dok se pod pojmom divljači smatraju životinjske vrste koje su određene kao divljač prema Zakonu o lovstvu, time da iznos osiguranja iznosi 50.000,00 kn, dok su kao osiguranici navedeni svi davatelji prava lova i lovoovlaštenici u Republici Hrvatskoj prema Središnjoj lovnoj evidenciji, a osiguranje po toj polici vrijedilo je od 1. lipnja 2021. do 31. svibnja 2022.

-da se prema odredbi čl. 5. st. 2. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti tuženika broj 13.07-EH-1 koji se primjenjuju od 20. lipnja 2011. (dalje u tekstu: Uvjeti) imovinska šteta u širem smislu nadoknađuje do najviše 50.000,00 kn po štetnom događaju, tj. ako je iznos osiguranja za izvanugovornu odgovornost iz police osiguranja manji tada do tog iznosa

-da prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka od 25. ožujka 2023. i usmene dopune na ročištu 21. studenog 2023. proizlazi da je vozilo kojim je upravljala tužiteljica prednjim dijelom naletjelo na divljač (divlju svinju) koja je ušla na kolnik državne ceste iz šumovitog područja koje se nalazi izvan južnog ruba kolnika D303 i ista je prilikom štetnog događaja trčala s lijeve na desne stranu kolnika (smjer jug-sjever) gledajući smjer kretanja vozila tužiteljice, da je kontakt vozila tužiteljice i divljači ostvaren udarom u prednju čeonu stranu vozila, te da se nakon udara divljač udaljila u smjeru sjevera u šumovito područje

-da je tužiteljica mogla izbjeći nalet na divljač samo da je vozila brzinom od 25,2 km/h ili manje, zbog čega nije imala tehničke mogućnosti niti poduzeti radnju kočenja niti zaustaviti vozilo prije mjesta naleta na divljač, s time da je vještak prepoznao zaostale tragove kratke smeđe dlake na prednjem braniku vozila koji su izuzeti od strane policijskih službenika kao dlaku divlje svinje

-da su svjedoci i tužiteljica tvrdili da je prometnu nezgodu prouzrokovala divljač - divlja svinja, a što je potvrdio i prometni vještak, pa kako o navedenom postoji materijalni dokaz (izuzeta smeđa dlaka s branika vozila tužiteljice), to je prvostupanjski su ocijenio da na tu okolnost nije bilo potrebno provesti vještačenje molekularnom analizom DNA iz dlake

-da je prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka na vozilu tužiteljice nastala totalna šteta u iznosu od 9.647,78 EUR

-da je tužiteljica podneskom od 13. rujna 2023. postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, zahtijevajući da joj tuženik isplati iznos od 9.647,78 EUR sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate,

te polazeći od utvrđenja da se na predmetni štetni događaj koji se dogodio 2. svibnja 2016. (dogodio se 9. siječnja 2022. - opaska ovoga suda) primjenjuje kao lex specialis Zakon o lovstvu („Narodne novine“ br. 150/05., 75/09., 14/14. i 21/16., u daljnjem tekstu: ZL/05), da je mjesto štetnog događaja obuhvaćeno otvorenim lovištem općine [adresa] kojim gospodari Lovačko društvo Rovinj pa se radi o području lovišta kojim gospodari lovoovlaštenik koji je osiguranik u navedenoj polici osiguranja, a da tuženik nije dokazao da divljač koja je istrčala na kolnik državne ceste i uzrokovala predmetnu prometnu nesreću ne prebiva u lovištu Lovačkog društva Rovinj, to prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti tuženika jer je šteta nastala naletom divljači na vozilo tužiteljice na javnoj cesti i divljač predstavlja opasnu stvar, pozivajući se pritom na odredbu čl. 76. st. 2. ZL/05 u vezi čl. 1063., 1064. i 1067. ZOO. Kako tuženik nije prigovarao dinamici nastanka štetnog događaja i visini tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka da je na vozilu tužiteljice nastala totalna šteta u visini od 9.647,68 EUR, te je posljedično tome djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice do visine limita osigurane svote iz police osiguranja od odgovornosti po štetnom događaju u iznosu od 50.000,00 kn, s obzirom da je čl. 5. Uvjeta propisano da se imovinska šteta nadoknađuje do najviše 50.000,00 kn po štetnom događaju, dosudivši pritom tužiteljici zateznu kamatu na taj iznos od presuđenja do isplate jer je visina štete utvrđena tek provedenim vještačenjem u prvostupanjskom postupku (toč. I. izreke), dok je za iznos od 3.011,64 EUR sa zateznom kamatom odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan (toč. II. izreke).

U odnosu na žalbu tuženika:

8. Pobijajući navedenu presudu pod toč. I. izreke tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da pobijanu presudu temelji na odredbama čl. 1063. - 1067. ZOO, iako je pitanje odgovornosti lovoovlaštenika za štetu u konkretnom slučaju regulirano čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., u daljnjem tekstu: ZC) te da se navedena odredba odnosi i na lovovlaštenika (i na veći broj potencijalno odgovornih osoba koje odgovaraju po osnovi krivnje) uz tvrdnju da se za štetu nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Nadalje, pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u pozivanju prvostupanjskog suda na odredbu čl. 76. Zakona o lovstvu tvrdeći da je u konkretnom slučaju sud bio dužan primijeniti odredbu čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu kojom je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, dok u konkretnom slučaju lovoovlaštenik nije izvršavao lov, s obzirom da je u vrijeme štetnog događaja bio lovostaj, pa je objektivna odgovornost lovoovlaštenika utvrđena po sudu prvog stupnja u protivnosti sa Zakonom o lovstvu i Zakonom o cestama. Konačno, tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o cestama jer je odredbom čl. 11. st. 2. Zakona o lovstvu izričito zabranjeno ustanovljavanje lovišta na cesti.

9. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i onih na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužiteljice nije počinjena niti jedna bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, time da pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost unatoč činjenici što se prvostupanjski sud rukovodio pogrešnim ZL/05, sve imajući u vidu da se štetni događaj dogodio 9. siječnja 2022. pa je sud bio dužan primijeniti odredbe Zakona o lovstvu („Narodne novine“, br. 99/18., 32/19. i 32/20., u daljnjem tekstu: ZL/18) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja.

10. Tuženik u žalbi ukazuje na odredbu čl. 80. st. 6. al. 2. ZL/18 kojom je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, pa kako je u vrijeme štetnog događaja bio lovostaj to smatra da nije odgovoran za predmetnu štetu, kao i da je pitanje njegove odgovornosti trebalo razriješiti primjenom citirane odredbe jer ista predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO o objektivnoj odgovornosti.

10.1. Međutim, to što odredbom čl. 80. st. 6. ZL/18 nije propisano po kojem se kriteriju odgovara za štetu u slučaju kada ona nije posljedica provođenja lova ne znači da su tom odredbom derogirane odredbe čl. 1045., 1063. i 1067. ZOO koje reguliraju odgovornost za štetu po principu uzročnosti, a na što izričito upućuje odredba čl. 76. st. 2. ZL/18 koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se određuju obvezni odnosi, ako taj zakon ne propisuje drugačije.

10.2. S tim u vezi valja navesti da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/4249/2018 od 18. lipnja 2019. odbijen prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe čl. 80. st. 6. ZL/18., a istu je Ustavni sud obrazložio na slijedeći način:

"14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača."

10.3. Dakle, prema odredbi čl. 80. st. 6. ZL/18 za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi ili lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Međutim, ako je do štete na vozilu došlo naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe ZOO u smislu odredbe čl. 76. st. 2. ZL/18 koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako tim zakonom nije propisano drukčije. S obzirom na to da je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar, to u slučaju kada je do štete došlo naletom vozila na divljač, a nije se provodio lov, lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 1063. i 1064. ZOO, dok se prema odredbama čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO isti može osloboditi odgovornosti u potpunosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika (ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti) ili djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. O objektivnoj odgovornosti lovoovlaštenika izraženo je shvaćanje u obimnoj i ustaljenoj sudskoj praksi (npr. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1057/2014 od 5. prosinca 2017., Rev 2902/2016 od 28. kolovoza 2019.), a takvo pravno shvaćanje izrazio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I/6264/2014 od 4. ožujka 2015.

11. Nadalje, objektivna odgovornost lovoovlaštenika lovišta prema pravilima o odgovornosti za opasnu stvar nije derogirana odredbom čl. 50. st. 1. ZC. Stoga ni tvrdnje tuženika da se za štetu na vozilu uslijed naleta na divljač na javnoj prometnici odgovara po osnovi krivnje, što se odnosi i na lovoovlaštenike i na veći broj potencijalno odgovornih osoba koje odgovaraju po osnovi krivnje, nemaju uporište u sadržaju citirane odredbe ZC koju nije moguće promatrati izvan konteksta tog Zakona kojim se uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta.

11.1. Naime, čl. 50. ZC propisuje da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.) te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). Navedeno znači da se krivnja osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može sastojati samo u propustu da na zahtjev osobe koja gospodari lovištem postavi posebnu signalizaciju i opremu sukladno posebnim propisom i ako je zbog tog propusta došlo do naleta vozila na divljač.

11.2. Tijekom postupka nije bilo sporno da je na predmetnom dijelu državne ceste bio postavljen prometni znak „divljač na cesti“, pa kako pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači po osnovi krivnje samo ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima i ukoliko je taj propust u uzročnoj vezi s nastalom štetom, a da lovoovlaštenik nije tražio od pravne osobe koja upravlja javnom cestom bilo kakvo daljnje postupanje radi sprečavanja dolaska divljači na državnu cestu to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1067. ZOO za oslobođenje tuženika od odgovornosti. U vezi navedenog ukazuje se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 352/2022 od 5. travnja 2022.: „(…) nepostupanje osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po zahtjevu lovoovlaštenika iz čl. 50. stavka 2. ZOC oslobađa lovoovlaštenika od objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na cesti samo ako je to postupanje u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i štetom jer bi lovoovlaštenik u tom slučaju dokazao da je šteta, djelomično ili potpuno, nastala radnjom treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti čime bi bile ostvarene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl.1067. ZOO“. Ustavni sud Republike Hrvatske je također izrazio shvaćanje u odluci U-I/6264/2014 od 4. ožujka 2015. kojom nije prihvatio prijedlog za ocjenu ustavnosti čl. 50. st. 1. ZC:

„Pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar, na temelju stavka 1. članka 50. ZoCes-a, odgovara za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Drugim riječima, krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači.

(…)

7.Prema tome, osporeni članak 50. stavak 1. ZoCes-a ni na koji se način ne odnosi na pitanje koje je u konkretnom slučaju za predlagatelja sporno, a to je odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima. Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmet uređenja ZoCes-a (v. sadržaj članka 1. ZoCes-a u točki 6. obrazloženja ovog rješenja).

Njihova odgovornost - i to kao objektivna odgovornost - uređena je (i nadalje) Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava (članci 1063. -1067. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05. i 41/08.), a osporenim člankom 50. stavkom 1. ZoCes-a nije derogirana.“

11.3. Kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da u upravljanju vozilom na strani tužiteljice nije bilo protupravnog postupanja i da je u utvrđenim okolnostima nalet na divljač bio neizbježan, odnosno da tužiteljica nije mogla izbjeći nalet na divljač osim da se kretala brzinom manjom od 25 km/h (što nije realno za očekivati u okolnostima konkretnog slučaja kada je ograničenje brzine 70 km/h), a što nedvojbeno upućuje na zaključak da šteta nije nastala radnjom tužiteljice zbog koje bi se vlasnik opasne stvari mogao osloboditi odgovornosti za naknadu štete niti djelomično, iz čega proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da ne postoje ekskulpacijski razlozi na temelju kojih bi se tuženik oslobodio obveze naknade štete koja je nastala tužiteljici u predmetnom štetnom događaju, posljedično čemu ovaj sud žalbu tuženika nalazi u cijelosti neosnovanom.

U odnosu na žalbu tužiteljice:

12. Osnovano tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288.a st. 6. ZPP i da je posljedično navedenom pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 3.011,64 EUR sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate (toč. II. izreke).

12.1. Prema odredbi čl. 284. st. 3. ZPP u pozivu na podnošenje pisanog odgovora na tužbu sud će pozvati tuženika da već u odgovoru na tužbu iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika te će upozoriti stranke da nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. tog Zakona. Odredbom čl. 299. ZPP propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st. 1.), da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st. 2.), time da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno st. 2. tog članka sud neće uzeti u obzir.

12.2. Kako tuženik u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu nije iznio činjenice koje se odnose na sklopljeni ugovor o osiguranju s Ministarstvom poljoprivrede temeljem kojeg isti odgovara za eventualnu štetu od divljači do limita od 50.000,00 kn, već je isto prvi puta istakao nakon što je zaključen prethodni postupak u podnesku od 20. listopada 2022., uz koji je dostavio policu osiguranja i Uvjete, to tužiteljica osnovano ukazuje da sud nije bio ovlašten uzeti u obzir novu činjenicu i novi dokaz nakon zaključenja prethodnog postupka.

13. Prigovor odgovornosti do limita osiguranja je materijalnopravni prigovor iz čl. 965. st. 1. ZOO, koji propisuje da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Materijalnopravni prigovor se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave (čl. 288.a st. 6. ZPP), ali se radi njegova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

13.1. Kako je tuženik istakao prigovor i priložio policu osiguranja i Uvjete nakon zaključenja prethodnog postupka, to proizlazi da su činjenice i dokazi radi opravdanja prigovora istaknuti i predloženi protivno čl. 288.a st. 6. ZPP s obzirom da ne postoje razlozi koji bi ukazivali da tuženik tu činjenicu (dokaz) nije mogao iznijeti (predložiti) do zaključenja prethodnog postupka. Naprotiv, taj propust tuženika nalazi se isključivo u sferi njegove krivnje pa nema mjesta primjeni čl. 299. st. 2. ZPP.

14. Kako materijalnopravni prigovor tuženice nije opravdan činjenicama i dokazima kako to propisuje čl. 288.a st. 6. ZPP, to tužiteljica ima pravo na naknadu štete neovisno o limitu odgovornosti, odnosno u daljnjem iznosu od 3.011,64 EUR sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate. Tužiteljica je uz tužbu priložila račun HE, vl. autolimarskog i vulkanizerskog obrta od 28. ožujka 2022. i potvrde o uplatama po računu od 4. travnja, 4. svibnja i 29. lipnja 2022., iz koje dokumentacije proizlazi da je tužiteljica popravila vozilo i štetu reparirala, čime je nenovčana šteta postala novčanom, koju je podneskom od 13. rujna 2023. odredila sukladno nalazu i mišljenju vještaka, s time da visinu štete koju je prometni vještak utvrdio uvažavajući vrijednost takvog novog vozila prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja uz odbitak amortizacije i spašenih dijelova ovaj sud prihvaća pravilno utvrđenom, a visinu iste tuženik niti sadržajno ne osporava u žalbi.

15. Točno je da zatezna kamata na naknadu nenovčane imovinske štete dosuđene u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja (čl. 1089. st. 2. ZOO) teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je visina naknade određena, ali u slučaju kada je oštećenik sam otklonio štetu prije donošenja sudske odluke (kao što je u konkretnom slučaju) tada oštećenik ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je šteta otklonjena, odnosno od dana kada su učinjeni troškovi radi otklanjanja štete. Kako iz potvrda o uplati proizlazi da je tužiteljica u cijelosti podmirila račun za popravak vozila, a što tuženik nije osporavao, to posljedično ima pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od kada je isti platila, a kako je ista zahtijevala zateznu kamata od dana kada je podmirila posljednji dio računa i kada je podnijela tužbu (29. lipnja 2022.) to je ovaj sud usvojio zahtjev za isplatu kamate od 29. lipnja 2022. do isplate.

16. Nadalje, čl. 1090. ZOO propisuje da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, pa imajući u vidu izneseni sadržaj te zakonske odredbe tužiteljica ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost. Takvo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju svojih odluka (npr. Rev x 341/10-2 od 12. rujna 2013., Rev 1011/2020 od 14. ožujka 2023.), a što je u skladu i sa shvaćanjem koje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2013.

17. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke, dok je usvojio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 373. toč. 1. ZPP preinačio presudu pod toč. II. izreke i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 3.011,64 EUR sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2022. do isplate.

18. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio temeljem odredbe čl. 154. st. 3., 155. i 156. ZPP dosudivši tužiteljici u cijelosti nastale troškove bez obzira na odbijeni dio zahtjeva, imajući u vidu da tuženik nije u odgovoru na tužbu, a niti ranije u postupku prije utuženja naznačio limit osiguranja u kojem slučaju bi tužiteljica imala mogućnost postaviti zahtjev u skladu s tim limitom, odnosno tužiti i Lovačko društvo Rovinj kao lovoovlaštenika pored osiguratelja, a čime je svojom krivnjom izazvao trošak zastupanja i za odbijajući dio.

19. Kako je ovaj sud utvrdio da tužiteljici u konačnici pripada u cijelosti utuženi iznos koji je zahtijevala podneskom od 13. rujna 2023., to i pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP tužiteljica ima pravo na cjelokupan trošak za radnje navedene pod toč. 37. obrazloženja, s time da tuženik pobija odluku o troškovima zbog tvrdnje da je tužiteljica uspjela samo razmjerno u postupku i da pritom ne osporava vrstu i visinu odmjerenih troškova po pojedinim radnjama, a koji žalbeni razlog je postao irelevantan s obzirom je tužiteljici ovom presudom dosuđena naknada štete u cijelosti.

20. Tuženik osporava primjenu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova a rad odvjetnika objavljenu u „Narodnim novinama“ br. 126/22., tvrdeći da je sud bio dužan do dana stupanja iste na snagu priznati tužiteljici trošak prema vrijednosti boda u iznosu od 1,33 EUR, a tek od stupanja na snagu predmetne Izmjene Tarife priznati trošak prema vrijednosti boda u iznosu od 1,99 EUR. U odnosu na navedene žalbene tvrdnje valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev- 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. zauzeo pravno stajalište koje glasi: „Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).“, koje prihvaća i ovaj sud, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika u vezi primjene Izmjene Tarife.

21. Tuženik osporava tužiteljici i pravo na zateznu kamatu na parnični trošak od dana presuđenja do isplate, tvrdeći da istu može potraživati tek u ovršnom postupku, s obzirom da tuženik ne može pasti u zakašnjenje s činidbom isplate troškova postupka prije nego što protekne paricijski rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe, time da paricijski rok teče od dana kada tužiteljica ima pravo tražiti ispunjenje činidbe iz sudske odluke, odnosno od pravomoćnosti i ovršnosti te sudske odluke. Međutim, u odnosu na navedeno, valja navesti da se Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev 652/2021-2 od 13. ožujka 2024. pozvao na svoje ranije pravno shvaćanje iznijeto u odluci broj Rev-2567/1999-2 od 10. prosinca 2002. u kojoj je navedeno: „(…)tužiteljici pravo na zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove nastale u postupku pred prvostupanjskim sudom, kada su ti troškovi sadržani u prvostupanjskoj odluci (ovršnoj ispravi), pripada od dana donošenja prvostupanjske presude (...)“, a što sada i izričito propisuje čl. 151. st. 3. ZPP.

22. Kako je tužiteljica uspjela u žalbenom postupku to je istoj valjalo dosuditi trošak sastava žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. ​​Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine“, br. 138/23.) u iznosu od 312,50 EUR. Tužiteljica nema pravo na naknadu sudske pristojbe na žalbu jer zahtjev za naknadu iste nije određeno postavljen u smislu odredbe čl. 164. sv. 2. ZPP .

23. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom to je istog valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 28. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek