Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-504/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Marku Židiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Air Pannonia d.o.o. iz Osijeka, Ulica jablanova 21, OIB: 82047274303, zastupanog po punomoćnici Jadranki Čuljak- Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama broj P-291/2022-12 od 8. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. studenoga 2024.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P- 291/2022-12 od 8. ožujka 2023. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke proglašena je nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, broj Ovr-125/2022, određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-125/2022 od 15. veljače 2022. na novčanim sredstvima ovršenika ĐG (ovdje tužitelja) radi namirenja ovrhovoditelja Air Pannonia d.o.o. (ovdje tuženika). Točkom II. izreke iste presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 125.913,40 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom opisanom u toj točki izreke, dok je točkom III. izreke iste odluke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.186,76 EUR / 16.476,14 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci.
2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno da preinači istu na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i dosudi troškove parničnog postupka tuženiku sukladno predanom troškovniku, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je osnovana.
5. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe provedene na novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja) koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini pod brojem Ovr-125/2022-2 od 15. veljače 2022. na temelju ovršne isprave – Sporazuma o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni kojeg su sklopile stranke 4. studenoga 2019., a za koju ispravu tužitelj smatra da je ništetna, te povrat novčanih sredstava koje je tuženik stekao provedenom predmetnom ovrhom.
6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:
- da je rješenjem o ovrsi broj Ovr-125/2022-2 od 15. veljače 2022. određena ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja (ovdje tuženika) na temelju javnobilježničke isprave tj. Sporazuma o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni od 4. studenoga 2019. potvrđenog po javnoj bilježnici Lidiji Perić iz Osijeka broj Ov-6922/2019. od 4. studenoga 2019. na novčanim sredstvima – računima ovršenika radi naplate novčane tražbine u iznosu od 16.000,00 EURA,
- da je povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi tužitelj zaključkom broj Ovr-125/2022 od 20. svibnja 2022. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje: OZ),
- da je Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni (dalje: Sporazum) sklopljen 4. studenoga 2019., a njime je u čl. 1. navedeno da je predmet Ugovora školovanje kandidata u vidu osposobljavanja za prvog časnika zrakoplova, koje će troškove snositi tuženik (poslodavac) u iznosu od 16.000,00 EUR, a čl. 4. određeno je da se tužitelj obvezuje zasnovati radni odnos prije odlaska na školovanje te ostati raditi najmanje 4 godine, dok je čl. 6. ugovoreno da ukoliko zaposlenik napusti Društvo prije isteka obveze od 4 godine da nadoknađuje ukupan iznos školovanja u roku od 30 dana od trenutka otkaza,
- da su stranke 10. studenoga 2019. zaključile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto pilota na avionu C525, a Aneksom tog ugovora o radu od 15. prosinca 2019. izmijenjena je mjesečna bruto plaća tužitelja od 5.098,77 kn na bruto iznos plaće od 9.876,97 kn te je tužitelj rad počeo obavljati toga dana,
- da je tužitelj e-mail porukom od 7. siječnja 2022. obavijestio tuženika da otkazuje Ugovor o radu te je odradio otkazni rok od 45 dana, a ugovorom o radu je otkazni rok bio ugovoren u trajanju od 60 dana,
- da je na temelju rješenja o ovrsi broj Ovr-125/2022-2 od 15. veljače 2022. provedena ovrha putem Financijske agencije zapljenom novčanih sredstava s računa tužitelja i prenesena na račun tuženika 25. travnja 2022.,
- da prema iskazu svjedoka ČG, tužitelj u vrijeme prijave na natječaj za radni odnos kod tuženika nije ispunjavao posebni uvjet stručne osposobljenosti za obavljanje poslova radnog mjesta kopilota (prvog časnika zrakoplova), da je ukupni trošak školovanja tužitelja iznosio oko 20.000,00 EUR (uključujući dnevnice, putne troškove, dodatna školovanja na simulatoru letenja te smještaj u Republici Austriji),
iz čega sud zaključuje da Sporazum predstavlja dio Ugovora o radu, a odredba Sporazuma kojom se tužitelj obvezuje platiti iznos od 16.000,00 EURA ako otkaže Ugovor o radu prije isteka 4 godine ugovornu kaznu koja kao takva nije propisana Zakonom o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR), a da se ne mogu primijeniti ni odredbe čl. 350. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO). Stoga smatra da je tužitelj izvršio sve obveze iz ugovora o radu, dok je odredba kojom je tuženik uvjetovao pravo tužitelja na otkazivanje ugovora o radu plaćanjem ugovorene kazne ništetna, jer je takvo ugovaranje nemoralno, time što se jednoj strani ugovara nepripadajuća materijalna korist iza koje ne stoji nikakva protuvrijednost, što je protivno načelu ekvivalentnosti davanja, a sami troškovi stručnog osposobljavanja služe potrebi ostvarivanja djelatnosti tuženika (poslodavca) i ne smiju padati na teret tužitelja (zaposlenika). Imajući u vidu da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom na temelju čl. 1111. st. 3. ZOO-a obvezao je tuženika vratiti tužitelju stečeni iznos putem izravne naplate iz ovršne isprave.
7. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) time što se nije očitovao ima li Sporazum osim naziva i odredbu koja bi imala karakter ugovorne kazne u smislu čl. 350. i 351. ZOO-a, niti da je presudu moguće ispitati jer sud nije obrazložio svoju ocjenu da se radi o ugovornoj kazni, a ne o naknadi uloženih troškova školovanja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je radni odnos zasnovan istog dana kada je zaključen Sporazum, a nije utvrdio ni odlučujuću činjenicu koliko su iznosili stvarni troškovi obrazovanja tužitelja, niti je provedeno financijsko vještačenje o visini ukupnih troškova stručnog osposobljavanja za rad na poslovima pilota (kopilota) na predmetnom zrakoplovu tuženika. Tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZR-a jer je Sporazum sklopljen prije uspostavljenog radno-pravnog odnosa. Naglašava da je tužitelj sklopio Sporazum kojim se nakon obuke obvezuje platiti troškove školovanja (u ugovorom određenom iznosu od 16.000,00 EUR, iako su stvarni troškovi bili iznad 20.000,00 EUR) ako jednostrano otkaže ugovor o radu prije proteka 4 godine od zapošljavanja, znajući u tom trenutku da ne ispunjava posebni uvjet stručne osposobljenosti (certifikat za obavljanje poslova pilota – kopilota na zrakoplovu C525) koji je potreban za zasnivanje radnog odnosa na tom radnom mjestu. Stoga navodi da predmetni iznos predstavlja stvarne troškove koje je tuženik imao kako bi tužitelj stekao posebne uvjete nužne za zaključenje ugovora o radu s tuženikom, a jednakovrijednu uzajamnu činidbu od strane tužitelja predstavljalo je zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tuženikom te radni odnos u trajanju od 4 godine kod istog, a na što je tužitelj pristao sklapanjem Sporazuma s tuženikom. Prema ocjeni tuženika stranke u vrijeme sklapanja Sporazuma nisu još bile u radno-pravnom odnosu pa nije bilo zapreke da se isti sklopi. Tuženik se poziva na sudsku praksu vezanu za Sporazume/ugovore o specijalizaciji i visini naknade koju su zdravstveni radnici bili dužni vraćati u slučaju otkaza ugovora o radu zdravstvenim ustanovama. Konačno, ističe da je tuženik sve svoje obveze iz Sporazuma ispunio dok tužitelj nije dobrovoljno vratio tuženiku uložene troškove za osposobljavanje za to konkretno radno mjesto, niti je u potpunom trajanju odradio ugovoreni otkazni rok. Stoga smatra da su pogrešno primijenjeni čl. 9. i čl. 322. ZOO-a.
8. Ispitujući pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima i ovaj sud smatra da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
9. Naime, iako nije sporno da su stranke potpisale Ugovor koji nosi naziv Sporazum o stručnom osposobljavanju i ugovornoj kazni, za kojeg tužitelj tvrdi da je ništetan jer je nemoralan, dok tuženik ističe tijekom postupka i ponavlja u žalbi da se prvostupanjski sud uopće nije očitovao o tome imali li predmetni Sporazum osim naziva bilo koju odredbu koja bi imala karakter ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 350. i 351. ZOO- a, tvrdeći da se kod spornih odredbi ne radi o ugovornoj kazni već o naknadi radi uloženih troškova školovanja, odnosno naknadi štete u slučaju da tužitelj ne ispuni svoju ugovornu obvezu i ostane na radu 4 godine od dana sklapanja ugovora o radu koji je sklopljen 6 dana nakon sklopljenog Sporazuma odnosno 10. listopada 2019., potpuno je nejasno i nelogično na osnovu čega sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj kazni sukladno odredbi čl. 350. ZOO-a imajući u vidu da nije sporno da je utuženi iznos zapravo trošak kojeg je tuženik imao na ime školovanja tužitelja, a sve zbog činjenice da tužitelj nije bio stručno osposobljen za radno mjesto za koje je sklapao ugovor o radu kod tuženika, a koji je sklopljen nakon potpisivanja navedenog Sporazuma, dok se iznos ugovorne kazne sukladno odredbi čl. 351. ZOO- a određuje po svojoj volji u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja ili na koji drugi način, dok utuženi iznos predstavlja stvarni iznos troškova školovanja, pa u konkretnom slučaju nema uvjeta ni za primjenu odredbe čl. 106. ZR-a kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud.
10. Osim toga, potpuno je nerazumljiv zaključak prvostupanjskog suda da je osnovan tužbeni zahtjev i zbog činjenice što je tužitelj kao radnik izvršavao sve svoje ugovorom o radu preuzete obveze, jer tužitelj kod tuženika nije radio besplatno, već je za svoj rad primao plaću, pa je neživotan stav prvostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi koja bi bila protivna načelu jednake vrijednosti činidaba. Isto tako nije jasno na osnovu čega je sud zaključio da je nemoralno da je tuženik ugovorio snašanje troškova školovanja za tužitelja koje je za njega bilo besplatno, s uvjetom da nakon završenog osposobljavanja ostane na poslovima kod tuženika u razdoblju od 4 godine, jer je propustio cijeniti okolnost da tužitelj nije vezan tim rokom i slobodan je ugovor o radu otkazati, što je i učinio, dok nije uzeo u obzir je li moralno da se netko školuje na trošak jednog poslodavca, pa da nakon dvije godine od završenog osposobljavanja isti otkaže ugovor o radu s navedenim poslodavcem te kao školovani radnik ode raditi kod konkurentnog poslodavca, koji nije u ničemu snosio troškove njegovog osposobljavanja.
11. Stoga kako navedeni prigovori tuženika koji su odlučni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja nisu uopće raspravljeni kod ocjene provedenih dokaza i razloga o odlučnim činjenicama, a izvedeni zaključci su u proturječju sa stanjem spisa, valjalo je prihvaćanjem žalbe tuženika ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.
12. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud provođenjem predloženih dokaza detaljnije i adekvatno raspraviti sve okolnosti vezane uz prigovor tuženika da utuženi iznos ne predstavlja ugovornu kaznu bez obzira na naziv navedenog dokumenta već predstavlja iznos stvarnih troškova koje je tuženik imao radi osposobljavanja tužitelja na odgovarajuće radno mjesto na koje ga je zaposlio te će ovisno o tim utvrđenjima, uvažavajući gore navedeni pravni stav ovog suda o predmetu spora, te cijeneći da tužitelj osim dijela tužbenog zahtjeva radi proglašenja ovrhe nedopuštenom traži isplatu iznosa koji predstavlja stvarni trošak školovanja tužitelja kojeg je radi osposobljavanja istog snosio tuženik, ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva dajući za svoje zaključke jasne i okolnosne razloge koji imaju uporišta u stanju spisa i materijalno pravnim propisima koji su naprijed navedeni, a novom odlukom odlučit će se i troškovima postupka.
U Varaždinu 28. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
