Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-946/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Vladimira Ferenčevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dariju Hortu, odvjetniku u Opatiji, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobiji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj P-319/2024-7 od 3. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 28. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj P-319/2024-7 od 3. listopada 2024. u točkama I., III.1. i IV. izreke.

II. U nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda u točkama II. i III.2. ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je tako da izreka u cijelosti glasi:

„I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, tužitelju AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 3.182,94 EUR (tri tisuće sto osamdeset dva eura i devedeset četiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29. rujna 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do konačne isplate prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena; sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatom preostalog utuženog iznosa preko dosuđenog u toč. I. tj. s iznosom od 2.770,44 EUR; kao neosnovanim.

III.1. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 platiti tužitelju AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.279,09 EUR (tisuću dvjesto sedam deset devet eura i devet centi); sve u roku od 15 dana.

III.2. Odbija se tužitelj AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog, u iznosu od 1.113,50 EUR; kao neosnovanim.

IV. Odbija se tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 sa zahtjevom za plaćanjem svojih troškova ovog parničnog postupka; kao neosnovanim.“

2. Pravodobnom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. – dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud predmetnu prvostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka, uključujući i trošak ovog žalbenog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede pazi ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

6. Ujedno, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, jer presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev te je usvojeni tužbeni zahtjev u skladu sa preinačenim tužbenim zahtjevom iz podneska tužitelja od 27. srpnja 2016. i podneska tužitelja od 22. kolovoza 2024., obzirom da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u manjem iznosu od zatraženog i uz manju dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, čime je ovaj tužbeni zahtjev niži od postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 22. kolovoza 2024. Stoga, neosnovano žalbenim navodima tuženik tvrdi da je usvojeni tužbeni zahtjev različit od postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 27. srpnja 2016. i 22. kolovoza 2024., pri čemu se u konkretnom slučaju ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva.

8. Prvostupanjski sud ujedno nije ni počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 190. ZPP-a, jer je pravilno nakon zaključenja prethodnog postupka, iako nije donio rješenje o preinaci, prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 27. srpnja 2016. i 22. kolovoza 2024., to stoga jer je preinaka tužbe, a nakon provedenog financijskog vještačenja, dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana, pa mu je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka dozvoljena i dopuštena, a što je i sukladno pravnom shvaćanju iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 26. studenog 2021. u kojima je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja nakon što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj P- 782/2015-17 od 21. listopada 2016. utvrđena ništetna odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 19. ožujka 2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa zbog utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupno zatraženom iznosu od 3.182,94 eura, nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. dalje ZIDZPK/15).

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud polazi od slijedećih utvrđenih činjenica:

- da su tuženik i tužitelj 19. ožujka 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu stana na iznos kunske protuvrijednosti od 80.535,96 CHF po srednjem tečaju za HNB na dan isplate kredita, na rok otplate kredita od 30 godina, a koji Ugovor je tužitelj sklopio kao korisnik kredita,

- da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamata na dan sklapanja Ugovora koja iznosi 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika,

- da su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15 kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro sa stanjem na dan 30. rujna 2015.,

- da je Dodatkom ugovora o kreditu utvrđen novi iznos glavnice od 43.534,47 eura,

- da je člankom 5. Dodatka ugovora utvrđen iznos preplate od 20.873,89 kuna, a koji iznos će se koristiti za namirenje u plaćanju budućih anuiteta od 50% dospjelih anuiteta u valutnoj klauzuli u euro, dok će ostatkom preplate korisnik kredita imati pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu sa Dodatkom ugovora,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne,

- da se prvostupanjski sud prema odredbi članka 502.c ZPP-a poziva na pravna utvrđenja suda iz presuda u kolektivnom sporu,

- da je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđena preplata po utvrđenoj ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj valutnoj stopi koja iznosi ukupno 8.073,05 CHF, što iskazano u kunama iznosi ukupno 44.855,77 kuna,

- da tužitelj podneskom od 22. kolovoza 2024. potražuje preplatu u iznosu od 5.953,38 eura,

- da prvostupanjski sud od zatraženog iznosa odbija priznati iznos po konverziji od 2.770,40 eura.

11. Temeljem naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud usvaja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu preplaćenog iznosa od 3.182,94 eura, koji iznos predstavlja iznos preplate s osnova ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od 5.953,38 eura iz osnovanog Ugovora, umanjen za iznos priznat s osnova konverzije od 2.770,40 eura, na koji iznos prvostupanjski sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate.

12. Neosnovano žalbenim navodima tuženik osporava ocjenu prvostupanjskog suda da uslijed sklapanja Dodatka ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15 tužitelj kao potrošač nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih, ništetnih odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope iz osnovnog Ugovora o kreditu, navodeći da je između stranaka došlo do nove pravne osnove, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (početni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu.

13. Pravilno prvostupanjski sud djelomično usvaja postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev umanjen za iznos priznat s osnova konverzije od 2.770,40 eura, jer sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer se predmetna konverzija bavila pitanjem, odnosno obračun konverzije odnosio se na izjednačavanje potrošača kao da je kredit koristio u euru, dakle konverzijom se je kredit denominiran u CHF pretvorio u kredit denominiran u euro, na način da se izjednači položaj u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.

14. Sklapanjem Dodatka ugovora tuženik nije tužitelju vratio preplaćene iznose s osnova pravomoćno utvrđene ništetne ugovorne odredbe iz članka 2. osnovanog Ugovora, već je ponudom predmetnog Dodatka postupio po odredbama ZID ZPK/15, odnosno odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZID ZPK/15.

15. Potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući se ni odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope. Razlog donošenja ZID ZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.

15.1. Ujedno, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenja temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

16. Uslijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenicom da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 22. prosinca 2015. prema odredbama ZID ZPK/15, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 19. ožujka 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice i postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je time tužitelj izgubio pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, upravo iz razloga jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.

17. Stoga se neutemeljeno tuženik poziva na presudu i rješenje VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i pravno shvaćanje VSRH od 20. prosinca 2022., prema kojem shvaćanju potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema pravo na tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope ugovorene kamate iz kredita denominiranog u CHF, već se smatra da tužitelju prema naprijed navedenom pravnom shvaćanju pripada pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

17.1. To stoga jer ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje proizlazi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

18. Takvo pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem u predmetu suda EU broj C- 118/2017 A, u kojem predmetu se raspravljala činjenično slična situacija unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, te je jasno ukazano da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništenim, te zamijenjene novim odredbama, kako bi se ugovor održao na snazi i da to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

19. Uslijed navedenog je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i utvrdio da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište VSRH iz oglednog postupka gdje u slučaju dodatka osnovanom ugovoru se radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugorov o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu.

21. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

22. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a nepravilnom primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a, pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora vezano za svojstvo tužitelja kao potrošača, to stoga jer primjenom odredbe članka 19.a ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, dakle priznao da tužitelj ima svojstvo potrošača iz odredbe članka 3. ZZP/03, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, koji Ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana. Na tuženiku je bio teret dokaza ukoliko smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača, da to u postupku predloženim dokazima i dokaže.

23. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a koja visina je utvrđena prema nalazu financijskog vještaka u iznosu od 44.855,77 kuna, koji iznos prvostupanjski sud umanjuje za utvrđeni iznos preplate od 20.873,89 kuna i dosuđuje ukupan iznos od 3.182,94 eura, koji iznos tužitelju nije priznat predmetnom konverzijom.

24. Uslijed navedenog, neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao kod obračuna uključiti i tzv. negativne razlike, to stoga jer tuženik tijekom postupka nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a, uslijed čega nema ni postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u CHF (pravno shvaćanje iz presude VSRH broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

25. Neutemeljen je navod tuženika da je sud pogrešno primijenio kamatnu stopu od 3,23% za razdoblje od 1. siječnja 2024., jer je navedena kamatna stopa zakonski ograničena kamatna stopa od 3,23% godišnje, čija visina je određena odlukom HNB- a, prema ZID ZPK/15.

26. Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 502.c ZPP-a, dakle odredba kojom se prvostupanjski sud poziva na pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu, a to uslijed činjenice da je ista odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. i odnosi se na naknadu štete, to stoga jer odredbom članka 118. ZZP/14, a koja odredba je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Neosnovano tuženik upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi članka 258., 259. i 260. ZPP-a, jer je vezano za prigovore tuženika prvostupanjski sud proveo usmeno dopunsko saslušanje financijskog vještaka na ročištu za glavnu raspravu održanu 4. rujna 2024. u kojem je financijski vještak u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, te naveo da prilikom izračuna nije uzeo u obzir preplatu priznatu po konverziji od 20.883,89 kuna, a punomoćnik tuženika na istom ročištu vezano za prigovore na nalaz vještaka nije postavio daljnja pitanja kojima bi osporio nalaz i mišljenje vještaka, uslijed čega pravilno prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje i temeljem istog donosi odluku u ovoj pravnoj stvari.

28. Pravilno prvostupanjski sud odbija kao neosnovan prigovor zastare tuženika, pozivajući se da zastara restitucijskih zahtjeva teče od pravomoćnosti sudskih odluka u postupcima kolektivne zaštite, pa utvrđuje da od 13. lipnja 2014. počinje teći zastarni rok vezano za preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope, jer je tada donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/2013, pa kako je tužitelj podnio tužbu 28. rujna 2015., to nije protekao zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom članka 255. ZOO-a.

29. Ovakvo pravno shvaćanje proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: "da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

30. Vezano za zastaru potraživanja kod preinake tužbe, a povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 27. srpnja 2016. (22. kolovoza 2024.) valja navesti da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva proizašla iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) i kada je ista moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), tada se zastara prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela VSRH održane 27. svibnja 2024.).

31. Stoga, uslijed navedenog je neosnovan prigovor zastare tuženika koji prigovor je tuženik stavio na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

32. Uslijed navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

33. Neosnovano žalbenim navodima tuženik osporava odluku o troškovima postupka iz točke III.1 izreke prvostupanjske presude, a kojom točkom je naloženo tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.279,09 eura i točku IV. izreke kojom je tuženik odbijen sa zahtjevom za plaćanje svojih troškova parničnog postupka.

34. Odluka o troškovima postupka iz točke III.1. izreke može se ispitati i nije nejasna jer je vidljivo iz dostavljenog troškovnika tužitelja da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak sastava podnesaka od 22. srpnja 2016. i 22. kolovoza 2024. po Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje: Tarifa) u punom iznosu, dok ostala dva podneska od 15. svibnja 2019. i 6. studeni 2019. prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju po Tbr. 8. točka 4. Tarife, dakle u iznosu od 25% od Tbr. 8. točka 1. Tarife.

35. Stoga je presudu moguće ispitati i utvrditi konkretno o kojim se podnescima tužitelja i o kojim se konkretno priznatim troškovima zastupanja radi, a što je sve vidljivo iz troškovnika tužitelja (list spisa 540).

36. Osnovano žalbenim navodima tuženik osporava tužitelju troškove koji se odnose na troškove plaćene pristojbe na presudu, to stoga jer primjenom odredbe članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.), izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama i tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

36.1. U odnosu na plaćenu sudsku pristojbu na tužbu, pravilno prvostupanjski sud dosuđuje trošak sudske pristojbe na tužbu od 106,17 eura, jer trošak sudske pristojbe na tužbu je tužitelj podmirio 29. rujna 2015., kada još nije bila na snazi izmijenjena odredba članka 11. stavak 1. točka 20 Zakona o sudskim pristojbama.

36.2. No, neosnovano i protivno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2024. po Tbr. 8. točka 1. Tarife, jer navedeni podnesak predstavlja podnesak kojim tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev, s obzirom na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ broj 57/22., 88/22.), uslijed čega tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava istog podneska, jer je morao uskladiti tužbeni zahtjev prema službenoj valuti u RH.

37. Pogrešno prvostupanjski sud prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, zaključuje da je uspjeh tužitelja u ovom postupku 53,46%. Kako je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku i to u omjeru od 88,37% (osnov 100% i visina 76,73%), a tuženik od 11,64% (osnov 0% i visina 23,27%), to uspjeh tužitelja u ovom postupku iznosi 76,73%.

38. Uslijed navedenog tužitelju pripada pravo na trošak sastava tužbe po Tbr. 7. točka 1. Tarife od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištima po Tbr. 9. točka 1. Tarife 14. siječnja 2016. 200,00 eura, 15. travnja 2016. 200,00 eura, 9. rujna 2016. 200,00 eura, 4. rujna 2024. 200,00 eura, trošak sastava podnesaka po Tbr. 8. točka 1. Tarife 22. srpnja 2016. 200,00 eura, trošak sastava podnesaka od 15. svibnja 2019. po Tbr. 8. točka 4. Tarife 50,00 eura i 6. studeni 2019. 50,00 eura, trošak PDV- a od 325,00 eura po Tbr. 46 Tarife, trošak plaćenog predujma za sudsko vještačenje od 199,08 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 106,17 eura, što sveukupno iznosi 1.930,25 eura.

39. Kako je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 76,73%, to mu od ukupnog priznatog troška pripada trošak u iznosu od 1.481,08 eura, no kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak u iznosu od 1.279,09 eura, to je odluku o troškovima postupka iz točke III.1. valjalo potvrditi jer ovaj drugostupanjski sud ne može preinačavati odluku na štetu stranke koja se žalila, dakle tuženika, jer je samo tuženik podnio žalbu (članak 374. ZPP-a).

40. Neosnovano žalbenim navodima tuženik smatra da da troškovnik koji je tužitelj predao na ročištu za zaključenje glavne rasprave 4. rujna 2024. neposredno predajom u sudski spis ne proizvodi pravne učinke u smislu odredbe članka 106.a stavak 6. ZPP-a, to stoga jer zahtjev za naknadu troškova ne predstavlja podnesak i isti se predaje do zaključenja glavne rasprave, prema odredbi članka 164. stavak 3. ZPP-a.

41. Uslijed navedenog je odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III.1. i IV. izreke valjalo potvrditi prema odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.

42. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova žalbe, jer sa žalbom nije uspio u ovom parničnom postupku.

43. Uslijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

Bjelovar, 28. studeni 2024.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak