Zakon.hr

Poslovni broj: P-3607/2021-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Đelekovca 48316, [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d., OIB: 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d., OIB: 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, isplatiti tužiteljici AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 1.940,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na slijedeće iznose:

- na iznos od 4,88 € s kta od 10.03.2006. do isplate

- na iznos od 3,53 € s kta od 10.04.2006. do isplate

- na iznos od 4,04 € s kta od 10.05.2006. do isplate

- na iznos od 3,84 € s kta od 12.06.2006. do isplate

- na iznos od 2,97 € s kta od 10.07.2006. do isplate

- na iznos od 2,63 € s kta od 10.08.2006. do isplate

- na iznos od 3,38 € s kta od 11.09.2006. do isplate

- na iznos od 4,04 € s kta od 10.10.2006. do isplate

- na iznos od 1,81 € s kta od 10.11.2006. do isplate

- na iznos od 2,54 € s kta od 11.12.2006. do isplate

- na iznos od 0,81 € s kta od 10.01.2007. do isplate

- na iznos od 0,37 € s kta od 12.02.2007. do isplate

- na iznos od 0,35 € s kta od 11.02.2008. do isplate

- na iznos od 9,06 € s kta od 04.11.2008. do isplate

- na iznos od 5,94 € s kta od 02.12.2008. do isplate

- na iznos od 13,38 € s kta od 05.01.2009. do isplate

- na iznos od 14,82 € s kta od 03.02.2009. do isplate

- na iznos od 16,02 € s kta od 03.03.2009. do isplate

- na iznos od 13,49 € s kta od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 11,61 € s kta od 05.05.2009. do isplate

- na iznos od 11,63 € s kta od 02.06.2009. do isplate

- na iznos od 9,26 € s kta od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 10,06 € s kta od 03.08.2009. do isplate

- na iznos od 11,58 € s kta od 03.09.2009. do isplate

- na iznos od 9,34 € s kta od 02.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,24 € s kta od 03.11.2009. do isplate

- na iznos od 10,41 € s kta od 03.12.2009. do isplate

- na iznos od 12,48 € s kta od 05.01.2010. do isplate

- na iznos od 15,22 € s kta od 29.01.2010. do isplate

- na iznos od 15,78 € s kta od 26.02.2010. do isplate

- na iznos od 19,40 € s kta od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 18,84 € s kta od 13.04.2010. do isplate

- na iznos od 18,41 € s kta od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 31,64 € s kta od 02.07.2010. do isplate

- na iznos od 29,52 € s kta od 15.07.2010. do isplate

- na iznos od 25,28 € s kta od 10.08.2010. do isplate

- na iznos od 39,84 € s kta od 10.09.2010. do isplate

- na iznos od 32,20 € s kta od 11.10.2010. do isplate

- na iznos od 33,68 € s kta od 10.11.2010. do isplate

- na iznos od 40,01 € s kta od 10.12.2010. do isplate

- na iznos od 39,80 € s kta od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 44,22 € s kta od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 41,89 € s kta od 10.03.2011. do isplate

- na iznos od 37,76 € s kta od 11.04.2011. do isplate

- na iznos od 54,29 € s kta od 13.06.2011. do isplate

- na iznos od 82,77 € s kta od 09.08.2011. do isplate

- na iznos od 58,10 € s kta od 12.09.2011. do isplate

- na iznos od 58,10 € s kta od 12.09/2011. do isplate

- na iznos od 55,87 € s kta od 07.11.2011. do isplate

- na iznos od 54,66 € s kta od 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 58,33 € s kta od 29.12.2012. do isplate

- na iznos od 61,02 € s kta od 10.02.2012. do isplate

- na iznos od 62,13 € s kta od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 59,85 € s kta od 10.04.2012. do isplate

- na iznos od 62,22 € s kta od 08.06.2012. do isplate

- na iznos od 57,62 € s kta od 07.09.2012. do isplate

- na iznos od 57,77 € s kta od 05.10.2012. do isplate

- na iznos od 58,15 € s kta od 10.10.2012. do isplate

- na iznos od 59,80 € s kta od 11.12.2012. do isplate

- na iznos od 57,00 € s kta od 05.02.2013. do isplate

- na iznos od 61,35 € s kta od 03.09.2015. do isplate

- na iznos od 60,77 € s kta od 03.09.2015. do isplate

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.5. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja I prednika tuženoga, broj: 13640/06 od 10.2.2006. koja glasi: “3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.”

III. Nalaže se tuženome da tužitelju isplati iznos od 283,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.2.2006. do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d., OIB: 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, naknaditi tužiteljici AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Đelekovca 48316, [adresa] parnični trošak u iznosu od 2.738,90 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.11.2024.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10.02.2006. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 13640/06, na iznos od 15.500,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s tim da je kredit bez određene namjene na rok otplate 7 godina odnosno 84 anuiteta. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,99% godišnje.

U predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema kupovnom tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne jer je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ova presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit zadnjom uplatom anuiteta.

Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da tuženik ima pravo naplate troška obrade kredita u visini 3% od ukupnog iznosa kredita odnosno u visini od 465,00 CHF-a što u kunskoj protuvrijednosti 15.02.2006. iznosi 2.129,70 kn, a ovaj iznos izražen u valuti euro daje iznos od 283,49 €.

Navedenu ulaznu naknadu tuženi je tužitelju naplatio bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje i koje sve usluge je tuženi konkretno izvršio vršeći obradu kreditnog zahtjeva.

Tuženik je predmetnu odredbu sastavio i unaprijed pripremio u Ugovoru te kao takvu prezentirao tužitelju po načelu "uzmi ili ostavi" bez mogućnosti da se o istoj pregovara, a što je protivno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/2003; dalje ZZP) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio na snazi.

10.

Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja u podnesku od 20.04.2024. postavlja tužbeni zahtjev, te potražuje na ime preplate temeljem valutne klauzule iznos glavnice od 1.940,45 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te temeljem naplaćene ulazne naknade iznos od 283,49 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.02.2006. pa do isplate.

11.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, osporava da bi valutna klauzula kao odredba bila ništetna, osporava da bi bile ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, te ističe prigovor zastare tražbine držeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina.

12.

Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

13.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

14.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

15.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

16.

Konačno tuženik navodi da u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli da je riječ o kunskom kreditu i da s obzirom na to treba primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite.

17.

Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U tijeku postupka ističe prigovor radi prebijanja kao materijalno-pravni prigovor u odnosu na negativne razlike, te ističe prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a.

18.

Također drži da ne postoji zakonska osnova po kojoj bi tuženik morao isplatiti veći iznos od iznosa koji je primio na temelju navodno ništetnih odredbi i tvrdi da mu pripadaju negativne razlike zbog činjenice što je u nekom od razdoblja tečaj CHF-a bio niži pa je zbog toga tužitelj platio nešto niže anuitete.

19.

Tuženik također navodi da nije dužan isticati protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prijeboja, već se radi o materijalno-pravnom prigovoru o kojem treba odlučivati sud bez ikakvog zahtjeva.

20.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula drži da ista nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka kao i s zahtjevom za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade.

21.

U dokaznom postupku sud je pročitao financijsku karticu uplata po kreditu (list 6- 13 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 14-18 spisa), Ugovor o kreditu broj: 13640/06 od 10.02.2006. (list 21-23 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. (list 76-82 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 92-95 spisa).

22.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. U odnosu na preplatu temeljem valutne klauzule:

23.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 13640/06 od 10.02.2006. kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 15.000,00 po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 6,99% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a kredit se otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta.

24.

Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

25.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

26.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

27.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

28.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

29.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

30.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

31.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

32.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

33.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

34.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

35.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

36.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

37.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

38.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

39.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

40.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

41.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 A i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

42.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14.06.2018.g., a tužba u ovom predmetu je podnesena 30.04.2021., to nije nastupila zastara tražbine tužitelja. Neosnovan je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer tuženik nije dokazao osnovanost takvog prigovora, a osim toga u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja navesti da i u situaciji da postoji dokaz da su treće osobe različite od korisnika kredita otplaćivale neke anuitete kao što su članovi obitelji, bračni drugovi, sudužnici i drugo, korisnici kredita time nisu izgubili aktivnu legitimaciju u smislu čl. 1111. ZOO-a zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe u skladu s čl. 161. ZOO-a platile dug u ime i za račun korisnika kredita što je banka prihvatila kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) banku ne oslobađa od umanjenja njezinih obveza prema presudama. Ovaj stav zauzeo je Ustavni sud RH u čitavom nizu presuda primjerice U-III 5101/21; U-III-6022/21… od 07.06.2023.

43.

Sud je saslušao tužiteljicu kao stranku, te je tužiteljica u svom iskazu navela da je podignula nenamjenski Ugovor o kreditu kod pravnog prednika tuženika Splitska banka d. na iznos od 15.500,00 CHF-a s rokom otplate 84 mjeseca, a radilo se o nenamjenskom kreditu. Kada je došla u banku jedino i isključivo joj je ponuđen kredit u CHF-u s obrazloženjem da se radi o povoljnijem i jeftinijem kreditu s manjom kamatnom stopom i da jedino takav kredit može dobiti i uopće nije bilo spominjanja bilo kakvog drugog kredita vezano za bilo kakvu drugu valutu. Nije bila upozorena na rizike vezane za valutnu klauzule za CHF, a nije niti znala da HNB ne štiti kunu u odnosu na tečaj CHF-a. Ne sjeća se je li bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa ali se sjeća da je pročitala kredit, a iz tog kredita je razumjela ono što je mogla razumjeti, time da nije mogla pregovarati oko uvjeta kredita.

44.

Dali su joj gotov obrazac da ga potpiše i bilo je uzmi ili ostavi. U odnosu na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva gdje je u Ugovoru napisano da ona iznosi 3% iskazuje da je nitko u trenutku pregovaranja oko uvjeta kredita nije upozorio da će morati platiti neku naknadu i da ona iznosi 3,00%. Ističe da kada je već potpisala Ugovor o kreditu, tada joj je priopćeno da joj oni trebaju ustegnuti još neki iznos od kredita kojega trebaju isplatiti. Na plaćanje te naknade nije mogla utjecati jer joj je banka iznos naknade za obradu kredita ustegnula prije nego što joj je isplatila ostatak novca od kredita. Pri tome joj nisu uopće objasnili zašto baš naplaćuju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Nisu joj dali nikakav troškovnik, niti račun za tu naknadu.

45.

Nadalje tužiteljica je iskazala da su joj bile jasne sve odredbe Ugovora o kreditu upravo u onoj mjeri u kojoj je mogla razumjeti te odredbe, a pri tome nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja oko naknade i oko visine te naknade jer je banka najprije s njome pregovarala pa priredila Ugovor i dala ga na potpis.

46.

Tek u trenutku potpisivanja Ugovora mogla je pročitati Ugovor. Obzirom da je podigla nenamjenski kredit tužiteljica je izjavila da je kredit potrošila za osobne potrebe, a taj odgovor je dala nakon upornog inzistiranja tuženika.

47.

Sud najprije navodi da je nevjerojatno inzistiranje tuženika u parnici da tužena izričito navede zašto je potrošila nenamjenski kredit, budući je puno važnije pitanje zašto tuženik uopće odobrava nenamjenske kredite ako je sporno na što se isti troše.

48.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, a tim iskazom je sud sa sigurnošću utvrdio da tužitelj u vrijeme podizanja Ugovora o kreditu nije ništa znao o valuti CHF, nije znao da je to nesigurna valuta, nije mu nitko ništa objasnio, niti rekao o kretanju tečaja CHF-a.

49.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

50.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

51.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

52.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

53.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. 54.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica dana 10.02.2006. podignula nenamjenski kredit na svotu od 15.500,00 CHF-a s rokom otplate 7 godina i 84 anuiteta. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 6,99%. U tijeku trajanja kredita kamatna stopa se mijenjala od početne 6,99% godišnje do 10,40% godišnje i to do kraja otplate kredita, a predmetni kredit je otplaćen zadnjom uplatom anuiteta na dan 10.01.2013. Vještakinja je provedenim vještačenjem utvrdila da je tužiteljica s osnova valutne klauzule preplatila iznos glavnice od 1.940,45 €, a na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 283,49 €.

55.

Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedaba, pa ga je sud u cijelosti prihvatio jer je dan stručno i nepristrano, na temelju podataka u spisu i vlastitih provedenih izračuna. Time tužitelj upravo ima pravo na iznose koje utužuje ovom tužbom.

56.

U odnosu na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja).

57.

Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22; dalje u tekstu ZPP). Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

58.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.

59.

U ovom postupku je sporno da li sud po službenoj dužnosti treba uzeti u obzir i ona potraživanja (tzv. negativna) koja tužitelj nije utužio, a tuženik je na njih ukazao bez isticanja protutužbenog zahtjeva ili prigovora prijeboja. Ovaj prvostupanjski sud drži da bi se uzimanjem u obzir iznose koje niti jedna od stranaka nije utužila, po službenoj dužnosti, postupilo suprotno načelu dispozicije, suprotno činjenici da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka, te bi prekoračio tužbeni zahtjev što dovodi do bitne povrede postupka. Još važnije, takvim postupanjem u sklopu kojeg bi sud djelovao po službenoj dužnosti (u korist banci odnosno van okvira zaštite potrošača) bi u bitnom bilo narušeno pravo tužitelja kao potrošača na raspravljanje i korištenje pravnih sredstava. Ovo stoga jer stranke u odnosu na sva potraživanja i postavljene zahtjeve moraju imati mogućnost očitovanja i ulaganja prigovora, poput prigovora zastare.

60.

Stoga u situaciji u kojoj tužitelj nije tužbenim zahtjevom obuhvatio potraživanje tzv. negativnih razlika, a niti ih je tuženik obuhvatio prigovorom radi prijeboja ili protutužbenim zahtjevom, da je ovaj sud takve iznose obuhvatio izrekom tada ne bi samo sudio preko tužbenog zahtjeva već bi tužitelju uskratio mogućnost da istakne prigovor, poput prigovora zastare koji bi mogao utjecati na osnovanost potraživanja.

61.

Ovo posljednje iz razloga jer se na banku i njezino potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina pa nije moguće primijeniti tijek rokova zastare koji vrijede za potrošače sukladno činjenici pokretanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga bi se zastarni rok na potraživanje "negativnih razlika" računa od dana kada je tuženik postavio formalni zahtjev, a tekao bi za svaki mjesec od trenutka dospijeća i kraja mjeseca u kojem je takvo potraživanje postojalo.

62.

Kako se na tuženika tj. banku ne primjenjuju zastarni rokovi koji proizlaze iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, (jer se isti odnose isključivo na potrošače), to proizlazi da bi potraživanja "negativne razlike" bila obuhvaćena zastarom pod uvjetom da su istaknuta u obliku prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a stoga jer su nastala u periodu unazad više od 5 godina.

63.

Stoga tuženiku ne pripadaju nikakve tzv. negativne razlike koje potražuje u svoti od 44,78 € i kako je takav zahtjev postavio na ročištu od 04.03.2024. (list 94 spisa). Pri tome je tužitelj istaknuo prigovor zastare za potraživanje tzv. negativnih iznosa te je dodao da prigovor prijeboja kao materijalno-pravni prigovor tuženik ne može istaknuti jer ne postoji tražbina koja bi se susrela s tražbinom tužiteljice, a procesnopravni prigovor radi prebijanja se po čl. 278. ZPP-a može isticati do zaključenja prethodnog postupka. 64.

Kako je tuženik istaknuo i daljnji prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a valja navesti da je osnov potraživanja tužiteljice stjecanje bez osnove, a ne naknada štete koju regulira stavak navedenog članka. Osim toga da bi se aktiviralo djelovanje ovog članka mora se raditi i o povredi neke ugovorne obveze od strane tužiteljice, o čemu nema govora jer se njezino potraživanje temelji na učincima ništetnosti valutne klauzule koja je kao takva već nesporno i pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu. Povrh toga tužiteljica nije ostvarila bilo kakav dobitak o kojem govori ovaj članak ZOO-a već se njeno potraživanje temelji na restituciji uslijed ništetnosti. 65.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u cijelosti postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva. 66.

Neosnovano je protivljenje tuženika postavljenom tužbenom zahtjevu nakon nalaza i mišljenja vještaka jer se u konkretnom slučaju radi o povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), a takva preinaka omogućena i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a) i zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Osim toga stav ovog suda je da kako je to navedeno i u Zaključku VSRH pod brojem Su-IV-162/21 da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U odnosu na naplatu tzv ulazne naknade za kredit:

67.

Kako je već navedeno u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Temeljem navedene odredbe tuženik je od tužitelja naplatio iznos od 283,49 €. Tužitelj nije bio u prilici pregovarati o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu jer je tuženik tu odredbu sastavio i unaprijed pripremio u Ugovoru te kao takvu prezentirao tužitelju po načelu "uzmi ili ostavi", bez mogućnosti da se o istoj pregovara, a što je protivno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a 96/2003 koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio na snazi.

68.

Na temelju navedene odredbe tuženik je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuo iznos od 465,00 CHF-a što danas predstavlja svotu od 283,49 €.

69.

Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji propisuje kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog čl. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca.

70.

Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem o tim odredbama nije pojedinačno pregovarao, niti je Ugovorom potvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit, a isto tako tužitelj nije znao koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jer prednik tuženika nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji za iznosom kredita koji se traži. Također u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije ni precizirano, niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. 71.

Kako su predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i za naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštene jer su protivne prisilnim propisima ZZP/03 i Zakona o obveznim odnosima time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi Ugovora propisanih čl. 87. ZZP/03, te u svezi s čl. 323. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu u čl. 5 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da banci plati troškove obrade u iznosu od 3,00% (triposto)od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

72.

U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

73.

Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a niti o naknadi za troškove obrade kredita.

74.

Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

75.

Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu čl. 5. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora od 10.02.2006.g. tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

76.

Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. istog članka propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan. 77.

U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

78.

Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. 79.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. 80.

Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

81.

Nadalje, u čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne i izlazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio i jednu i drugu naknadu.

82.

Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 5. ima smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom. 83.

Stoga je sud tužitelju dosudio na ime preplate zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zatraženi iznos glavnice od 1.940,45 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, na ime naplaćene naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade zatraženi iznos glavnice od 283,49 €, s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.02.2006. pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. 84.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

85.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. 86.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

87.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa.

88.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

89.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 5 podnesaka (06.07.2021., 10.01.2022., 07.03.2022., 28.09.2022. i 22.04.2024.), svako po 100 bodova, troška zastupanja na 4 ročišta (01.03.2022., 04.03.2024., 11.09.2024. i 28.11.2024.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

90.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 1000 bodova / 2.000,00 €.

91.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 500,00 €, troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 238,90 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.738,90 €.

92.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na tužbu i presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

93.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. 94.

Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do IV. izreke.

U Zagrebu, dana 28. studenog 2024. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte