Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2706/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Josipi Miffek Herak, odvjetnici u Petrinji, protiv tuženice BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane punomoćnici Gordani Grubeša, odvjetnici u Zagrebu, radi iseljenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Ps-4/2023-6 od 21. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Ps-4/2023-6 od 21. lipnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke.

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Ps-4/2023-6 od 21. lipnja 2024. u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 2.054,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama (dakle, potvrđuje se za odbijajući dio zatraženog parničnog troška).

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da iseli iz kuće, svih objekata, dvorišta i cijele nekretnine tužitelja LD koja se nalazi u [adresa]. i koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč: [katastarska čestica] dvorište površine 82 m2 i zgrada mješovite uporabe, [adresa], površine 129 m2 te ih slobodne od osoba i svojih stvari preda u posjed tužitelju u roku od 15 dana. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužitelju 7.821,88 eura sa zateznim kamatama s osnova korištenja predmetne nekretnine. Također je u točki II. izreke prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da po ovom osnovu plati tužitelju 2.654,57 eura sa zateznim kamatama. Konačno, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 166,22 eura sa zateznim kamatama od lipnja 2024. do iseljenja.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to očigledno u dijelu pod točkama I. i II. izreke u kojem dijelu nije uspjela u ovom parničnom postupku. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude također podnio žalbu. Presudu pobija u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 2.054,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama (dakle, za odbijajući dio zatraženog parničnog troška). Žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu koji se odnosi na parnični trošak na način da mu dosudi daljnji iznos parničnog troška.

4. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženice u kojem u bitnome navodi kako je žalba tuženice neosnovana pa predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

5. Žalbe tužitelja i tuženice nisu osnovane.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženice iz nekretnine u Kutini, pobliže opisane u odlomku 1. obrazloženja ove drugostupanjske presude i zahtjev za isplatom koristi koje je tuženica imala za vrijeme korištenja predmetne nekretnine.

7. Tužbeni zahtjev, koji je prvostupanjskom presudom prihvaćen kao osnovan u dijelu pod točkom I. i II. izreke, zasniva se na tvrdnji tužitelja da je vlasnik predmetne nekretnine koju od smrti njegovog oca tuženica koristi bez pravnog osnova. Stoga tužitelj traži njezino iseljenje iz predmetne nekretnine te isplatu s osnova koristi koje je tuženica imala korištenjem te nekretnine u visini mjesečne najamnine.

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u dijelu pod točkama I. i II. izreke uz zaključak da prigovori tuženice nisu osnovani. Prvostupanjski sud naime zaključuje da predmetna nekretnina nije bračna stečevina tuženice i njezinog supruga pok. LD (oca tužitelja), da tuženica nema pravo na posjed po osnovu nasljedstva, da pravo osobne služnosti plodouživanja, uporabe i stanovanja nije nasljedivo, da je raspolaganje osobnom služnošću (prijenos prava stanovanja na tuženu) ništetno i da nije osnovan tuženicin prigovor zadržanja. Stoga prvostupanjski sud smatra kako tuženica nema pravni osnov za posjedovanje predmetne nekretnine zbog čega da je nepoštena posjednica predmetne nekretnine od srpnja 2020. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

9. Tuženica u žalbi ističe tri žalbena razloga i to:

- 1) da je ugovor o darovanju spornih nekretnina od 9. listopada 2012. sklopljen između tužitelja i njegovog pok. oca, a temeljem kojeg se tužitelj uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine, ništetan iz razloga što, po tvrdnji tuženice, nije bilo prave predaje posjeda, a ugovor da nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta,

- 2) da zbog ništetnosti ugovora o darovanju tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine pa da time nije aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe i

- 3) da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prekinuti ovaj postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka kojeg je tuženica pokrenula radi radi utvrđenja ništetnim Ugovora o odricanju od nasljedstva od 5. svibnja 2016. sklopljenog između nje i pok. PD (oca tužitelja).

10. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Razmatrajući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

12. U odnosu na žalbeni navod ništetnosti ugovora o darovanju nekretnina od 9. listopada 2012. potrebno je reći slijedeće.

13. Odredbom članka 482. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO) propisano je da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku. Ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Odredbom članka 53. stavak 1. točka 3. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16., 57/22., dalje: ZJB) propisano je da je javnobilježnički akt potreban osobito za pravnu valjanost darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca.

14. Iz citiranih odredbi proizlazi da je kod ugovora o darovanju bez prave predaje posjeda potreban javnobilježnički akt za valjanost tog ugovora. S druge pak strane kad je prilikom darovanja izvršena prava predaja posjeda darovane stvari za valjanost ugovora potreban je samo pisani oblik.

15. U pogledu pojma posjeda stvari potrebno je pojasniti slijedeće. Posjed stvari podrazumijeva faktičnu vlast na stvari. Faktična vlast na stvari znači da se prema društvenom i prometnom shvaćanju gospodari stvari. Da netko sa stvarju doista gospodari pokazuje se na način da njome ili na njoj obavlja sve one akte koji u normalnom gospodarskom životu znače faktično raspolaganje stvarju, tj. da je može, npr. upotrijebiti, popraviti, uništiti itd. Faktična vlast postoji kad osoba ima realnu mogućnost faktičnog raspolaganja stvarju. To znači da se osoba može nalaziti i prostorno udaljena od stvari, ali ima mogućnost da u svakom trenutku gospodari sa stvari.

16. U predmetnom slučaju tužitelj živi u [adresa], ali ta prostorna udaljenost u odnosu na [adresa] gdje se nalazi predmetna nekretnina, ne sprječava ga da gospodari spornom nekretninom i na taj način vrši faktičnu vlast na stvari. Naime, tužitelj je legalizirao predmetni stambeno-poslovni objekt na način da je 22. svibnja 2014. pokrenuo u svojstvu investitora upravni postupak ishodovanja uporabne dozvole koju je ishodio 15. srpnja 2015. Troškovi legalizacije, koje je on podmirio, su iznosili oko 45.000,00 kuna (5.972,52 eura),[1] što proizlazi iz priložene uporabne dozvole i iskaza tužitelja (str. 35. i 66. spisa). Uz njegovo odobrenje pok. otac je mogao iznajmljivati ugostiteljski objekt. Nadalje, tužitelj je platio i troškove električne energije (str. 63. spisa). Dakle, legalizacija stambeno-poslovnog objekta i plaćanje režija jasno ukazuju kako tužitelj gospodari predmetnom nekretninom i na taj način vrši faktičnu vlast na stvari. Takvo ponašanje tužitelja u suglasnosti je s odredbom članka V. predmetnog ugovora o darovanju od 9. listopada 2012. u kojoj ugovorne stranke utvrđuju da je obdarenik (tužitelj) u posjed predmetnih nekretnina stupio odmah.

17. Slijedom navedenog neosnovan je žalbeni navod tuženice da je predmetni ugovor o darovanju ništetan jer da, kako to tvrdi tuženica, nije došlo do prave predaje posjeda. Također je za istaknuti i to kako činjenica da je prije početka ovog postupka tužitelj od tuženice zahtjevao iseljenje iz predmetne nekretnine i predaju ključeva kuće ne znači da tužitelj ne raspolaže ključevima kuće. Naime, logično je da kad se traži iseljenje da se od te osobe zatraži da prilikom iseljenja preda vlasniku ključeve objekta kojeg napušta. S druge pak strane tuženica nije ni navela ni dokazala da je postojao samo jedan primjerak ključa predmetne kuće.

18. U odnosu na žalbeni navod tuženice da je predmetnim ugovorom o darovanju između pok. oca PD (darovatelja) i sina LD (obdarenika - tužitelja) ugovoreno pravo uporabe, stanovanja i plodouživanja koje je uknjiženo u zemljišnoj knjizi 23. studenog 2012. pod brojem Z- 2219/12 za navesti je slijedeće.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Revd-4055/2022-2 od 19. listopada 2022. odgovorio je na pitanje: „Ako je ugovorom o darovanju nekretnine istodobno sa darovanjem osnovano i pravo plodouživanja u korist darovatelja na nekretnini koja je predmet darovanja, smatra li se da je došlo do prave predaje posjeda te nekretnine daroprimatelju te treba li u tom slučaju ugovor o darovanju biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta?“ Odgovor Vrhovnog suda Republike Hrvatske glasi: „Zadnjim postavljenim pitanjem (pod „b“), predlagatelj zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja u nižestupanjskom postupku, Naime, ono na što predlagatelj u postavljenim pitanjima ukazuje da bi bilo prijeporno u konkretnom sporu (o čemu ovisi činjenica je li došlo do prave predaje nekretnine daroprimcu i kojim se dokaznim sredstvima to utvrđuje) je činjenične naravi i potpuno je vezano za utvrđene okolnosti svakog pojedinog slučaja, osobito o utvrđenju jesu li se darovatelj i daroprimac dogovorili da darovatelj ostane u nekretnini i posjeduje ju za daroprimca ili ne.“

19. Ovaj sud smatra kako je u predmetnom slučaju, unatoč činjenici da je predmetnim ugovorom o darovanju ugovorena osobna služnost prava uporabe, plodouživanja i stanovanja, prilikom darovanja došlo do prave predaje posjeda darovane stvari, a što se očituje u tužiteljevom gospodarenju stvari posebno legalizaciji objekta ishodovanjem uporabne dozvole i plaćanjem režija.

20. Slijedom navedenog za zaključiti je kako nije osnovan ni daljnji žalbeni navod tuženice da zbog ništetnosti ugovora o darovanju tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine pa da stoga tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe.

21. Naime, predmetni ugovor o darovanju od 9. listopada 2012. proveden je u zemljišnoj knjizi 23. studenog 2012. pod brojem Z-2219/12 te je tužitelj uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, što proizlazi iz ZU [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 6. -7. spisa). Da bi se vlasništvo nekretnine steklo na temelju pravnog posla, trebaju se pored općih pretpostavki stjecanja prava vlasništva ispuniti i posebne pretpostavke stjecanja prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla, a to su pravni temelj (pravni naslov stjecanja – titulus adguirendi) i način stjecanja (modus adguirendi) tj. upis stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Dakle, sukladno odredbi članka 119. stavak 1. i članka 120. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZVDSP), nekretnine i stvarna prava na njima stječu se na temelju pravnog posla činom upisa u zemljišnu knjigu. Pravni posao darovanja je pravni osnov stjecanja prava vlasništva (titulus), a upis u zemljišnu knjigu način stjecanja (modus). Kumulativnim ispunjenjem ta dva uvjeta se stječe pravo vlasništva nekretnina.

22. Uknjižbom tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine na temelju pravno valjanog ugovora o darovanju, jer se u predmetnom slučaju radi o stvarnoj predaji predmeta darovanja, na strani tužitelja ispunile su se zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnine sukladno odredbama članka 119. stavak 1. i članka 120. stavak 1. ZVDSP-a.

23. Odredbom članka 161. stavci 1. i 2. ZVDSP-a propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Vlasnikovo pravo iz stavka 1. ovoga članka ne zastarijeva, ako zakonom nije što drugo određeno. Odredbom članka 162. stavak 1. ZVDSP-a propisano je da da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

24. Slijedom navedenog neosnovan je žalbeni navod tuženice da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine te da sukladno tome nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je vlasnik stvari, a tužena ne spori da je u posjedu predmetne nekretnine.

25. Neosnovan je i žalbeni navod tuženice da je prvostupanjski sud trebao prekinuti ovaj postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi pod posl. br. P-2628/2022. Taj postupak je pokrenut po tužbi tužiteljice (ovdje tuženice) radi utvrđenja ništetnim ugovora o odricanju od nasljedstva od 5. svibnja 2016.

Naime, kako je već u ovom obrazloženju navedeno ugovor o darovanju 9. listopada 2012. sklopljen između pok. PD i tužitelja je pravno valjan. To pitanje je riješeno kao prethodno pitanje u ovom postupku. Nadalje, nekog drugog postupka u kojem bi se rješavalo ovo pitanje nema. Dakle, tužitelj je vlasnik postao trenutkom uknjižbe na predmetnoj nekretnini 23. studenog 2012., dakle prije smrti pok. PD koji je preminuo **.**.2020., ali i prije ženidbe pok. PD s tuženicom **.**.2012.

26. Kako pok. UD nije bio vlasnik predmetne nekretnine u trenutku smrti ta nekretnine ne može biti u sastavu njegove ostavine. Naime, ostavinsku masu čine stvari u pogledu kojih je ostavitelj bio vlasnik u trenutku smrti te prava i obveze u pogledu kojih je ostavitelj bio titular u trenutku smrti. Nadalje, pravo osobne služnosti je osobno pravo koje nije ni prometno ni nasljedno, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, a u suglasju s odredbama članaka 201. i 202. ZVDSP-a. Naime, predmetno pravo uporabe, stanovanja i plodouživanja je ugovoreno samo u korist pok. GD tako da se ne može prenositi na drugu osobu i prestaje njegovom smrću.

27. Kod takvog stanja stvari, dakle činjenice da pok. UD nije bio vlasnik predmetne nekretnine u trenutku smrti, tuženica, kao njegova supruga, sve i u slučaju utvrđenja ništetnim ugovora o odricanju od nasljediva, ne može naslijediti predmetnu nekretninu jer ta nekretnina nije dio ostavinske mase iza pok. UD. Nadalje, kod činjenice da pravo osobne služnosti nije nasljedivo, utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o odricanju od nasljedstva ne ukazuje se kao prethodno pitanje od kojeg zavisi odluka u ovom sporu.

28. Odredbom članka 12. stavak 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

29. Dakle, pitanje da li bi tuženica bila nasljednica pok. UD, u slučaju ništetnosti ugovora o odricanju o nasljedstva, nije odlučno za odluku u ovoj pravnoj stvari, iz jednostavnog razloga što pok. UD nije bio vlasnik predmetne nekretnine u trenutku smrti. Stoga ta nekretnina nije u sastavu ostavinske mase iza njegove smrti, a niti je pravo osobne služnosti nasljedivo. Slijedom navedenog neosnovan je žalbeni navod da bi tuženica kao zakonski nasljednik pok. UD bila pošteni posjednik predmetne nekretnine.

30. U odnosu na žalbu tuženice protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatom s osnova koristi koje je tuženica ostvarila uporabom predmetne nekretnine, za reći je slijedeće.

31. Tuženica ovaj dio prvostupanjske presude ne pobija nikakvim konkretnim žalbenim razlogom.

32. Pored toga je za reći kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se u predmetnom slučaju primjenjuje sporedni (rei)vindikacijski zahtjev za naknadom koristi od uporabe tuđe stvari, a ne institut stjecanja bez osnove. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednicama od 26. listopada 2009. ( Su-IV- 188/09-7) i od 14. studenoga 2013. (Su-IV-127/13-8) zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164 stavak 1. i članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje." U predmetnom slučaju, kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, radi se o korištenju stambeno-poslovno objekta koji je u neizmijenjenom obliku.

33. Odredbom članka 164. stavak 1. ZVDSPa-a propisano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Odredbom članka 165. stavak 6. ZVDSP-a propisano je da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

34. Tuženica je trenutkom smrti pok. LD postala nepoštena posjednica predmetne nekretnine jer je znala i svakako morala znati da u predmetnoj kući stanuje bez pravnog osnova i bez suglasnosti vlasnika koji ju je pozvao na iseljenje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelji iznos od 7.821,88 eura sa zateznim kamatama s osnova koristi stečenih bespravnim korištenjem predmetne nekretnine. Ovaj iznos je utvrđen vještačenjem s time da je sudska vještakinja Lidija Jurković, dipl. oec. svoj nalaz i mišljenje sačinila stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazložila.

35. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

36. U svezi sa žalbenim navodima tužitelja i tuženice u pogledu odluke o troškovima postupka za reći je slijedeće.

37. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je kako o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Nadalje, odredbom članka 164. stavak 2. ZPP-a je određeno kako je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano kako je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.

38. Tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj, koji je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, imao je trošak sastava tužbe, zatim trošak sastava 5 obrazloženih podnesaka (podnesak od 22. prosinca 2020. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, podnesak od 17. svibnja 2021. kojim se očitovao na navode tuženice i dostavio daljnje dokaze, podnesak od 5. listopada 2021. kojim se očitovao na dotadašnji tijek postupka, podnesak od 8. prosinca 2022. kojim se očitovana na nalaz i mišljenje vještaka i uredio tužbeni zahtjev i podnesak od 3. svibnja 2024. kojim je konačno uređen tužbeni zahtjev). Također, tužitelj je imao trošak zastupanja na 5 ročišta (1. srpnja 2021., 10. veljače 2022., 19. svibnja 2022., 13. travnja 2023. i 21. svibnja 2024.). Nadalje, tužitelj je imao i materijalni trošak vještačenja u iznosu od 358,35 eura i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 96,22 eura, koji su također popisani. Konačno, tužitelj je popisao parnični trošak na ročištu za glavnu raspravu od 21. svibnja 2024. kada je rasprava i zaključena.

39. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 7.988,10 eura, proizlazi kako je tužitelj imao trošak zastupanja po odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova, zatim trošak sastava 5 obrazloženih podnesaka po 100 bodova, ovo u suglasju sa T. br. 8. točka 1. i T. br. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa"). Također tužitelju pripada trošak zastupanja na 5 ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 100 bodova, a ovo u suglasju sa T. br. 1. točka 1. "Tarife". Stoga tužitelju za sastav tužbe, 5 obrazloženih podnesaka i zastupanje na 5 ročišta pripada trošak od ukupno 1100 bodova.

Odredbom Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. „Tarife“ propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog proizlazi kako trošak navedenog zastupanja tužitelja iznosi 2.200,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tužitelju priznati i materijalni trošak vještačenja u iznosu od 358,35 eura i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 96,22 eura, što ukupno iznosi 2.654,57 eura. Stoga je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.654,57 eura sa zateznim kamatama.

40. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadom putnih troškova i izbivanja iz ureda. Naime, tužitelj je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik u [adresa]. Odvjetnik sa sjedištem u [adresa] djeluje na području Općinskog suda u Sisku. Općinski sud u Sisku djeluje u svom sjedištu u [adresa] te u okviru Stalnih službi u Petrinji, Glini i Hrvatskoj Kostajnici. Ročišta održana u Općinskom sudu u Sisku, Stalnoj službi u Hrvatskoj Kostajnici (ročišta od 1. srpnja 2021., 10. veljače 2022., 19. svibnja 2022. i 13. travnja 2023.), su ročišta održana u sudu na čijem području djeluje punomoćnica tužitelja prema sjedištu svog ureda.

Rješenjem Županijskog suda u Sisku posl. br. 32 Su-363/23.-2 od 26. travnja 2023. određeno je da u predmetnom slučaju postupa Općinski sud u Kutini, kao drugi mjesno nadležni sud, a na temelju odredbe članka 11. stavci 1. i 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24., dalje: ZS). Stoga je ročište od 21. svibnja 2024. održano u Općinskom sud u Kutini. Odredbom članka 11. stavak 4. ZS- a propisano je da u slučaju iz stavka 2. ovoga članka strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Dakle, prema citiranoj odredbi članka 11. stavak 4. ZS-a odvjetnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini javnog prijevoza (a ne osobnog automobila kako to traži punomoćnik tužitelja) i izbivanja iz pisarnice ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. U predmetnom slučaju, prema podacima Hak interaktivne karte (https://map.hak.hr) udaljenost od Petrinje do Kutine je 57 kilometara, a putovanje u jednom smjeru Petrinja-Kutina traje 57 minuta, što znači da putovanje na relaciji Petrinja-Kutina- Petrinja traje 114 minuta, odnosno manje od 2 sata. Stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 11. stavak 4. ZS-a da bi se tužitelju dosudili troškovi delegacije suda.

41. Sukladno iznijetom odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena te se temelji na odredbama članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

42. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke u suglasju s odredbom članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije raspravio osnovanost/neosnovanost prigovora pravne nevaljanosti predmetnog ugovora o darovanju. Međutim pravna valjanost predmetnog ugovora proizlazi iz rezultata dokaznog postupka. Nadalje, trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu i u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

43. Osim toga, trebalo je odbiti i žalbu tužitelja odbiti kako neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.654, 57 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

44. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu ovaj sud je odbio primjenom odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 28. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović