REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Poslovni broj: Usž-488/2024-2

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja POINT SPLIT d.o.o. sa sjedištem [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Močiću, odvjetniku iz Splita, Domovinskog rata 29 A/I, te ŽŠ, diplomiranoj pravnici zaposlenici, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, zastupan po generalnom opunomoćeniku UŠ, dipl. pravniku i zaposleniku, radi oduzimanja koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: UsI-639/23-14 od 5. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 28. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: UsI-639/23-14 od 5. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, klasa: UP/II-342-22/22-01/2, urbroj: 530-03-2-1-2-23-2 od 6. veljače 2023. kao i Odluke županijske skupštine Splitsko- dalmatinske županije, klase: 021-04/21-02/180, urbroj: 2181/1-01-21-1 od 6. prosinca 2021. godine. Rješenjem tuženika od 6. veljače 2023. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv naprijed citirane odluke od 6. prosinca 2021. godine kojom je tužitelju oduzeta koncesija na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja plaže na dijelu k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], predio Uvala Vruja od 11. prosinca 2018. godine. Ujedno je rješenjem prvostupanjskog suda odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora.

2. Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga u bitnom navodeći da je 6. prosinca 2021. godine donesena Odluka o oduzimanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja plaže na dijelu k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], predio Uvala Vruja, sve zbog nepridržavanja odredbe članka 9. Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja plaže na navedenom dijelu od 30. svibnja 2014. godine, koji ugovor je izmijenjen i dopunjen dodatkom od 2. srpnja 2018. godine te 1. prosinca 2020. godine. Poziva se na rješenje tuženika od 15. srpnja 2020. godine kojim ga je upućeno utvrditi je li koncesionar pristupio rekonstrukciji prije izdavanja svih potrebnih dozvola, zatim utvrditi je li do takve sanacije bez potrebne dozvole došlo iz razdoblja hitnosti, zaštite života i zdravlja ljudi, imovine ili hitnog sprječavanja veće štete po predmetnom pomorskom dobru ili okolne čestice, odnosno je li do takvog postupanja došlo u skladu s odredbom članka 6. ugovora temeljem kojeg koncesionar ima pravo i dužnost za vrijeme trajanja ugovora pomorsko dobro štititi kao dobar gospodar. Tužitelj ustraje na primjeni članka 300. stavak 10. ranijeg Zakona o prostornom uređenju i gradnji te ukazuje na odredbu članka 129. istog Zakona koji se citira. Ističe da je upravo navedenim člankom propisano da se u slučaju potrebe trajnog zadržavanja građevine, za istu mora ishoditi građevinska dozvola koju je koncesionar zatražio vezano uz izdavanje građevinske dozvole za gradnju/rekonstrukciju zaštitnog gata – mula (lukobrana) na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i dijelu mora, u predjelu Vruja, koji postupak je u tijeku. Napominje da je izletničko naselje "Varoš" u Vruji izgrađeno po građevinskoj dozvoli od 4. svibnja 1983. godine kojeg je tužitelj kupio 2001. godine te je isto bilo prepuno oštećenja i pukotina na samom objektu i na temeljima postojeće konstrukcije pa je radi izvršenja sanacije tako zakrčenog objekta angažirao društvo koje je izdalo geotehničko mišljenje prema kojem je bilo potrebno hitno podblokavanje temeljne konstrukcije i poduzimanje radnji radi sprječavanja daljnjeg djelovanja prirodnih nepogoda prilažući navedeno geotehničko mišljenje. U svrhu izvođenja tih radova, a radi sprječavanja opasnosti za ljude i imovinu da je ishodio suglasnost grada Omiša, Općine Zadvarje, nadležne lučke kapetanije te javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima, te je Općina Zadvarje unijela sanaciju u svoj prostorni plan. Po prikupljenim suglasnostima da je pristupljeno radovima sanacije te da su radovi izvođeni prema idejnom projektu za sanaciju i rekonstrukciju zaštitnog pera, da je prikupljena dodatna dokumentacija koju u žalbi nabraja. Ukoliko je davatelj koncesije smatrao da je tužitelj kršio odredbe koncesije iz 2009. godine smatra da je trebao oduzeti tada koncesiju a ne to isticati protekom koncesije iz 2009. godine i u situaciji kada je tužitelju naknadno dodijeljena koncesija i za razdoblje nakon što je prethodna istekla. Smatra da je stanje na predmetu koncesije nepromijenjeno od 2009. godine, da se ništa od tada nije gradilo niti mijenjalo pa koncesija i ne može biti povrijeđena. Što se tiče navoda o neplaćanju koncesije tužitelj ističe da kao koncesionar nije mogao plaćati koncesiju jer se nije vršila naplata za korisnike plaže, smatrajući da je isto upravo u interesu svih korisnika plaže te nadalje financijski element nije bitan za davatelja koncesije te ne može biti razlog za oduzimanje iste. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti osporenu presudu i poništiti osporeno rješenje te podredno vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje uz naknadu troška sastava žalbe s pripadajućim PDV-om.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužitelj ističe u osnovi iste navode kao i u tužbi i ranije žalbi te da ostaje tuženik u potpunosti kod obrazloženja navedenog u svom rješenju od 6. veljače 2023. godine, kao i odgovora na tužbu od 17. travnja 2023. godine. Predlaže odbiti tužitelja sa žalbom.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu prvostupanjskog upravnog suda u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Naime, prema odredbi članka 66. stavak 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom.

8. Nadalje, prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za oduzimanje koncesije u skladu s odredbom članka 8. stavak 1. Odluke o davanju koncesije iz 2014. godine kao i članka 30. stavak 1. točka 2. do 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kako je to i odlučeno Odlukom o oduzimanju koncesije od 6. prosinca 2021. godine. Naime, tijekom upravnog postupka i spora utvrđeno je da je tužitelj obavljao građevinske radove na pomorskom dobru, koji radovi nisu bili obuhvaćeni Odlukom o koncesiji iz 2009. godine, niti Odlukom o koncesiji iz 2014. godine te da davatelj koncesije nije odobrio obavljanje izvedenih radova na području za koje je koncesija izdana konkretno ovdje lukobrana, terase, pristana. Naime, upravo iz Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o davanju koncesije od 5. ožujka 2018. godine (članak 3. iste Odluke) propisano je da je ovlaštenik koncesije u obvezi za svaki novi zahvat u prostoru ishoditi od nadležnih upravnih tijela odgovarajući upravni akt za takve zahvate, uz suglasnost davatelja koncesije. Prvostupanjski upravni sud je u obrazloženju osporene presude opširno i precizno opisao poduzete radove od strane tužitelja iz kojeg proizlazi da je tužitelj na koncesijskom području sagradio luku za privezište brodica ("lučicu"), te je na istoj držao privezane brodice što je utvrđeno na temelju priloženih dokaza u spisu na koje se i pozvao prvostupanjski upravni sud. Nadalje proizlazi da je tužitelj nakon 2016. godine nastavio sa daljnjim radovima – produljenje lukobrana te da je od početka dodjele koncesije na predmetnom području – u naravi plaži, kontinuirano sve do 2017./2018. godine obavljao radove na izgradnji objekta – privezište – lučica te je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o radovima rekonstrukcije i sanacije obzirom da objekti za koje tužitelj tvrdi da je vršio rekonstrukciju i sanaciju nisu ni postojali prije početka radova. Da se radi o građenju a ne sanaciji i rekonstrukciji prema utvrđenju prvostupanjskog upravnog suda slijedi i iz očitovanja Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije od 31. kolovoza 2021. godine. Utvrđeno je osim toga da je tužitelj sagradio kamene bitve za privez kao i alke za privez što je razvidno iz snimaka stvarnog stanja Povjerenstva za praćenje izvršenja odluka i ugovora o korištenju pomorskog dobra iz 2018. godine.

9. Odredbom članka 30. stavak 1. točka 2. do 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19., dalje: ZPDML-a) propisano je da se koncesija može oduzeti ako se ovlaštenik koncesije ne pridržava odredbi navedenog zakona i propisa za njegovo izvršavanje ili ne provodi uvjete koncesije, ako ovlaštenik koncesije ne iskorištava koncesiju ili iskorištava u svrhe za koje mu nije dana ili preko mjere određene u koncesiji, te ako ovlaštenik koncesije bez odobrenja izvrši na pomorskom dobru označenom u koncesiji radnje koje nisu predviđene u koncesiji ili su u suprotnosti sa odobrenim projektom.

10. Prema odredbi članka 9. Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja plaže na dijelu k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], predio uvala Vruja od 30. svibnja 2014. godine proizlazi da koncesija prestaje, oduzima se ili opoziva uz uvjete utvrđene citiranim Zakonom, dok odlukom o dodjeli koncesije i ugovorom davatelj koncesije ima pravo oduzeti koncesiju, time da je dužan pisanim putem pozvati ovlaštenika koncesije da u određenom roku se izjasni o razlozima oduzimanja koncesije, naročito ako ovlaštenik koncesije ne iskorištava za svrhe za koje mu je dana ili preko mjere određene u koncesiji, ako ovlaštenik koncesije bez odobrenja na pomorskom dobru označenom u koncesiji izvrši radnje koje nisu predviđene u koncesiji ili su u suprotnosti sa odobrenim projektom, ako ovlaštenik koncesije neuredno plaća naknadu za koncesiju. Isto tako odredbom članka 4. dodatka broj 1. Ugovora o koncesiji od 2. srpnja 2018. godine je izmijenjen članak 9. Ugovora iz 2014. godine te je određeno da davatelj koncesije mora oduzeti koncesiju ukoliko koncesionar ne poštuje zakonske i podzakonske akte kojima se uređuje pomorsko dobro ili uvjete koncesije određene Odlukom o davanju koncesije, Odlukom o izmjenama i dopunama koncesije, Ugovorom o koncesiji i predmetnim dodatkom ugovora, ako koncesionar ne iskorištava koncesiju ili je iskorištava za svrhe za koje mu nije dana ili preko mjere određene ugovorom, ako koncesionar bez odobrenja izvrši na pomorskom dobru koji je predmet ugovora radnje koje nisu predviđene ugovorom ili su u suprotnosti sa odobrenom koncesijom, ako koncesionar ne plaća koncesijsku naknadu na način i u rokovima određenim ugovorom.

11. Proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo uvjeta za oduzimanje tužitelju koncesije i to poradi obavljenih građevinskih radova na predmetnom području na pomorskom dobru, koji radovi nisu bili dozvoljeni odnosno obuhvaćeni niti Odlukom o koncesiji iz 2009. niti 2014., niti je davatelj koncesije iste radove odobrio (gradnja lukobrana, terase, pristana) te imajući u vidu da je u skladu s Odlukom o davanju koncesije iz 2018. godine tužitelj bio u obvezi za svaki novi zahvat u prostoru ishoditi od nadležnih upravnih tijela odgovarajuće upravne akte za navedene zahvate i to uz suglasnost davatelja koncesije, što ovdje nije učinjeno.

12. Na drukčiji zaključak ne upućuju niti žalbeni navodi u kojima tužitelj u stvari iznosi iste razloge koje je iznosio i u tužbi navodeći ujedno da je podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, međutim potrebni akt za gradnju trebao je ishoditi prije pristupa gradnji. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tužitelj bespravno izgradio navedene naprijed objekte koje nije mogao izgraditi niti u smislu odredbe članka 6. Ugovora o koncesiji iz 2014. na kojeg se poziva tužitelj.

13. Što se tiče ostalih prigovora iz žalbe tužitelja a koje je isticao već i u tužbi prvostupanjski upravni sud se detaljno očitovao u obrazloženju osporene presude, koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. 14, Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud ne nalazi povrede sudskog postupka, a prvostupanjski upravni sud se u obrazloženju svoje odluke očitovao o tužiteljevim tužbenim prigovorima jasnim i argumentiranim razlozima na kojima je donesena odluka utemeljena.

15. Obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16. Naposljetku, u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova predmetnog spora, ovaj Sud ističe da je odredbom članka 79. stavak 4. ZUS-a propisano da se troškovi upravnog spora priznaju razmjerno uspjehu u upravnom sporu, a kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor to je zahtjev za naknadu troškova spora trebalo odbiti.

17. Stoga je na temelju odredbe članka 74. stavak 1. i 79. stavak 6. ZUS-a riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 28. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner