Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-133/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sutkinja, Alenke Lešić predsjednice vijeća, Zlatane Bihar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Košir Skračić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Maravić & Maravić u Ogulinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu KALLAY & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj: P- 715/2021-21 od 11. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj: P-715/2021-21 od 11. siječnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 2. listopada 2007. u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I. izreke); tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 2.633,95 eur/19.845,47 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže određene izrekom presude (točka II. izreke); a tuženik je obvezan i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.354,44 eur/10.205,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP). Predložio je ovom sudu pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz obvezu tužitelja da mu naknadi i troškove žalbenog postupka, dok je podredno predložio prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za utvrđenje ništenosti odredbe ugovora o namjenskom kreditu od 2. listopada 2007. kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa proizašlih iz takve, nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju tuženik žalbom posebno ukazuje, budući da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o tome zašto tužitelj, kao potrošač, uživa pravnu zaštitu u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 127/07, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), odnosno zašto mu na preplaćene iznose po ništetnoj ugovornoj odredbi zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja do isplate.

7. Iako je u pravu tuženik kada ukazuje na propust prvostupanjskog suda da u smislu odredbe članka 292. stavak 4. ZPP u rješenju o odbijanju personalnih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka (djelatnika tuženika te javnog bilježnika) naznači razlog odbijanja, nepravilna primjena navedene zakonske odredbe nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, pa je utoliko neosnovan i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 292. stavak 4. ZPP.

7.1. Naime, tužitelj u svom iskazu ne bi rekao ništa drugačije od onoga na čemu temelji svoju tužbu, da se o spornoj ugovornoj odredbi (valutnoj klauzuli) nije pojedinačno pregovaralo i da mu nisu pojašnjeni rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, dok javni bilježnik prema zakonodavnom okviru koji je postojao u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije imao niti ovlasti niti dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (tako i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), pa se utoliko predloženim dokazom odlučne činjenice ne bi mogle utvrđivati. Zaključno, kako sam tuženik tvrdi da predložena svjedokinja UĆ nije sudjelovala u obradi konkretnog kredita, odnosno njegovu sklapanju, već je ista bila voditelj regije i kao takva načelno upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, njezin iskaz ne bi bio odlučan u ovom sporu, niti je odbijanjem tog dokaznog prijedloga na štetu tuženika ostvarena povreda načela jednakosti oružja.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje činjenice prihvaća i ovaj sud.

9. Pozivajući se na direktan učinak presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (članak 502.c ZPP), u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima u kojima su bile sadržane nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski je sud utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj informiran o kriterijima na temelju kojih je mogao sagledati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takve odredbe.

9.1. Iako bi tuženiku bilo dopušteno dokazivati da se u konkretnom slučaju radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost (parničnog) suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, valja naglasiti da tuženik u konkretnom slučaju nije učinio vjerojatnim da je tužitelj, kao konkretni potrošač, tijekom pojedinačnog pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora sa spornom ugovornom odredbom. To stoga što tuženik tijekom dokaznog postupka nije predložio dokaz saslušanjem djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora i koji je eventualno tužitelja informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF. S tim u vezi ponavlja se da se navedene specifične okolnosti – o tome da je tužitelj dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora sa spornom ugovornom odredbom – ne mogu utvrditi na temelju iskaza svjedoka koji je kao voditelj regije općenito upoznat s načinom rada i načelnim procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila.

9.2. Stoga, bez obzira na to što pobijana odluka nije utemeljena na shvaćanju da tuženiku, unatoč učincima presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom članka 502.c ZPP, u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti dokazivanje da su konkretnom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama, o čemu u kolektivnom sporu nije pravomoćno odlučeno, u situaciji kada tuženik nije predložio dokaze kojima bi se te posebne okolnosti mogle utvrditi, promašeno je pozivanje tuženika na nepotpuno odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a prvostupanjski je sud u opisanim okolnostima pravilno postupio kada je, kao nevažne, predložene personalne dokaze tuženika odbio.

10. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača, pa da bez tog dokaza ne može koristiti benefite koje tom statusu priznaje ZZP, valja reći da iz samog ugovora proizlazi da je tužitelj taj ugovor sklopio kao fizička osoba, pri čemu iz ugovora ne proizlazi da bi isti bio sklopljen u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pa je teret dokaza da se u konkretnom slučaju radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (primjerice da tužitelj nije potrošač već trgovac u smislu odredbe članka 3. stavak 1. alineja 2. ZZP) bila na tuženiku, a ne na tužitelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

11. Kako je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega da je ista nepoštena (ništetna) u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP, osnovano je prvostupanjski sud, utvrdivši na taj način djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu od 2. listopada 2007., na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), naložio tuženiku da tužitelju vrati razliku između iznosa koji je nastao kao razlika između tečaja CHF na dan plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta u odnosu na početno utvrđeni tečaj (na dan isplate kredita), uz izraženi pravni stav da je tuženik nesavjestan stjecalac pa da je na preplaćene iznose zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja do isplate.

11.1. Budući da je tuženik sklopio s tužiteljem ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna odredbama ZZP, odnosno ZOO i kao takve ništetna, isti se smatra nepoštenim stjecateljem činjenicom sklapanja takvog ugovora, pa mu je osnovano prvostupanjski sud, u smislu odredbe članka 1115. ZOO, naložio zatezne kamate platiti od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

12. Prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno odbio, budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu vezanoj uz ništetnost valutne klauzule (14. lipnja 2018.), pa do odnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (23. lipnja 2021.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO. Navedeno je shvaćanje u potpunosti podudarno objedinjenom shvaćanju koje je Vrhovni su Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

13. Tuženik žalbom pobija i odluku o troškovima postupka ukazujući da je prvostupanjski sud propustio postupiti u smislu odredbe članka 158. stavak 1. ZPP i dosuditi mu troškove koje je imao u vezi povučenog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o uspjehu u sporu.

13.1. Iako je tužitelj tijekom postupka tužbu djelomično povukao (za iznos od 1.560,95 kn/207,17 eur), tuženiku u odnosu na povučeni dio pravo na naknadu troškova ne pripada, budući da troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva ne bi bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbeno zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2603/2011 od 19. veljače 2013. i dr.). Kako, dakle, tuženiku zbog djelomičnog smanjenja tužbenog zahtjeva posebni troškovi nisu nastali, u konkretnom slučaju nije opravdana primjena odredbe članka 158. stavak 1. ZPP.

14. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tuženika valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi kako u odluci o glavnoj stvari, tako i u odluci o troškovima postupka.

15. Budući da tuženik sa žalbom nije uspio, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je i njego zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Sisku 28. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić