Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-489/202-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sutkinja, Alenke Lešić predsjednice vijeća, Zlatane Bihar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Košir Skračić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frane Bobinac, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska 24, OIB 52848402262, kojeg zastupa punomoćnik Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu i 2. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO "ŠLJUKA" PRILIŠĆE, Vukova Gorica, Vukova Gorica 26, OIB 96984744310, uz sudjelovanje umješača na strani 2. tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1. tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-36/2020-38 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-36/2020-38 od 21. travnja 2023. u dijelu pod točkom I. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je 1. tuženiku platiti tužiteljici 2.544,03 eur/19.168,01 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 18. travnja 2022. do isplate te joj naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.517,35 eur/11.432,47 kn s kamatama od 21. travnja 2023. do isplate (točka I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 2. tuženika (točka II. izreke); odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 819,26 eur/6.172,71 kn (točka III. izreke); a odbijen je i zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.305,93 eur/9.839,53 kn (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. i IV. izreke, žalbu je podnio 1. tuženik sadržajno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da u odnosu na njega odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a tužiteljicu obveže da mu nadoknadi troškove postupka, uključujući i trošak sastava žalbe te sudske pristojbe za istu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koje je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za naknadu imovinske štete koja je tužiteljici nastala u štetnom događaju od 10. svibnja 2019., kada je na autocesti A1, uz naselje Naretić, u smjeru Bosiljeva, na njezino osobno vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] naletjela divljač – srnjak.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da se tužiteljica predmetne zgode kretala desnom prometnom trakom autoceste u smjeru Bosiljeva,

- da je do nesreće došlo uslijed istrčavanja srnjaka na autocestu, na način da je srnjak cestu pretrčavao s desne strane na lijevu, a tužiteljica je na njega (bočnu stražnju stranu tijela) naletjela prednjom lijevom stranom vozila,

- da je nalet na divljač kočenjem bio neizbježan pri svim brzinama kretanja vozila tužiteljice,

- da je predmetna dionica autoceste ograđena,

- da je na vozilu tužiteljice nastala totalna šteta koja iznosi 2.544,03 eur/19.168,01 kn.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski su zaključuje da je za predmetnu štetu, nastalu na javnoj cesti, odgovoran upravo osiguranik 1. tuženika, jer očito nije poduzeo sve mjere zaštite koje je prema odredbama Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 – dalje: ZC) te Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17 i 70/19 – dalje: ZSPC) trebao poduzeti. Naime, sama činjenica da se divljač našla na autocesti upućuje na zaključak o propustu osiguranika 1. tuženika u održavanju autoceste, jer se u suprotnom, da je (zaštitna) oprema bila postavljena u skladu s posebnim propisima, divljač na autocesti ne bi zatekla.

8.1. S druge strane, tužbeni je zahtjev u odnosu na 2. tuženika (lovoovlaštenika) odbijen pozivom na odredbu članka 80. stavak 1. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18 i 32(19 – dalje: ZL) u vezi članka 7. točka 10. istog Zakona te vezi članka 2. stavak 1. točka 3. ZSPC, uz obrazloženje da područje autoceste ne može biti lovište, a da 2. tuženik odgovara samo za onu štetu koju divljač prouzroči u lovištu.

9. Žalitelj i u ovom stupnju postupka osporava svoju odgovornost te ističe kako tužiteljica, na kojoj je bio teret dokaza, nije dokazala da je predmetna šteta nastala zbog određenog propusta ili radnje njegova osiguranika. S tim u vezi ukazuje da je tijekom postupka utvrđeno da zaštitna ograda nije bila oštećena ili probijena, pa se ne može zaključiti da njegov osiguranik nije poduzeo mjere propisane odredbom članka 50. stavak 2. ZC, jer je autocestu uredno ogradio i istu uredno održava. Sve navedeno upućuje na zaključak da je do štete došlo uslijed uzroka kojeg njegov osiguranik nije mogao izbjeći niti otkloniti, pa bi tužiteljici za predmetnu štetu bio odgovoran upravo 2. tuženik, kao vlasnik opasne stvari (srnjaka), jer je njegova odgovornost objektivna.

10. Prema odredbi članka 50. stavak 1. ZC za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači odgovara se po osnovi krivnje. Stavkom 2. istog članka propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

11. Odredbom članka 13. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14) propisano je da se pod redovitim održavanjem cesta, čiji je cilj odvijanje sigurnog prometa, podrazumijeva i redovito održavanje prometne signalizacije i opreme, dok je odredbom članka 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 33/05, 155/05 i 14/11) propisano da se zaštitne žičane ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja postavljaju i uz autoceste.

12. Člankom 80. stavkom 6. ZL propisano je da lovoovlaštenik na čijem je lovištu šteta nastala odgovara samo ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

13. Kako u ovom postupku nije utvrđeno da bi šteta nastala zbog provođenja lova, ne postoji odgovornost 2. tuženika za nastalu štetu, pa su potpuno promašeni i bez utjecaja na odgovornost 1. tuženika žalbeni navodi kojima svoju odgovornost otklanja sugerirajući prihvatiti odgovornost 2. tuženika za nastalu štetu.

14. Imajući na umu da 1. tuženik odgovara po načelu (pretpostavljene) krivnje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena ili održavana, jer da je bila pravilno postavljena/održavana, tada do štetnog događaja ne bi došlo, jer se divljač na prostoru autoceste ne bi našla. Suprotno žalbenim navodima, teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa bile su na 1. tuženiku, pa je promašeno njegovo pozivanje na dužnost tužiteljice da dokaže da je zaštitna ograda bila neadekvatna (tako i Vrhovni su Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1271/24 od 2. listopada 2024.).

15. Kako 1. tuženik nije dokazao da je poduzeo sve mjere radi odvijanja neometanog i sigurnog prometa, a da je šteta nastala naletom divljači na autocesti, bez obzira na postojanje zaštitne opreme (ograde) na predmetnom dijelu autoceste, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kada je obvezan 1. tuženik, kao osiguratelj Hrvatskih autocesta d.o.o., da tužiteljici naknadi (imovinsku) štetu na vozilu u visini koja među strankama nije sporna, a utvrđena je nalazom i mišljenjem prometnog vještaka dipl. ing. Zvonka Ivašića.

16. Budući da je tužiteljica u odnosu na 1. tuženika u cijelosti uspjela u sporu, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. ZPP, kada je prvostupanjski sud obvezao 1. tuženika da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u visini koju 1. tuženik žalbom posebno ne osporava.

17. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu 1. tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (pod točkom I. i IV. izreke) potvrditi.

18. U nepobijanom dijelu (točka II. i III. izreke) prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja po žalbi 1. tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP).

19. Budući da 1. tuženik sa žalbom nije uspio, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Sisku 28. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić