Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-785/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: KE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Matić, Feldman & Herman j.t.d., Zagreb, Klaićeva 24, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, radi isplate zbog stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 9P-6279/2022-40 od 21. prosinca 2024., 28. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 9P-6279/2022-40 od 21. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.054,43 eur / 15.479,07 kn, koji je neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 0,02 eur / 0,18 kn od 4. travnja 2005.,

- 0,07 eur / 0,54 kn od 6. rujna 2005.,

- 0,02 eur / 0,12 kn od 2. veljače 2006.,

- 0,47 eur / 3,57 kn od 7. kolovoza 2007.,

- 3,52 eur / 26,55 kn od 3. listopada 2007.,

- 4,07 eur / 30,63 kn od 5. studenoga 2007.,

- 4,27 eur / 32,18 kn od 4. prosinca 2007.,

- 4,13 eur / 31,12 kn od 3. siječnja 2008.,

- 4,24 eur / 31,94 kn od 6. veljače 2008.,

- 4,30 eur / 32,39 kn od 5. ožujka 2008.,

- 12,47 eur / 93,99 kn od 3. travnja 2008.,

- 18,71 eur / 140,97 kn od 6. svibnja 2008.,

- 15,38 eur / 115,90 kn od 5. lipnja 2008.,

- 15,39 eur / 115,94 kn od 2. srpnja 2008.,

- 15,31 eur / 115,39 kn od 4. kolovoza 2008.,

- 15,09 eur / 113,67 kn od 17. rujna 2008.,

- 15,49 eur / 116,70 kn od 2. listopada 2008.,

- 25,35 eur / 190,97 kn od 4. studenoga 2008.,

- 24,26 eur / 182,77 kn od 4. prosinca 2008.,

- 25,76 eur / 194,07 kn od 2. siječnja 2009.,

- 26,09 eur / 196,61 kn od 9. veljače 2009.,

- 26,14 eur / 196,95 kn od 4. ožujka 2009.,

- 28,92 eur / 217,93 kn od 2. travnja 2009.,

- 24,45 eur / 184,24 kn od 6. svibnja 2009.,

- 26,90 eur / 202,66 kn od 2. lipnja 2009.,

- 22,03 eur / 165,98 kn od 6. srpnja 2009.,

- 26,50 eur / 199,68 kn od 8. kolovoza 2009.,

- 24,04 eur / 181,13 kn od 5. rujna 2009.,

- 25,44 eur / 191,65 kn od 5. listopada 2009.,

- 25,10 eur / 189,14 kn od 9. studenoga 2009.,

- 23,16 eur / 174,52 kn od 2. prosinca 2009.,

- 28,17 eur / 212,23 kn od 12. siječnja 2010.,

- 26,24 eur / 197,73 kn od 5. veljače 2010.,

- 25,99 eur / 195,84 kn od 4. ožujka 2010.,

- 26,70 eur / 201,19 kn od 6. travnja 2010.,

- 26,60 eur / 200,45 kn od 3. svibnja 2010.,

- 26,65 eur / 200,81 kn od 2. lipnja 2010.,

- 28,47 eur / 214,49 kn od 5. srpnja 2010.,

- 28,26 eur / 212,91 kn od 6. kolovoza 2010.,

- 34,22 eur / 257,83 kn od 3. rujna 2010.,

- 23,94 eur / 180,38 kn od 5. listopada 2010.,

- 32,33 eur / 243,58 kn od 4. studenoga 2010.,

- 302,97 eur / 2.282,76 kn od 3. listopada 2011.,

- 35,81 eur / 269,78 kn od 2. studenoga 2011.,

- 28,06 eur / 211,44 kn od 1. prosinca 2011.,

- 27,14 eur / 204,49 kn od 2. siječnja 2012.,

- 28,47 eur / 214,50 kn od 1. veljače 2012.,

- 27,58 eur / 207,81 kn od 1. ožujka 2012.,

- 27,31 eur / 205,76 kn od 2. travnja 2012.,

- 25,76 eur / 194,09 kn od 2. svibnja 2012.,

- 26,75 eur / 201,57 kn od 1. lipnja 2012.,

- 27,40 eur / 206,48 kn od 2. srpnja 2012.,

- 26,50 eur / 199,66 kn od 1. kolovoza 2012.,

- 26,27eur / 197,95 kn od 3. rujna 2012.,

- 26,86 eur / 202,40 kn od 1. listopada 2012.,

- 27,20 eur / 204,93 kn od 2. studenoga 2012.,

- 26,36 eur / 198,58 kn od 3. prosinca 2012.,

- 28,00 eur / 210,97 kn od 11. siječnja 2013.,

- 28,47 eur / 214,53 kn od 4. veljače 2013.,

- 26,49 eur / 199,58 kn od 1. ožujka 2013.,

- 27,33 eur / 205,89 kn od 2. travnja 2013.,

- 28,61 eur / 215,55 kn od 2. svibnja 2013.,

- 33,19 eur / 250,05 kn od 3. lipnja 2013.,

- 26,39 eur / 198,86 kn od 1. srpnja 2013.,

- 28,81 eur / 217,04 kn od 1. kolovoza 2013.,

- 26,84 eur / 202,20 kn od 2. rujna 2013.,

- 29,25 eur / 220,36 kn od 1. listopada 2013.,

- 27,61 eur / 208,05 kn od 4. studenoga 2013.,

- 27,16 eur / 204,61 kn od 2. prosinca 2013.,

- 25,77 eur / 194,14 kn od 2. siječnja 2014.,

- 34,77 eur / 262,01 kn od 3. veljače 2014.,

- 34,55 eur / 260,29 kn od 3. ožujka 2014.,

- 33,78 eur / 254,49 kn od 1. travnja 2014.,

- 34,52 eur / 260,10 kn od 2. svibnja 2014.,

- 34,17 eur / 257,43 kn od 2. lipnja 2014. i

- 33,61 eur / 253,20 kn od 1. prosinca 2014.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.452,10 eur / 33.544,35 kn, koji je neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 32,79 eur / 247,09 kn od 2. travnja 2012.,

- 143,57 eur / 1.081,76 kn od 2. svibnja 2012.,

- 147,42 eur / 1.110,72 kn od 1. lipnja 2012.,

- 143,27 eur / 1.079,50 kn od 2. srpnja 2012.,

- 143,63 eur / 1.082,18 kn od 1. kolovoza 2012.,

- 139,81 eur / 1.053,38 kn od 3. rujna 2012.,

- 132,74 eur / 1.000,11 kn od 1. listopada 2012.,

- 141,36 eur / 1.065,05 kn od 2. studenoga 2012.,

- 144,49 eur / 1.088,65 kn od 3. prosinca 2012.,

- 143,24 eur / 1.079,22 kn od 11. siječnja 2013.,

- 128,09 eur / 965,06 kn od 4. veljače 2013.,

- 139,37 eur / 1.050,12 kn od 1. ožujka 2013.,

- 141,37 eur / 1.065,17 kn od 2. travnja 2013.,

- 137,45 eur / 1.035,63 kn od 2. svibnja 2013.,

- 125,85 eur / 948,21 kn od 3. lipnja 2013.,

- 118,64 eur / 893,92 kn od 1. srpnja 2013.,

- 125,03 eur / 942,04 kn od 1. kolovoza 2013.,

- 129,43 eur / 975,21 kn od 2. rujna 2013.,

- 140,67 eur / 1.059,86 kn od 1. listopada 2013.,

- 134,48 eur / 1.013,25 kn od 4. studenoga 2013.,

- 137,25 eur / 1.034,11 kn od 2. prosinca 2013.,

- 139,52 eur / 1.051,18 kn od 2. siječnja 2014.,

- 152,45 eur / 1.148,65 kn od 3. veljače 2014.,

- 156,98 eur / 1.182,76 kn od 3. ožujka 2014.,

- 154,65 eur / 1.165,24 kn od 1. travnja 2014.,

- 150,13 eur / 1.131,19 kn od 2. svibnja 2014 .,

- 148,09 eur / 1.115,81 kn od 2. lipnja 2014 .,

- 148,99 eur / 1.122,56 kn od 1. srpnja 2014 .,

- 154,68 eur / 1.165,42 kn od 1. kolovoza 2014 .,

- 160,49 eur / 1.209,19 kn od 1. rujna 2014.,

- 159,97 eur / 1.205,31 kn od 1. listopada 2014. i

- 156,19 eur / 1.176,80 kn od 2. travnja 2015.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.295,68 eur / 17.296,78 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika na utvrđenje ništetnim dijela odredaba Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem stvarnog prava na nekretnini čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 19.11.2004.kojima je ugovorena valuta klauzula u CHF i promjenjiva kamata stopa koju je tuženik ovlašten jednostavno mijenjati u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, odnosno zahtjev za isplatu sa tih osnova, a koji pravni posao je tužitelj zaključio sa pravnim prednikom tuženika - ……bankom d.d. Zagreb.

6. Nesporno je među strankama da su iste sklopile Ugovor o kreditu broj 016- 2801/2006, 17.11.2004. kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.900,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

7. Sporna je ništetnost dijela odredbe članka 2. i 6. Ugovora o kreditu odnosno osnovanost i visina potraživanja, te pitanje zastare potraživanja.

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

8.1 Slijedom navedenog, sud je smatrao da je sukladno čl. 502.c ZPP-a, u odgovoru na sporno pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak i ugovaranjem promjenjive kamatne stope sukladno jednostranim odlukama tuženika, vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju kada je bio zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( tako i VSRH u Rev- 3740/18-7 od 4.3.2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i VSRH u Rev- 3142/18-2 od 19.3.2019.).

8.2 Dakle, kako odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača ako se potrošač u takvom posebnom postupku pozove na utvrđenja iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi, a tužitelj se u ovoj parnici pozvao na utvrđenja iz navedene kolektivne tužbe, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a.

9. Budući da je tužitelj kao fizička osoba podigao stambeni kredit kod tuženika, smatrao je da je sporni Ugovor zaključen u svojstvu potrošača, a da tuženik protivno odredbi članka 219. ZPP-a, ničim ne dokazuje da tužitelj ovaj Ugovor ne bi zaključio kao potrošač (tako i VSRH Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

10. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s podudarnim dijelom iskaza svjedokinje DE i ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati sporne ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, i time za tužitelja najpovoljnije.

10.1. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

10.2. Ujedno, time što je ugovor o kreditu ispunjen isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i sa njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

11. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno u ukupnom iznosu 49.023,42 kn više plaćenih anuiteta, a uslijed više plaćenih ugovornih kamata u iznosu 2.054,43 eur / 15.479,07 kn uslijed tuženikovog jednostranog povećanja kamatne stope i iznos 4.452,10 eur / 33.544,35 kn razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita;

- da se ovako utvrđene tzv. pozitivne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike s obzirom na različite datume dospijeća/isplate, dok tuženik nije predložio financijskim vještačenjem uračunavati ispunjenje istih tražbina po pravilima ZOO-a, dakle sukladno redu uračunavanja (čl. 171. i 172. ZOO-a). Ujedno, glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom da je tužba podnesena 10. lipnja 2022. (list 1);

- da je s obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjal prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 29. travnja 2021. (list 244-248), odnosno dvojno iskazane iste novčane vrijednosti podneskom predanim 6. rujna 2023. (list 387-390), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

12. Nadalje i tuženikov prigovor zastare sud nije ocijenio osnovanim obzirom je predmet ovog postupka vraćanje temeljem stjecanja bez osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju prosinca 2007. do srpnja 2013. Naime, pitanje zastare zahtjeva za povrat preplaćenog temeljem ništetne odredbe ugovora prosuđuje se prema pravilima o stjecanju bez osnove. Dakle, navedeno potraživanje sukladno čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a rok zastarijevanja sukladno čl. 215. ZOO-a počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovaj stav o početku roka zastarijevanja odgovara i shvaćanju kojeg je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici svog Građanskog odjela održanoj 30.1.2020. (broj zapisnika Su-IV- 47/2020-2). Kako će u predmetu ovog spora o ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu biti pravomoćno odlučeno tek pravomoćnošću ove presude, to je razvidno da rok zastarijevanja tužiteljevog restitucijskog zahtjeva još nije ni počeo teći i da posljedično tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Podredno, sve kada bi se rok zastarijevanja i imao računati od pravomoćnosti odluke u tzv. kolektivnom sporu, prigovor zastare čak ni tada ne bi bio ocijenjen osnovanim. Ovo stoga jer je u odnosu na valutnu klauzulu spor po kolektivnoj tužbi pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., a u odnosu na spornu ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj stopi ugovorne kamate presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. pa kako je tužba kojom tužitelj zahtijeva povrat preplaćenog po ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u ovoj stvari podnesena sudu dana 10.6.2019., a podneskom od 29.4.2021. usklađen je tužbeni zahtjev, sukladno vještvu, tužbe je ocijenjena pravovremenom.

13. Slijedom svega navedenog, sud je u cijelosti usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev te je obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.452,10 eur s pripadajućim kamatama (kao u toč. II. izreke), kao i obzirom na utvrđenu ništetnost klauzule o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi daljnji iznos od 2.054,43 eur s pripadajućim kamatama kao u toč. I. izreke presude.

14. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

15. Gore navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud.

16. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

17. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323.

ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev.

21. Valjano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, jer je suprotno od tuženikovih žalbenih navoda, na temelju tužiteljeva iskaza osnovano zaključio kako je tužitelj zaista potrošač, a u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Kako hrvatsko procesno pravo ne stvara razliku u snazi izvedenih dokaza (osim predmnijeve o istinitosti javne isprave) to se i na iskazu stranke može izvesti činjenično pravni zaključak.

22. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu u dijelu više zatraženog zahtjeva a što znači kako je prigovor zastare neosnovan jer je tužitelj prvotno postavljenim zahtjevom i obuhvatio konačno postavljeni zahtjev (veće sadržava u sebi manje).

24. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014. a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

26. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 10. lipnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 13.lipnja 2014. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice. Ovdje je imati u vidu i kako tužba nakon provedenog vještačenja nije preinačena budući je tužbeni zahtjev smanjen, što je sve ranije detaljnije obrazloženo.

27. Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (čl. 1115. ZOO), jer to proizlazi iz priloženog otplatnog plana i vještačenja.

28. Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužiteljici po odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22, 126/22 dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18,51/23 dalje ZSP).

29. Radi svega navedenog kako nisu ostvareni žalbeni navodi a sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka za koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Splitu 28. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić