REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-710/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Draženka Deladio, u pravnoj stvari tužitelja KD ČISTOĆA d.o.o., Rijeka, Dolac 14, OIB: 06531901714, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. u Rijeci, Nikole Tesle 9, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-219/2021-25 od 16. prosinca 2022., 28. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-219/2021-25 od 16. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku platiti tužitelju 4.426,31 EUR (tada 33.350,00 kn) sa zateznom kamatom od 12. prosinca 2020. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.491,94 EUR (tada 11.241,00 kn) sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2020. do isplate.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da je do štetnog događaja došlo tijekom obavljanja redovnog posla tužiteljevog radnika AR, odnosno da nema dokaza da bi šteta nastala zbog više sile, namjere ili krajnje nepažnje radnika ili treće osobe, a zbog čega bi se tužitelj kao poslodavac mogao osloboditi od odgovornosti. Ističe i da pozivanje tuženika na Uvjete za osiguranje izvanugovorne odgovornosti (listovi spisa 398. -406.) nije od utjecaja na ocjenu pravne osnovanosti tužbenog zahtjeva jer zaključenjem sudske nagodbe od 9. prosinca 2020. za tuženika nisu nastale štetne posljedice.

2.1. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na medicinskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku specijalistu kirurgije i traumatologije dr. med. Williamu Klariću (točke 15. i 16. obrazloženja pobijane presude). Ocjenom težine zadobivenih povreda i okolnosti konkretnog slučaja u skladu s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) prvostupanjski sud je utvrdio da bi tužiteljevom radniku AR pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 4.724,93 EUR (tada 35.600,00 kn), odnosno iznos od 298,63 EUR (tada 2.250,00 kn) na ime tuđe pomoći i njege, kao i troškovi liječenja u iznosu od 43,07 EUR (tada 324,50 kn). Potom prvostupanjski sud zaključuje da su navedeni iznosi veći od iznosa naknade štete kojeg je tužitelj isplatio radniku AR po sudskoj nagodbi od 9. prosinca 2020. (iznos od 3.981,68 EUR, tada 30.000,00 kn), kojem treba pribrojiti i troškove postupka u povodu spomenute sudske nagodbe (iznos od 464,53 EUR, tada 3.500,00 kn) jer je tuženik 19. listopada 2020. odbio zahtjev tužiteljevog radnika AR, dok je tuženikova isplata iznosa od 2.435,46 EUR (tada 18.350,00 kn) radniku AR uslijedila poslije sklapanja spomenute sudske nagodbe od 9. prosinca 2020. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev s pozivom na čl. 921. ZOO-a (glavnica) i čl. 943. st. 4. ZOO-a (zatezne kamate).

2.2. Prvostupanjski sud je u utuženi iznos odbio uračunati iznos od 2.435,46 EUR (tada 18.350,00 kn) kojeg je tuženik isplatio radniku AR s osnova police osiguranja od nezgode jer se radi o različitim osnovama osiguranja koje predstavljaju zasebne temelje za naplatu premije.

3. Tuženik podnosi žalbu zbog svih žalbenih osnova. U bitnom navodi da je tužitelj postupio protivno čl. 16. st. 5., 6. i 10. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti, odnosno da nije mogao sklopiti nagodbu s oštećenikom AR bez suglasnosti tuženika kao njegovog osiguratelja. Ističe da premiju za osiguranje tužitelja kao poslodavca od odgovornosti, kao i premiju za osiguranje od nezgode plaćao tužitelj kao poslodavac AR, zbog čega oštećenik nema pravo na kumulaciju isplata po policama koje je ugovorio tužitelj kao njegov poslodavac, odnosno da je prvostupanjski sud trebao iznos od 2.435,46 EUR (tada 18.350,00 kn), kojeg je tuženik isplatio radniku AR po polici osiguranja od nezgode broj 804179790 uračunati u utuženi iznos naknadu štete. Smatra da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti čl. 972. ZOO-a, odnosno osporava visinu pravične novčane naknade koju je utvrdio prvostupanjski sud jer je ona suprotna sudskoj praksi i Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Orijentacijski kriteriji).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom osigurnine na temelju odredbe ugovora o osiguranju izvanugovorne odgovornosti tužitelja kao poslodavca (polica osiguranja broj [broj police osiguranja]), pri čemu je nesporno da je došlo do nastupa osiguranog slučaja.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio čl. 972. st. 3. ZOO-a. Pitanje kumuliranja naknade štete i osigurane svote uređeno je odredbama čl. 972. ZOO-a. Prema odredbi čl. 972. st. 2. ZOO-a pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osiguranu svotu. Prema čl. 972. st. 3. ZOO-a odredba prethodnog stavka ne odnosi se na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

8.1. U konkretnom slučaju tuženik je prvotno odbio odštetni zahtjev tužiteljevog radnika AR (listovi 427. i 428. spisa). Potom je tužitelj radniku AR po sudskoj nagodbi iz parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj Pr-687/2020-5 od 9. prosinca 2020. isplatio iznos od 3.981,68 EUR (tada 30.000,00 kn) zbog ozljede na radu koje je taj radnik pretrpio, kao i iznos od iznos od 464,53 EUR (tada 3.500,00 kn) na ime troškova prethodno spomenutog parničnog postupka. Tek nakon toga je tuženik radniku tužitelja AR **.**.2020. isplatio iznos od 2.435,46 EUR (tada 18.350,00 kn) po polici osiguranja osoba od posljedica nezgode broj 804179790.

8.2. Međutim, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom osigurnine na temelju odredbe ugovora o osiguranju izvanugovorne odgovornosti tužitelja kao poslodavca, po polici osiguranja broj [broj police osiguranja]. Prema shvaćanju ovog suda zakonita i dopuštena je kumulacija zahtjeva radnika za isplatu iznosa s osnova osigurane svote temeljem ugovora (police) o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja kojim je poslodavac ugovorio osiguranje svojih zaposlenika od posljedica nesretnog slučaja i iznosa s osnova naknade izvanugovorne (neimovinske i imovinske) štete, uslijed pretrpljene povrede na radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-810/2021-2 od 18. srpnja 2023.).

8.2.1. Imajući u vidu da je tužitelj radniku AR isplatio ukupno 3.981,68 EUR (tada 30.000,00 kn) s osnova naknade izvanugovorne (neimovinske i imovinske) štete zbog radnikove ozljede na radu i troškova parničnog postupka u kojem je sklopljena spomenuta sudska nagodba, a tuženik 2.435,46 EUR (tada 18.350,00 kn) po polici osiguranja osoba od posljedica nezgode broj 804179790 (osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja), to se u situaciji kada tužitelj, kao osiguranik po polici osiguranja izvanugovorne odgovornosti (broj 804179791), potražuje od tuženika spomenuti iznos od 3.981,68 EUR uvećan za troškove u iznosu od 444,62 EUR, koje je prethodno isplatio radniku AR po sudskoj nagodbi, ne uračunava iznos koji je tuženik isplatio AR s osnova police osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja (broj 804179790).

8.2.2. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da je polica osiguranja osoba od posljedica nezgode (broj 804179790), po kojoj je tuženik isplatio iznos od 2.435,46 EUR (tada 18.350,00 kn), ugovorena kao ugovorno osiguranje od odgovornosti tužitelja kao poslodavca (u kojem bi tužitelj bio osiguranik i u kojemu bi trebalo primijeniti navedenu odredbu čl. 972. st. 3. ZOO-a) nego je riječ o ugovoru o osiguranju kojim je poslodavac (tužitelj) za sve svoje radnike ugovorio isplatu ugovorene svote za posljedice nezgode pa je u takvom ugovoru osiguranik spomenuti radnik AR, kao radnik u čiju je korist sklopljen ugovor o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-281/2017-2 od 19. siječnja 2021.), koji je bio ovlašten kumulirati zahtjeve s osnova naknade izvanugovorne štete (koju mu je tužitelj isplatio po spomenutoj sudskoj nagodbi) i isplatu osigurane svote po polici osiguranja osoba od nesretnog slučaja (koju je isplatio tuženik).

8.2.3. Stoga u predmetnoj situaciji nema pravnog temelja da se osigurnina, koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju po polici osiguranja izvanugovorne odgovornosti tužitelja kao poslodavca (broj 804179791), umanji za iznos koji je tuženik isplatio radniku AR po osnovi kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja (broj 804179790). Dakle, riječ je o dvije različite police osiguranja, pri čemu okolnost što je eventualno premija osiguranja za policu broj [broj police] plaćena iz sredstava tužitelja nije odlučna (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-133/2009 od 7. listopada 2009., Revr-489/2010 od 28. travnja 2019. i dr.).

8.2.4. Slijedom navedenog, neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 972. st. 3. ZOO-a, odnosno njegovo pozivanje na presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-498/2017, Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-230/2005, Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-655/2016.

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da za tuženika sklapanjem sudske nagodbe (u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj Pr-687/2020-5 od 9. prosinca 2020.) nisu nastale štetne posljedice. U predmetnoj situaciji tuženik je, prije sklapanja spomenute sudske nagodbe odbio kao neosnovan odštetni zahtjev radnika AR, zbog čega tužitelj nije mogao dobiti prethodnu suglasnost tuženika za isplatu. Potom je tužitelj u spomenutom parničnom postupku odmah nakon podnošenja odgovora na tužbu sklopio sudsku nagodbu, čime je nesporno smanjio troškove tog parničnog postupka (minimalno za trošak dva obrazložena podneska, trošak pristupa na dva ročišta te trošak sudsko-medicinskog vještačenja), a time i ukupan iznos koji bi na ime štetnog događaja u konačnici snosio tuženik po polici osiguranja broj [broj police osiguranja], a što je prema shvaćanju ovog suda također odlučno u pogledu visine osigurnine koju je dužan isplatiti tuženik.

9.1. Rukovodeći se nalazom i mišljenjem vještaka dr. med. Williama Klarića prilikom ocjene težine zadobivenih povreda te imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je ozlijeđenom radniku AR pripalo pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 35.000,00 kn (točka 17. obrazloženja pobijane presude). Pritom se ukazuje tuženiku da je kod smanjenja opće životne aktivnosti prvostupanjski sud imao u vidu činjenicu da oštećenik AR, koji zbog štetnog događaja mora ulagati pojačane napore, obavlja fizičke poslove za koje mu je nužna pokretljivost lokomotornog sustava, a zbog čega je odmjerio naknadu u iznosu koji je veći od onog propisanog Orijentacijskim kriterijima jer prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade treba imati na umu i dodatne kriterije (u ovom slučaju vrstu zanimanja oštećenika), s obzirom na to da postotak smanjenja životne aktivnosti, kao i trajanje i jačina fizičkih bolova i straha, nisu jedine okolnosti koje sud mora imati u vidu prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade. Imajući u vidu da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, nego da treba imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja (poput zanimanja oštećenika, koje je u ovom konkretnom slučaju od odlučnog značaja), nužna su odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1008/10-2 od 13. listopada 2010.), a što je u skladu s čl. 1100. ZOO-a.

9.2. Pritom treba imati na umu da je tužitelj oštećeniku AR na ime pravične novčane naknade i tuđe pomoći i njege isplatio manji iznos (3.981,68 EUR, tada 30.000,00 kn) nego što bi oštećeniku stvarno pripadao (5.023,56 EUR, tada 37.850,00 kn), kao i da uslijed sklapanja spomenute nagodbe nije došlo do nastanka daljnjih troškova parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj Pr-687/2020, koje bi u konačnici morao snositi tuženik.

9.3. Imajući na umu navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženikovo prvotno odbijanje isplate po odštetnom zahtjevu radnika AR bilo neutemeljeno ako se ima u vidu da je radniku AR na ime pravične novčane naknade i imovinske štete s osnova tuđe pomoći trebalo isplatiti iznos od 4.645,30 EUR (tada 35.000,00 kn). Stoga je spomenutim zaključenjem sudske nagodbe odmah nakon podnošenja odgovora na tužbu tužitelj smanjio potencijalne troškove postupka u smislu čl. 950. st. 2. ZOO-a (a time i ograničio štetne posljedice u smislu čl. 950. st. 1. ZOO-a) pa mu je prvostupanjski sud opravdano priznao troškove iz parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj Pr-687/2020-5 od 9. prosinca 2020. u iznosu od 444,62 EUR (tada 3.350,00 kn).

9.4. Tuženik je u žalbi učinio nespornim da su opravdani troškovi s naslova tuđe njege i pomoći u iznosu od 298,63 EUR (2.250,00 kn) te troškovi liječenja u iznosu od 43,07 EUR (tada 324,50 kn).

9.5. Nasuprot žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zateznu kamatu od 12. prosinca 2020. (u granicama zahtjeva u smislu čl. 2. st. 1. ZPP-a), odnosno od dana kada je tužitelj izvršio plaćanje po sudskoj nagodbi, pri čemu se napominje da je tuženik u smislu čl. 943. st. 4. ZOO-a još 14. srpnja 2020. bio obaviješten o štetnom događaju i šteti, ali ju je odbio naknaditi.

10. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, trebalo je odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 28. studenoga 2024.

Sudac

Draženka Deladio