Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-2635/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinka Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217, koga zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8943/2023-19 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8943/2023-19 od 14. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

" I . Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 312450 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 6. ožujka 2008., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “5.1. Naknada za odobrenje kredita: 0,88 % (slovima: nulacijelihosamdesetosamposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.”

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 2.809,86 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.037,28 eura u roku 15 dana."

2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, jer prema odredbi članka 120. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak I.), a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak II.), čime nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju upućuje tuženik tvrdnjom da prvostupanjski sud nije odlučio o svim dokaznim prijedlozima.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja rukovodio se postavljenim tužbenim zahtjevom, a predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.809,86 Eur jednokratno isplaćene naknade za obradu kredita.

9. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. ožujka 2008. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 520.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 0,88% iznosa kredita,

- da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju , odnosno o uslugama koje se njome plaćaju,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojim je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu interesa i prava), protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i pravo potrošača i korisnika kredita, tako što su potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je ukupno plaćena naknada za odobrenje kredita plaćena 14. ožujka 2008. i da iznosi 4.576,00 CHF odnosno 2.809,86 Eur.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi kojom se povrjeđuje pravo potrošača, a što ima za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe.

11. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom Ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj platiti ulaznu naknadu u visini od 0,88% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

12. Korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezao se isplatiti naknadu u visini od 0,88% jednokratno na ime obrade kredita.

13. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03), za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), odnosno članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14). Odredbom članka 84. ZZP/03, kao i kasnije odredbom članka 99. ZZP/07, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijena poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Načelo savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i na valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od promjene određene norme kako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

15. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita.

16. S druge strane utvrđujući da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita 0,88% jednokratno na iznos odobrenog kredita je ništetna i tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 2.809,86 Eur.

17. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos.

18. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su nepoštenu ugovornu odredbu same mogle izmijeniti, pri čemu ni takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca.

19. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala a čiju visinu tuženik nije osporio, to je isti dužan tužitelju vratiti utuženi iznos zajedno sa kamatama u skladu sa člankom 1115. ZOO-a.

20. Sukladno odredbi članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita ne može zastarjeti. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost Ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2245/17, Rev-3142/18, Rev-1404/18, kao i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog dijela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022.

21. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a budući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o potrošačkom kreditu sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a leži na tuženiku kao kreditoru.

22. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa, ili neka promijenjena odluka tuženika, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

23. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuju u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu.

24. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pravilno obračunao troškove postupka.

25. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 28. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović