Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-378/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Leona Kovačića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DV zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-4/2024. od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi DV za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 4., uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, po osnovi iz članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja od 16. prosinca 2022. do 18. prosinca 2022.

II Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 10. listopada 2024., broj K-4/2024. Županijski sud u Velikoj Gorici, proglasio je krivim optuženog DV zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te ga je, na temelju članka 227. stavka 4. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, pa mu je, na temelju članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da će se izvršiti dio kazne zatvora od jedne godine i dva mjeseca, a dio kazne od jedne godine i četiri mjeseca se neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju od 16. prosinca 2022. do 18. prosinca 2022.

1.1. Na temelju članka 72. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju koje je dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora i počinje teći od izvršnosti presude. Na temelju članka 72. stavka 7. KZ/11. vrijeme privremenog oduzimanja vozačke dozvole od 18. prosinca 2022. do 13. kolovoza 2024. uračunava se u vrijeme zabrane upravljanja motornim vozilom.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan snositi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 2.724,28 eura i paušal u iznosu od 200,00 eura, te je, na temelju članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08. dužan nadoknaditi troškove zastupanja oštećenih po punomoćniku u iznosu koji će biti naknadno utvrđen posebnim rješenjem, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je uložio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), odluke o "kazni, uvjetnoj osudi, oduzimanju imovinske koristi i imovinskopravnom zahtjevu" (članak 471. ZKP/08.) s prijedlogom da se žalba prihvati te preinači pobijana presuda u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi DV po branitelju, odvjetniku Tomislavu Kešini s prijedlogom da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je prethodno dostavljanja u rad sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

6. Iako kao žalbene osnove navodi „…bitne povrede odredaba kaznenog postupka… pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i…odluku o kazni…“, državni odvjetnik se u biti žali zbog odluke o kazni (članak 471. ZKP/08.). Ovo stoga što iz analize sadržaja žalbe slijedi da državni odvjetnik dovodi u pitanje ocjenu utvrđenih činjenica i činjeničnog stanja koji se odnose na izrečenu kaznenopravnu sankciju, pa se ne radi o zasebnoj žalbenoj osnovi iz članka 470. ZKP/08., već o pravilnosti vrednovanja okolnosti koje su relevantne u smislu odmjeravanja kazne iz članka 47. KZ/11., bez obzira na zakonsku povezanost navedenih žalbenih osnova u situaciji kada je žalba podnijeta u korist optuženika (članak 478. ZKP/08.).

6.1. Isto tako, kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., državni odvjetnik ne precizira i ne konkretizira čime bi bila ostvarena ta povreda. Međutim, iz sadržaja žalbe za zaključiti je da državni odvjetnik smatra kako prvostupanjski sud nije obrazložio postojanje naročito olakotnih okolnosti iz članka 48. stavka 2. KZ/11., na postojanju kojih je optuženiku izrekao ublaženu zatvorsku kaznu, dakle, da se prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, što bi predstavljalo žalbenu osnovu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, sud je dao razloge glede primjene instituta ublažavanja kazne (točka 13. obrazloženja prvostupanjske presude), s kojima se državni odvjetnik ne slaže, no, to neslaganje ne konstituira osnovanost istaknute žalbene osnove, pa se spomenuti žalbeni navodi također imaju razmotriti u kontekstu žalbene osnove odluke o kazni iz članka 471. ZKP/08.

7. Kada se žali zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe tri temeljne tvrdnje i to: sve okolnosti koje je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo kao olakotne nemaju takvo svojstvo; sud je preveliki značaj dao olakotnim okolnostima u odnosu na otegotne okolnosti; nije bilo osnove za ublažavanje izrečene kaznu, kao niti za izricanje djelomične uvjetne osude optuženiku.

7.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud dao prevelik značaj optuženikovoj neosuđivanosti kao olakotnoj okolnosti navodeći: „…iako je neosuđivanost okolnost koju valja cijeniti, njezin značaj u usporedbi sa ostalim mogućim olakotnim okolnostima valja cijeniti realno, ne dajući joj veći značaj nego što objektivno zaslužuje“. Naime, u pitanju je okolnost prijašnjeg počiniteljevog života, koju okolnost sud mora imati u vidu prilikom odmjeravanja kazne, bez obzira što ju je sudska praksa pretežito reducirala na činjenicu (ne)osuđivanosti. Štoviše, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud se prilikom utvrđenja okolnosti prijašnjeg optuženikovog života referirao ne samo na njegovu kaznenu neosuđivanost, već i na prekršajnu nekažnjavanost, te je isto stavio u kontekst njegove životne dobi (optuženik je imao 51 godinu tempore criminis), pa je tu okolnost na taj način sveobuhvatno i valjano valorizirao. Jednako tako, imajući u vidu zakonski kriterij optuženikovog ponašanja nakon počinjenog djela, ispravno je prvostupanjski sud naveo i obrazložio optuženikovo žaljenje povodom posljedica djela koje je počinio, iskrenu ispriku obitelji žrtve, te upornost u namjeri uspostave kontakta s obitelji žrtve nakon inkriminiranog događaja. Sve navedeno odgovarajuće je prvostupanjski sud obrazložio i ocjenom manifestiranog optuženikovog ponašanja tijekom rasprave. U navedenom kontekstu jedina je nepravilnost uzimanje olakotnim optuženikovo kajanje, jer isti nije priznao počinjeno djelo, što je pretpostavka mogućeg kajanja, kao moralne valorizacije djela koje počinitelj priznaje. Zaključno, u kontekstu utvrđivanja olakotnih i otegotnih okolnosti, neosnovano državni odvjetnik tvrdi da je sud kao otegotno optuženiku morao uzeti „…da posljedice ove nesreće teško pogađaju njegovu brojnu obitelj, suprugu sa kojom bio u braku 31 godinu, te njihovo troje djece, što zasigurno nadilazi patnju optuženika…“. Ovo stoga što su te posljedice imanentne počinjenom kaznenom djelu, no, kao takve ne predstavljaju skrivljene učinke djela, pa se niti ne mogu dovesti u kontekst utvrđivanja otegotnih okolnosti.

7.2. Međutim, imajući i sve navedeno u vidu, ovaj drugostupanjski sud smatra da osnovano državni odvjetnik ukazuje „… da je sud izrekao neadekvatnu sankciju u konkretnom slučaju, jer ista ne može ostvariti svrhu kažnjavanja, te … je optuženiku potrebno izreći kaznu zatvora u duljem trajanju…“. Naime, iako je u ukupnosti utvrđenih olakotnih okolnosti ispravno prvostupanjski sud našao uporište za ublažavanje izrečene kazne, po ocjeni ovog žalbenog suda nije bilo mjesta i takvu, ublaženu kaznu izreći kao djelomičnu uvjetnu osudu. Ovo stoga što je u tom smislu prvostupanjski sud ispravno utvrdio, no, pogrešno vrednovao utvrđenu otegotnu okolnost optuženikove inkriminirane vožnje pod utjecajem alkohola, koja vožnja je za više od tri puta premašivala dopuštenu koncentraciju alkohola u organizmu optuženika kao vozača tempore criminis. Takav način povrede propisa o sigurnosti prometa na cestama ukazuje na osobitu pogibeljnost počinjenog kaznenog djela, koji način (i u okviru ublažene kazne) zahtjeva strože sankcioniranje u odnosu na kaznu koja je izrečena pobijanom presudom.

7.3. Stoga se bezuvjetna zatvorska kazna u trajanju od dvije godine i šest mjeseci pokazuje kao adekvatna svim na raspravi utvrđenim olakotnim i otegotnoj okolnosti (članak 47. KZ/11.), te je osnovano očekivati da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja, kako je ista normirana odredbom članka 41. KZ/11. – izražavanje društvene osude zbog počinjenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na konkretnog optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela, te jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, te omogućavanje počinitelju ponovno uključivanje u društvo (članak 41. KZ/11.).

8. Državni odvjetnik u žalbi traži da se optuženiku izreče „… sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u duljem trajanju… jer se samo mjerom u duljem trajanju može postići otklon opasnosti od ponovnog ugrožavanja sigurnosti prometa“. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispravno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice temeljem kojih je optuženiku izrekao navedenu sigurnosnu mjeru u trajanju od dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora, uz pravilno uračunavanje mjere opreza privremenog oduzimanja dozvole za upravljanje motornim vozilom (točka obrazloženja 17. pobijane odluke). Na taj način, pa i bez obzira na anticipirano optuženikovo prihvaćanje duljeg trajanja sigurnosne mjere iz njegovog odgovora na žalbu, ispravno je prvostupanjski sud primijenio načelo razmjernosti prilikom izricanja sigurnosne mjere, kao i odredbu o svrsi njezinog izricanja (članak 66. i članak 67. KZ/11.).

9. Slijedom svega izloženog, ne nalazeći da bi bila počinjena kakva bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. ZKP/08.) temeljem odredbe članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša