REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3041/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GASFIN S.A. Veliko Vojvodstvo Luxemburg, 5480 Wormedange, Route du Vin 91, OIB: 21389958174, kojeg zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik iz Rijeke, A. Starčevića 5, protiv tuženika OPĆINA OMIŠALJ, Omišalj, Prikešte 11, OIB: 72908368249, kojeg zastupaju punomoćnik Igor Bezjak i drugi, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak iz Rijeke, Zagrebačka 5, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika KIJAC NEKRETNINE d.d. Omišalj, Poje 1, OIB: 36063948499, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik iz Rijeke, Užarska 28, radi ispravka upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-110/2022-35 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-110/2022-35 od 26. travnja 2024. u pobijanim točkama

I., II. i III. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba umješača na strani tuženika i potvrđuje točka V. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-110/2022-35 od 26. travnja 2024. u dijelu kojim je umješač na strani tuženika odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 222.599,50 €.

III. Preinačuje se točka V. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-110/2022-35 od 26. travnja 2024. u dijelu kojim je umješač na strani tuženika odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 € i sudi:

„Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi umješaču na strani tuženika dalji trošak parničnog postupka u iznosu od 437,50 €.“

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba umješača na strani tuženika i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-110/2022 od 24. siječnja 2023., kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora u visini od 1.327,23 € / 10.000,01 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-110/2022-35 od 26. travnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži ispravak pogrešnog upisa u zemljišne knjige (točka I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 € (točka II. izreke), naloženo je tužitelju platiti umješaču na strani tuženika trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 € (točka III. izreke), odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 987,50 € (točka IV. izreke) te je odbijen zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 223.037,00 € (točka V. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je, nakon provedenog postupka u kojemu je izvršio uvid u isprave te saslušao svjedoke, utvrdio da novoformirane čestice 11462 i 11668 odgovaraju definiciji nerazvrstanih cesta iz odredbe članka 98. stavka 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., 4/23. i 133/23.).

1.2. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da novoformirane čestice 11682 i 11683 predstavljaju pješačke staze dostupne javnosti, te da stoga temeljem odredbe članka 60. stavka 2. i članka 59. stavka 1. točke 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 68/18., 110/18. i 32/20.), odgovaraju pojmu komunalne infrastrukture tuženika kao jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze, odnosno javno dobro u općoj upotrebi.

1.3. Slijedom navedenog, tuženi je zahtjev odbijen, a tužitelju naloženo plaćanje troškova parničnog postupka.

1.4. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi članaka 151., 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

2. Protiv točaka I., II. i III. izreke navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. U žalbi navodi da je, prema mišljenju prvostupanjskog suda, nebitna činjenica što jedinica lokalne samouprave nije izgradila pješački stazu na nekretninama kč. [katastarska čestica] i kč. [katastarska čestica]. već da je jedino bitno da je pješački put dostupan javnosti što za prvostupanjski sud predstavlja dovoljan razlog da se utužene nekretnine imaju smatrati komunalnom infrastrukturom. Nadalje, ukazuje i da je sudu nebitna činjenica tko je asfaltirao pristupni put (kč. [katastarska čestica] i kč. [katastarska čestica]) koji služi za pristup sportskom igralištu koje se nesporno nalazi u vlasništvu društva KIJAC NEKRETNINE d.d., već je isto tako jedino bitno da „se radi o česticama kojima je slobodan pristup“.

2.2. Prema mišljenju žalitelja, takvim pristupom otvara se mogućnost da se svatko tko izgradi put na vlastitoj nekretnini ili postavi rasvjetu na svojoj nekretnini ili uredi zelenu površinu na svojoj nekretnini i slično, a onda postane nemaran i dozvoli da nekretnina postane dostupna javnosti, dovodi u realnu opasnost da će jedinica lokalne samouprave u okviru sudskog postupka, tražiti vlasništvo te nekretnine kao općeg dobra.

2.3. Nadalje, žalitelj ukazuje i da je nejasno u kojem bi to trenutku navedena nekretnina postala javno dobro, pri čemu termin „javna dostupnost“ kao kriterij za stjecanje statusa javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, ne postoji niti u jednom propisu koji je na snazi u Republici Hrvatskoj.

2.4. S obzirom na to da prvostupanjski sud navodi da su navodna komunalna infrastruktura i navodna nerazvrstana cesta bile izgrađene prije stupanja na snagu Zakona o komunalnom gospodarstvu i Zakona o cestama, žalitelj smatra da je sud retroaktivno primijenio zakonske odredbe što bi predstavljalo kršenje odredbe članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske. Pri tome žalitelj ukazuje da se prvostupanjski sud istovremeno poziva i na prijelazne i završne odredbe, koje reguliraju problematiku komunalne infrastrukture i cesta izgrađenih prije stupanja na snagu navedenih Zakona, što smatra isključujućim pravnim osnovama.

2.5. Ukazuje da iz sadržaja odredbi članaka 50., 60. i 61. Zakona o komunalnom gospodarstvu jasno proizlazi da komunalna infrastruktura mora biti izgrađena od strane jedinice lokalne samouprave i financirana od strane jedinice lokalne samouprave da bi stekla status javnog dobra, pa smatra nejasnim navod prvostupanjskog suda prema kojemu osporavanje činjenice da bi tuženik izgradio komunalnu infrastrukturu ne predstavlja argument na temelju kojeg bi tužitelj uspio s tužbom.

2.6. U odnosu na nerazvrstanu cestu, poziva se na odredbu članka 102. stavka 1. Zakona o cestama kojim je propisano da nerazvrstana cesta stječe status javnog dobra pravomoćnošću uporabne dozvole, a da uporabna dozvola za predmetnu cestu nikada nije izdana.

2.7. Nadalje, da bi sud mogao primijeniti odredbu članka 132. ZKG-a, a koja odredba se primjenjuje na komunalnu infrastrukturu izgrađenu prije stupanja na snagu Zakona o komunalnom gospodarstvu, morao je utvrditi postojanje geodetskog elaborata izvedenog stanja komunalne infrastrukture, potvrde jedinice lokalne samouprave da se radi o komunalnoj infrastrukturi i rješenja zemljišnoknjižnog suda o provedbi prijavnog lista u zemljišnu knjigu, a što ne proizlazi iz isprava u spisu.

2.8. Isto tako, prilikom primjene odredbe članka 131. Zakona o cestama, a koja odredba se primjenjuje na nerazvrstane ceste izgrađene prije stupanja na snagu Zakona o cestama, sud je morao utvrditi postojanje prijavnog lista (stavak 3.) i potvrđenog geodetskog elaborata izvedenog stanja (stavak 5.), da bi uopće ispravno primijenio navedenu odredbu, a tih isprava nema u spisu.

2.9. Žalitelj smatra da se, iz navedenih razloga, pobijana presuda ne može ispitati zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.10. U nastavku žalbe iznosi razloge zbog kojih smatra da su predmetne nekretnine predstavljale vlasništvo KIJAC NEKRETNINA d.o.o., te da bi založni vjerovnik trebao uživati zaštitu svojih prava.

2.11. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik osporava navode žalitelja, navodi da su predmetne nekretnine u trenutku stupanja na snagu Zakona o komunalnom gospodarstvu i Zakona o cestama predstavljale komunalnu infrastrukturu odnosno nerazvrstanu cestu, te smatra da žalbu treba odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. U odgovoru na tužiteljevu žalbu umješač na strani tuženika osporava navode žalitelja, posebno u odnosu na ranije upisana založna prava, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Protiv navedene presude žalbu je podnio i umješač na strani tuženika, navodeći da presudu pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5.1. Prema mišljenju žalitelja, bitnu povredu odredaba parničnog postupka prvostupanjski je sud počinio kada je, na pripremnom ročištu održanom u ovome predmetu dana 24. siječnja 2023., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 €, a ne u iznosu od 263.351.070,00 kn / 34.952.693,61 € kako je to predlagao umješač na strani tuženika.

5.2. Ovo iz razloga što je umješač na strani tuženika pred istim sudom podnio tužbu zbog ispravka činidbe i isplate glede istih nekretnina koje su predmetom ovoga postupka, te je u tom predmetu, koji predmet se vodi pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-403/2022, pravilno odredio VPS u iznosu od 386.900,00 €.

5.3. Prema mišljenju žalitelja, iz obrazloženja predmetne pobijane presude ničim nije vidljivo da je sud na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, a što je bio dužan učiniti, kao i da isti nije prilikom utvrđivanja iste u potpunosti utvrdio činjenično stanje i uzeo u obzir ukupan iznos založnih prava čiji upis se traži. Osim toga, prema mišljenju umješača na strani tuženika, prvostupanjski je sud pogrešno odredio naknadu troškova za podneske od 1. prosinca 2022., 22. ožujka 2023. i 4. rujna 2023., za koje smatra da su mu trebali biti dosuđeni u punom obujmu, primjenom odredbe Tbr. 8. točka 1. Tarife.

5.4. Predlaže preinačiti presudu u točki V. izreke na način da umješaču na strani tuženika dosudi trošak u odnosu na pravilno utvrđenu visinu predmeta spora.

5.5. Neovisno o tome što umješač na strani tuženika izjavljuje da žalbu podnosi protiv presude u cijelosti, iz njenog je sadržaja razvidno da se ista odnosi na točku V. izreke presude, kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao i na rješenje suda kojim je određena vrijednost predmeta spora, a protiv koje nije bila dopuštena posebna žalba.

6. Na žalbu umješača na strani tuženika nije podnesen odgovor.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

9. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

a) U odnosu na tužiteljevu žalbu

10. Ovaj sud ukazuje da je prvostupanjski sud, nakon što je proveo dokaze saslušanjem svjedoka i uvidom u dostavljene isprave, smatrao da su u postupku utvrđene sve bitne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti istaknutih tužbenih zahtjeva te je, iz razloga ekonomičnosti postupka, odbio kao suvišne i nepotrebne dokazne prijedloge za provođenjem očevida, geodetskog i građevinskog vještačenje.

11. Tužitelj u svojoj žalbi ne osporava pravilnost ovakvog zaključka prvostupanjskog suda niti predlaže da se ti dokazi provedu, te je stoga i ovaj sud svoju odluku zasnovao na ispravama i iskazima koji se nalaze u spisu, primjenom odredbi članaka 219. i 221.a ZPP-a.

12. Stoga prilikom ocjenjivanja osnovanosti tužiteljeve žalbe prvenstveno treba krenuti od toga što, prema zakonskim odredbama, predstavlja komunalnu infrastrukturu.

13. Prema odredbi članka 59. stavka 1. ZKG-a komunalnu infrastrukturu predstavljaju nerazvrstane ceste, javne prometne površine na kojima nije dopušten promet motornih vozila, javna parkirališta, javne garaže, javne zelene površine, građevine i uređaji javne namjene, groblja i krematoriji na grobljima, građevine namijenjene obavljanju javnog prijevoza, pri čemu predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave može odlukom odrediti i druge građevine komunalne infrastrukture, ako služe za obavljanje komunalne djelatnosti.

14. Nadalje, prema odredbi članka 60. stavka 1. ZKG-a nerazvrstane ceste su ceste koje se koriste za promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim tim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu zakona kojim se uređuju ceste, a prema članku 2. istog članka javne prometne površine na kojima nije dopušten promet motornim vozilima su trgovi, pločnici, javni prolazi, javne stube, prečaci, šetališta, uređene plaže, biciklističke i pješačke staze, pothodnici, podvožnjaci, nadvožnjaci, mostovi i tuneli, ako nisu sastavni dio nerazvrstane ili druge ceste.

15. Odredbom članka 132. stavaka 1. i 3. ZKG-a propisano je da se komunalna infrastruktura iz članka 59. stavka 1. ovoga Zakona izgrađena do dana stupanja na snagu ovoga Zakona koja nije evidentirana u katastru ili nije evidentirano njezino stvarno stanje, u propisanom postupku evidentira u katastru i upisuje u zemljišne knjige kao neotuđivo vlasništvo odnosno suvlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi i/ili javnog isporučitelja koji upravlja komunalnom infrastrukturom, neovisno o postojanju upisa vlasništva i/ili drugih stvarnih prava treće osobe.

16. Nastavno na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, treba ukazati i na odredbu članka 131. stavaka 1. i 3. Zakona o cestama, prema kojima se ceste koje se na dan stupanja na snagu tog Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste, postaju nerazvrstane ceste (stavak 1.), dok se nerazvrstane ceste iz stavka 1. koje nisu upisane u zemljišnim knjigama ili u tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje, upisuju u zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista koji nakon evidentiranja nerazvrstane ceste, odnosno njezinog stvarnog stanja u katastru, zemljišnoknjižnom sudu po službenoj dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar.

17. Prigovor tužitelja da bi primjena odredbi članka 132. ZKG-a i članka 131. Zakona o cestama predstavljala retroaktivnu primjenu koja bi bila protivna odredbi članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske nije osnovana. Naime, tom je odredbom propisano da zakoni i drugi propisi javnih tijela nemaju povratno djelovanje, što nije slučaj kod primjene odredbi članka 132. ZKG-a i članka 131. Zakona o cestama.

18. Isto tako, za pitanje stjecanja prava vlasništva nije od utjecaja tko je sagradio predmetnu komunalnu infrastrukturu, već je bitno tko se i na koji način njome služi te da li su ispunjene zakonom propisani uvjeti da se ta komunalna infrastruktura upiše kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave.

19. Naime, odredbama članka 132. ZKG-a i članka 131. Zakona o cestama samo se zakonski uređuje već postojeća činjenična i pravna situacija, na način da se nekretnine koje služe kao javno dobro i koje se mogu nesmetano koristiti od strane svih ulaze u režim javnog, pa u odgovarajućem postupku prelaze u vlasništvo jedinica lokalne samouprave.

20. Dakle, da bi odlučio o tužiteljevom zahtjevu za ispravak pogrešnog upisa, prvostupanjski je sud trebao utvrditi da li čestice k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] nerazvrstane ceste, a k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] komunalnu infrastrukturu, a to je u ovom postupku i učinjeno.

21. Naime, prvostupanjski je sud utvrdio, uvidom u isprave u spisu i saslušanjem predloženih svjedoka, da su čestice k. č. br. [katastarska čestica] upisane u Registar komunalne infrastrukture, da se radi o putovima koji su postojali prije 1985. godine, koji su ograđeni suhozidom i koje su održavali lovci odnosno vatrogasci, da je općina financirala uređenje šumskih puteva i to kroz financiranje programa lovačkog društva, da su naznačeni šumski putevi dostupni javnosti i da nisu ograđeni te da se njima može pristupiti s drugih javnih puteva, kao i da se istim putovima slobodno koristi.

22. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedene čestice predstavljaju komunalnu infrastrukturu, jer iste predstavljaju javnu prometnu površinu u smislu odredbe članka 60. stavka 2. ZKG-a. Pri tome ovaj sud ukazuje da, u konkretnom slučaju, tuženik za upis prava vlasništva nije trebao dokazivati tko javnu prometnu površinu sagradio, već samo da navedeni put u stvarnosti predstavlja takvu površinu, a što tužitelj nije uspješno osporio u ovom postupku.

23. U odnosu na čestice k. č. br. [katastarska čestica] koje su prema potvrdama tuženika uvrštene u Registar nerazvrstanih cesta, prvostupanjski je sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da se doista radi o nerazvrstanoj cesti jer se radi o površini koja služi za promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim Zakonom o komunalnom gospodarstvu i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu zakona kojim se uređuju ceste.

24. Naime, u dokaznom je postupku utvrđeno da se radi o pristupnoj cesti do teniskih terena i terena za nogomet, da je isti asfaltiran i osvijetljen javnom rasvjetom, da je to izvršeno kada su se spajale ulice Starča i Stražbica pa se asfalt stavio i na tom prolazu, što je izvršila općina, kao i da je taj put dostupan javnosti. Iz navedenog jasno proizlazi da se radi o cesti koja se koristi za promet motornih vozila i kojom se svatko može koristiti, a nije razvrstana kao javna cesta.

25. Prema tome, suprotno navodima žalitelja, ne radi se o situaciji u kojoj je vlasnik nekretnine, nemarom i neznanjem, dopustio nekome da koristi njegovu nekretninu zbog čega bi izgubio pravo vlasništva. U ovom slučaju, riječ je o putu koji postoji više od 39 godine, koji je omeđen suhozidom i čije je održavanje financirao tuženik, a koji predstavlja dobro u općoj upotrebi kojim se slobodno koristi svatko tko to želi.

26. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski je sud, na činjenično stanje koje je utvrdio primjenom odredbi članaka 219. i 221.a ZPP-a, pravilno primijenio gore navedene odredbe materijalnog prava te odbio tužbeni zahtjev za ispravak pogrešnog upisa.

27. Nastavno, u odnosu na brisanje založnog prava, prvostupanjski je sud ukazao i da se na dobro u općoj uporabi na odgovarajući način primjenjuju ograničenja koja vrijede za opća dobra pozivom na primjenu odredbe članka 35. stavaka 4. i 8. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12, 152/14,. 81/15. i 94/17.; dalje: ZVDSP).

28. Pri tome prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu članka 3. stavka 2. ZVDSP-a kojom je propisano da nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na uporabi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra). Naime, predmetne nekretnine ne predstavljaju opće dobro već javno dobro u općoj uporabi, na kojoj se može steći pravo vlasništva, jer, u protivnom, niti tuženik ne bi na tim nekretninama mogao steći pravo vlasništva.

29. No, prvostupanjski sud u nastavku obrazloženja pravilno primjenjuje odredbu članka 61. stavka 2. ZKG-a, kojom je propisano da komunalna infrastruktura može biti u pravnom prometu isključivo između jedinica lokalne samouprave i pravnih osoba koje obavljaju komunalne djelatnosti te druge osobe na toj infrastrukturi samo za pravo služnosti i pravo građenja sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, zahtjevu da se provede upis javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.

30. S obzirom na to da komunalna infrastruktura ne može biti predmetom ovrhe niti stečaja (članak 61. stavak 3. ZKG-a), na istoj ne može biti upisano niti založno pravo koje bi za posljedicu imalo moguću ovrhu. Stoga prvostupanjski sud pravilno ukazuje da tužitelj ne može s uspjehom osporavati brisanje upisanog založnog prava na nekretninama koje su upisane kao komunalna infrastruktura u vlasništvu tuženika.

31. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i Tarifu sudskih pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

32. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijenim točkama I., II. i III. njene izreke.

33. Primjenom odredbe članka 155. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP-a tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen. b) U odnosu na žalbu umješača na strani tuženika

34. Umješač na strani tuženika u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost spora u iznosu od 1.750,00 €, te smatra da je ista trebala biti utvrđena u visini od 34.952.693,61 €. Ovakav zahtjev pravda time što je pokrenuo postupak protiv tuženika, zbog ispravka činidbe i isplate glede istih nekretnina koje su predmetom ovoga postupka, te navodi da je u istoj pravilno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 386.900,00 €.

35. Ovaj sud ukazuje na nedosljednost navoda umješača na strani tuženika, koji traži da se u postupku povodom tužbe radi ispravka upisa za navedene nekretnine odredi vrijednost predmeta spora u visini 34.952.693,61 €, dok istovremeno navodi da vodi postupak radi isplate vrijednosti tih nekretnina u kojemu je vrijednost predmeta spora 386.900,00 €, dakle nešto više od 1% VPS-a koji traži u ovom predmetu.

36. No, imajući u vidu da se ovaj postupak vodi povodom tužbe radi ispravka pogrešnog upisa, a ne isplate vrijednosti nekretnine, kao i da pitanje vrijednosti predmeta spora ne utječe niti na vrstu postupka niti na pravo stranaka na podnošenje zahtjeva za dopuštenje revizije, ovaj sud smatra da je vrijednost predmeta spora pravilno određena.

37. Slijedom navedenog, žalba umješača na strani tuženika u odnosu na raspravno rješenje od 24. siječnja 2023. kojim je određena vrijednost predmet spora odbijena je kao neosnovana (članak 380. stavak 2. ZPP-a).

38. Što se tiče pravilne primjene materijalnog prava u odnosu na podneske od 1. prosinca 2022. i 4. rujna 2023. valja ukazati da se doista radi o obrazloženim podnescima prema odredbi Tbr. 8. točka 1. Tarife, za koje umješaču na strani tuženika pripada puna naknada u iznosu od po 200,00 € po podnesku, uvećano za PDV, umjesto dosuđenog iznosa od 50,00 € po podnesku, uvećano za PDV.

39. Nasuprot tome, podnesak od 22. ožujka 2023. predstavlja podnesak u kojemu se umješač na strani tužitelja očitovao na procesna pitanja (pitanje miješanja i pitanje vrijednosti predmeta spora), pa mu stoga pripada nagrada prema odredbi Tbr. 8. točka 2. Tarife, u iznosu od 100,00 €, umjesto dosuđenih troškova u visini od 50,00 €.

40. Slijedom navedenog, odluku o troškovima postupka umješača na strani tuženika (točka V. izreke) trebalo je djelomično preinačiti, te umješaču dosuditi iznos od daljih 350,00 € uvećano za PDV, odnosno ukupno iznos od 437,50 €.

Zagreb, 27. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak