REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-853/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., u Zagrebu, Radnička cesta 22, protiv tuženika GRAD POREČ - PARENZO, OIB 41303906494, Poreč, Obala Maršala Tita 5, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-280/2022-22 od 1. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-280/2022-22 od 1. prosinca 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 8.749,30 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-280/2022-22 od 1. prosinca 2023. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 447.716,80 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i troška parničnog postupka od 43.277,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 41.983,15 EUR, dok je tužiteljev zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 193,35 EUR odbijen kao neosnovan.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za isplatu 447.716,80 EUR na ime stjecanja bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), a koji predstavlja razliku iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku na temelju rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) iz 2017., 2019. i 2020. i iznosa kojeg je trebao plaćati u skladu sa sklopljenim ugovorom između stranaka od 1. listopada 2010.

3. Prvostupanjski sud je zaključio da pravna osnova na temelju koje je tužitelj platio utuženi iznos nije otpala, budući da je plaćanja učinio u skladu s pravomoćnim djelomičnim rješenjem HAKOM-a od 25. listopada 2017., rješenjem od 17. travnja 2019. i dopunskim rješenjem od 10. rujna 2020., kao i da prvostupanjski sud nije nadležan ocjenjivati valjanost tih rješenja jer se radi o pravomoćnim rješenjima koje je u okviru svoje nadležnosti donijelo upravo tijelo te je sud njima vezan kako u pogledu utvrđenja infrastrukturnog operatera, tako i u pogledu određene naknade.

4. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa jer ne postoji drugo pravo sukladno odredbi čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14, 95/17; dalje: Pravilnik) na temelju kojeg tužitelj plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine i jer osnova nije otpala pa je odbio tužbeni zahtjev.

5. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23, dalje: ZPP). Navodi da pojam „koje drugo pravo“ iz odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14, 95/17; dalje: Pravilnik) i pojam stvarno pravo nisu istoznačnice pa je nejasno obrazloženje prvostupanjskog suda kada navodi da bi za utvrđivanje postojanja kojeg drugog prava jedno bilo bitno ispitati postoji li stvarno pravo. Ističe da prvostupanjski sud pogrešno smatra da Ugovor o osnivanju služnosti ne predstavlja koje drugo pravo, u smislu Pravilnika jer je njime uređeno pravo korištenja nekretnina i ugovorena je obveza plaćanja naknade za to korištenje. Smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zaključiti da Ugovor isključuje iz primjene izvanugovornu obvezu u visini utvrđenu rješenjem HAKOM-a koja se može primijeniti samo ako stranke primjenom načela stranačke autonomije drugačije ne ugovore. Navodi da je sklapanjem Ugovora isključena iz primjene obveza iz rješenja HAKOM-a za cijelo vrijeme dok je Ugovor na snazi pa tuženik nije imao pravnu osnovu primiti od tužitelja za korištenje nekretnina iznos veći od onog koji mu pripada po Ugovoru, a koju preplaćenu razliku tužitelj i potražuje ovom tužbom. Ukazuje na to da je postojanje ugovora između stranaka uvjet za prestanak obveze plaćanja naknade za pravo puta (pa i one čija je visina utvrđena u postupku pred HAKOM-om), ali se o tom pitanju nije odlučivalo u upravnom postupku, kao i da je to prethodno pitanje u ovom postupku upravo pitanje je li prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta u visini utvrđenoj rješenjima HAKOM-a pa je nejasno obrazloženje prvostupanjskog suda da o tom pitanju ne može sam rješavati. Ističe da Ugovor predstavlja drugo pravo u smislu Pravilnika, što sud nije pravilno utvrdio, pa da primjenom materijalnog prava proizlazi da obveza plaćanja naknade na temelju rješenja HAKOM-a ne postoji pa niti osnova za stjecanje te naknade, stoga je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti. Ističe da sve i da rješenje HAKOM-a predstavlja samostalni izvor obveze i da je tužitelj po njemu dužan plaćati naknadu za pravo puta isključujući time ugovorenu naknadu da je prvostupanjski sud trebao udovoljiti tužbenom zahtjevu, a prema pravilima o naknadi štete koja je tužitelju nastala upravo protupravnim otkazivanjem ugovora, čime je doveo do povećanja obveze koju je tužitelj dužan plaćati za korištenje nekretnina. Navodi da je Ugovorom određeno plaćanje avansa godišnje naknade, a da je u postupku pred HAKOM-om utvrđena ukupna vrsta i količina infrastrukture u vlasništvu tužitelja na nekretninama tuženika pa smatra da su ispunjene pretpostavke da se obračuna konačna visina naknade za ukupnu vrstu i količinu infrastrukture prema Ugovoru. Pobija i odluku o trošku jer smatra da je točan broj bodova prema vrijednosti predmeta spora 3369, a ne 3373,32 i da nema osnove za dosuđivanje troška za sastav podneska od 9. svibnja 2023. i 6. ožujka 2023. Potražuje trošak žalbenog postupka.

6. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da su žalbeni navodi neosnovani te predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je zaključio da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

9. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tužitelj upire u žalbi. Prvostupanjska presuda sadrži iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji su uvjerljivi i u potpunoj suglasnosti s ispravama u spisu.

10. Predmet spora je zahtjev za isplatu 447.716,80 EUR na ime stjecanja bez osnove, koji iznos predstavlja razliku plaćenog iznosa po pravomoćnim rješenjima HAKOM-a iz 2017., 2019. i 2020. i iznosa koji su stranke ugovorile Ugovorom o osnivanju prava služnosti na javnim površinama.

11. Između stranaka nije sporno da su 1. listopada 2010. sklopile Ugovor T45- 076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama kojim se tužitelj obvezao plaćati godišnji avans na ime naknade od 107.100,00 kn / 14.214,61 EUR, a da će se iznos naknade utvrditi nakon geodetske izmjere i identifikacije čestica kada će se razlika između avansa i naknade nadoknaditi strani koja je u šteti, pritom se tužitelj kao korisnik obvezao izraditi geodetsku izmjeru i identifikaciju čestica do 31. prosinca 2012., a što nije učinio; da je Ugovor unatoč izjavi tuženika o otkazu tog Ugovora od 28. svibnja 2017. i dalje na snazi jer je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1112/2019-7 od 1. prosinca 2020. preinačena prvostupanjska odluka u predmetu poslovni broj P-360/2017 i suđeno da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora od 01. listopada 2010. kojeg je tuženik izjavio 28. srpnja 2017.; da pravo služnosti ugovoreno Ugovorom od 1. listopada 2010. u korist tužitelja nije upisano u zemljišne knjige; da je HAKOM povodom zahtjeva tuženika donio ukupno tri rješenja: djelomično rješenje Klasa:

UP/I-344-03/16-11/264 od 25. listopada 2017. kojim utvrđuje tužitelja infrastrukturnim operatorom i da tužitelj ima pravo puta na nekretninama obuhvaćenim rješenjem te je utvrđena godišnja naknada u visini od 383.297,79 kn, rješenje Klasa: UP/I-344-

03/16- 11/264 od 17. travnja 2019. kojim utvrđuje tužitelja infrastrukturnim operaterom i da tužitelj ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu tuženika prema evidenciji zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Poreču te na nekretninama navedenima u Potvrdi Istarske Županije od 8. travnja 2019., a na kojima tužitelj ima izgrađenu infrastrukturu te dopunsko rješenje od 10. rujna 2020. Klasa: UP/I-344-03/16-11/264 kojim se utvrđuje sve prethodno navedeno u odnosu na nerazvrstane ceste u vlasništvu Grada Poreča navedenim u potvrdi Istarske županije od 24. lipnja 2020.; da su presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odbijeni zahtjevi tužitelja za poništenje djelomičnog rješenja iz 2017., rješenja iz 2019. te dopunskog rješenja iz 2020., kao i zahtjevi za obnovu postupka; da je tužitelj plaćao tuženiku naknadu za pravo puta u skladu s i na temelju rješenja HAKOM-a (djelomičnog rješenja iz 2017., rješenja iz 2019. te dopunskog rješenja iz 2020.).

12. Sporna je osnova i visina potraživanja, odnosno je li tuženik utuženi iznos, koji se odnosi na razliku između iznosa naknade ugovorene Ugovorom i one utvrđene rješenjima HAKOM-a, stekao bez pravne osnove.

13. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Jedna od pretpostavki za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove je da se radi o stjecanju koje se ne temelji na pravnom poslu, zakonu i/ili odluci suda ili drugog nadležnog tijela. U konkretnom slučaju ta pretpostavka nije ispunjena kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Naime, u konkretnom slučaju rješenja HAKOM-a od 2017., 2019. i 2020. su pravomoćne i izvršne odluke upravnog tijela kojima je utvrđeno postojanje tužiteljeve obveze na isplatu naknade za pravo puta u određenom iznosu. Budući da te odluke nisu stavljene izvan snage ili poništene, već je tužitelj tuženiku utuženi iznos platio upravo na temelju tih odluka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u tom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 1111. ZOO-a, zbog čega tužitelj ne može tražiti vraćanje iznosa plaćenog tuženiku na temelju tih rješenja.

16. Pogrešno je stoga tužiteljevo shvaćanje da je plaćanje naknade za pravo puta na temelju rješenja HAKOM-a vršio za korist tuženika bez pravne osnove. Tim rješenjima je HAKOM kao ovlašteno javnopravno tijelo regulator utvrdio ne samo pravo tužitelja kao infrastrukturnog operatora koji ima pravo puta i visinu naknade na koju tuženik ima pravo, već je tužitelju naloženo i ispunjavanje njegove obveze plaćanja tako utvrđene naknade za pravo puta tuženiku.

17. Stoga pogrešno tužitelj smatra da bi u postojanju obveza, odnosno prava koja za stranke proizlaze iz tog rješenja bilo mjesta raspravljanju u parničnom postupku, odnosno da sud utvrđuje je li u utuženom razdoblju tužitelj bio dužan plaćati naknadu za pravo puta u visini određenoj rješenjem HAKOM-a. Sud sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pravilnost te pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku.

18. Iz odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK), na temelju kojih su predmetna rješenja i donesena, razvidno je da je u nadležnosti HAKOM-a utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te utvrđivanje visine naknade za pravo puta (čl. 12. st. 1. t. 11. ZEK-a). Korištenje općeg dobra i nekretnina drugih na temelju prava puta uređeno je odredbom čl. 28. ZEK-a, kojom je propisano pod kojim uvjetima infrastrukturni operator ima pravo puta te koja prava odnosno obveze ima s tim u vezi prema upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine. Odredbom čl. 29. ZEK-a propisano je da se izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju pravilnikom koji donosi Vijeće HAKOM-a, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (st. 1.), naknada se plaća godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz čl. 27. st. 5. tog Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske (st 2.), pravilnikom iz stavka 1. tog članka pobliže se propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta iz čl. 28. tog Zakona (st. 3.).

19. U skladu s odredbom čl. 5. Pravilnika, upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može HAKOM-u podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatora te utvrđivanje količine i vrste elektroničke komunikacijske infrastrukture (dalje: EKI) i visine naknade za pravo puta. HAKOM će za razdoblje od zaprimanja zahtjeva rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu EKI koja je na nekretninama podnositelja izgrađena i visinu godišnje naknade.

20. Protiv predmetnog rješenja HAKOM-a žalba nije dopuštena, ali je dopušteno pokretanje upravnog spora podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Navedeni je sud, u upravnom sporu kojeg je tužitelj pokrenuo osporavajući pravilnost navedenih rješenja HAKOM-a, presudama odbio tužiteljev zahtjev za poništenje tih rješenja.

21. U skladu s odredbom čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21; dalje: ZOUP), odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. U skladu s odredbom čl. 133. ZUP-a, rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno (st. 1.), a rješenje postaje izvršno dostavom rješenja stranci ako protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena kao u konkretnom slučaju (st. 2.). Dakle, predmetna rješenja HAKOM-a su pravomoćna i izvršna, a imovina tužitelja koju je tuženik izvršenim plaćanjima stekao, stečena je upravo na osnovi predmetnih rješenja HAKOM-a, kao odluka nadležne vlasti.

22. S obzirom na odredbe ZEK-a i Pravilnika pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena u postupku prema odredbi čl. 5. Pravilnika, kojeg je vlasnik nekretnine pokrenuo pred HAKOM-om, na temelju rješenja koje predstavlja upravni akt, prestajala ex lege, na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika, ako na nekretnini postoji koje drugo pravo na temelju kojeg infrastrukturni operater plaća naknadu za njezino korištenje.

23. S obzirom na navedene odredbe ZEK-a i Pravilnika, odnosno ZOUP-a o učincima predmetnog rješenja donesenog u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade, kao upravnog akta kojim su stranke stekle prava, odnosno kojim su im određene obveze, jedino je HAKOM, kao nadležno javnopravno tijelo regulator, ovlašten utvrditi da je obveza naknade za pravo puta, plaćanje koje je infrastrukturnom operateru naloženo rješenjem HAKOM-a, prestala. Naime, iz navedenih odredaba proizlazi da kako o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, tako i o prestanku te obveze odlučuje HAKOM kao upravno tijelo, nadležno za rješavanje ove upravne stvari u skladu s odredbama Pravilnika kojim se uređuje izračun i visina naknade te načini njezinog plaćanja.

24. Stoga, u ovoj parnici nema mjesta raspravljanju činjenica na kojima tužitelj temelji zahtjev za vraćanjem tvrdeći da predlaže, kao prethodno pitanje, utvrditi da li je u utuženom razdoblju naknadu za pravo puta bio dužan plaćati u visini iz rješenja HAKOM-a ili u visini određenoj Ugovorom, odnosno da li je došlo do prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta utvrđene rješenjem HAKOM-a, jer da, s obzirom na postojanje ugovorne osnove (zbog nezakonitosti tuženikove izjave o otkazu), svakako nije postojala osnova plaćanja naknade za pravo puta iz rješenja HAKOM-a. Dakle, neosnovano tužitelj tvrdi da bi se radilo o stjecanju na temelju osnove koja je kasnije otpala jer je predmetno rješenje HAKOM-a, kao pravomoćni upravni akt, i dalje na snazi.

25. Valja istaknuti i da tužitelj, iako se poziva na odredbu čl. 8. st. 4. Pravilnika i tvrdi da je obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala (otpala), iz njegovih navoda je razvidno da tvrdi kako takva njegova obveza na temelju rješenja HAKOM- a nije ni nastala. Tužitelj ne tvrdi da bi njegova obveza utvrđena rješenjem HAKOM-a prestala zbog nekog razloga nastalog nakon donošenja rješenja HAKOM-a, u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika, već osporava pravilnost odluke HAKOM-a kojom mu je naloženo plaćanje naknade za pravo puta jer tvrdi da je pogrešno HAKOM utvrdio odlučnu činjenicu (ne)postojanja drugog prava na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje nekretnine s obzirom na neosnovanost tuženikovog otkaza predmetnog Ugovora o osnivanju prava služnosti.

26. Slijedom navedenog, pravilnom je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

27. U odnosu na žalbeni navod kojim tužitelj ističe da je prvostupanjski sud trebao, ako je smatrao da nisu ispunjene pretpostavke stjecanja bez osnove, tužbeni zahtjev prihvatiti s osnove naknade štete ističe se da tužitelj tijekom postupka nije postavio takav zahtjev niti tvrdio da mu je nastala šteta, već tek u žalbi prvi put iznosi takvu tvrdnju, zbog čega prvostupanjski sud o tome nije ni odlučivao. Stoga je sukladno odredbi čl. 352. ZPP-a taj žalbeni navod nedopušten.

28. Osnovano tužitelj u žalbi ističe da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

29. Osnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost boda za radnju od 3373,32, budući da prema vrijednosti predmeta spora od 447.716,80 EUR vrijednost boda iznosi 3368 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 137/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa), dok je vrijednost boda 2,00 EUR (a ne 15,00 kn kako je to pogrešno obračunao prvostupanjski sud), pa naknada troška po radnji iznosi 6.736,00 EUR, uvećano za PDV od 25% ukupno 8.420,00 EUR. Kako je prvostupanjski sud pravilno priznao tuženiku pravo na naknadu troška za radnje (sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištima 6. travnja i 10. listopada 2023. prema Tbr, 9. t. 1. Tarife, i za sastava obrazloženih podnesaka od 6. ožujka i 9. svibnja 2023. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife), ali je vrijednost radnje obračunao po 8.394,43 EUR (3373,32 bodova pomnoženo s 15,00 kn i uvećano za PDV i preračunato u EUR po fiksnom tečaju od 7.5345), iako pravilnom primjenom Tarife tuženiku pripada pravo na 8.420,00 EUR po radnji, ovaj sud je vezan zabranom preinačenja na štetu tužitelja propisanu odredbom čl. 374. ZPP-a jer je jedino tužitelj podnio žalbu.

30. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 27. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac