REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1191/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NEKRETNINE PRGOMET d.o.o., Zagreb, Čepinski put 19, OIB 48017435976, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vinko Adžić i Ivan Adžić, Zagreb, protiv tuženika Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB 99488126785, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2096/2021 od 18. siječnja 2023., 27. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2096/2021 od 18. siječnja 2023. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine HR/011900074 od 6. ožujka 2008., sklopljenog između tuženika Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o. kao Zajmodavca i tužitelja NEKRETNINE PRGOMET d.o.o. kao Zajmoprimca (dalje: Ugovor), kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to čl. 1. Ugovora (kojim je iznos zajma određen u kunskoj protuvrijednosti 1.342.150,08 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan sastavljanja ugovora) te čl. 2. Ugovora (u dijelu u kojem se tužitelj zajam obvezao otplaćivati u 180 mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti koja odgovara iznosu od CHF 11.704,75 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja). Također je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 559,95 EUR sa zateznom kamatom od 18. siječnja 2023. do isplate.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 125/07; dalje u tekstu: ZZP), zbog čega nema mjesta primjeni odredbi tog zakona, odnosno da se na tužitelja ne primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Nadalje, navodi da je tužitelj kao gospodarstvenik bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08; dalje u tekstu: ZOO). Ističe i da su činidbe iz čl. 1. st. 4. i čl. 2. st. 6. Ugovora moguće, dopuštene i određene, odnosno odredive, sukladno odredbi iz čl. 269. ZOO-a, odnosno da je u čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Zaključno, navodi da nema mjesta primjeni odredbi o ništetnosti općih uvjeta jer se u konkretnom sporu ne radi o općim uvjetima nego o odredbama samog ugovora.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv pobijane presude u točkama I. i II. izreke, zbog svih zakonom predviđenih osnova. Ističe da valutna klauzula sadržajno mora biti ugovorena za oba slučaja moguće promjene vrijednosti novca, na gore i na dolje, za slučaj aprecijacije švicarskog franka, kao i slučaj deprecijacije kune, kako bi se zaštitila i jedna i druga ugovorna strana - vjerovnik od deprecijacije kune, a dužnik od aprecijacije švicarskog franka, te na taj način održala ravnoteža u vrijednosti međusobnih obveza kako one budu dospijevale kroz duži vremenski period pa ako nema tog odlučnog uvjeta, tada se ne radi o zaštitnoj klauzuli za osiguranje vrijednosti novčanih obveza nego o spekulativnoj klauzuli. Navodi da način na koji je ugovorena predmetna valutna klauzula, gdje je kunska protuvrijednost mjesečne rate prepuštena tržišnim fluktuacijama tečaja CHF naspram kune, bez ikakvih ugovornih osiguranja za tužitelja, umjesto da prouzroči ravnotežu, ona je prouzročila izrazitu neravnotežu među ugovornim stranama, uzrokujući bezrazložno osiromašenje jedne te bogaćenje druge strane. Nadalje, ističe da je valutna klauzula trebala sadržavati odredbu po kojoj se tečajne fluktuacije ograničavaju na određeni postotak, npr. na 5% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, ili na stopu prosječne godišnje inflacije u RH, te se do navedene granice toleriraju tečajne fluktuacije (tzv. klauzula tolerancije), pri čemu navodi i da je valutna klauzula trebala osigurati načelo jednake vrijednosti činidaba. Poziva se i na čl. 296. ZOO-a (ništetnost općih uvjeta poslovanja), kao i na Direktivu 93/13, uz što navodi da je prvostupanjski sud morao saslušati djelatnika tuženika ŽU.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tužiteljeva žalba je neosnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora, koji je po naravi trgovački ugovor.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. ZZP-a jer je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj nije fizička osoba, nego pravna osoba i to trgovačko društvo te kao pravna osoba nema status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe. Posljedično tome, spomenute presude koje su donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nema nikakvog utjecaja na tužitelja, pa se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu.

9. Odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

9.1. Prema tome, okolnost da su stranke ugovorile iznos kredita od 6.180.653,46 kuna u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke te da mjesečni obrok iznosi kunsku protuvrijednost koja odgovara iznosu od 11.704,75 CHF, koji se plaća u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, uvećano za PDV na iznos kamata prema poreznim propisima, ne rezultira ništetnošću te ugovorne odredbe.

9.2. Izbor strane valute rezultat je slobodne volje ugovaratelja, pri čemu je i tužitelj sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno u vrijeme pregovaranja radi sklapanja tog Ugovora bio dužan postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika – viši stupanj pažnje od pažnje dobrog domaćina) te je imao mogućnost pregovarati s tuženikom oko sklapanja valutne klauzule prema kojoj bi se visina njegove novčane obveze izračunala prema tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu na neku drugu stranu valutu (osim CHF). Pritom se ukazuje na to da je čl. 14. Ugovora tužitelj izjavio da je Ugovor pomno pročitao, da razumije njegove odredbe i da je s njima suglasan.

9.3. Osim toga, navodi tužitelja da je trebalo ugovoriti mehanizme koji će zaštititi i tužitelja kao dužnika (tzv. klauzula tolerancije) ukazuju da tužitelj nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika jer da je zaista postupao s potrebnim stupnjem pažnje, on bi takve mehanizme ugovorio odnosno na njima bi tijekom pregovora inzistirao. Imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da tužitelj ne tvrdi da bi ga tuženik prije i u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora onemogućio u unošenju spomenutih zaštitnih mehanizama u predmetni Ugovor, to se neosnovano poziva na povredu načela savjesnosti i poštenja i jednake vrijednosti činidaba.

9.4. S obzirom na to da je tužitelj sklopio Ugovor kao trgovac te da je Ugovorom pribavio sredstva za izgradnju nekretnine, njemu je rizik od promjene tečaja CHF morao biti poznat jer svaki dobar gospodarstvenik mora znati za postojanje mogućnosti promjene tečaja neke valute, ako se ima u vidu da znanje za mogućnost promjene tečaja nije nekakvo posebno znanje nego da je riječ o činjenici koja bi trebala biti poznata i dobrom domaćinu u smislu čl. 10. st. 1. ZOO-a. Također, kao gospodarstveniku, tužitelju je bila poznata i funkcija valutne klauzule, što je potvrdio u čl. 14. Ugovora.

9.5. Ne može do ništetnosti predmetnog Ugovora dovesti ni činjenica da je tuženik propustio uvesti tzv. klauzulu tolerancije jer takva obveza njemu nije propisana nijednim pozitivnim propisom, odnosno nametanje takve obveze nije u skladu s čl. 2. ZOO-a jer bi u tom slučaju tzv. klauzula tolerancije i slični zaštitni mehanizmi bili obvezan sastojak ugovora. Nasuprot tome, upravo je tužitelj o mogućim rizicima i zaštitnim mehanizmima trebao voditi računa u fazi pregovaranja i sklapanja Ugovora. U predmetnom slučaju bila je moguća i obrnuta situacija: da je CHF deprecirao u odnosu na početni tečaj, pa je neosnovan žalbeni navod da je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita.

9.6. Nadalje, točno je da čl. 22. st. 1. ZOO-a osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla, ali činjenica da je tečaj CHF aprecirao u odnosu na početni tečaj ne dovodi sama po sebi do ništetnosti Ugovora. Pritom se ukazuje da u slučaju nepredvidivosti događaja zbog kojih ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postaje pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, stranka može zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora (čl. 369. ZOO-a), ali pod pretpostavkom da je ta stranka primijenila dužnu pažnju iz čl. 10. st. 1. ZOO-a. Dakle, ni promijenjene okolnosti ne mogu dovesti do ništetnosti Ugovora.

9.7. Prema čl. 7. st. 2. ZOO-a zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje načela jednake vrijednosti činidaba povlači pravne posljedice. Kako se trgovački ugovori ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja (čl. 375. st. 5. ZOO), ništetnost nije propisana kao posljedica načela iz čl. 7. ZOO-a.

9.8. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su sporne činidbe iz predmetnog Ugovora moguće i dopuštene sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a, odnosno odredive u smislu čl. 272. st. 1. ZOO-a, što tužitelj ne dovodi u pitanje žalbenim navodima.

9.9. Stoga, ugovorna odredba prema kojoj se obveze korisnika kredita plaćaju u protuvrijednosti ugovorene valute (CHF) nije protivna načelu savjesnosti i poštenja niti je njome prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja niti ta odredba ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, odnosno nije protivna ni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i pravilima morala u smislu odredbe čl. 322. i čl. 324. st. 1. ZOO-a (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Pž-2206/2024-3 od 30. srpnja 2024.).

10. Osim toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nema mjesta primjeni odredbi o ništetnosti općih uvjeta u smislu čl. 296. ZOO-a jer se u konkretnom sporu ne radi o općim uvjetima, s obzirom na to da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora. Kako opći uvjeti samo dopunjuju Ugovor, a tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedini odredbi Ugovora, to paušalni činjenični navodi o ništetnosti općih uvjeta poslovanje nisu odlučni, ako se ima u vidu da sud sudi u granicama zahtjeva u smislu čl. 2. st. 1. ZPP-a. Pritom se napominje da tužitelj ničim ne dovodi u vezi sporne odredbe Ugovora s općim uvjetima poslovanja tuženika.

11. Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za saslušanje radnika tuženika ĆU jer navedenim saslušanjem nije moguće utvrditi odlučne činjenice u pogledu zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora, s obzirom da su u predmetnom slučaju sporna samo pravna pitanja (ništetnost pojedinih odredbi Ugovora), imajući u vidu da se ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, a tužitelj nije ni postavio zahtjev za poništenjem određenih odredbi Ugovora.

12. Također je pravilna prvostupanjska odluka o troškovima postupka. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka.

13. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 27. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak