Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-887/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tužitelja RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćnici Beti Korać-Zuppa, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mladenu Smoljanu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja nevaljanosti oporuke i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2745/2011-89 od 1. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2745/2011-89 od 1. lipnja 2023., u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki V. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da nije istinita ni pravovaljana oporuka ostavitelja RL proglašena kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu 27. travnja 2010. u ostavinskom predmetu posl. broj: O-1254/2010 jer nije potpisana rukom ostavitelja RL te ostavinska imovina iza pokojnog RL pripada njegovim zakonskim nasljednicima svakome u jednoj polovini dijela.

II. Nalaže se tuženici PL da isplati I. tužitelju BL iznos od 15.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici PL da isplati II. tužitelju GL iznos od 15.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici PL da naknadi I. tužitelju BL i II. tužitelju GL trošak parničnog postupka u iznosu od 7.904,73 EUR (59.558,19 kn po fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 2.018,46 EUR (15.208,09 kn), kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.769,97 EUR (103.749,83 kn), kao neosnovan.“

2. Navedenu presudu u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu primarno odbacivanjem, a podredno odbijanjem tužbenog zahtijeva u cijelosti uz obvezu tužitelja da joj naknade trošak parničnog postupka (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbe, uz prijedlog da ista bude odbijena.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da oporuka ostavitelja pok. RL proglašena 27. travnja 2010. u ostavinskom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: O-1254/2010, nije istinita i pravovaljana jer nije potpisana rukom ostavitelja, te da ostavinska imovina pripada njegovim zakonskim nasljednicima - sinu (ovdje tužitelju BL) i unuku (sinu pok. kćeri ostavitelja FL, ovdje tužitelju GL), svakome u ½ dijela, kao i zahtjev da se tuženici naloži da svakom tužitelju isplati iznos od 15.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2010. do isplate.

6. Prvostupanjski sud je temeljem provedenih dokaza, i to uvidom u ostavinski spis i priložene isprave, grafološkim vještačenjem i saslušanjem parničnih stranaka utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je u ostavinskom postupku vođenom kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u spisu poslovni broj: O-1254/2010 iza pok. RL, na ostavinskoj raspravi održanoj 27. travnja 2010. proglašena pisana oporuka od 10. kolovoza 2009., temeljem koje je tuženica kao oporučna nasljednica naslijedila iznos od 30.000,00 EUR

- da je navedenu oporuku u ostavinski spis dostavila ovdje tuženica, koja je na ostavinskoj raspravi izjavila da je izvanbračna supruga ostavitelja, a od koje tvrdnje je odustala nakon što su joj djeca ostavitelja osporila status izvanbračne supruge

- da su svi nasljednici dajući nasljedničke izjave priznali proglašenu oporuku istinitom i valjanom, te su se nasljednici FL i BL prihvatili nasljedstva koje im pripada temeljem oporuke i zakona, pri čemu je FL dio imovine ustupila bratu BL, a oporučna nasljednica PL prihvatila se nasljedstva temeljem oporuke, sukladno čemu je doneseno Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj: O-1254/10-7 od 29. travnja 2010., koje je postalo pravomoćno 25. svibnja 2010., te glede naknadno pronađene imovine - rješenje poslovni broj: O- 4760/10 od 6. kolovoza 2010., pravomoćno 14. rujna 2010.

- da iz pisanog mišljenja stalne sudske vještakinje za rukopise Zrinke Bellotti od 22. veljače 2011. proizlazi da sporni potpis „RL“ na oporuci od 10. kolovoza 2009. vrlo vjerojatno - gotovo sigurno nije pisan rukom RL, već rukom neke druge osobe

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za rukopise i dokumente Marijana Krajine proizlazi da potpis „RL“, na oporuci od 10. kolovoza 2009. nije napisan rukom RL iz [adresa]

- da je usmeno obrazlažući nalaz i mišljenje, kod kojeg je u cijelosti ostao, isti vještak naveo da je vještačenje izvršio primjenom suvremene grafičke metode vještačenja rukopisa na temelju relativno kvalitetnog komparativnog materijala koji mu je omogućio da dade decidirano mišljenje glede zahtjeva vještačenja, naime da je imao rukopis odnosno potpise RL nastale 2008. i 2009., dakle iz vremena nastanka spornog dokumenta te je međusobnom komparacijom spornog potpisa sa dostavljenim nespornim materijalom utvrdio razliku u svim relevantnim osobinama i karakteristikama potpisa, a naročito u načinu, oblikovanju, formiranju te povezivanju grafema

- da je tužitelj BL u svom iskazu naveo da se nije suglasio s potpisom oca na oporuci pa je odlučio vještačiti potpis, dakle vještačenjem je utvrđeno da se ne radi o vlastoručnom potpisu njegovog oca, time da se sestra pobunila na ostavinskoj raspravi da neće pristati na oporuku i da otac nije ostavio novac ovdje tuženici, uglavnom za tu oporuku nisu znali i nisu je vidjeli prije ostavinske rasprave, a nakon što ju je pročitao da je pokazao sucu potpis oca na osobnoj iskaznici i pitao ga sliče li ti potpisi, na što mu je sudac odgovorio da nije mjerodavan odgovoriti na to pitanje, te je nakon toga pitao njega i sada pok. sestru priznaju li oporuku, pa kako nisu znali da ju mogu osporavati, da su je priznali, time da do tada nikada nisu bili u takvoj situaciji, ni na sudu i nisu znali da mogu tražiti prekid suđenja i grafološki vještačiti potpis

- da je tužitelj RL doduše različito navodeći kada je prvi puta vidio spornu oporuku u svom iskazu naveo da je odmah kada je pogledao potpis na oporuci rekao da to nije djedov potpis, jer je uz djeda odrastao pa je znao kako se isti potpisivao, a od majke je čuo da je na ostavinskoj raspravi bila uznemirena i da im nitko nije rekao da bi se oporuka mogla opovrgnuti

- da je tuženici nakon pravomoćno okončanog ostavinskog postupka isplaćen iznos od 30.000,00 EUR.

7. Na temelju navedenih činjenica, i to prvenstveno da su djeca ostavitelja pok. RL za činjenicu da oporuku nije potpisao njihov otac saznali tek izradom nalaza i mišljenja grafološkog vještaka 22. veljače 2011., koji je izrađen nakon konzultacije s odvjetnikom, dok su predmetnu tužbu podnijeli 23. ožujka 2011., dakle unutar roka od 30 dana, prvostupanjski sud je pozivajući se na odredbe čl. 237. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, dalje: ZN-a), kao i odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10., čl. 422. st. 2. i čl. 423. st. 1. toč. 6. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona), zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka, odnosno da tužitelji nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju mogu u ovoj parnici ostvarivati svoja prava i da imaju pravni interes za utvrđenje da proglašena oporuka pok. RL nije valjana.

7.1. Nadalje, prihvativši nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marijana Krajine stručnim, potpunim i objektivnim, prvostupanjski sud je utvrdio da pok. RL nije potpisao spornu oporuku, tako da ista sukladno odredbama čl. 29. st. 1. i čl. 31. st. 1. ZN-a nije valjana i sva ostavinska imovina pok. RL pripada njegovim zakonskim nasljednicima svakome u ½ dijela. Osim osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je osnovanim ocijenio i zahtjeve svakog tužitelja za isplatu iznosa od 15.000,00 EUR, obzirom da je tuženici iznos od 30.000,00 EUR isplaćen temeljem nevaljane oporuke, tj. osnove koja je naknadno otpala, u smislu odredaba čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a), sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja budući da je tuženica nepošteni stjecatelj navedenog iznosa, odnosno od 20. rujna 2010. do isplate (čl. 1115. ZOO-a).

8. U žalbi tuženica ističe da pobijana presuda nije na zakonu utemeljena, da zaključci suda nemaju uporište u utvrđenim činjenicama, te da je sud ignorirao njezine prigovore koje u više navrata istaknula tijekom postupka, kao i određene činjenice na koje je ukazivala, a koje su u koliziji sa zaključcima suda, što je rezultiralo bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tuženica nalazi u neprovođenju dokaza koje je predložila. Navodi da je više puta tijekom postupka istaknula da tužitelji nisu aktivno legitimirani i nemaju pravni interes zahtijevati od suda utvrđenje da nije istinita ni pravovaljana oporuka ostavitelja, ako istovremeno tužbenim zahtjevom ne zahtijevaju i poništenje nasljedničkih izjava kojima su tu oporuku priznali za istinitu i pravovaljanu. Nadalje, ističe da je pogrešan zaključak suda da je predmetna tužba podnesena unutar roka od 30 dana, koji zaključak sud temelji isključivo na datumu izrade nalaza grafološkog vještaka, zanemarujući stranačke iskaze tužitelja, poglavito navod tužitelja BL da je nalaz vještaka primio par mjeseci nakon ostavinske rasprave. Također, ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 422. st. 2. ZPP-a, jer se ponavljanje postupka iz razloga navedenog u čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. U konkretnom slučaju da proizlazi da je tužiteljima omogućeno podnošenje tužbe sukladno čl. 237. ZN-a zato što se nisu snašli na ostavinskoj raspravi i nisu znali da se oporuka može osporavati, odnosno zato što su pravno neuki. Ističe da isključivo uslijed krivnje samih tužitelja razlozi u vezi s potpisom na oporuci nisu izneseni već u samom ostavinskom postupku zbog čega tužitelji ne mogu zahtijevati ponavljanje postupka. Također, ukazuje na navode tužitelja na osnovu kojih se može zaključiti da su već na ostavinskoj raspravi prije davanja nasljedničke izjave zakonski nasljednici posumnjali u potpis na oporuci, tako da su taj razlog mogli istaknuti za trajanja ostavinskog postupka, te su imali mogućnost osporiti potpis ili tražiti rok radi očitovanja. To što nisu učinili ništa od navedenog zbog navodne „pravne neukosti“ ne može biti razlog da se dopusti ponavljanje postupka, odnosno pokretanje parnice sukladno čl. 237. ZN-a. Konačno, ističe da su tužitelji tužbenim zahtjevom trebali tražiti i da se rješenje o nasljeđivanju stavi izvan snage, pa kako to nisu tražili, tužbu je i iz tog razloga trebalo odbaciti. Bitnu povredu odredaba ZPP-a nalazi i u tome što izreka pobijane odluke sadržajno ne odgovara tužbenom zahtjevu, jer tužitelji nisu isticali samostalne zahtjeve kako je presuđeno, već ukupni iznos koji se među njima dijeli. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda da bi bila nesavjesna i da bi tužiteljima pripadala kamata od 20. rujna 2010., obzirom tijekom postupka nije utvrđeno kada joj je izvršena isplata od strane banke.

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti neku drugu bitnu povredu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, u bitnome su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama, koje nisu u koliziji sa zaključcima suda, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava ili zapisnika. Također i izreka je razumljiva i sadržajno odgovora tužbenom zahtjevu, kojim su između ostalog tužitelji od tuženice zatražili da svakome isplati upravo iznos od 15.000,00 EUR.

10. Nadalje, ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji žalbenim navodima tuženice nisu dovedeni u sumnju.

11. Odredbom čl. 237. st. 1. ZN-a, na kojoj tužitelji temelje predmetnu tužbu, propisano je da nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o zapisu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava, a stavkom 2. istog članka - da će sud u toj parnici o postojanju pretpostavaka za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju. Prema odredbi čl. 232. st. 5. ZN-a pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane, između ostalog, i ako su ispunjene pretpostavke pod kojim bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka iz čl. 237. ZN-a, a sukladno odredbama čl. 421. st. 1. toč. 10., čl. 422. st. 2. i čl. 423. st. 1. toč. 6. ZPP-a, dakle da su valjani razlog za to upravo činjenice koje tužitelji navode u tužbi i tijekom postupka - da su za novu činjenicu da sporna oporuka nije potpisana rukom ostavitelja RL saznali tek nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, iz naručenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za rukopise Zrinke Bellotti, koji predstavlja novi dokaz o činjenici nepostojanja oporuke, kojeg su zaprimili 22. veljače 2011., te predmetnu tužbu podnijeli 23. ožujka 2011., odnosno u zakonskom roku iz čl. 423. st. 6. ZPP-a od 30 dana od saznanja za tu činjenicu.

12.1. Naime, odredbom čl. 421. st. 1. ZPP-a propisano je da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti, između ostalog, u toč. 10. ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrjebljeni u prijašnjem postupku. Prema čl. 422. st. 2. ZPP-a ponavljanje postupka iz razloga navedenog u čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom, u kojem slučaju sukladno čl. 423. st. 1. toč. 6. ZPP-a prijedlog za ponavljanje postupka mora biti podnijet u roku od 30 dana od dana kada je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva.

12.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna tužba podnesena unutar zakonskog roka od 30 dana, kojeg navedeni sud pravilno temelji na činjenici da je na samom nalazu i mišljenju grafološke vještakinje Zrinke Bellotti navedeno da je izrađen 22. veljače 2011., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 23. ožujka 2011. (kao preporučena pošiljka - str. 15 spisa). Primitak nalaza je trenutak koji određuje vrijeme mogućnosti tužitelja da upotrijebe dokaz temeljem kojeg bi za njih bila donesena povoljnija odluka da je bio upotrijebljen u prethodnom postupku. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju ni pozivanjem žaliteljice na stranačke iskaze tužitelja u dijelovima koji se tiču primitka nalaza i saznanja o potpisu na oporuci, jer se tužitelji prema ocijeni ovog suda zbog znatnog proteka vremena (više od 7 odnosno 12 godina od ostavinske rasprave do saslušanja na ročištima 14. studenog 2017. i 7. lipnja 2022.) o tim okolnostima očigledno nisu mogli decidirano, konzistentno i pouzdano izjasniti.

12.3. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da isključivo uslijed krivnje samih tužitelja razlozi u vezi s potpisom na oporuci nisu izneseni već u ostavinskom postupku. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je spornu (utvrđeno je - nepostojeću) oporuku u spis dostavila tuženica, da su je tužitelj BL i pok. sestra prvi puta vidjeli na ostavinskoj raspravi, da su bili zatečeni predočenom oporukom, te bez obzira na okolnost da su posumnjali da potpis na oporuci nije potpis njihovog pok. oca, i prema ocjeni ovog suda, činjenicu neautentičnosti potpisa ostavitelja, odnosno da se ne radi o njegovom potpisu na oporuci, tužitelji bez svoje krivnje nisu mogli iznijeti kao činjenicu u prijašnjem ostavinskom postupku, jer je tek vještačkim nalazom, tj. novim dokazom o činjenici nepostojanja potpisa ostavitelja na dokumentu koje je proglašen kao oporuka, potvrđena njihova sumnja. Upotrebom tog dokaza mijenja se pravni temelj nasljeđivanja sa oporučnog na zakonsko, što isključuje tuženicu kao nasljednicu, te se sva ostavinska imovina ima rasporediti na tužitelje kao zakonske nasljednike, što je za njih povoljnija odluka.

13. Nadalje, valja istaknuti da je oporuka pisani dokument kojim oporučitelj izražava svoju volju o raspodjeli svoje imovine nakon smrti. Oporuka mora biti sastavljena u skladu s određenim pravnim zahtjevima i mora biti valjana kako bi proizvela pravne učinke. Prema odredbi čl. 29. st. 1. ZN-a valjana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom. Sukladno čl. 31. st. 1. ZN-a oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je provedenim grafološkim vještačenjem po vještaku Marijanu Krajini utvrdio da potpis na oporuci proglašenoj na ostavinskoj raspravi 27. travnja 2010. nije vlastoručni potpis ostavitelja RL, dakle isti da nije potpisao pismeno naslovljeno oporuka od 10. kolovoza 2009., slijedom čega se ne radi o oporuci koja bi proizvodila pravne učinke.

14. Neosnovanim i neprihvatljivim ukazuju se žalbeni navod tuženice da tužitelji nisu aktivno legitimirani i da nemaju pravni interes zahtijevati od suda utvrđenje da nije istinita ni pravovaljana oporuka ostavitelja RL, ako istovremeno tužbenim zahtjevom ne zahtijevaju i poništenje nasljedničkih izjava kojima su tu oporuku priznali za istinitu i pravovaljanu. Imajući u vidu odredbu čl. 135. st. 1. ZN-a, stajalište je ovog suda da je nasljednička izjava - izjava o tome prihvaća li se nasljednik nasljedstva ili se istog odriče, odnosno ustupa li svoj nasljednički dio nekom od sunasljednika i samo je to sadržaj nasljedničke izjave i samo je taj dio neopoziv. Ništa drugo ne predstavlja nasljedničku izjavu, pa stoga to što su zakonski nasljednici - djeca ostavitelja, dajući nasljedničke izjave izjavili da prihvaćaju oporuku istinitom i pravno valjanom nema bitni značaj, jer u slučaju utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke, dakle u situaciji kada oporuka nije valjana jer nije učinjena u obliku i pod uvjetima predviđenim zakonom, okolnost da je nasljednik priznao oporuku ne utječe na njezinu nevaljanost, jer takvu pravnu nevaljanost ne može konvalidirati nasljednička izjava niti kakva druga sporazumna izjava volje zainteresiranih osoba, jer se usprkos takvoj izjavi, odnosno suglasnosti ne može naslijediti na temelju oporuke koja nije sastavljena u obliku utvrđenom zakonom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1441/1990). Štoviše, u konkretnom slučaju je utvrđeno da oporuka zapravo ne postoji, slijedom čega zakonski nasljednici, koji su se nasljedničkim izjavama prihvatili nasljedstva (te je nasljednica sada pok. FL jedan manji dio imovine ustupila svom bratu, sunasljedniku BL), nasljeđuju temeljem Zakona na jednake dijelove (čl. 9. st. 2. ZN-a).

15. Nije u pravu žaliteljica ni kada navodi da je tužbenim zahtjevom trebalo tražiti da se rješenje o nasljeđivanju stavi izvan snage, ovo imajući u vidu odredbe čl. 237. i čl. 235. ZN-a prema kojima kada postoje uvjeti za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka neće se obnoviti postupak za ostavinsku raspravu već stranke svoja prava mogu ostvarivati u parnici. Iz formulacije navedenog propisa ne proizlazi, niti se taj propis može interpretirati da tužba koja se podnosi u smislu tog propisa treba sadržavati zahtjev za stavljanje izvan snage pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Upravo suprotno, odredba čl. 235. ZN-a ne daje mogućnost da se tužbom koja se u smislu tog propisa podnosi, dira u pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je nepošteni stjecatelj iznosa od 30.000,00 EUR, kojeg je temeljem odredaba čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a dužna isplatiti tužiteljima, svakome u iznosu od 15.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2010. Naime, prema dopisu Zagrebačke banke d.d. (str. 225 spisa) podacima za period do 1. siječnja 2012. banka više ne raspolaže, pa nije moguće utvrditi kada je tuženica podignula taj novac, no budući da je to mogla učiniti tek nakon pravomoćnosti rješenja o naknadno pronađenoj imovini od 6. kolovoza 2010., koje je postalo pravomoćno 14. rujna 2010., pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja i dosudio im zatraženu zateznu kamatu tekuću od 20. rujna 2010. do isplate.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice da je zbog neprovođenja dokaza koje je predložila - saslušanja svjedoka potpisa oporuke KL i JL te grafološkog vještačenja po drugoj osobi vještaka, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te u svezi toga žaliteljicu valja uputiti na razloge neizvođenja tih dokaza iznijete u točkama 25. i 32. obrazloženja pobijane presude, koje u cijelosti pravilnim prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

18. Stoga je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno prava kada je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

19. Pravilnom i zakonitom ukazuje se i odluka o troškovima postupka sadržana u točkama IV. i VI. izreke pobijane presude, jer je donesena pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, obzirom da je tuženica u cijelosti izgubila parnicu, te glede vrste i visine pravilnom primjenom Tbr. 7/1, 8/1, 9/1, 9/5, 10/5, 36/1 i 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

20. Iz iznijetih razloga, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

21. Obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

22. Točka V. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 27. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer