Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-943/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3070/2023-8 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3070/2023-8 od 23. srpnja 2024., pa se sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Mihanovićeva 3, Zagreb, s osnove naknade štete isplati iznos od 15.782,10 eura, sa zateznom kamatom od 8. ožujka 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom označenom u izreci, presuđeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Mihanovićeva 3, Zagreb, s osnove naknade štete isplati iznos od 15.782,10 eura, sa zateznom kamatom od 8. ožujka 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno da presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, traži trošak za sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja u iznosu 15.782,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 8. ožujka 2023. do isplate, s osnova naknade štete u vidu invalidske mirovine koju je tužitelj u razdoblju od 1. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. isplatio svom osiguraniku RZ, umanjene za 20% zbog doprinosa osiguranika tužitelja nastanku štete, kojem osiguraniku je invalidnost uzrokovana ozljeđivanjem u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. svibnja 1994. i koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika ĐZ upravljajući motornim vozilom osiguranim od automobilske odgovornosti kod tuženika, time da je invalidnost uzrokovana ovim štetnim događajem priznata osiguraniku tužitelja kao povreda na radu, pri čemu se tužitelj pozvao na primjenu odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13. i dr., dalje: ZMO).

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda jasna je i razumljiva, njezina je izreka u skladu s obrazloženjem, a prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice, u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, niti presuda ima drugih nedostataka i njezina se pravilnost može ispitati. Zbog toga pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), na koju izričito upire žalitelj, a nije zahvaćena ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje, a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. S obzirom na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu obračunao u skladu sa odredbom čl.161. ZMO-a; da navedena tražbina predstavlja isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja RZ utvrđenu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala kao posljedica povrede na radu, u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika upravljajući osobnim vozilom osiguranim kod tuženika i kojem događaju je osiguranik tužitelja doprinio u opsegu od 20%; prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatio primjenom čl. 161. ZMO-a.

8. Između stranaka nije bilo sporno da je invalidnost uzrokovana osiguraniku tužitelja u štetnom događaju priznata kao povreda na radu, pa je i invalidska mirovina istom isplaćena u visini koja mu pripada u slučaju povrede na radu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka u svojim stranačkim navodima pozivao.

9. Osnovana je žalbena tvrdnja tuženika o ostvarenom žalbenom razlogu iz čl. 356. ZPP-a, jer sud prvog stupnja na utvrđene činjenice nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Između stranaka i nije bilo sporno da je tužitelj u razdoblju od 1. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. svom osiguraniku RZ isplatio invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u ukupnom iznosu 148.637,82 kn, kojoj profesionalnoj nesposobnosti za rad, odnosno invalidnosti je u cijelosti uzrok povreda na radu, nastala zbog ozljeđivanja u prometnoj nesreći koju je uzrokovao osiguranik tuženika i kojem događaju je osiguranik tužitelja doprinio u opsegu 20%, pa da stoga 80% isplaćene invalidske mirovine iznosi 118.910,26 kn[1] / 15.782,10 eura. Vezano za postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno je li pri ocjeni pravne utemeljenosti postavljenog zahtjeva prema tuženiku, kao osiguratelju štetnika (osobe koja je prouzročila prometnu nesreću) trebalo primijeniti odredbe ZMO-a, na primjenu kojih se pozvao tužitelj i na temelju kojih je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu, ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09. i 78/09., dalje: ZOOP) na primjenu kojih se pozivao tuženik.

11. Ocjena je prvostupanjskog suda da se u odnosu na pitanje opsega odgovornosti tuženika kao osiguratelja štetnika, odnosno osiguratelja osobe koja je prouzročila štetu osiguraniku tužitelja, imaju primijeniti odredbe ZMO-a, dok tuženik pobijajući takvu odluku zbog žalbenog razloga iz čl. 356. ZPP-a u žalbi u bitnome ističe da je bilo potrebno primijeniti odredbe ZOOP-a jer one u odnosu na odredbe ZMO-a predstavljaju specijalni propis.

12. Odredbama ZMO-a na primjenu kojih se pozivao tužitelj, propisano je:

- u čl. 161. st. 1. i st. 2. toč.1., da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

-u čl. 162. st. 1., da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe;

-u čl. 164. st. 1. i 5., da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete); i da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. ovoga članka mjerodavne odredbe tog zakona.

13. Odredbom čl. 27. ZOOP-a, na primjenu kojega se pozivao tuženik, propisano je:

-u st. 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju;

-u st. 2. da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; i

-u st. 3. da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14. Polazeći od činjenica na kojima je tužitelj utemeljio postavljeni tužbeni zahtjev, koje između stranaka nisu sporne, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je u predmetnom slučaju o opsegu odgovornosti tuženika valjalo odlučiti primjenom čl. 27. ZOOP-a, a ne primjenom odredbi ZMO-a, slijedom čega na utvrđene činjenice sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Takav pravni stav ovog žalbenog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u većem broju odluka (Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1067/2012 od 05. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022.), koje su donesene u činjenično i pravno identičnim predmetima koje je pokrenuo HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske mirovine, prema kojem shvaćanju su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

15. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik. U situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO-a ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a, pa je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP-a.

15.1. Dakle, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi toga zakona i u skladu s njim preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto štetnika (osiguranika tuženika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen upravo navedenim specijalnim zakonskim propisom.

15.2. Odredbom čl. 8. st.1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a odredbama kojeg zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i obračunava premija osiguranja. Upravo zbog naprijed navedenih razloga, o opsegu tuženikove odgovornosti valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

15.3. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja, i prema odredbi st. 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo pravo na naplatu od tuženika, koji nije štetnik već njegov osiguratelj, ne cijelog iznosa isplaćene invalidske mirovine već njezinog razmjernog dijela. Prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a taj razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, u skladu sa navedenom odredbom tužitelju bi pripadalo pravo potraživati od tuženika samo onaj iznos za koji bi isplaćena invalidska mirovina bila veća od invalidske mirovine koja bi bila posljedica povrede na radu.

16. Tužitelj u predmetnoj parnici postavljenim tužbenim zahtjevom nije zatražio naplatu one tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa naprijed navedenim odredbama čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, pa time nije niti dokazao postojanje tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa navedenom odredbom, odnosno da doista postoji razlika između mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i one koja bi mu bila isplaćena u slučaju povrede na radu, a teret dokaza je bio na njemu kao tužitelju. Tužitelj je zatražio iznos invalidske mirovine koju je svom osiguraniku isplatio u opsegu u kojem je profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana povredom na radu (umanjenu za doprinos osiguranika tužitelja), dakle zatražio je isplatu tražbine pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. ZMO-a, a ne one tražbine o kojoj govori naprijed navedena odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a tužbeni zahtjev u skladu sa navedenim odredbama ZOOP-a nije niti činjenično obrazložio, niti je za postojanje takve tražbine predložio sudu izvođenje kakvih dokaza. S obzirom da tužitelj postavlja zahtjev za isplatu one tražbine na koju primjenom relevantnih materijalnopravnih normi nema pravo, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom čl. 27. st. 3. u vezi st. 2. i 1. ZOOP- a njegov tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

17. Imajući u vidu da je primjenjujući čl. 161. ZMO-a prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je kao u točki I. izreke ove presude prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

18. Tuženik je uspio s podnesenom žalbom i potraživao je naknadu parničnog troška za sudsku pristojbu na žalbu, ali kako nije dokazao da je sudsku pristojbu platio i da mu je taj trošak doista i nastao, valjalo je u točki II. izreke ove presude odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadom troška podnošenja žalbe, na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a.

19. Iz svih naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

Bjelovar, 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko