REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1445/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Ivana Vučemila članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja Portos Adriatic d.o.o. u stečaju, Zadar, Špire Brusine 16 OIB 71613878569, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Cetinja, odvjetnik u Zagrebu, i drugotužitelja ZB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Budimir, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Budimir & Meter d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik IB i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, činjenja i isplate, odlučujući o revizijama prvo i drugo tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1429/2021-2 od 11. listopada 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3411/2012-29 od 15. siječnja 2021., u sjednici održanoj 27. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbijaju revizije tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1429/2021-2 od 11. listopada 2021. u dijelu u kojem su odbijene žalbe tužitelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3411/2012-29 od 15. siječnja 2021. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se prihvaćaju revizije tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1429/2021-2 od 11. listopada 2021. u dijelu u kojem su odbijene žalbe tužitelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3411/2012-29 od 15. siječnja 2021. u dijelu pod točkom II., III., IV. i V. izreke, te se navedene presude u tom dijelu ukidaju i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3411/2012-29 od 15. siječnja 2021. suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da ne postoji pravo tuženika prema tužiteljima na prisIlnu naplatu potraživanja iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 128/2007-DVPJS od 16. studenog 2007. godine i I Dodatka navedenom Ugovoru od 11. rujna 2008. godine, te da se gasi obveza tužitelja prema tuženiku te da se gasi obveza tužitelja prema tuženiku po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 128/2007-DVPJS od 16. studenog 2007. godine i I Dodatku navedenom Ugovoru od 11. rujna 2008. godine;

2. Tuženik je dužan vratiti I-tužitelju 2 bjanko vlastite i akceptirane mjenice I- tužitelja, 2 bjanko zadužnice I-tužitelja, svaka na iznos do 1.000.000,00 kuna i običnu zadužnicu I-tužitelja na iznos od 18.300.000,00 kuna, koje mu je I-tužitelj predao po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 128/2007-DVPJS od 16. studenog 2007. godine i I Dodatku navedenom Ugovoru od 11. rujna 2008. godine, sve u roku od 8 dana;

3. Tuženik je dužan vratiti II-tužitelju 1 bjanko vlastitu mjenicu izdanu i akceptiranu po II-tužitelju i 1 izjavu o zapljeni računa izdanu od II-tužitelja na iznos 18.300.000,00 kuna, koje mu je II-tužitelj predao po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 128/2007-DVPJS od 16. studenog 2007. godine i I Dodatku navedenom Ugovoru od 11. rujna 2008. godine, sve u roku od 8 dana";

2 26. P-3411/2012-29

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da nadoknadi štetu tužiteljima kao solidarnim vjerovnicima i da im plati iznos od 17.557.638,99 kuna s zateznim kamatama na 11.800.000,00 kuna od 7.11.2011. do naplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena i s zateznim kamatama na iznos od 1.684.623,16 kuna od 29.12.2011. do naplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena";

III. Odbija se zahtjev prvotužitelja za isplatu parničnog troška u iznosu od 573.250,00 kuna;

IV. Odbija se zahtjev drugotužitelja za isplatu parničnog troška u iznosu od 832.300,00 kuna;

V. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 (petnaest) dana solidarno isplate tuženiku parnični trošak u iznosu od 337.912,50 kuna.“.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1429/2021-2 od 11. listopada 2021. suđeno je:

„Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3411/2012-29 od 15. siječnja 2021.“.

3. Protiv te drugostupanjske presude revizije su podnijeli tužitelji, zbog pravnih pitanja zbog kojih im je dopušteno podnošenje revizije, rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-4312/2022-2 od 14. veljače 2023., koja glase:

„1. Ako banka u situaciji u kojoj je Ugovorom o dugoročnom kreditu (izmijenjen Dodatkom) ugovoren nastup tzv. „margin call-a“ ako odnos kredita i vrijednosti portfelja navedenih dionica padne ispod omjera 1:2, ne pristupi prodaji dionica kad se ostvari taj uvjet, smatra li se to ne pristupanje prodaji od strane banke, postupanjem suprotno odredbama članka 8. i članka 10. stavka 2. i 3., čl. 4. i čl. 5. Zakona o obveznim odnosima?

2. Ako se ne pristupanje banke prodaji dionica smatra postupanjem suprotno odredbama članka 8. i članka 10. stavka 2. i 3., čl. 4. i čl. 5. Zakona o obveznim odnosima, u situaciji opisanoj u pitanju 1., gasi li se u tom slučaju obveza korisnika kredita, u smislu odredbe članka 374. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima?

3. Je li banka u situaciji opisanoj u pitanju 1. odgovorna za štetu nastalu korisniku kredita?

4. Primjenjuje li se u situaciji kojoj je između banke kao davatelja kredita s jedne strane i korisnika kredita s druge strane, sklopljen Ugovor o dugoročnom kreditu, za pitanje naknade štete trogodišnji zastarni rok ili zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, i da li rok zastare teče od dana štetne radnje (nastup uvjeta za „margin call“) ili od dana nastupa štetnih posljedica (dan prodaje svih dionica od strane banke)?“.

4. Tuženik u odgovoru na revizije osporava revizijske navode te predlaže da se revizije tužitelja odbace, a podredno odbiju.

5. Revizije su djelomično osnovane.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nepostojanja prava tuženika na prisilnu naplatu potraživanja, iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 128/2007-DVPJS od 16. studenoga 2007. (dalje: Ugovor o dugoročnom kreditu) i I Dodatka navedenom Ugovoru od 11. rujna 2008. (dalje: Dodatak), na vraćanje sredstava osiguranja i isplatu naknade štete u iznosu od 17.557.638,99 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno:

- da su tužitelji Portos Adriatic d.o.o. kao korisnik kredita i tužitelj ZB kao jamac platac i davatelj osiguranja te ŽB kao davatelj osiguranja sklopili sa tuženikom Ugovor o dugoročnom kreditu i Dodatak;

- da je sukladno čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu, a izmijenjenog Dodatkom, ŽB kao davatelj osiguranja sklopio sa tuženikom 17. kolovoza 2007. ugovor o skrbništvu nad vrijednosnim papirima te zasnovao posebno založno pravo u smislu Zakona o financijskom osiguranju, nad dionicama u njegovom vlasništvu koje drži na skrbničkom računu kod tuženika, po principu skrbništva za margin kredite s liste popisa vrijednosnica prve kategorije ukupne vrijednosti 10.103.182,50 kn na dan 19. kolovoza 2008.;

- da je točkom 8.2. st. 4., 5. i 6. Ugovora o dugoročnom kreditu izmijenjenog Dodatkom, ugovoren omjer između vrijednosti iskorištenog dijela kredita i vrijednosti portfelja navedenih dionica od 1:2, a ukoliko odnos kredita i vrijednosti portfelja padne ispod navedenog omjera, nastupa tzv. „margin call“, kojeg tuženik upućuje prvotužitelju i davatelju osiguranju ŽB, da u roku od 48 sati podmire nastalu negativnu razliku tržišne vrijednosti portfelja, a ako ne postupe po margin callu tuženik je ovlašten otkazati Ugovor o dugoročnom kreditu, učiniti dospjelim cjelokupno potraživanje i u cilju naplate dospjelih potraživanja prodati dio ili cjelokupni portfelj navedenih dionica te dobivenim sredstvima namiriti svoja dospjela potraživanja;

- da je margin call nastupio 17. studenoga 2008. i po njemu tužitelj Portos Adriatic d.o.o. i davatelj osiguranja ŽB nisu postupili i nisu ispunili preuzetu ugovornu obvezu.

9. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem da ne postoji pravo tuženika na prisilnu naplatu potraživanja iz Ugovora o dugoročnom kreditu te zahtjev za vraćanjem sredstava osiguranja, prvostupanjski je sud opravdanost tih zahtjeva ispitivao kroz tužbene navode i dokaze o propustu ulaganja dužne profesionalne pažnje tuženika nakon nastupanja margin calla. Zaključak je prvostupanjskoga suda da tuženik u konkretnom slučaju nije postupao profesionalno, kada nije pristupio prodaji dionica DIOKI-a, u trenutku dok su tržišni uvjeti bili povoljni i čime bi prestala potreba za daljnjim postupcima temeljem ostalih sredstava osiguranja, međutim, da je ta činjenica neodlučna, s obzirom na utvrđenje da je tužitelj Portos Adriatic d.o.o. u postupku stečajne nagodbe priznao tuženiku tražbinu u iznosu od 11.800.000,00 kn, a što odgovara preostalom iznosu glavnice kredita te je tužitelju predstečajna nagodba odobrena uz otpis 70% i uz namirenje tuženikovog potraživanja dionicama društva Industrogradnja d.d..

9.1. Drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda o neosnovanosti ovoga dijela zahtjeva, a s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu davanja kredita tužiteljima, a da tužitelji nisu postupili sukladno točki 8.2. Ugovora o dugoročnom kreditu i točki 4. Dodatka, kojima su se obvezali da u roku od 48 sati od margin calla podmire nastalu negativnu razliku tržišne vrijednosti portfelja, uzrokovanu padom cijena vrijednosnih papira, da je tuženik stekao ovlaštenje otkazati ugovor, učiniti dospjelim cjelokupno potraživanje i u cilju naplate dospjelih potraživanja prodati dio ili cjelokupni portfelj davatelja osiguranja sukladno svojoj prosudbi te dobivenim sredstvima namiriti sva dospjela potraživanja. Tako s obzirom na činjenicu da su tužitelji pali u zakašnjenje s ispunjenjem svoje ugovorne obveze, što je za posljedicu imalo otkaz ugovora i dospjelost cjelokupnog potraživanja tuženika, po pravnom shvaćanju drugostupanjskoga suda, tužitelji nemaju pravo da se nakon toga trenutka pozivaju na nemogućnosti ispunjenja obveze vraćanja kredita za koju odgovara druga strana, budući da smisao odredbe čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) „...ne može biti izvlačenje koristi kroz oslobođenje od obveze one ugovorne strane koja svoju obvezu nije ispunila, a na uštrp ugovoru vjerne strane.“.

10. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadom štete, prvostupanjski sud odbija radi nastupa zastare potraživanja. Ovo uz obrazloženje da je margin call nastupio 17. studenoga 2008. pa ako se ovaj ili sljedeći dan uzme kao dan od kojega je tuženik imao obvezu pristupiti prodaji založenih dionica, u nekom kratkom roku od dva dana, onda je tuženik najkasnije do 19. studenoga 2008. imao obvezu dati nalog za prodaju založenih dionica, a 20. studenoga 2008. bi bio datum kada je tuženik povrijedio ovu ugovornu obvezu i od tog datuma je prema shvaćanju prvostupanjska suda nastao tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog tuženikove povrede ugovorne obveze. Prema shvaćanju prvostupanjskoga suda u konkretnoj se pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok, a slijedom čega je tužiteljev zahtjev za isplatom naknade štete zastario dana 20. studenoga 2011. pa kako je tužba podnesena 28. kolovoza 2012. ista je podnijeta izvan trogodišnjeg zastarnog roka.

10.1. Drugostupanjski sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskoga suda te navodi da je pravilno odbijen ovaj dio tužbenoga zahtjeva s osnova naknade štete u skladu sa odredbama čl. 230. st. 3. i čl. 228. ZOO-a.

11. Prema već citiranoj odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, ovaj sud u povodu revizije iz odredbe čl. 382. ZPP-a, pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

12. Prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a sud će dopustiti podnošenje revizije ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je pitanje važno za odluku u sporu tj. da o odgovoru na pitanje ovisi odluka u konkretnom sporu i da je odgovor važan za jedinstvenu primjenu zakona ili ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

12.1. Dakle, samo ono pitanje koje udovoljava navedenim kriterijima može se smatrati pitanjem u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

13. Prvo postavljenim pitanjem, a na koji odgovor se nadovezuju drugo i treće postavljeno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije, problematizira se jeli postupanje tuženika bilo u skladu sa odredbama čl. 4., 5., 8. i 10. ZOO-a. Člankom 4. ZOO-a propisano je da su se, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Člankom 5. ZOO-a propisano je da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Člankom 8. ZOO-a propisano je da je svako dužan suzdržati se od postupka kojima se može drugome prouzročiti šteta. Člankom 10. st. 2. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) dok je st. 3. navedenoga članka propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

13.1. Postavljenim pitanjem se, dakle, problematizira je li tuženik postupao prema navedenim načelima obveznoga prava. Odgovor na tako postavljeno pitanje je isključivo i usko vezan za okolnosti konkretnoga slučaja. Stoga odgovor na tako postavljeno pitanje ne bi moglo iznjedriti pravno shvaćanje kojim bi se ujednačila sudska praksa, osigurala jedinstvena primjena zakona ili razvilo pravo kroz sudsku praksu i koje bi u budućnosti riješilo svaki takvi procesno pravni ili materijalno pravni prijepor. Dakle, prvo postavljeno pitanje, a na njega vezano i drugo i treće postavljeno pitanje ne predstavlja pitanje o kojem ovaj sud može meritorno odlučivati, jer to nije pitanje iz odredbe čl. 385.a ZPP-a.

14. Stoga je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

15. U vezi postavljenog revizijskog pitanja koje se odnosi na zastarni rok i način računanja zastare rokova (četvrto postavljeno pitanje) revizija je osnovana.

16. S obzirom na to revizijsko pitanje, sporno je koliko iznosi zastara i od kada teče zastarni rok za naknadu štete kod ugovorne odgovornosti za štetu.

17. Sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a, tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.) u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (st. 2.), a tražbina naknade štete nastale povodom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze (st. 3.).

17.1. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

18. Prvenstveno valja naglasiti da je za tražbinu iz osnove naknade štete nastale povredom ugovorne obveze, odlučno kada su nastupile pravne posljedice povrede te obveze.

18.1. U ovom je slučaju do povrede ugovorne obveze od strane tuženika moglo doći njegovim propustom da proda založene dionice od nastupanja margin call-a (kako to zaključuje i prvostupanjski sud), a potraživanje naknade štete nastale povredom takve ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, pa u ovom slučaju zastarni rok iznosi 5 godina (a ne tri kako to zaključuju nižestupanjski sudovi), s time da zastara počinje teći od dana dospijeća obveze iz tog pravnog posla (a ne od dana kada je tuženik imao obvezu dati nalog za prodaju založenih dionica, kako to zaključuju nižestupanjski sudovi) jer tada nastupaju i pravne posljedice povrede takve obveze. Takvo je pravno shvaćanje zauzeto i u odlukama ovoga suda poslovni broj Rev 224/2022-9 od 1. veljače 2023. i Rev 704/2022-10 od 8. svibnja 2024.

18.2. Pri tome je, u odnosu na početak tijeka zastarnog roka za podnošenje tužbe za naknadu ugovorne štete uzrokovane, neurednim, odnosno zakašnjelim izvršenjem naloga za prodaju založenog portfelja dionica, u odluci poslovni broj Rev-704/2022-10 od 8. svibnja 2024., navedeno:

„Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete se smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, a eventualna šteta je tužitelju dospjela u trenutku prodaje svake dionice kao vlasničkog vrijednosnog papira koji predstavlja pravo vlasništva u određenom dioničkom društvu i daje imatelju pravo glasa na glavnoj skupštini društva, pravo na isplatu dividende i pravo na isplatu vrijednosti ostatka imovine nakon likvidacije društva koje se kao pojedinačno određeno imovinsko pravo u prometu nalazilo na skrbničkom računu kod tuženika (čl. 298. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 i čl. 167. i 170. Zakona o trgovačkim društvima – „Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11, 111/11, 125/11 i 68/13).

Dakle, tijek zastare eventualne štete bi tekao od prodaje svake dionice ako bi se šteta sastojala u razlici cijene dionice na dan kada je tuženica eventualno trebala prodati dionice i cijene postignute stvarnom prodajom tih dionica. To iz razloga što je tužitelj od prodaje svake dionice mogao znati je li mu i ako jeste u kojem iznosu nastala šteta kao razlika u visini postignute cijene između iznosa prodane svake pojedine dionice kad je prodaja izvršena i cijene koja bi bila postignuta prodajom svake od tih dionica da su iste prodane kada je to trebalo.

...da se zastara zahtjeva za naknadu štete kod ugovorne odgovornosti za štetu računa od trenutka kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze, time da se u situaciji odgovornosti za štetu zbog nepravovremenog unovčenja više sredstava osiguranja, tijek zastarnog roka tražbine za naknadu štete, ako nisu ugovoreni rokovi unovčenja tih sredstava osiguranja, računa od trenutka unovčenja svakog pojedinog sredstva osiguranja, koje predstavlja pojedinačno određeno imovinsko pravo.“.

19. Kako su dakle, nižestupanjski sudovi pošli od pogrešnog zaključka vezano za početak tijeka zastare za naknadu štete povrede ugovorne obveze i same zastare, te posljedično tome zbog pogrešne primjene materijalnoga prava nisu utvrđene sve odlučne činjenice u odnosu na osnovanost eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva (postojanja pretpostavki za naknadu štete), nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda.

20. Stoga je, u tom dijelu, valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete, a posljedično radi neizvjesnog uspjeha u sporu i odluku o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovoga rješenja).

21. U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti i eventualno (ovisno o prethodnim utvrđenjima) visini ovog dijela tužbenog zahtjeva kao i osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, a nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o ovom tužbenom zahtjevu tužitelja.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke ovoga rješenja).

Zagreb, 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina