Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1114/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ..., [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3523/2023-21 od 17. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ... kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3523/2023-21 od 17. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3523/2023-21 od 17. srpnja 2024. u dijelu iz točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.819,45 eura do iznosa od 1.891,36 eura i za navedeno sudi:

Nalaže su tuženiku da nadoknadi tužitelju daljnje troškove postupka u iznosu od 71,91 eura sa zateznim kamatama od 27. studenoga 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.

III. Nalaže su tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan (ispravno: ništav) dio članka 2. točka 1. Ugovora o kreditu (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 1.316,43 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.819,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima u dijelu gdje mu nije suđen trošak iz točke III. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti odluku o troškovima postupka na način da se prihvati njegov zahtjev za naknadom troška pristupa ročištu za objavu presude. Za sastav žalbe zahtijeva trošak u iznosu 78,13 eura.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u cijelosti i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i da proturječi sama sebi. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe zahtijeva trošak u iznosu 234,38 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a koju sadržajno ističe tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog da se sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor. Ovo iz razloga što javni bilježnik nije bio prisutan prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao. Ovakvo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

7. Neosnovani su navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

8. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredaba. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

9. Okolnost da tuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza odlučnim za odluku nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Naime, prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

10. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

11. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništavim članka 2. točka 1. Ugovora o kreditu i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

13. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika ... kao kreditor 6. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u iznosu od 16.607,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita,

- da rok otplate kredita iznosi 7 godina i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća anuiteta,

- da je zbog tečajnih razlika tužitelj preplatio 1.316,43 eura u anuitetima kada je srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

14. Nadalje je utvrđeno da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli jer tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već mu je kredit predočen kao najpovoljniji, pa da je takva ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno je da tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti je dokazao da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo.

15. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

16. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

17. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ništava odredba članka 2. točka 1. Ugovora o kreditu. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 6. prosinca 2005. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03), koji je članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

18. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 6. prosinca 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

19. Prema članku 104. stavak 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe kojom bi se utvrđivala ništavost pojedinih ugovornih odredbi, jer upravo na osnovu ništave odredbe tužitelj temelji svoj restitucijski zahtjev.

21. U odnosu na ništavu odredbu o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete u iznosu 1.316,43 eura, te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 104. stavak 1. ZOO/91 kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka budući tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu već je osporio osnovu potraživanja tužitelja ponavljajući da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a da to stranke nisu ugovorile. Ističe se da se radi o prigovoru pravne naravi u odnosu na zadatak vještačenja, a da je postavljeni zadatak u skladu sa zauzetim shvaćanjem u ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio stav sadržan u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

23. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena odredba članka 2. točka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, a imajući u vidu da je prednik tuženika sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare, jer je stav suda o neosnovanosti prigovora zastare utemeljen na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 14. svibnja 2023.

25. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. ZPP-a i dosudio troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku prema vrijednosti boda od 2,00 eura primjenom Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.) budući je Tbr. 52/3 Tarife propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

26. Također je pravilno prvostupanjski sud za poduzete radnje punomoćnika priznao visinu od 100 bodova i nakon što je tužitelj podneskom od 28. ožujka 2024. smanjio kondemnatorni dio zahtjeva budući je u tom podnesku tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora od 1.979,99 eura (uključujući i visinu deklaratornog zahtjeva), a tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik nije prigovarao. 27. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju kao opravdan trošak priznao trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 eura, kako to osnovano u žalbi ističe tuženik, jer je tužitelj, s obzirom na predmet spora, oslobođen od plaćanja sudske pristojbe za presudu. Naime, člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23.) izmijenjen je članak 11. stavak 1. točka 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (ova izmjena primjenjuje se od 8. travnja 2023.). Prema tome, tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe za presudu pa mu je sud neosnovano dosudio trošak ove sudske pristojbe i osnovano tuženik pobija odluku o trošku za iznos od 53,09 eura.

28. Osnovano navodi tužitelj u žalbi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio trošak pristupa ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su osnovani navodi tužitelja da mu je pravilno trebalo dosuditi trošak prema Tbr. 9/3 Tarife u visini 50 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi od 125,00 eura. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnoga suda Republike Hrvatske izraženog u odluci Rev- 832/2022 od 22. ožujka 2023.

29. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim dijelu pod točkama I. i II. izreke (točka I. izreke drugostupanjske presude), dok je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu te žalbu tuženika kao djelomično osnovanu i preinačiti odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke presude i naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju daljnje troškove postupka u iznosu 71,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove drugostupanjske presude sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, a u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05 (točka II. izreke drugostupanjske presude).

30. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkama III. i IV. temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka je djelomično osnovana zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

31. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom u odnosu na trošak pristupa ročištu za objavu presude, to mu je dosuđen trošak sastava žalbe prema Tbr. 10/4 Tarife u visini 12,5 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 31,25 eura.

U Velikoj Gorici 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak