Poslovni broj: Gž-537/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Binički Ložnjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu u Zagrebu Kallay & Partneri, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10098/2021-30 od 20. listopada 2023., u sjednici održanoj 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja pa se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10098/2021-30 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju RA iznos od 133,80 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,53 eura od 20. listopada 2008. do isplate,

- 9,99 eura od 18. prosinca 2008. do isplate,

- 11,76 eura od 24. siječnja 2009. do isplate,

- 12,56 eura od 19. veljače 2009. do isplate,

- 10,59 eura od 26. ožujka 2009. do isplate,

- 11,02 eura od 21. travnja 2009. do isplate,

- 7,58 eura od 18. svibnja 2009. do isplate,

- 5,04 eura od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 5,71 eura od 20. srpnja 2009. do isplate,

- 7,05 eura od 28. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,93 eura od 28. rujna 2009. do isplate,

- 5,58 eura od 16. listopada 2009. do isplate,

- 8,12 eura od 23. studenog 2009. do isplate,

- 10,15 eura od 22.prosinca 2009. do isplate,

- 13,04 eura od 29. siječnja 2010. do isplate,

- 1,15 eura od 23. veljače 2010. do isplate, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 20. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10098/2021-30 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10098/2021-30 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom je tužitelju priznat trošak u visini od 2.227,91 eura s pripadajućom kamatom.

IV. Uvažava se žalba tužitelja pa se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10098/2021-30 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom tužitelju nisu dosuđeni svi parnični troškovi na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju pored dosuđenog troška parničnog postupka naknadi i daljnji trošak u iznosu od 125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. listopada 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od petnaest dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 310,94 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 2.154,66 eura/ 16.234,29 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke), dok je zahtjev za isplatu iznosa od 133,80 eura/ 1.008,12 kuna odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.227,91 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i u dijelu pod točkom III. izreke koja sadrži odluku o troškovima postupka, a tuženik protiv presude u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači u skladu s žalbenim navodima uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno su zatražili i trošak žalbenog postupka.

2.1. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

2.3. Žalba tužitelja je osnovana.

2.4. Žalba tuženika je neosnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te je i činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom uplaćenih sredstava s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 18.807,94 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate kredita od 84 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen, da je u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 5,20%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, te da je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji je veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF. Sporna je i jesu li potraživanja tužitelja s navedene osnove u zastari.

7. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, kao i da takve ugovorne odredbe predstavljaju odredbe unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

10.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

10.3. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

10.4. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku stranke su predložile izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđenja činjenice da su mu u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne i razumljive, koji dokaz je prvostupanjski sud izveo te utvrdio da tužitelj nije imala mogućnost pregovaranja, te da su ništetne ugovorne odredbe bile uvjet kako bi mu kredit bio odobren i isplaćen. Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku. Pritom se napominje da je tuženik od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje MA, djelatnice tuženika, naknadno odustao, dok je prijedlog za saslušanjem svjedokinje KA pravilno odbijen jer se saslušanjem predložene svjedokinje koja je sudjelovala u sklapanju ugovora kao javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor o kreditu, na čemu inzistira tuženik, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača jer javni bilježnik, prema postojećem zakonskom okviru, nije imao ovlast, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.

10.5. Izvođenjem predloženog dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

11.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

11.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 15. prosinca 2021., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužitelja s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina.

12. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

13. U odnosu na istaknuti prigovor da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača već da je isti sklopljen u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj aktivnosti, ističe se da je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

14. Međutim, žalbeni prigovor tužitelja u svezi prijeboja trebalo je prihvatiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju navodi prvostupanjski sud, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

14.1. Polazeći od pogrešne pretpostavke da tužitelju treba umanjiti preplaćene iznose za negativnu razliku koja je nastala u pojedinim mjesecima prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje Petre Blašković, prvostupanjski je sud zbrojio početne iznose utuženih razlika anuiteta do ukupnog iznosa od 133,80, te je na taj način prva rata koju je priznao tužitelju i naložio tuženiku isplatu razlike po istoj ona dospjela 23. listopada 2010. i to u iznosu umanjenom za 1,15 eura, a koji pristup prvostupanjskog suda je pogrešan, zbog čega je žalbu tužitelja trebalo prihvatiti i tuženika, pored dosuđenih razlika anuiteta od 23. listopada 2010. do 22. kolovoza 2012. obvezati i na isplatu svih utuženih razlika anuiteta od 20. listopada 2008. do 23. listopada 2010.

15. Nadalje, osnovano ističe tužitelj da je sud prvog stupnja pri izračunu troška djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je tužitelju trebalo priznati trošak u većem iznosu nego što je odredio prvostupanjski sud i to u pogledu troška za pristup na ročište za objavu presude 20. listopada 2023.

15.1. Ovo iz razloga što na temelju Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138./2023. – u daljnjem tekstu: Tarifa) za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je zamjenica punomoćnice tužitelja pristupila na ročište za objavu presude 20. listopada 2023. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada nije pobijanom odlukom priznao tužitelju i ovaj trošak u visini od 125,00 eura (50 bodova x 2,00 eura-vrijednost boda, uvećano za 25%PDV-a) jer mu taj trošak pripada.

15.2. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife."

16. Kako je tužitelj u potpunosti uspio sa žalbom trebalo mu je dosuditi i troškove žalbenog postupka i tuženika, na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 10.1. Tarife, obvezati da tužitelju isplati iznos od 310,94 eura. Tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, pa nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

17. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, 373. stavka 3. i članka 380. točke 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Split, 27. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić