Poslovni broj: Gž-842/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanela Kontin, odvjetnica u Križevcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4712/2021-22 od 3. siječnja 2024., u sjednici održanoj 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4712/2021-22 od 3. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i VII. izreke kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu pod točkom VIII. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4712/2021-22 od 3. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama II., III., IV. i V. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu pod točkom VIII. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 2. kolovoza 2007., broj ugovora 238-50-4299315, a koji Ugovor je sklopljen između tužiteljice UF, [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 te koji ugovor je solemniziran 7. kolovoza 2007. kod Javnog bilježnika KF iz [adresa] pod posl. brojem OV-8415/07." (točka I. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora: 238-50-4299315, a koji Ugovor je sklopljen između tužiteljice i tuženika 2. kolovoza 2007. i solemniziran 7. kolovoza 2007. kod Javnog bilježnika KF iz [adresa] pod posl. brojem OV-8415/07, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (točka II. izreke), kao i da je ništetna odredba u dijelu u kojem je u članku 3. ugovoreno plaćanje naknade u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (točka III. izreke).

1.2. Također je tom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u visini od 4.145,15 eura/ 31.231,44 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka IV. izreke), kao i iznos od 361,75 eura/2.725,62 kuna na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od 9. kolovoza 2007. (točka V. izreke), dok je odbijen dio zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa od 1.119,90 eura s osnove promjenjive kamatne stope (točka VI. izreke), kao i dio zahtjeva u kojem tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnost odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, a s tim u vezi i dio zahtjeva kojim potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa s osnove troškova upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu u iznosu od 350,00 kn s pripadajućim kamatama od 9. rujna 2007. pa do isplate (točka VII. izreke).

1.3. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka VIII. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je u dijelu pod točkama I. i VII. izreke kojima je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i u dijelu pod točkom VIII. izreke koja sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražila i trošak žalbenog postupka.

2.1. Protiv te presude žali se i tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama II., III., IV. V. i VI. izreke kojima je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbije, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju tužiteljica i tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnosti cijelog ugovora, a podredno dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, ulazna naknada za kredit i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te da se naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, kao i da joj isplati plaćeni iznos ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu.

7. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 18.609,10 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen, da je u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 5,49%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, kao i da je u članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Nije sporno ni da je tuženik tužiteljici 9. kolovoza 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2.725,62 kune što predstavlja 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, te da je tužiteljica platila trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti ili su ništetne odredbe tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Također je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada i trošak prijenosa vlasništva na vozilu, kao i ima li tužiteljica pravo na povrat uplaćenih sredstava s navedenih osnova. Konačno, sporno je i jesu li potraživanja tužiteljice s navedenih osnova u zastari.

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

12.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12.3. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.4. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužiteljicu čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku. Pritom se napominje da je tuženik od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje GF, djelatnice tuženika, naknadno odustao, dok je prijedlog za saslušanjem svjedokinje KF pravilno odbijen jer se saslušanjem predložene svjedokinje koja je sudjelovala u sklapanju ugovora kao javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor o kreditu, na čemu inzistira tuženik, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača jer javni bilježnik, prema postojećem zakonskom okviru, nije imao ovlast, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.

12.5. Izvođenjem predloženog dokaza saslušanjem tužiteljice zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

13. Nadalje, a u svezi sporne naknade za obradu i osiguranje kredita ističe se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su okolnosti da tuženik nije tužiteljici pojasnio kakvi sve troškovi ulaze u spornu naknadu, da se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i osiguranje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanju predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njezinoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njezinoj krajnjoj svrsi.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i osiguranje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je bankarski službenik tužiteljici priopćio da te naknade mora platiti kako bi joj se kredit uopće odobrio i isplatio, to je jasno da je tužiteljica bila ograničena uvjetima iz standardiziranog ugovora jer nije imala objektivne mogućnosti pregovaranja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Ovaj sud u cijelosti prihvaća i razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti odredbi koje se odnose na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i to da se radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, kao i da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama koje su uzrokovale neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 361,75 eura/ 2.725,62 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. kolovoza 2007., sve u skladu s odredbama članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO).

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

19.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

19.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 2. lipnja 2021., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. Međutim, tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u pogledu promjenjive kamatne stope koja je nastupila 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, pa je pravilno prvostupanjski sud u tom dijelu odbio zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.119,90 eura iz osnova promjenjive kamatne stope.

19.3. Potraživanje s osnova ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije zastarjelo jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahţjeva iz čIanka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa slijedom navedenog rok zastare u konkretnom slučaju još nije niti počeo teći.

20. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

21. U pogledu žalbenog prigovora tužiteljice kojim navodi da, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, ništetnost odredbi ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamata dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, ističe se da je ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena na temelju odredaba ZZP-a i ZOO-a, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a u toj presudi su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu. Ističe se pritom da niti jedna stranka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa nije zastupala tezu o ništetnosti predmetnih ugovora u cijelosti, jer ništetnost tih ugovora u cijelosti ne bi bila interesu svih korisnika kredita, naročito ne onih koji su ugovore sklopili na dulje vrijeme, a ne bi bill u mogućnosti odmah vratiti sve ono sto su stekli na temelju ništetnih ugovora, što bi im u tom slučaju bila obveza.

21.1. Nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu uslijedio je veliki broj odluka sudova u Republici Hrvatskoj (uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske) kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi korisnika kredita, a te odluke se eksplicitno ili implicitno temelje na shvaćanju da sporni ugovori o kreditu ostaju na snazi bez ništetnih odredaba (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. itd.) Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija, u praksi je sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba, a u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman, a pa bi promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dovela u pitanje jednaku primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima interesima izuzetno velikog broja sudionika. Slijedom navedenog, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništene, ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača može opstati na temelju odredaba članka 324. stavka 1.i 2. ZOO-a, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP-u (Rev 259/2022-3 od 9. listopada 2924.).

22. I žalbeni prigovor tužiteljice u svezi plaćanja troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu također je trebalo odbiti jer se ne radi o trošku kojeg je tužiteljici naplatio tuženik, niti taj trošak ovisi o tuženiku, već se radi o naknadi koju naplaćuje MUP i koja je tužiteljici bila predočena još u promotivnim uvjetima kredita koje je tužiteljica zaprimila od auto kuće i prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ove odredbe ugovora, a posljedično tome i kada je odbio naložiti vraćanje plaćenog na temelju te odredbe ugovora.

23. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a, kojom je propisano da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova. Iz te zakonske odredbe proizlazi da uvjet za odluku da svaka stranka snosi svoje troškove nije to da obje stranke imaju podjednake troškove postupka već je takvu odluku u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici moguće donijeti i u slučaju ukoliko je jedna stranka imala troškove koje druga u postupku nije imala. Budući da je tužiteljica u postupku uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita, dok nije uspjela sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora, kao i odredbi o kreditu koje se odnose na trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu, te nije uspjela sa zahtjevom za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i isplatom preplaćenog iznosa s osnove troška upisa prijenosa vlasništva na vozilu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio gore navedenu zakonsku odredbu kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove pa je zbog tih razloga žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana.

24. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a u vezi s odredbama članka 380. točke 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

25. Kako stranke nisu uspjele u ovom žalbenom postupku, nemaju pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

Split, 27. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić