Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2159/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-8985/2023-9 od 18. lipnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 27. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-985/2023-9 od 18. lipnja 2024.

II. Trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja, tuženiku se ne priznaje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zahtijevao da mu tuženik isplati iznos u visini od 7.165,70 EUR-a / 53.989,97 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 09. kolovoza 2023. pa do isplate, a točkom II. izreke, naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 250,00 EUR-a.

2. Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači u korist tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik je predložio da se ista žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik, s osnova isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku GP za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2023., na ime naknade štete, isplati ukupno iznos od 7.165,70 EUR-a / 53.989,97 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

6. Naime, iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da tužitelj potražuje naknadu štete, sukladno odredbama sadržanim u članku 160. i članku 164. stavcima 1. i 3. sve Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZMO), a koju isplatu štete tužitelj regresno traži od tuženika u ovoj pravnoj stvari, tvrdeći da tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu.

7. Iako, tužitelj pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, u žalbi ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa kako ovaj drugostupanjski sud nije našao one povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

8. Nije u pravu tužitelj, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

10. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, sud prvog stupnja ocijenio na zaključku, da u slučaju izdataka učinjenih na ime invalidske mirovine, tada obveza tuženika da se određuje prema članku 27. stavcima 2. i 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 - dalje: ZOOP) i ta obveza da postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine, koja da se isplaćuje i iznosa koji da bi bili isplaćeni, kada da bi razlog isplati bila ozljeda na radu, dakle, tužitelju da ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine, koju da isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu da čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu, a tužitelj, a na kojem da je teret dokaza u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sudu da nije dostavio, a niti predložio dokaze na okolnosti da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine, koju da isplaćuje svom osiguraniku GP i pretpostavljenog iznosa mirovine, koja da bi bila isplaćena kada da bi razlog isplate bila ozljeda na radu, na koji način tužitelj da nije dokazao visinu štete, koju bi mu tuženik eventualno bio dužan nadoknaditi u skladu sa odredbama članka 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a.

11. Ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je, temeljem pravilnih zaključaka, odbio tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

12. To stoga, što se u ovoj pravnoj stvari, u ovom konkretnom slučaju, primjenjuje ZOOP, a odgovarajuće odredbe kojeg propisa je ispravno i primijenio sud prvog stupnja prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, a ne primjenjuju se odredaba ZMO- a, kako to tijekom prvostupanjskog postupka pogrešno smatra tužitelj.

13. Naime, u odluci pod poslovnim brojem Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeto je pravno shvaćanje, prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (kako to ispravo obrazloženjem prvostupanjske presude navodi i sud prvog stupnja, navodeći brojeve odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Odredbom članka 27. stavkom 1. ZOOP-a propisano je, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), dok stavkom 3. istog članka propisano, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.), a stavkom 5. istoga članka propisano je, obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

15. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, točnije stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

16. Kada, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, tužitelj sudu nije predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja postojanja stvarne štete, u visini razmjernog iznosa mirovine, odnosno da li postoji razlika između iznosa invalidske mirovine, koji da isplaćuje svom osiguraniku GP i pretpostavljenog iznosa mirovine, koji da bi bili isplaćeni kada da bi razlog isplate bila ozljeda na radu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio, kada je, a citirajući odredbu članka 219. stavak 1. ZPP-a, da tužitelj sudu nije dokazao visinu štete, koju bi mu tuženik za utuženo razdoblje eventualno bio dužan nadoknaditi u skladu sa odredbama članka 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a, pa je ispravno postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkom I. izreke prvostupanjske presude.

17. Stoga, žalbenim navodima tužitelja – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, smatrajući da je u konkretnom slučaju za primjenu mjerodavan ZMO, a ne ZOOP, koji propis da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio u ovoj pravnoj stvari, te ističući da tužitelj nije mogao predlagati izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost izračuna eventualne razlike između invalidske mirovine, koja da se isplaćuje osiguraniku tužitelja i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu, jer da ZMO ne poznaje i ne propisuje način na koji bi se izračunavala pretpostavljena mirovina, prigovarajući na taj način pogrešnoj primjeni materijalnog prava po sudu prvog stupnja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tužitelj, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje pobijane odluke, kojim obrazloženjem je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na koje žalbene prigovore je odgovoreno i obrazloženjem ove drugostupanjske odluke.

18. Prema tome, žalba tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

19. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tužitelja i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

20. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u točki I. izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka (trošak sastava tuženikovog odgovora na žalbu tužitelja) temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a i to iz razloga jer isti po ocjeni ovog suda nisu bili potrebni za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari (točka II. izreke).

22. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 27. studenog 2024.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac