Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-816/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-590/2019-33 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-590/2019-33 od 17. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I-VI. i VIII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o kreditu, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030242- 60010447944/2005., od 26. srpnja 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OU-1683/2005 dana 29. srpnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) koji glasi: " sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“ (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike preplaćenih iznosa kamata iznos od 1.475,19 eura/11.115,10 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos anuiteta od dospijeća do konačne isplate, kako je pobliže navedeno u toj točki izreke. U točki III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu, koji glasi: "u iznosu od 44.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita". U točki IV. izreke prvostupanjske odluke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu, koji glasi: " u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.000,00 CHF". U točki V. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o kreditu, koji glasi: " u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.", te "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.“ Nadalje, u točki VI. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 5.787,05 eura/ 43.602,53 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos anuiteta od dospijeća do konačne isplate. U točki VII. izreke u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa na ime tečajne razlike i to: iznosa od 2,33 €/17,56 kn od 1. listopada 2005. pa do isplate, iznosa od 1,96 €/14,73 kn od 1. studenoga 2005. pa do isplate, iznosa od 1,45 €/10,93 kn od 1. prosinca 2005. pa do isplate te iznosa od 0,65 €/4,88 kn od 1. siječnja 2006. pa do isplate, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, odbijen je kao neosnovan. Konačno, u točki VIII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.226,39 eura uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja do konačne isplate, dok je u točki IX. u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama I-VI. i VIII. izreke (očitom omaškom u žalbi navedena točka VII. umjesto VIII. izreke kako jasno proizlazi iz sadržaja žalbe) zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se preinači presuda u pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Tuženik je zatražio i trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istoj kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana od 26. srpnja 2005. sklopili tužiteljica kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i valutnu klauzulu u CHF pa je taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljena u neravnopravan položaj i njena je ugovorna obveza zbog ovisnosti o ta dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

9. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te je ispravno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju navedenih ništetnih odredbi.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03.) te Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07).

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora te da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica platila više u pojedinim anuitetima po osnovi povećanja kamatne stope ukupno 11.115,10 HRK odnosno 1.475,19 eura, a po osnovi tečajne razlike ukupno 43.650,90 HRK odnosno 5.793,44 eura te ukupna preplata iznosi 54,766,00 kuna odnosno 7.268,63 eura.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

16. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužiteljicu i djelatnicu banke, čime je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

18. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopila predmetni Ugovor) nije imala utjecaja na njihov sadržaj te da je tim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

19. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

20. Kako dakle, nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njene novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

21. Stoga, na postavljeno žalbeno pitanje u vezi s primjenom pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora na ugovore o kreditu Slavonske banke d.d., za navesti je da se radi o prigovoru koji je irelevantan za ishod i pravičnost ovog postupka budući je ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva potrošača utemeljena na propisnom ispitivanju izvedenih dokaza i odlučnih činjenica ovog konkretnog slučaja.

22. Suprotno žalbenim navodima, tuženiku su bila osigurana primjerena jamstva prava na pravično suđenje kao što su pravo na obrazloženu sudsku odluku i jamstvo odsutnosti proizvoljnosti u odlučivanju sudova te je imao mogućnost u pogledu tog i drugih s njim povezanih prigovora iznositi navode i predlagati dokaze pod jednakim uvjetima kao i potrošač, s tim da su prigovori o povredi načela jednakosti oružja neosnovani, jer navedena ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljena je na ocjeni provedenog parničnog postupka kao cjeline.

23. Pored toga, za naglasiti je kako se navedeni zaključak suda prvog stupnja podudara sa zaključcima iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenima u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i kojima je utvrđeno kako je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa sjedištem u [adresa] (kojoj je 2009. pripojena Slavonska banka d.d.), odnosno Addiko Bank d.d. (nakon promjene tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača sklapajući u razdoblju od 2003. do najkasnije prosinca 2008. godine ugovore o kreditu s nepoštenim (ništetnim) odredbama o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke.

24. Nadalje, glede prigovora zastare za navesti je kako je pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF razmatrano kao prethodno pitanje, a pravo isticati ništetnost nikada ne gasi (članak 328. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

25. U pogledu kondemnatornog (restitucijskog) zahtjeva potrošača za povratom stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe potrošačkog ugovora, prvo valja reći kako je Vrhovni sud u predmetu broj: Rev-2245/2017 zauzeo stav da je, zbog učinka članka 502.c ZPP-a i identičnih odredaba mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, pokretanjem kolektivnog spora nastupio prekid roka zastare restitucijskih zahtjeva potrošača (od pet godina) i da je taj rok počeo iznova teći s danom pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora (vidi detaljnije predmete Ustavnog suda brojeva U-III-2922/2018, U-III-4223/2021 i U-III-4745/2021, www.usud.hr, i tamo citiranu stabilnu praksu).

26. Dalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kako slijedi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

27. Pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. razjašnjeno je kako slijedi: "Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2)."

28. Dakle, i u okolnostima nepostojanja direktnog učinka pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, isto ne bi bilo od utjecaja na ocjenu osnovanosti prigovora zastare, jer i u pretpostavkama da ništetnost osporene odredbe ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. nije utvrđena u kolektivnom sporu, na restitucijski zahtjev potrošača se ovdje primjenjuje pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

29. Slijedom iznesenoga, primjenom bilo kojeg od navedenih stajališta, i onog iz predmeta Vrhovnog suda broj: Rev 2245/2017 koje se odnosi na ugovore obuhvaćene direktnim učinkom presuda iz kolektivnog spora, i onog iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje se odnosi na sve restitucijske zahtjeve utemeljene na ništetnosti, tuženikov prigovor zastare je neosnovan neovisno o (ne)osnovanosti prigovora o neprimjenjivosti presuda iz kolektivnog spora na ugovore o kreditu Slavonske banke d.d.

30. Visinu preplaćenih anuiteta prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je utoliko ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati dosuđeni novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredbe članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

31. Naime, prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

32. Nadalje, tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

33. Isto tako, neosnovan je prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev s izračunom vještaka kojeg je potom iskazala u valuti euro, čemu se tuženik posebno protivio, a po ocjeni ovog suda tužiteljica je svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka jer ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja. U tom je smislu neosnovan prigovor tuženika u pogledu dopuštenja preinake tužbenog zahtjeva, jer je i prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

34. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

35. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 5. i članak 155. stavak 1. ZPP-a). Inače, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP- a), te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

36. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 27. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić