Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-103/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka, kao predsjednika vijeća, suca mr.sc. Alena Goluba, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mate Sunđija, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7347/2020-44 od 23. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7347/2020-44 od 23. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi: "I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena i da radni odnos nije prestao temeljem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2020. godine, kojom je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. otkazao tužiteljici ŽI ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 1. travnja 2020. godine.

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljicu ŽI vrati na radno mjesto Specijalist poslovnog odnosa temeljem sklopljenog ugovora o radu od 1. travnja 2020. godine, u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici ŽI troškove ovog postupka uvećano za pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana“.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 331,81 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. "

2.Protiv ove presude pravovremeno je žalbu izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužiteljice prema kojem osporava osnovanost žalbe tužiteljice te predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23 – dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna prethodno naznačena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti prema žalbenim navodima tužiteljica u podnesenoj žalbi ne ukazuje na koju od prethodno naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti u čemu bi se takva eventualna bitna povreda odredaba parničnog postupka sastojala. Osim toga, suprotno žalbenim navodima iz žalbe tužiteljice, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju tužiteljica neosnovano ukazuje u podnesenoj žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je jasna, razumljiva i neproturječna sama sebi te su u pobijanoj presudi navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i vraćanja na rad.

6. Prema razlozima pobijane prvostupanjske presude, proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto specijalist poslovnog odnosa od 1. travnja 2020. te da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2020. Nadalje, tužiteljica je kao radnica tuženiku kao poslodavcu pravovremeno uputila zahtjev za zaštitu prava 13. srpnja 2020., koji je tuženik odbio, odnosno nije udovoljio zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa, nakon čega je tužiteljica podnijela tužbu u ovom parničnom postupku 13. kolovoza 2020., slijedom čega je tužba pravovremena.

7. U navedenoj Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2020., kao razlozi za otkaz navodi se da je tužiteljica dana 27. studenog 2019. u poslovnici tuženika ... provela neautoriziranu transakciju gotovinske isplate sa tekućeg računa klijenta Ž s opisom plaćanja „povrat prijenos“ u iznosu od 95.038,00 kuna, da je transakciju u sustavu inicirao radnik tuženika u istoj poslovnici JI, a da bi session preuzela tužiteljica, da se prilikom transakcije, potpisuju potpisne pločice ili potvrde o transakciji u uredu kod JI (koji nema blagajnu) i kod radnika, a ukoliko se transakcija inicira kod radnika koji nema zaduženu blagajnu klijent prvo potpisuje potpisnu pločicu kod tog radnika, a potom potpisuje i potpisnu pločicu ili potvrdu kod radnika koji ima blagajnu i koji prima novčana sredstva i klijent dobiva 2 potvrde, da je zbog visine iznosa isplate, transakcija zahtijevala odobrenje supervizora te je tužiteljica odobrila navedenu transakciju i ujedno preuzela session, da je kontrolom potpisa utvrđeno da postoji razlika u potpisu na potpisnoj pločici i uobičajenog i prijavljenog potpisa klijenta.

8. Nadalje, u navedenoj Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2020., navodi se da je poslodavac tužiteljici omogućio iznošenje pisane obrane te da u istoj nije osporila počinjenja teških povreda obveza iz radnog odnosa, da je uvidom u pisanu izjavu koju je tužiteljica dala vidljivo kako prilikom provođenja transakcija od strane radnika JI nije bilo propisane identifikacije klijenta, odnosno da klijent nije bio prisutan prilikom provođenja transakcije te isti nije mogao bit identificiran pa da je navedenim postupanjem povrijeđena interna procedura tuženice kao poslodavca, a radi se o osobito teškoj povredi radne obveze iz radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

9. Prvostupanjski sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u Zapisnik Disciplinskog odbora i e-mail korespondenciju iz kojih je pravilno utvrđeno je da je tužiteljica 27. studenoga 2019. prilikom obavljanja rada kod tuženika u poslovnici ... provela neautoriziranu transakciju gotovinske isplate s tekućeg računa klijenta Ž s opisom plaćanja „povrat prijenos“ u iznosu od 95.038,00 kuna koju je transakciju u sustavu inicirao radnik tuženice JI, a session preuzela tužiteljica; da se prilikom transakcije, potpisuju potpisne pločice ili potvrde o transakciji kod JI (koji nema blagajnu) i kod radnika, time da ukoliko se transakcija inicira kod radnika koji nema zaduženu blagajnu, klijent prvo potpisuje potpisnu pločicu kod tog radnika, a potom potpisuje i potpisnu pločicu ili potvrdu kod radnika koji ima blagajnu i koji prima novčana sredstva te klijent dobiva 2 potvrde; da je zbog visine iznosa isplate, transakcija zahtijevala odobrenje supervizora te je tužiteljica odobrila navedenu transakciju i ujedno preuzela session; da je kontrolom potpisa utvrđeno da postoji razlika u potpisu na potpisnoj pločici i uobičajenog i prijavljenog potpisa klijenta; da bi uvidom u pisanu izjavu koju bi tužiteljica dala bilo vidljivo kako prilikom provođenja transakcija od strane JI nije bilo propisane identifikacije klijenta, odnosno da klijent nije bio prisutan prilikom provođenja transakcije te isti nije mogao bit identificiran.

10. Naime, tužiteljica je u svom iskazu iskazala da na njezinom radnom mjestu nije bio običaj vršiti identifikaciju visokovrijednih klijenta jer identifikaciju provodi MPO kako klijent ne bi trebao silaziti s kata u prizemlje banke i da su je nadređeni uputili na takvo postupanje, međutim, suprotno tome iz iskaza svjedoka EI proizlazi kako niti jedna usmena zapovijed ne može delegirati pisano pravilo, te da stoga nije postojala usmena uputa o kršenju pravila o identifikaciji klijenta. Svjedok EI obrazlaže da kada u banku dođe klijent on se mora pravilno identificirati, predočiti djelatniku osobnu iskaznicu, odnosno drugi dokument za identifikaciju, a ukoliko je propisano potrebno je imati i bankovnu karticu ili ugovor, nakon čega se utvrđuje ime i prezime klijenata i provjerava se da li je njegov izgled u skladu sa dokumentom za identifikaciju kako bi se pravilno provela transakcija.

11. Također, svjedok UI iskazuje kako mora postojati pisana uputu na koji način se nešto u banci radi, pa nije moguće da usmena uputa, pa da i postane praksa derogira pisanu uputu. Za gotovinsko poslovanje nužna je prisutnost klijenta i njegova identifikacija na način da se utvrdi je li osoba koja je u banci ista osoba kao i na dokumentu koji posjeduje i pruža na uvid bankarskom službeniku. Svjedok VZ također iskazuje kako ima saznanja da je tijekom 2020. došlo do reklamacije jednog klijenta koji je naveo da mu fali određeni iznos novca na računu, pa je došlo do veće istrage u kojoj se utvrdilo da postoje nepravilnosti u radu više djelatnika banke te da je pravilo o identifikaciji klijenta moralo biti poznato svim zaposlenicima koji obavljaju transakcije u banci, jer se radi o općepoznatom pravilu poznatom i klijentima, kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio interpretirajući iskaze navedenih svjedoka.

12. S druge strane, iskaz tužiteljice u navedenom dijelu koji se odnosi na praksu poslovanja u poslovnici tuženice ..., potvrđuju svjedokinje TI i BI, tada također radnice kod tuženice, koje navode da nije bila potrebna dvostruka identifikacija ako je klijent bio kod MPO, odnosno na šalterima nisu trebali identificirati stranku, ali prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća njihove iskaze kao istinite jer suprotno proizlazi iz internog akta tuženice Blagajničko poslovanje (točka 4.2.4. Uplate na blagajni) koja propisuje da potvrdu transakcije obavezno potpisuje klijent sukladno TU - Potpisivanje potvrda o transakcijama preko potpisnih pločica i slanje istih u DMS (Document management system), kao i operativno-tehnološke upute - Potpisivanje dokumenata preko potpisne pločice i slanje istih u DMS (točka 2.

– Potpisivanje potvrde o transakcijama) prema kojoj odredbi je radnik dužan izvršiti provjeru potpisa za sve transakcije za koje je potrebna identifikacija klijenta te usporediti s identifikacijskim dokumentom ili s obrascem "Prijava potpisa za poslovanje s RBA".

13. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužiteljica temeljem upute radnika tuženice u navedenoj poslovnici JI, istome izdala potvrde o transakcijama klijenta Ž, koji nije bio prisutan u trenutku izdavanja potvrda, pa nije niti provjerila da li ih je potpisao klijent kod MPO, čime je postupila suprotno internim pravilima poslodavca i to članka 4.2.4. Blagajničko poslovanje-Uplate na blagajni, koja propisuje da potvrdu transakcije obavezno potpisuje klijent sukladno TU - Potpisivanje potvrda o transakcijama preko potpisnih pločica i slanje istih u DMS (Document management system), te članka 2. operativno-tehnološke upute - Potpisivanje dokumenata preko potpisne pločice i slanje istih u DMS-Potpisivanje potvrde o transakcijama kojom je propisano da je radnik dužan izvršiti provjeru potpisa za sve transakcije za koje je potrebna identifikacija klijenta te usporediti s identifikacijskim dokumentom ili s obrascem "Prijava potpisa za poslovanje s RBA".

14. Dakle, pravilno je činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica provela transakciju isplate novca bez prisutnosti i bez identificiranja klijenta, a takvo svoje postupanje opravdavala je navodnom usmenom praksom kod tuženice i nalozima kolege JI pa stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. U tom smislu, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, kako je u bitnom prethodno izloženo, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 116. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 ) koja odredba propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, opisano postupanje tužiteljice i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda predstavlja osobito tešku povrede obveze iz radnog odnosa uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć te time i opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, tim više što je prema odredbi članka 73. toč. 1. i 4. Pravilnika o radu, propisano kako postupanje suprotno pisanim pravilima tuženika o izvršavanju radnih procesa predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Stoga se tužiteljica u podnesenoj žalbi neosnovano poziva na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž R-41/2024 od 18. ožujka 2024. prema kojoj je utvrđeno da postupanje bankarske službenice koja je protivno propisanoj proceduri propustila identificirati tvz. VIP klijenta, ne predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu s obzirom da je takva praksa poslovanja bila prisutna duže vrijeme, jer suprotno tome, odredba članka 73. toč. 1. i 4. Pravilnika o radu, propisuje kako postupanje suprotno pisanim pravilima tuženika o izvršavanju radnih procesa predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, a niti ovaj drugostupanjski sud nije vezan za pravna stajališta drugih županijskih sudova. Stoga, tužiteljica neosnovano u podnesenoj žalbi ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u vezi toga i pogrešne primjene materijalnog prava, obrazlažući takve žalbene razloge da tužiteljica nje počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa u smislu članka 116. Zakona o radu uslijed kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć.

16. Nadalje, tužiteljica u podnesenoj žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 116. stavka 2. Zakona o radu kojom odredbom je propisan rok od 15 dana za izvanredni otkaz ugovora o radu, koji počinje teći od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Naime, saznanje za činjenicu na kojoj se temelji odluka o izvanrednom otkazu valja računati od neposrednog saznanja osobe ovlaštene za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, ali i od saznanja osobe koja je zbog svojih voditeljskih ovlasti dužna izvijestiti o tim činjenicama pravovremeno i bez odgode osobu ovlaštenu za donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, a takav zaključak nalazi uporište i u sudskoj praksi revizijskog suda. U tom smislu, valja reći da prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda nije od značaja iskaz svjedokinje ČI voditeljice službe za sprječavanje i upravljanje prevarama kod tuženika, koja je intervjuirala tužiteljicu u pogledu spornih povreda i obveza iz radnog odnosa u svibnju 2020., niti iskaz svjedoka DI, direktora regije kod tuženika koji iskazuje da ga je o nepravilnostima u radu tužiteljice izvijestila služba unutarnje revizije – Odjel sukladnosti, pa ni izjava svjedoka UI direktora Odjela sukladnosti, koji je iskazao da je Disciplinski odbor tuženika usmeno obavijestio nadležnog člana uprave i šefa interne revizije o nepravilnostima u radu tužiteljice te da je istraga u pogledu tih nepravilnosti trajala više mjeseci, jer sama sumnja o eventualnim nepravilnostima u radu tužiteljice, odnosno sumnja na teže kršenje obveza iz radnog odnosa, ne može se smatrati saznanjima za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz.

17. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi iz žalbe tužiteljice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 116. stavka 2. Zakona o radu, jer je disciplinski odbor kod tuženika sačinio zapisnik 12. lipnja 2020. na kojem je na marginama stranice 6-8 naznačen rok za „donošenje i dostavu sankcija“ najkasnije do 27. lipnja 2020., budući, prema priloženom ispisu email korespondencije proizlazi da je zapisnik Disciplinskog odbora od 12. lipnja 2020. (petak), za Disciplinski odbor VZ dostavio upravi društva 14. lipnja 2020. (nedjelja), pa proizlazi da je rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu od 15 dana iz članka 116. stavka 2. Zakona o radu počeo teći od 15. lipnja 2020., kada je uprava društava koja zastupa društvo, saznala za opisane povrede obveza iz radnog odnosa, uslijed čega je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2020. donijeta u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, jer je uprava društva, koja je ovlaštena donijeti odluku o otkazu saznala sa takve činjenice 15. lipnja 2020. kada joj je dostavljen zapisnik disciplinskog odbora od 12. lipnja 2020.

18.Tužiteljica u podnesenoj žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 119. Zakona o radu, navodeći kako joj poslodavac nije omogućio iznošenje svoje obrane prije odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, tuženik je kao poslodavac putem email poruke pozvao tužiteljicu na iznošenje obrane prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, a u ime poslodavca tužiteljici se je obratio VZ, koji je ujedno i član Disciplinskog odbora tuženice te koji je u pozivu na očitovanje od 26. lipnja 2020. naznačio kako se očitovanje daje u skladu s odredbom članka 119. stavka 2. Zakona o radu, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, pa stoga proizlazi kako je prije donošenja pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženice kao poslodavac omogućila iznošenje obrane u smislu članka 119. Zakona o radu. Pri tome, Zakon o radu ne propisuje na koji način i u kojoj formi je poslodavac dužan radniku omogućiti iznošenje obrane prije namjeravane odluke o otkazu ugovora o radu, pa proizlazi kako je dopušten način i forma iznošenja obrane i putem e-mail korespodencije.

19. Iz izloženih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, budući nisu osnovani žalbeni razlozi koje tužiteljica ističe u podnesenoj žalbi, a niti su ostvareni žalbeni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Iz izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.

Bjelovar, 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko