Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-835/2020-7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Snježani Maroševac Čapko, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Klinički bolnički centar Rijeka iz Rijeke, Krešimirova 42, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 1. Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri iz Rijeke i 2. Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-52/2017-54 od 15. studenog 2019., na sjednici vijeća 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-52/2017-54 od 15. studenog 2019.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati na ime neimovinske štete iznos od 15.926,74 eura/120.000,00 kn[1] sa zateznim kamatama kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. U točki 2. izreke je naloženo tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka i to tuženiku u iznosu od 66,36 eura/500,00 kn, umješaču na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d. u iznosu od 1.659,04 eura/12.500,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, te umješaču na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. u iznosu od 1.244,28 eura/9.375,00 kn.

2. Protiv te presude žalbe, osobno i po punomoćnici, podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbe nije dostavljen.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed hospitalizacije kod tuženika u razdoblju od 6. siječnja do 23. siječnja 2014. u odnosu na koju tvrdi da je bila prisilno hospitalizirana.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude i sadržaja spisa predmeta proizlazi sljedeće:

- da je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu 8. veljače 2017. u kojoj tvrdi da je 6. siječnja 2014. bila zaprimljena kod tuženika u Klinici za psihijatriju, Odjel za biološku psihijatriju gdje ju je dovezla Hitna medicinska pomoć u pratnji dvojice policajaca kojom prilikom joj je postavljena dijagnoza F.22 perzistirajućeg sumanutog poremećaja zbog čega je zadržana na tom odjelu do 23. siječnja 2014. bez da je za to bilo razloga niti da je bilo razloga za tako dugu prisilnu hospitalizaciju, niti za primanje terapije i lijekova za pogrešno postavljenu dijagnozu,

- da zbog takvog nesavjesnog liječenja uslijed pogrešno postavljene dijagnoze trpi trajne fizičke i psihičke posljedice slijedom čega zahtjeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje prema kriteriju pretrpljenog straha u iznosu od 100.000,00 kn te zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare prvenstveno ukazujući da se nije radilo o prvoj hospitalizaciji tužiteljice na predmetnoj klinici, osporavajući izrijekom da bi se radilo o prisilnoj hospitalizaciji, već o potrebnoj hospitalizaciji radi vremenskog trajanja liječenja tužiteljice u odnosu na koje je dala pisani pristanak,

- da je 5. siječnja 2014. policija kontaktirana radi smještaja tužiteljice na odjel psihijatrije KBC Rijeka čiju pomoć je zatražila dr. GČ iz ustanove hitne medicinske pomoći Rijeka, koja pomoć joj je pružena,

- da iz službene zabilješke sačinjene istog dana od strane djelatnika policije proizlazi da je tužiteljica prvotno na licu mjesta odbila dobrovoljno ići na liječnički pregled u KBC Rijeka, a nakon razgovora s dr. GČ je pristala da je se vozilom hitne pomoći preveze na odjel psihijatrije,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da u kritično vrijeme nije bila agresivnog ponašanja zbog čega je smatrala da nije uopće postojala potreba za hospitalizacijom, a da je u klinici potpisala određeni akt jer joj je rečeno da ako ne potpiše da će biti upućena na Rab, što je željela izbjeći te da iako nije željela ostati na klinici i liječiti se, da su je uputili na prisilno liječenje,

- da je svjedokinja ĆČ u spornom razdoblju bila zaposleni specijalista psihijatrije na Klinici za psihijatriju tuženika navela da je način obavljanja poslova liječenja na navedenom odjelu tuženika takav da svi specijalisti odjela sudjeluju kao tim u liječenju pacijenata odjela, te se odlučuje u kojem smjeru će ići liječenje pacijenta i što će se unutar liječenja poduzeti. Stoga je ista kao i ostali odjelni liječnici, iako se nije sjećala tužiteljice, sigurno sudjelovala u timu koji je liječio imenovanu, iako se tužiteljica nije kao njezin pacijent nastavila liječiti po otpustu iz bolnice. Također je navela da nije bila zaprimila tužiteljicu prilikom prijema na odjel te joj uopće nije bilo poznato da bi za vrijeme liječenja tužiteljice na odjelu u siječnju 2014. bilo određenih sadržaja koji bi odudarali od uobičajenog načina rada medicinskog osoblja klinike, odnosno boravka pacijenata na istoj,

- da je rješenjem suda prvog stupnja od 29. siječnja 2019. određeno provođenje dokaza medicinskim vještačenjem koje je povjereno ustanovi Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sa zadatkom da se izjasni je li tužiteljicu u naznačenom razdoblju bilo potrebno hospitalizirati kod tuženika i zadržati na liječenju do 23. siječnja 2014., je li za vrijeme hospitalizacije poduzeto adekvatno liječenje tužiteljice i propisana adekvatna medikamentozna terapija te je li u postupku liječenja došlo do određene pogreške i u čemu se ista sastoji,

- da je sud prvog stupnja rješenjem od 19. veljače 2019. odbio zahtjev tužiteljice za izuzeće vještaka kao neosnovan,

- da tužiteljica nije željela pristupiti na preglede prilikom poziva vještaka jer da joj to čini određenu nelagodu s obzirom na svoj raniji boravak u bolničkim odjelima,

- da su vještaci se izjasnili da je vještačenje dostatno provesti bez pregleda tužiteljice s obzirom na odmak vremena od hospitalizacije kao i na dostatnu priloženu medicinsku dokumentaciju,

- da su vještaci dostavili pisani nalaz i mišljenje 1. ožujka 2019. te su zaključno u pisanom nalazu i mišljenju iznijeli da je tužiteljicu bilo potrebno u kritičnom razdoblju 6. siječnja 2014. hospitalizirati na kliniku kod tuženika te je zadržati na daljnjem liječenju u ustanovi u kontinuitetu do otpusta koji je uslijedilo 23. siječnja 2014. Iz sve priložene medicinske dokumentacije ističe se da su svi liječnici specijalisti koji su sudjelovali u liječenju tužiteljice suglasni da ista boluje od perzistentnog sumanutog poremećaja. U prilog navedenoj dijagnozi idu i rezultati psihologijskog testiranja tužiteljice u kojem se navode znakovi psihotične dekompenzacije te paranoidna interpretacija realiteta, impulzivnost, slabija samokontrola, teškoće u planiranju te dezorganiziranost u djelovanju, dok test ličnosti bilježi povišenje na skali i sklonost precjenjivanju svojih sposobnosti, da pri tom ističu ispravno postavljenu medicinsko-psihijatrijsku dijagnozu perzistentnog sumanutog poremećaja za što je potrebno primijeniti terapijske metode kojima je bila podvrgnuta tužiteljica za vrijeme sporne hospitalizacije, te da je medikamentozna terapija poduzeta na adekvatan način i u skladu s pravilima psihijatrijske struke, te da u postupku liječenja tužiteljice nije došlo do stručne pogreške koja bi rezultirala donošenjem pogrešne dijagnoze i stoga pogrešnim liječenjem te da se ne nalazi stručnih pogrešaka u poduzetim mjerama,

- da su vještaci usmeno obrazložili nalaz i mišljenje na raspravi 11. listopada 2019.,

- da prema danom nalazu i mišljenju medicinskih vještaka proizlazi da je prilikom pregleda psihijatra 6. siječnja 2014. u 00,45 sati kod tužiteljice dijagnosticiran akutni psihotični poremećaj nalik na shizofreniju (F 23.2.), te da je dana preporuka specijaliste za hospitalizaciju na klinici tuženika, ista je u akutnoj ambulanti dobila medikamentoznu terapiju Haldola 5 mg, Apaurin amp. im, Prazine 50 mg, te je hospitalizirana, nakon liječenja na Klinici za psihijatriju tuženika od 6. siječnja 2014. do 23. siječnja 2014. kod tužiteljice je utvrđena dijagnoza navedena u otpustu kao sumanuti poremećaj F.22.0 i dijagnoza F.22 perzistirajući sumanuti poremećaj, a da je prvoga dana boravka samovoljno tužiteljica napustila liječenje i otišla u samostan sestara milosrdnica i po povratku u kliniku u pratnji policije premještena je na Zavod kliničke psihijatrije, a tijekom boravka na zavodu uključena je u socioterapijski program odjela u kojem je vrlo aktivno, anagažirala se kao predsjednica terapijske zajednice.

- da prema danom nalazu proizlazi da je u početku boravka tužiteljica psihomotorno tenzionirana, izrazito disimulativna, a u kontaktu se stječe dojam paranoidnosti spram okoline i da postupno dolazi do poboljšanja psihičkog stanja, psihomotorna tenzija jenjava, subjektivno se dobro osjeća, distancira se spram paranoidnih ideja, regulira se ritam spavanja te je motivirana za otpust s bolničkog liječenja,

- da je i nakon toga tužiteljica prigovarala danom nalazu i mišljenju smatrajući da su vještaci trebali biti izuzeti odnosno da bez pregleda tužiteljice koji nije obavljen se ne može relevantnim cijeniti nalaz i mišljenje, kao i smatrajući da zadaća dana ustanovi od strane suda nije bila adekvatna,

- da je tužiteljica u daljnjem tijeku postupka nakon što je otkazala punomoć prethodnom punomoćniku navela da je primarni cilj pokretanja sudskog postupka bilo saznanje je li u vrijeme sporne hospitalizacije tužiteljica imala navedenu dijagnozu s obzirom da tvrdi da je očuvanog duševnog zdravlja te je u vezi toga priložila nalaze specijalista psihijatra (dr. Petris i dr. E), te smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije postupio prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničavaju njihove slobode i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti te vrijeđaju njihovu osobnost i ljudsko dostojanstvo,

-da tužiteljica u podnesku od 21. lipnja 2019. tvrdi da je prilikom prve hospitalizacije 19. veljače 2013. potpisala pristanak za hospitalizaciju zbog zastrašivanja od strane medicinskog osoblja, da prilikom druge hospitalizacije 6. siječnja 2014. nije dala pristanak za hospitalizaciju te je odbila potpisati izjavu o pristanku, a s obzirom na traumatično iskustvo koje je proživjela prilikom prethodne hospitalizacije, da tužiteljica nije predstavljala opasnost za sebe ili druge te da je bila sposobna shvatiti prirodu postupka odnosno hospitalizacije, a nije postojala opasnost od daljnjeg pogoršanja njene eventualne bolesti te da je stoga predlagala da se odredi zadatak vještaku je li tužiteljica doista bolovala od dijagnosticiranih bolesti te ako je, kakve su posljedice tih bolesti na njezino sadašnje duševno stanje, a da bi vještaci mogli odgovoriti na ova pitanja nužno je da isti obave sa tužiteljicom razgovor kako bi u neposrednom kontaktu s njom na nesporan način utvrdili duševno stanje tužiteljice u utuženo vrijeme.

7. Prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća dani nalaz i mišljenje medicinskih vještaka, te utvrđuje da je zdravstveno stanje tužiteljice kritične zgode objektivno zahtijevalo bolničko liječenje kroz određeni segment vremena do kad je ista i otpuštena i to u fazi poboljšanja njezinoga stanja, zbog čega je utvrđeno da kod tužiteljice nije postupano suprotno pravilima struke, već da je u adekvatnom segmentu liječenja postavljena ispravna dijagnoza i poduzete mjere liječenja. Pri tom u odnosu na primjedbe tužiteljice u vezi procjene njenog sadašnjeg zdravstvenog stanja smatra da isto ne bi bilo u uzročno posljedičnoj vezi sa spornim liječenjem tužiteljice kod tuženika, s obzirom da su i medicinski vještaci u nalazu istaknuli da za sporno razdoblje postoji opsežna medicinska dokumentacija dostatna za davanje nalaza i mišljenja. U tom smislu prvostupanjski sud smatra da ni privatni nalazi psihijatara koje je tužiteljica priložila, koji su sačinjeni 2019., ne mogu biti od utjecaja.

8. Prvostupanjski sud respektira izlaganje tužiteljice o načinu postupanja prilikom hospitalizacije odnosno liječenja osoba s duševnim smetnjama koje je zakonodavac regulirao Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, pri čemu cijeni ispravnim stav tužiteljice da treba razlikovati prisilnu hospitalizaciju od dobrovoljne hospitalizacije te je li se radi o osobi koja može shvatiti, odnosno zbog bolesti nije u stanju shvatiti realnost. U tom smislu, prvostupanjski sud cijeni da je na temelju provedenog medicinskog vještačenja utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije radilo o prisilnoj hospitalizaciji, već potrebnoj hospitalizaciji s obzirom na zdravstveno stanje dijagnosticirano u prvotnom specijalističkom pregledu u ustanovi po prijemu, te da je tužiteljica prema stručnom mišljenju zdravstvenih djelatnika bila u mogućnosti komunicirati i iznijeti svoje očitovanje na postavljena pitanja. Tako da je u psihičkom statusu prilikom prijema u otpusnom pismu, ali i u nalazu ustanove navedeno da je pri svijesti uredne orijentacije, intelektualno i mnestički održana. Tužiteljici da je predočen obrazac kojeg je potpisala, te iz kojeg proizlazi da je dobrovoljno pristala na hospitalizaciju i liječenje. Smatra da u prilog tvrdnji da se radilo o dobrovoljnom boravku tužiteljice u klinici upućuje i sadržaj dokumentacije vezane uz boravak tužiteljice na liječenju u kojem se navodi da je uključena u socioterapijski program odjela u kojem je vrlo aktivno participirala te se angažirala kao predsjednica terapijske zajednice, a nastavno dolazi do poboljšanja njezinog psihičkog stanja, psihomotorna tenzija jenjava i subjektivno se dobro osjeća, negira smetnje te je motivirana za otpust s bolničkog liječenja. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik postupio prilikom hospitalizacije tužiteljice sukladno Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, te da je ista dobrovoljno pristala na hospitalizaciju odnosno bolničko liječenje. S tim u vezi prvostupanjski sud ne prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je isticala da je bila prisiljena ići na pregled kao i da nešto potpiše jer će inače biti upućena na Rab, s obzirom da ni jedan drugi provedeni dokaz na to ne ukazuje.

9. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije dokazala nastanak štete koji bi se ogledao u povredi prava osobnosti uslijed hospitalizacije na Klinici za psihijatriju tuženika od 6. siječnja 2014. do 23. siječnja 2014., zbog čega bi joj tuženik bio dužan naknaditi pričinjenu štetu, te odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, pozivom na odredbu čl. 221. a ZPP-a.

10. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da pobijana presuda nije zahvaćena tim povredama postupka. Neosnovane su žalbene tvrdnje o učinjenoj bitnoj povredi postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao jasne i obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u suprotnosti, kao ni stanju spisa, a ujedno prvostupanjski sud je provedene dokaze ocijenio prema čl. 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Ostali žalbeni prigovori koji se tiču ove povrede sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu dokaza koja je različita od one na kojoj je zasnovana pobijana presuda.

10.1. Nisu prihvaćeni ni žalbeni prigovori da bi u postupku bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 11. ZPP-a te da je prvostupanjski sud trebao uočiti da nije pravilno zastupana po kvalificiranom punomoćniku. Naime, iz sadržaja tužbe, za vrijeme kada je tužiteljica bila zastupana po drugom punomoćniku, jasnim proizlazi sadržaj pravne zaštite koju tužiteljica zahtijeva u ovom sporu, a koja se temelji na tvrdnji da je tužiteljica bila prisilno hospitalizirana i da nije bilo medicinske indikacije za hospitalizaciju tužiteljice, a to tužiteljica i dalje tvrdi u postupku, i nakon promjene punomoćnika. Pri tom je za napomenuti da prilikom isticanja ovog žalbenog razloga, tužiteljica ni ne konkretizira koje bi to radnje ili propusti prethodno angažiranog punomoćnika u postupku pred sudom ukazivale na potrebu da se tužiteljica upozorava u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZPP-a.

11. Tužiteljica u žalbi prije svega prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda u pravcu da se u konkretnom slučaju radilo o dobrovoljnom boravku tužiteljice budući da smatra da sud nije utvrdio na koji način je tužiteljica zaprimljena kod tuženika te da je olako otklonio dio njenog iskaza u dijelu gdje je navela što se dogodilo nakon što je dovedena u prostorije tuženika. Osim toga, ukazuje da je u spisu priložena samo preslika potpisa informiranog pristanka na hospitalizaciju te da je bilo potrebno pribaviti izvornik te isprave u skladu s čl. 108. ZPP-a s obzirom da je upitan pristanak tužiteljice na liječenje. Osim toga da je životno za očekivati da tužiteljica s obzirom da nije imala nikakvih psihičkih ispada te da je do tada bila zdrava prvotno nije željela potpisati pristanak, a što je naposljetku pod prisilom ipak učinila. Nadalje, sud da je pravilno zaključio, a što se navodi i u nalazu i mišljenju vještaka, da je u konkretnom slučaju bila u mogućnosti komunicirati i iznijeti svoje očitovanje na postavljena pitanja pa da joj je trebalo objasniti razloge hospitalizacije i dopustiti joj da odbije liječenje. Međutim, djelatnici tuženika da su postupili upravo suprotno pri čemu da je trebalo uzeti u obzir da je tu suglasnost tužiteljica potpisala nakon dva dana pa se postavlja pitanje na temelju čega ju je tuženik zadržavao prije toga. Osim toga, sud nije cijenio ni okolnost da je tužiteljica pobjegla s liječenja u obližnji samostan iz kojeg je i vraćena u pratnji policije. Nadalje, sud da je propustio utvrditi boluje li tužiteljica trenutno od kakve psihičke bolesti jer da je zaista i bolovala u utuženo vrijeme, to da ne bi moglo doći do potpunog izlječenja te je moguće jedino stanje remisije odnosno zalječenja. Međutim, da je sud prvog stupnja vještacima zadao potpuno drugačiji zadatak i neosnovano odbio prihvatiti dopunu zadatka na koji su vještaci trebali dati odgovor. Stoga ističe da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbe Zakona o zaštiti pacijenata, čl.6. te da sukladno tome tužiteljica nije smjela biti prisiljena da potpiše suglasnost. Sud da nije primijenio ni odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 9., čl.10., čl. 25., čl. 26., čl. 27. Osim toga, da sud prvog stupnja nije primijenio ni odredbu iz čl. 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kojim je određeno da svatko ima pravo na poštovanje tjelesnog i duhovnog integriteta te da se u području medicine i biologije osobito mora poštovati slobodni pristanak osobe o kojoj je riječ, na temelju njezine obaviještenosti i u skladu s postupcima utvrđenim zakonom, sve to s obzirom na tvrdnje tužiteljice da nije bila obavještena i nije joj bila dana mogućnost da slobodno odluči želi li se podvrgnuti liječenju. Konačno, ističe da prvostupanjski sud nije primijenio ni Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja u odredbi čl. 8. jamči pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

12. Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica dala pisani, informirani pristanak na spornu hospitalizaciju. Tužiteljica u tom pravcu izdvaja dijelove sadržaja medicinske dokumentacije i dane analize te dokumentacije medicinskih vještaka kojima nastoji osporiti takva utvrđenja, kraj činjenice da tužiteljica ne osporava da je u kritično vrijeme bila u mogućnosti komunicirati i iznijeti svoje očitovanje na postavljena pitanja, a prema sadržaju pristanka na hospitalizaciju (list 40 spisa) proizlazi da je pristanak uslijedio nakon što je pacijentica upoznata sa svojim pravima i obvezama te uvjetima u kojima se provodi bolničko psihijatrijsko liječenje i drugi liječnički postupci, prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Pri tom ne treba zanemariti ni okolnosti daljnjeg ponašanja tužiteljice tijekom hospitalizacije na način da je aktivno sudjelovala u terapijskoj zajednici te da je postupno došlo do poboljšanja njenog psihičkog stanja, kao i da je nakon otpuštanja s bolničkog liječenja pristupila na pregled. Tužiteljica ne osporava da je potpisala taj pristanak pa okolnost što nije predočen izvornik istoga nije od utjecaja na prednja utvrđenja.

12.1. Nisu prihvaćene ni daljnje žalbene tvrdnje kojima tužiteljica osporava utvrđenja proizašla iz danog nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, koji je prvostupanjski sud pravilno cijenio objektivnim i stručnim, te su vještaci i detaljno usmeno obrazložili nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi. Bez uporišta su daljnje žalbene tvrdnje kojima se sugerira na nepotpunost nalaza i mišljenja u smislu da je trebalo procjenjivati i zdravstveno stanje tužiteljice u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, s obzirom da su vještaci prethodno odgovorili da s obzirom da je od hospitalizacije tužiteljice proteklo 5 godina, ono što je relevantno za ocjenu je li bilo potrebe za hospitalizacijom tužiteljice, jest medicinska dokumentacija iz spornog razdoblja koju su ocijenili dostatnom. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da zdravstveno stanje tužiteljice u ovom trenutku, ne može biti od utjecaja na procjenu njenog psihičkog stanja u spornom razdoblju hospitalizacije, te nastavno pravilno odbio dokazni prijedlog tužiteljice za dopunom nalaza i mišljenja i provođenja novog medicinskog vještačenja. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud cijenio da ni naknadno učinjeni privatni nalazi psihijatara tijekom 2019. ne mogu dovesti u pitanje danu ocjenu zdravstvenog stanja tužiteljice u razdoblju hospitalizacije.

13. Razmatrajući prednja utvrđenja, treba istaknuti da je u Zakonu o zaštiti pacijenata („Narodne novine“ br. 169/04, 38/08-dalje:ZZPP) regulirano pravo na suodlučivanje i pravo na obaviještenost, na prihvaćanje, odnosno odbijanje medicinskoga postupka ili zahvata, te na povjerljivost (čl. 6. - 21. ZZPP).

13.1. Odredbom čl. 6. st. 1. i čl. 8. ZZPP propisano je da pacijent ima pravo suodlučivanja, što obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, te na obaviještenost o svome zdravstvenom stanju, dok je odredbom čl. 16. istog zakona predviđena isključivo pisana suglasnost pacijenta na određeni dijagnostički ili terapijski postupak.

14. Iz sadržaja citiranih odredbi proizlazi da pacijent ima pravo na količinu informacija potrebnu kako bi mogao donijeti informiranu odluku o preporučenom medicinskom tretmanu, te da ima pravo prihvatiti ili odbiti danu preporuku liječnika. Pristanak naime izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena. U odsutnosti pristanka, dijagnostički, odnosno terapijski zahvat predstavljao bi povredu privatnosti, odnosno povredu prava na privatnost i na zdravlje. Međutim, u ovom sporu, protivno shvaćanju žaliteljice, takva povreda nije utvrđena, niti je utvrđeno da bi sporna hospitalizacija tužiteljice bila posljedica neadekvatne dijagnoze i liječenja.

15. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije dokazala ispunjenost pretpostavki za odgovornost tuženika za naknadu štete u smislu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO) te nastavno pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

16. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio troškove postupka tuženiku i umješačima na strani tuženika u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15-dalje:Tarifa) i to utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP- a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 27. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović