Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-226/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Tabaku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Tabak i Klara Tabak u Zagrebu, protiv tuženika IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Jakši Lucariću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Samoboru poslovni broj Pn-59/2020-55 od 14. prosinca 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Samoboru poslovni broj Pn-59/2020-55 od 14. prosinca 2023. godine:

a) potvrđuje:

- u točki I. izreke za dosuđenu naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.990,84 EUR / 15.000,00 kuna[1] , zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos;

- u točki II. izreke u cijelosti kojom je odlučeno o naknadi imovinske štete;

- u izreci rješenja kojom je dopuštena preinaka tužbe;

b) preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke (za dosuđeni iznos od 995,42 EUR / 7.500,00 kuna sa zateznom kamatom) te u točki III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka, pa se sudi:

1.) Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da isplati tužiteljici SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime neimovinske štete iznos od 995,26 EUR / 7.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 12. ožujka 2020. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2.) Nalaže se tuženiku IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da isplati tužiteljici SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime parničnog troška iznos od 1.948,76 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. prosinca 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godina pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu – Stalna služba u Samoboru poslovni broj Pn-59/2020-55 od 14. prosinca 2023. godine naloženo je tuženiku IO, iz [adresa], da isplati tužiteljici SO, iz [adresa], na ime neimovinske štete iznos od 2.986,26 eura / 22.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 12. ožujka 2020. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke)

1.1.) Istom presudom je navedenom tuženiku naloženo da tužiteljici , na ime imovinske štete isplati iznos od 669,09 eura / 5.040,94 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućom: na iznos od 21,15 eura/ 159,40 kn od dana 15. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; na iznos od 169,51 eura / 1.277,18 kn od dana 15. svibnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; na iznos od 158,66 eura / 1.195,47 kn od dana 15. lipnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; na iznos od 169,51 eura / 1.277,18 kn od dana 15. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; na iznos od 165,01 eura / 1.243,29 kn od 15. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke).

1.2.) O troškovima postupka je odlučeno na način da je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 2.521,72 eura / 19.000,00 kn, s zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka III. izreke).

1.3.) Rješenjem istog broja i datuma je dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 2. prosinca 2021. godine.

2.) Protiv navedene presude i rješenja žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. , 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina naknade neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje te prava na ugled i čast, i imovinske štete zbog gubitka zarade u vidu razlike naknade za vrijeme bolovanja i plače koju bi ostvarila da je radila, a koju štetu joj je prouzročio tuženik podnošenjem 30. prosinca 2013. godine protiv nje lažne kaznene prijave te u njoj iznesenih neistinitih tvrdnji.

5.1.) Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno da li je podnošenjem kaznene prijave protiv tužiteljice njoj nastala šteta koju potražuje od tuženika, postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete, a sporna je bila i visina navedene štete.

6.) Raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenima slijedeće važne činjenice:

-da su tužiteljica i tuženik bili u odnosu ugovornog zastupanja (odnosu punomoćnika – odvjetnika i opunomoćitelja) u parničnom postupku koji je tužitelj vodio protiv osiguravajućeg društva radi naknade štete iz prometne nezgode;

-da je tuženik, tijekom vođenja navedenog parničnog postupka, tj. dana 30. prosinca 2013. godine, MUP RH – Policijskoj postaji Samobor, podnio protiv tužiteljice kaznenu prijavu da je počinila na njegu štetu kazneno djelo zlouporabe povjerenja zadržavši za sebe novac koji je primila kao njegov punomoćnik od tuženog osiguratelja s osnova naknade štete za njega i njegovu suprugu;

-da je navedena kaznena prijava tuženika odbačena kao što je odbačena i njegova prijava protiv tužene podnesena Hrvatskoj odvjetničkoj komori;

-da je tužiteljica protiv tuženika dana 18. travnja 2014. godine podnijela kaznenu prijavu zbog lažnog prijavljivanja, i da je povodom te prijave u spisu predmeta Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-401/17, dana 19. ožujka 2019. godine donesena pravomoćna presuda, kojom je tuženik proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv pravosuđa – lažnim prijavljivanjem, označenog u čl.304.st.1. Kaznenog zakona;

-da je tužiteljica, zbog tuženikove kaznene prijave, razvila psihičke tegobe u vidu poremećaja prilagodbe i teške depresivne epizode, zbog čega je u vremenskom razdoblju od mjeseca veljače pa do mjeseca studenog 2014. godine intenzivno liječena u Klinici za psihološku medicinu KBC Zagreb, ambulantno i bolnički te uzimanjem odgovarajućih po liječniku propisanih lijekova;

-da tužiteljica, zbog navedenog psihičkog poremećaja, tijekom trajanja njenog psihijatrijskog liječenja nije bila sposobna ni radno ni socijalno funkcionirati, i da je posljedica navedenog tijekom vremenskog razdoblja od veljače pa do studenog 2014. godine kod nje postojalo privremeno smanjenje životnih aktivnosti od 20 %,

-da je tužiteljica trpjela i intenzivan strah, prvo zbog podnošenja kaznene prijave koji je trajao do njenog odbačaja, a nakon toga sve do završetka liječenja da je trpjela intenzivan strah zbog bojazni za ishod njenog liječenja;

-da je tužiteljica, zbog predmetnog štetnog događaja te zbog njime izazvanih psihičkih poremećaja, bila na bolovanju od mjeseca travnja pa do mjeseca kolovoza 2014. godine, u kojem vremenskom razdoblju joj je isplaćivana naknada plaće u visini 70 % osnovice, i da je u tom razdoblju imala gubitak zarade (razlika plaće i naknade za bolovanje) u ukupnom iznosu od 5.040,94 kuna.

6.1.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje kako je tuženik štetnom radnjom – podnošenjem lažne kaznene prijave te u njoj navedenim neistinitim tvrdnjama – tužiteljici prouzročio štetu, da je za istu odgovoran, pa slijedom toga, pozivom na odredbu čl.1046., čl.19.st.1.i i st.2. te čl.1100.st.1. i st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 78/15. – dalje: ZOO/05), dosuđuje tužiteljici naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te na ugled i čast, u ukupnom iznosu od 22.500,00 kuna / 2.986,26 EUR, uvažavajući pri tome narav i stupanj smanjenja životnih aktivnosti, strah koji trpjela, ali i okolnost da su navedena kaznena prijava te u njoj iznesene lažne tvrdnje o prisvajanju tuženikova novca dovele i do povrede njenog ugleda i časti. Na navedeni iznos pravične naknade sud prvog stupnja joj dosuđuje zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku.

6.2.) Isto tako, pozivom na primjenu odredbe čl.1093.st.2. ZOO/05, sud prvog stupnja pobijanom presudom dosuđuje tužiteljici i naknadu imovinske štete u iznosu od 669,09 EUR / 5.040,94 kuna, i to s osnova izgubljene zarade u vidu razlike između naknade isplaćene za vrijeme bolovanja i punog iznosa plaće koji bi ona ostvarila da nije bila na bolovanju, koje je bilo posljedica štetne radnje tuženika.

7.) Neutemeljene su žalbene tvrdnje tuženika da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, odnosno neosnovane su njegove tvrdnje da se pobijana presuda ne može na valjan način ispitati jer da, između ostalog, postoji i proturječje obrazloženja (t.23.) i onog što je o psihičkim tegobama tužiteljice (nelagodi) iskazao psihijatrijski vještak pri usmenom obrazlaganju svoga nalaza i mišljenja.

7.1.) Suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama pobijana presuda u svojem obrazloženju sadrži potpuno jasne razloge za sve odlučne činjenice – tj. one koje sud utvrđuje uvidom u medicinsku dokumentaciju te provedenim psihijatrijskim vještačenjem, a koje su bile odlučne i za izvođenju zaključka o tome da se kod tužiteljice radi o takvoj povredi prava osobnosti koja s obzirom na svoju težinu opravdava dosuđivanje pravične novčane naknada, ali i za izvođenje zaključka o visini primjerene pravične novčane naknade. Pri tome treba reći da navedeni zaključci, pa ni ono što sud navodi u t.23. svoga obrazloženja, ne proturječi onom što je iznio psihijatrijski vještak, prvo u svojem pisanom nalazu i mišljenju te pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, a nakon toga i pri svojem usmenom saslušanju na raspravi. Dakle, na temelju razloga koje je naveo prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama, pobijanu presudu je u navedenom dijelu bilo moguće na valjan način preispitati, kao što je bilo moguće ispitati i pravilnost primjene materijalnog prava, pa stoga nije ostvareno postojanje navedene bitne povrede postupka.

8.) Nadalje, tuženik u žalbi posebno ističe da je sud prvog stupnja, utemeljivši pobijanu odluku na nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, postupio protivno odredbi čl.153.st.3. ZPP-a, jer da je prije provedbe navedenog vještačenja već donio rješenje kojim je utvrdio da se smatra da je tužiteljica, zbog toga što nije uplatila predujam za izvođenje navedenog dokaza, odustala od tog dokaznog prijedloga. Niti navedene žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

8.1.) Naime nije sporno, a što proizlazi i iz stanja spisa, da je radi izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem tužiteljica bila pozvana na predujmljivanje troškova izvođenja tog dokaza, da ona predujam nije uplatila niti u produljenom roku nakon čega je sud prvog stupnja dana 20. rujna 2021. godine (list 95) doista donio rješenje kojim utvrđuje da tužiteljica nije uplatila predujam niti nakon produljenja roka za uplatu i da se smatra da je odustala od tog dokaznog prijedloga. Isto tako, nije sporno da je tužiteljica, nakon donošenja navedenog rješenja i to 23. rujna 2021. godine, uplatila predujam nakon čega je sud, unatoč donesenom navedenom rješenju, pozvao vještaka na davanje nalaza i mišljenja.

8.1.1.) Navedeno postupanje suda prvog stupnja nije nezakonito kako to ističe u žalbi tuženika, što proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH vezano za primjenu odredbe čl.153.st.3. ZPP-a izraženog u više revizijskih odluka (između ostalih i u Rev- 3867/2019-2 od 23. svibnja 2023. godine). Navedeno stoga jer rok iz odredbe čl.153.st.3. ZPP-a, a imajući u vidu i odredbu st.4. navedenog članka te odredbu čl.111.st.2. ZPP-a, nije prekluzivne naravi, odnosno nema značaj da bi njegovim propuštanjem stranka definitivno izgubila pravo na provođenje procesne radnje, u konkretnom slučaju vještačenja, to osobito ukoliko je stranka predujam ipak uplatila do zaključenja raspravljanja, što je tužiteljica i učinila.

9.) Ispitujući pobijanu presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se, u smislu navedene odredbe, uvijek pazi po službenoj dužnosti.

10.) Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbe čl.355. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice od kojih ovisi odštetna odgovornost počinitelja štete te obim te odgovornosti (visina štete), i na tako utvrđene činjenice pravilno je primijenio i materijalno pravo osim pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete.

10.1.) Naime, u osporavanju pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.355. (pogrešno utvrđeno činjenično stanje) i čl.356. (pogrešna primjena materijalnog prava) ZPP-a, tuženik u bitnome spori postojanje pretpostavki za dosuđivanje naknade neimovinske štete te tvrdi da o visini pravične novčane naknade sud nije pravilno odlučio – i te žalbene tvrdnje mogu se prihvatiti samo djelomično osnovanima.

11.) U ovom žalbenom stadiju postupka postojanje protupravne štetne radnja te postojanje počinitelja (štetnika) nisu sporni – sve to s obzirom na nespornu činjenicu da je tužitelj u kaznenom postupku pravomoćnom presudom K-401/17 od 29.03.2019. godine proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela lažnim prijavljivanjem počinjenja kaznenog djela, tj. za podnošenje protiv tužene 30. prosinca 2013. godine kaznene prijave u kojoj je ustvrdio da je tužiteljica, kao njegov punomoćnik u odštetnoj parnici, prisvojila za sebe njegov novac koji joj je od strane tuženog osiguravajućeg društva isplaćen kao odšteta za njene klijente (tuženika iz predmetne parnice i njegovu suprugu).

11.1.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki, i s obzirom na vezanost parničnog suda osuđujućom kaznenom presudom (čl.12. ZPP-a), tuženik je u skladu sa odredbom čl.1045. ZOO/05 u obvezi naknaditi tužiteljici svu onu štetu koja je posljedica navedenih radnji za koje je u kaznenom postupku pravomoćno proglašen kazneno odgovornim, a postojanje te štete, kako one neimovinske tako i one imovinske, koja je posljedica navedene štetne radnje tuženika, utvrđena je u provedenom postupku izvedenim i pravilno ocijenjenim dokazima.

12.) Kada je riječ o neimovinskoj šteti zbog povrede prava osobnosti na duševno i fizičko zdravlje, čijem postojanju te obimu (visini) tuženik prigovara i u ovom žalbenom postupku, tada tuženiku valja ukazati da po tužiteljici utužena navedena šteta, tj. njeno postojanje te uzročna povezanost sa štetnom radnjom, proizlazi ne samo iz medicinske dokumentacije o psihijatrijskom liječenju tužiteljicu u vremenskom razdoblju neposredno nakon štetnog događaja (podnošenja neutemeljene i neistinite kaznene prijave), koju je tužiteljica prezentirala sudu koji ju je i cijenio, već i iz nalaza i mišljenja liječničkog vještaka, koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, pa stoga navedenom utvrđenju suda prvog stupnja tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

12.1.) Naime iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka psihijatrijske struke, prvo danog u pismenom obliku (list 102 – 112, 143 – 145, 166 – 167) a onda i usmenog na raspravi (list 219 – 220), potpuno izvjesno proizlazi: da tužiteljica prije štetnog događaja nikada nije liječena zbog psihičkih tegoba ili zbog nekog psihičkog oboljenja što je vještak utvrdio i uvidom u njen zdravstveni karton; da je nakon štetnog događaja (koji je bio u prosincu 2013.) tužiteljica u mjesecu veljači 2014. godine zatražila psihijatrijsku pomoć zbog psihičkih tegoba vezanih uz neistinite tvrdnje o njoj iznesene u spornoj kaznenoj prijavi tuženika te da je od tada, tj. u razdoblju od mjeseca veljače 2014. godine pa sve do mjeseca studenog 2014. godine zbog navedenih tegoba intenzivno psihijatrijski liječena u Klinici za psihološku medicinu KBC Zagreb; da se je kao direktna posljedica navedene lažne kaznene prijave i u njoj iznesenih neistinitih tvrdnji o tužiteljici kod nje razvio poremećaj prilagodbe i teška depresivna epizoda, pri čemu je razvila simptome u vidu bezvoljnosti, nedostatka energije i samopouzdanja, zaboravljivosti, straha za budućnost, smanjenog interesa za svakodnevne obveze i hobije, srama te izbjegavanja ljudi, disforičnog raspoloženja, tjeskobe i uznemirenosti; da je zbog navedenih tegoba tužiteljica liječena kombinacijom psihoterapije i medikomentozne terapije ambulantno i bolnički; da zbog svega navedenog tužiteljica u razdoblju liječenja od veljače pa do studenog 2014. godine nije bila u stanju niti socijalno niti radno funkcionirati pa je u tom periodu kod nje postojalo privremeno smanjenje životnih aktivnost od 20 %; da je tužiteljica tijekom cijelog razdoblja liječenja trpjela i vrlo intenzivan strah, koji je prvo bio vezan uz podnošenje kaznene prijave i trajao je do njenog odbačaja (travanj 2014.) a nakon toga je trpjela intenzivan strah vezan uz ishod njenog liječenja.

12.2.) Uvažavajući upravo naprijed navedeno, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kako to nalazi utvrđenim i sud prvog stupnja, uslijed štetne radnje tuženika kod tužiteljice je došlo do narušavanja njenog duševnog zdravlja, odnosno do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, koja povreda s obzirom na njenu težinu, odnosno težinu posljedica, zasigurno opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade, sve to u smislu odredbe čl.19. i čl.1100.st.1. ZOO/05, pa se protivne žalbene tvrdnje tuženika, pa i one kojima se spori postojanje posljedično uzročne veze, ne mogu prihvatiti kao utemeljene.

13.) Međutim, utemeljeno tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05, jer je pravičnu novčanu naknadu odmjerio tužiteljici u neprimjereno visokom iznosu.

13.1.) Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kako se to ističe i u žalbi tuženika, tužiteljica tijekom postupka predlaganim i izvedenim dokazima nije dokazala da je štetni čin tuženika kod nje doveo do povrede ugleda i časti, i to takve koja bi opravdavala dosuđivanje pravične naknade. To tim više što je podnesena kaznena prijava tuženika vrlo brzo nakon podnošenja odbačena, što znači da povodom tuženikove prijave u stvari nije niti vođen kazneni postupak, a isto se je dogodilo (odbačena je) i sa prijavom koju je tuženik podnio protiv tužiteljice Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Stoga, prema navedenom osnovu nije bilo pravnog utemeljenja za odmjeravanje pravične novčane naknade neimovinske štete, jer se pravična naknada priznaje i dosuđuje samo za teže povrede časti i ugleda.

13.2.) Međutim, štetna radnja tuženika imala je za posljedicu narušavanje tužiteljičina duševnog zdravlja – jer je dovela do njenog psihičko oboljenja, koje je imalo za posljedicu i trpljeni intenzivni strah tijekom trajanja liječenja i smanjenje životnih aktivnosti od 20 % također tijekom cijelog liječenja, tj. od veljače pa do studenog 2014. godine.

13.2.1.) Uvažavajući naprijed navedeno – prije svega duljinu trpljenog straha (od veljače do studenog 2014. godine) te njegovu jačinu (intenzivan), uvažavajući karakter (privremeni) i stupanj (20 %) smanjenja životnih aktivnosti, način manifestiranja smanjenja životnih aktivnosti te životnu dob tužiteljice u vrijeme navedene povrede, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilnom primjenom odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05, tužiteljici je prema navedenim kriterijima (duševni bolovi zbog pretrpljenog straha i zbog smanjenja životnih aktivnosti) valjalo odmjeriti pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 1.990,84 EUR / 15.000,00 kuna, a ne u po prvostupanjskom sudu dosuđenom iznosu. Naim, sud prvog stupnja kada je odmjeravao pravičnu naknadu prema navedenim kriterijima nije adekvatno cijenio da kod tužiteljice nije došlo do trajnog smanjenja njenih životnih aktivnosti već da je isto bilo vremenski ograničeno na nekoliko mjeseci, tj. za vrijeme dok je trajalo njeno liječenje.

13.3.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tuženika te potvrditi točku I. izreke za naprijed navedeni iznos dosuđene naknade neimovinske štete, a temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a djelomično ju uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu za iznos pravične naknade od 995,26 EUR / 7.500,00 kuna odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom iznosu.

14.) Kako je u provedenom postupku utvrđeno da je tužiteljica zbog bolesti izazvane štetnom radnjom tuženika bila na bolovanju, i da je tijekom bolovanja tužiteljici isplaćivana naknada plaće u iznosu manjem od plaće koju bi ostvarivala da nije bila na bolovanju, i kako tuženik tijekom postupka nije niti osporavao činjenice o visini izgubljene zarade, to je onda sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.1095.st.2. ZOO/05 odlučio o zahtjevu tužiteljice za naknadu imovinske štete.

14.1.) Stoga je u navedenom dijelu, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke.

15.) Kako je uslijed uvažavanja žalbe tuženika pobijana prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je onda, temeljem odredbe čl.166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

16.) Naime, budući da je ovom presudom djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, ona nije u cijelosti uspjela u sporu pa je stoga o troškovima parničnog postupka valjalo odlučiti razmjerno uspjehu u sporu, tj. primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a.

16.1.) Uspjeh tužiteljicu s obzirom na osnovu (kvalitativni uspjeh) iznosi 100 %, a uspjeh s obzirom na visinu zahtjeva (kvantitativni uspjeh) iznosi 73 %, iz čega onda proizlazi da ukupan uspjeh tužiteljice iznosi 86,5 %, a uspjeh tuženika 13,5 %, a kada se navedeni uspjeh prebije tada proizlazi da je tuženik, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, dužan tužiteljici naknaditi 73 % njenog ukupnog troška.

16.2.) Trošak potreban za vođenje parnice u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a, utvrđen po prvostupanjskom sudu, iznosi ukupno 2.621,72 EUR, pri čemu se na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika i na trošak sudskih pristojbi odnosi iznos od 2.123,55 EUR, a na trošak vještačenja 398,17 EUR.

16.2.1.) U skladu sa navedenim u točki 16.1., tužiteljici pripada pravo na 73 % troška koji se odnosi na trošak plaćenog zastupanja i trošak sudskih pristojbi, a to je 1.550,19 EUR (73 % od 2.123,55 EUR), kojem iznosu valja u cijelosti pribrojati trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, pa ukupan trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 1.948,76 EUR.

17.) Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se odluci suda kojom je utvrđena visina troškova s osnova zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika prigovara zbog toga što je sud prvog stupnja o svim troškovima odlučio primjenom povećane cijene boda od 2,00 EUR / 15,00 kuna, neovisno od toga kada su radnje u zastupanju poduzete, tj. prije ili poslije povećanja cijene boda.

17.1.) Naprijed navedeno stoga što je raspravljanje u predmetnoj parnici zaključeno 09. studenog 2023. godine kada je tužiteljica i sačinila troškovnik, a sud je o tom trošku odlučivao 14. prosinca 2023. godine, godine, dakle sve to nakon što je već izmijenjena (povećana) vrijednost boda zastupanja stupila na snagu. Pri tome treba tuženiku ukazati i na odredbu Tbr.52.st.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 138/23. – dalje: Odvjetnička tarifa/23), važećom u vrijeme odlučivanja o troškovima postupka, a kojom je izričito propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom na to, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je o visini troškova zastupanja, pa i za one radnje koje su poduzete prije povećanja cijene boda, odlučio primjenom odredbi Odvjetničke tarife/23 te primjenom cijene boda u iznosu od 2,00 EUR. Identičan pravni stav vezano za primjenu vrijednosti boda za zastupanje iskazan je i u odluci VSRH broj Rev-574/2024 od 16. travnja 2024. godine.

18.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačiti odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki III. izreke.

19.) Tuženiku koji je djelomično uspio sa žalbom nije dosuđen trošak njenog izjavljivanja, a to stoga što je tuženik, i nakon djelomičnog uvažavanja žalbe, i nadalje u obvezi, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, tužiteljici naknaditi razmjerni dio parničnog troška.

Bjelovar, 27. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Alen Golub