Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2602/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RU iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Biuku, odvjetniku u Splitu, protiv tuženih pod 1. RUU iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. TU iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćniku Jadranki Duvnjak, odvjetnici u Kaštel Starom, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2181/2023-18 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2181/2023-18 od 5. srpnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice a koji glasi:

"1. Dužna je tužena pod 1 TUU, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 5.021,51 € (37.834,57 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%na poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 4.800,31 € (36.167,91 kuna) od dana 1. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 221,20 € (1.666,66 kuna) od 14. lipnja 2017. pa do isplate.

2. Dužan je tuženik pod 2 TU od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 5.021,51 € (37.834,57 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%na poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 4.800,31 € (36.167,91 kuna) od dana 1. srpnja 2016. pa do isplate, - na iznos od 221,20 € (1.666,66 kuna) od 14. lipnja 2017. pa do isplate."

II. Prihvaća se kao osnovan prigovor tuženih o prijeboju a prema kojem bi tužiteljica bila u obvezi svakome od njih isplatiti iznos od po 1.316,03 € (9.915,62 kuna) (ukupno 2.632,06 € (19.831,25 kuna)) sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2015. pa do isplate, slijedom čega se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija preko iznosa kojeg su joj tuženi pod 1. TUU i pod 2. TU obvezni platiti u iznosima od po 3.705,48 € (od po 27.918,94 kuna).

III. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana isplate tužiteljici trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od ukupno 2.579,93 € uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.".

2.Protiv citirane presude pravovremeno se žale tuženici zbog svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje:ZPP) predlažući je preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlažući vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu je odgovorila tužiteljica predlažući je odbiti kao neosnovanu.

3.Žalba nije osnovana.

4.Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice prema tuženicima pod 1. i 2., kao sunasljednicima iza smrti NU, izvanbračnog supruga tužiteljice, a oca tuženika pod 1. i 2., za namirenje u visini njihovog nasljednog dijela ostaviteljevog duga koji je tužiteljica, kao sunasljednica u cijelosti isplatila vjerovniku LU u iznosu od 113.503,75 kn, što predstavlja glavnicu od 55.845,50 kn s pripadajućom kamatom i troškovima ovršnog postupka.

5.Iz sadržaja spisa proizlazi kako je LU, ranija supruga ostavitelja NU, a majka tuženih pod 1. i 2. imala potraživanje prema ostavitelju na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Trogiru P-651/07 od 23. ožujka 2009. preinačene presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu Gžp-1030/09 od 10. prosinca 2009. u iznosu glavnice od 55.845,50kn (iz osnova troškova postupka), da ostavitelj nije podmirio tražbinu za života, a nakon njegove smrti je LU pokrenula ovršni postupak tražeći naplatu cijelog duga od tužiteljice kao njegove izvanbračne supruge i sunasljednice s njegovom djecom, koja je isplatu i izvršila te u ovoj parnici od tuženih kao ostaviteljeve djece i sunasljednika traži naplatu u visini njihovog nasljednog dijela; da su tuženici osporili tužiteljičino potraživanje navodeći kako je među nasljednicima postignut sporazum o diobi nasljedstva kojim su ugovorili koja prava i obveze će pripasti kojem od nasljednika i po tom sporazumu ovdje tužiteljica je preuzela obvezu ispunjenja svih novčanih obveza ostavitelja prema trećim osobama, pa tako i LU. Nadalje smatraju kako se solidarnost odnosi samo na postojeće obveze, a ne i troškove ovršnog postupka što ne predstavlja ostaviteljev dug. Ujedno, samo za slučaj da bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, svaki od tuženih istaknuo je prigovor radi prebijanja u iznosu od 9.915,62 kn sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2015. do isplate i to pozivom na ovršnu ispravu koju predstavlja presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru P-6394/2015 od 23. prosinca 2015. potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gž-483/2016 od 19. siječnja 2017.

5.1.Tužiteljica je prihvatila osnovanim istaknuti prigovor radi prebijanja te se suglasila da se protupotraživanje tuženih odbije od njezinog potraživanja prema njima.

5.2.Podneskom od 9. listopada 2023. (list 87 spisa) tuženici su istakli kako je od 1. prosinca 2015. do 30. lipnja 2016. ukupan iznos glavnice i zateznih kamata bio 10.378,91 kn (glavnica 9.915,52 kune, a zatezna kamata 463,29kuna) odnosno ukupno 1.377,60 Eur-a. Slijedom toga da s danom 30. lipnja 2016. ukupna tražbina računajući glavnicu i zatezne kamate svakog od tuženika je iznosila 10.378,91 kn odnosno 1.377,60 EUR-a.

6.U provedenom je postupku prvostupanjski sud u bitnom utvrdio:

-kako su stranke, prema djelomičnom rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru O-17/2011 od 27. prosinca 2011., sunasljednici za po 1/3 dijela iza smrti ostavitelja, pok. NU, preminulog **.**.2010. bez oporuke,

-kako je tužiteljica dostavom uplatnice uz rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru (R1-327/2016 o osnivanju sudskog pologa u korist LU) dokazala da je uplatila 108.503,75 kn dana 30. lipnja 2016., kao i da je davanjem iznosa od 5.000,00 kn na ruke odvjetnika Zdenka Duvnjaka kao punomoćnika LU, koji je to pismeno potvrdio, u cijelosti namirila ostaviteljev dug prema istoj u ukupnom iznosu od 113.503,75 kn,

-kako su tuženici, pozivom na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru P-6394/2015 istaknuli prigovor radi prebijanja u iznosu od 19.831,25 kn, odnosno svaki za po 9.915.62 kn, koji je tužiteljica prihvatila na ročištu za glavnu raspravu od 23. srpnja 2020. i suglasila se da se taj iznos odbije od njezinog potraživanja,

-kako među nasljednicima pok. NU (ovdje parničnim strankama) nije postignut dogovor da će samo neki od njih, konkretno tužiteljica, podmiriti sve dugove ostavitelja pok. NU.

7.Slijedom gornjih utvrđenja, prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 139. ZN-a utvrdio tražbinu tužiteljice i nakon izvršenog prijeboja s tražbinom tuženika, iznos tužiteljičine tražbine umanjio za iznos istaknut po tuženicima radi prebijanja i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio, a u preostalom dijelu glavnice obvezao tuženike na isplatu tužiteljici te na naknadu tužiteljici troškova postupka, kao pod I. do III. izreke.

8.U bitnome i u ovom stadiju postupka tuženici osporavaju solidarnu odgovornost za dugove ostavitelja ustrajući u tvrdnji o postignutom sporazumu i temeljem istog tužiteljičinoj obvezi na podmirenje svih obveza ostavitelja prema trećima, obrazlažući kako to nije vidljivo iz rješenja o nasljeđivanju u koje se prema odredbi članka 226. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 163/03, 35/05,127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN) taksativno navodi što predstavlja sadržaj rješenja koji ne uključuje dugove ostavitelja, da troškovi ovršnog postupka ne predstavljaju ostaviteljev dug, već osobni dug tužiteljice za koji nisu odgovorni te da je pogrešno izračunat iznos tražbine istaknute radi prijeboja koji je prema podnesku tuženika od 9. listopada 2023. specificiran tako da s danom 30. lipnja 2016. iznosi ukupno 10.378,91 kunu odnosno 1.377,60 Eura, umjesto 1.316,03 Eura (9.915,62 kn) za svakog od tuženika, odnosno sveukupno za oboje tuženika 2.755,20E umjesto 2.632,06 Eura.

9.Odredbom članka 129. stavak 1. i 2. ZN-a propisano je da u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo, a u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane za njegovo svojstvo nasljednika. Isto tako, prema članku 3. stavak 1. ZN nasljeđuje se zbog smrti fizičke osobe i u trenutku njezine smrti, dok prema članku 5. stavak 1. i 2. ZN-a tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik, a ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo.

9.1.Prema odredbi članka 139. stavak 1. ZN-a nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, dok prema stavku 3. istog članka nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove i to svaki do visine vrijednosti svog naslijeđenog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva (stavak 4.), time da se među nasljednicima dugovi dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drukčije određeno (stavak 5).

9.2.Konačno, prema odredbi iz članka 43. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

10.Kako su stranke zakonski nasljednici ostavitelja, proizlazi i njihova zakonska solidarna odgovornost za ostaviteljeve dugove u propisanom opsegu, što nije bilo ni upitno, već njihovi međusobni odnosi s tim u svezi, odnosno postojanje sporazuma kojim je tužiteljica preuzela sve ostaviteljeve obveze i time oslobodila tuženike solidarne odgovornosti, kako to tuženi tvrde, a tužiteljica poriče.

11.Glede prigovora tuženika kako ne postoji njihova odgovornost jer je tužiteljica preuzela obvezu podmiriti sve ostaviteljeve dugove, prvenstveno je reći kako okolnost što u djelomičnom rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru O-17/11 od 27. prosinca 2011. kojim je djelomično raspravljena ostavina iza smrti pok. NU, nema podataka o dugovima ostavitelja, nije bitna jer je odredbom iz članka 226. ZN-a propisan sadržaj rješenja o nasljeđivanju kao deklaratorne odluke suda koji ne uključuje i upis dugova ostavitelja.

12.Pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza saslušanjem parničnih stranaka i njihove valjane ocjene u smislu članka 8. ZPP-a utvrdio da među strankama nije postignut sporazum prema kojemu je tužiteljica preuzela obvezu podmirenja svih obveza koje je pok. ostavitelj imao prema trećima i za tu odluku dao je logične i razumljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

13.Naime, prvostupanjski je sud vjerovao kazivanju tužiteljice koja je ustvrdila kako u pregovorima nasljednika nije postignuta suglasnost da će ona preuzeti obvezu podmirenja dugova ostavitelja u zamjenu za nasljeđivanje sredstava na računima, kako to prikazuju tuženici, što je i obrazložio pozivom na iskaz tužene pod 1. i tuženika pod 2. koji se s njom suglasio, na temelju čega je s osnovom kao neuvjerljive otklonio iskaze tuženika koji su ukazivali na protivno.

13.1.I po ocjeni ovog suda prihvatljiva je i ocjena prvostupanjskog suda o tome kako se nelogičnim ukazuje da ovdje tuženici ne bi bili upoznati s dugom i provedbom ovršnog postupka po prijedlogu njihove majke LU kao ovrhovoditeljice protiv ovdje tužiteljice kao ovršenika, radi namirenja tražbine-ostaviteljeva duga.

13.2.Ovo posebno što je iz spisa OVR-4008/15 razvidno (iz izjave ovrhovoditeljice na zapisniku od 22.10.2010.) da ovrhovoditeljica živi sa sinom studentom, ovdje tuženikom od 2. te da ima još jednu kćer koja ne živi s njom, ovdje tuženica pod 1., pa je logično pretpostaviti da u situaciji obiteljske bliskosti i zajedništva između tuženika i njihove majke, koju kvalitetu odnosa ničim nisu doveli u pitanje u ovoj parnici, su tuženici kao djeca ovrhovoditeljice bila u prilici imati saznanja o dugu i pokrenutoj ovrsi radi njihove naplate, a oslonac njihovoj bliskosti i istoj primjerenoj komunikaciji i razgovoru o važnim pitanjima je naći i u činjenici što je u ovršnom postupku LU zastupao isti punomoćnik koji je (do rješenja HOK-a od 13. veljače 2023.) zastupao tuženike i u ovom postupku te u ranijoj parnici P-6394/2015 pokrenutoj po tužiteljičinoj tužbi koja je i okončana presudom od 23. prosinca 2015. u kojoj je tužiteljica obvezana na isplatu iznosa koji joj sada tuženici stavljaju u prijeboj.

13.3.To što je tužiteljica naslijedila sve tekuće i devizne račune, protivno žalbenoj tvrdnji, ne znači da je preuzela i sve dugove jer u smislu članka 5. ZN-a ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku smrti, pri čemu dugovi nisu sastavni dio ostavine, pa ostavinski sud nema osnovu ispitivati i utvrđivati postojanje i visinu dugova ostavitelja, osim kod izračunavanja nužnog dijela (članak 71. ZN), a rješenje o nasljeđivanju kao deklaratorna odluka ne može ni sadržavati izreku kojom bi se nalagalo plaćanje dugova, pa sadržaj tog rješenja ne uključuje ni odredbu o postojanju dugova, kako je to već ranije navedeno.

13.4.Nadalje, djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju O-17/11 od 27. prosinca 2011. tužiteljica je temeljem sporazuma sa sunasljednicima osim sredstava na tekućim i deviznim računima nepoznatih iznosa naslijedila i tamo navedene nekretnine i pokretnine, dok su tuženici istim rješenjem naslijedili prava-članstvo u PZ Marina i prava iz police osiguranja za slučaj smrti te tamo navedene pokretnine i nekretnine, a djelomičnim rješenjem od 18. travnja 2013. svi troje su na jednake dijelove naslijedili tamo navedene nekretnine, pa tužiteljica nije jedini nasljednik niti proizlazi kako bi za preuzimanje obveze plaćanja dugova bila honorirana drugom ostavinskom imovinom.

13.5.Dodati je i kako bi u situaciji nedovoljno bliskih i složenih odnosa između tužiteljice kao izvanbračne supruge ostavitelja i tuženika pod 1. i 2. kao ostaviteljeve djece iz ranijeg braka, čija majka je bila vjerovnik ostavitelja i namirenje tražbine ostvarivala isključivo od tužiteljice u ovrsi, narav kojih odnosa se razabire iz ponašanja stranaka nakon ostaviteljeve smrti koja su rezultirala rasporedom njegove ostavinske imovine, umjesto jednim, s više djelomičnih rješenja o nasljeđivanju i prekidom postupka zbog nastalog spora (u spisu O-17/11 od 27. prosinca 2011. i od 18. travnja 2013., parnica pod brojem P-6394/15), pa bi po redovnom tijeku stvari bilo razborito očekivati kako će rješavanje tako bitnog pitanja kao što je sporazum kojom tužiteljica preuzima obvezu podmirenja dugova ostavitelja biti potvrđeno pisanom ispravom.

13.6.Istina, kako je već navedeno, takva pisana isprava nije uvjet valjanosti, ali bi u konkretnim okolnostima mogla za stranke, posebno tuženike kao dužnike solidarne obveze, predstavljati jamstvo sigurnosti da će dogovoreno biti i poštovano.

14.Još je napomenuti kako sukladno citiranoj odredbi iz članka 8. ZPP-a sud nije vezan nikakvih formalnim, zakonskim pravilima prilikom ocjene dokaza. Jedini kriterij za utvrđivanje vjerodostojnosti dokaznih sredstava i njihove dokazne snage jest uvjerenje suca. Međutim, sud je dužan da savjesno i brižljivo ocjeni svaki dokaz pojedinačno i usporediti ga s drugim dokazima te ga ocijeniti jeli proturječi drugim dokazima ili se u bitnim točkama s njim podudara odnosno i rezultatima cjelokupnog postupka i na temelju takve ocjene dokaza izraditi svoje uvjerenje po tome je li neka činjenica postoji ili ne postoji, kako je ovdje i postupljeno, što žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju.

15.Stoga, protivno žalbenim navodima, glede činjeničnih utvrđenja i njihove ocjene o nepostojanju sporazuma između stranaka kojim bi tužiteljica preuzela isplatu ostaviteljevih dugova prema trećim osobama, pobijana odluka sadrži dostatne i međusobno neproturječne razloge koji su u skladu s provedenim dokazima te se može ispitati, a slijedom toga u spomenutom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a koju ističu žalitelji, kao ni ona iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 8. ZPP-a na koju sadržajno žalba upućuje.

16.Nisu u pravu žalitelji ni kada ističu kako se odluka ne može ispitati jer ne sadrži niti jednu odredbu materijalnog prava jer se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, protivno žalbenim navodima, pozvao na materijalnopravne odredbe iz primjenjivog Zakona o nasljeđivanju.

17.Neosnovano se prigovara i troškovima ovršnog postupka koji istina nisu dug ostavitelja, ali stranke kao njegovi nasljednici koji nisu podmirili tražbinu njegovom vjerovniku o dospjelosti, odgovorni su za trošak ovrhe pokrenute radi ostvarenja tog potraživanja za čije namirenje su solidarno odgovorni svi nasljednici po osnovi članka 139. stavak 4. ZN-a pa kako je taj trošak u cijelosti platila tužiteljica od koje se jedine tražilo namirenje u ovrsi, ovlaštena je osnovom članka 52. ZOO-a tražiti namirenje srazmjernog dijela od tuženika.

18.Dosljedno, pravilno je utvrđeno postojanje tužiteljičine tražbine prema tuženicima, kao i njezina visina.

19.Među strankama nije sporan odnos vrijednosti ostaviteljevih dugova i ostavine, kao ni postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Trogiru P-6394/2015 od 23. prosinca 2015. kojom je tužiteljica obvezana isplatiti tuženicima iz osnova parničnog troška iznos od 19.831,25 kn s pripadajućim kamatama, koju tražbinu su tuženici, za slučaj osnovanosti tužbenog zahtjeva, istaknuli radi prebijanja, već je sporan njihov međusobni odnos.

20.Pravilno je prvostupanjski sud prigovor oboje tuženika o postojanju njihovog protupotraživanja ocijenio prigovorom radi prebijanja (compensatio per iudicem) budući su prigovorom radi prebijanja tuženici istaknuli prema tužiteljici postojanje svoje kompenzabilne, dospjele ali još nekompenzirane novčane tražbine, pa se u takvom slučaju prebijanje vrši tek odlukom suda koja ima konstitutivno značenje ako sud utvrdi postojanje tražbina obiju stranaka. Inače se radi o prigovoru koji je istaknut samo uvjetno, dakle defanzivno, odnosno za slučaj da se utvrdi zahtjev tužiteljice osnovanim, kojega su tuženici inače porekli.

20.1.Prebijanje u parnici odlukom suda kao procesni prigovor radi prebijanja, odnosno sudski procesni prijeboj reguliran je odredbama čl. 333. st. 3., čl. 338. st. 3. ZPP-a.

20.2.Isticanjem ovog prigovora tuženici traže od suda da konstitutivnom presudom izvrši prijeboj tužiteljeva potraživanja s njihovim protupotraživanjem. To je parnična radnja koja nema materijalnopravni učinak, za razliku od građanskopravnog prijeboja, može se i opozvati.

20.3.Kod prigovora radi prebijanja obje tražbine i dalje postoje, prigovor nema konstitutivni značaj, tražbine ne prestaju isticanjem prigovora, nego je prigovor osnova za prebijanje konstitutivnom odlukom suda, no do prebijanja dolazi tek kad odluka o prebijanju postane pravomoćna.

20.4.Međutim, učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem. Presuda ima retroaktivni učinak analogno učinku građanskopravne izjave o prijeboju.

21.Ovdje tuženici osporavaju tužiteljičinu tražbinu te uvjetno ističu svoju protutražbinu koja je već utvrđena pravomoćnom presudom.

21.1.U takvoj situaciji, kada je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada u izreci nije ponovno utvrđivao postojanje tražbine tuženika, jer bi ponovno sudio o istome, nego se ograničio na utvrđenje postojanja tužiteljičine tražbine, koju je prebio s prethodno pravomoćno utvrđenom tražbinom tuženika prema tužiteljici te razliku dosudio tužiteljici, uz odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu je došlo do prijeboja i za tu odluku dao valjane razloge koje i ovaj sud u cijelosti prihvaća (članak 333. stavak 3. i članak 338. stavak 3. ZPP).

22.Glede žalbenog prigovora u odnosu na u točki II. izreke navedenu visinu tražbine stavljene u prijeboj, odgovoriti je kako su takav prigovor, glede glavne i sporednih tražbina, odredili tuženici isticanjem prigovora radi prebijanja na zapisniku od 23. srpnja 2020., koji je tužiteljica i prihvatila, a sadržaj podneska od 9. listopada 2023. ne ukazuje da se radi o isticanju prigovora radi prijeboja.

22.1.To stoga što prigovor radi prebijanja mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje činjenice o tražbini ne predstavlja takav prigovor i po njemu se ne može postupiti. U tom pravcu je nepodijeljeno mišljenje i sudske prakse koje izraženo u odluci VSRH, Rev-3027/90 od 23. svibnja 1991. glasi: „Za samu opstojnost prigovora o prebijanju potrebno je da je određeno navedeno što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev - prigovor radi prebijanja, jer bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora prebijanja, pa stoga niti obveze suda da postupa u tom pravcu.“

22.2.U spomenutom podnesku na koji se žalitelji pozivaju se navodi tražbina bez isticanja zahtjeva-prigovora radi prebijanja, radi čega nije postojala obveza prvostupanjskog suda po istom postupiti.

23.Stoga, imajući u vidu da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi (članak 365. stavak 2. ZPP-a) koju su uložili samo tuženici, da se nisu ostvarili žalbeni razlozi kao ni oni iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da kod odlučivanja i ovaj sud mora poći od pravne prirode prigovora radi prebijanja kao parnične radnje koja nije neovisna o tužbenom zahtjevu, nego je nesamostalan o kojemu se bez tužbenog zahtjeva ne može odlučiti, to je žalbu tuženika je kao neosnovanu valjalo odbiti uz potvrdu prvostupanjske presude u cijelosti.

24.I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita budući je, protivno žalbenim tvrdnjama iz stanja spisa razvidno kako je punomoćnik tužiteljice prilikom zaključenja glavne rasprave 6. lipnja 2024. predao dopunu popisa parničnog troška već ranije zatraženog 10. listopada 2022., a u kojoj dopuni je popisan i trošak pristupa na ročište za objavu odluke na koje je i pristupio zamjenik punomoćnika tužiteljice slijedom čega je ovaj trošak primjenom odredbe Tar. br. 9. toč.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa), pravilno i odmjeren, dok drugih konkretnih žalbenih prigovora tuženici i ne ističu.

25.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 27. studenog 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić