Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2750/2024-3

U I M E R E P UB L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisen Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1597/2019-26 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1597/2019-26 od 17. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-4303760, od 8. kolovoza 2007., između tužitelja EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 5356966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, da tužitelju EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 549,00 EUR (slovima: petstočetrdesetdeveteura), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovornim kamatnim stopama ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana, i to:

- na iznos od 4,43 EUR počevši od 01.12.2007. g. do isplate;

- na iznos od 4,36 EUR počevši od 01.01.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,49 EUR počevši od 01.02.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,49 EUR počevši od 01.03.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,59 EUR počevši od 01.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,48 EUR počevši od 01.05.2008. g. do isplate,

- na iznos od 5,71 EUR počevši od 01.06.2008. g. do isplate,

- na iznos od 5,71 EUR počevši od 01.07.2008. g. do isplate,

- na iznos od 5,73 EUR počevši od 01.08.2008. g. do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR počevši od 01.09.2008. g. do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR počevši od 01.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 5,99 EUR počevši od 01.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,00 EUR počevši od 01.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,05 EUR počevši od 01.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 6,36 EUR počevši od 01.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 6,31 EUR počevši od 01.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,91 EUR počevši od 01.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,00 EUR počevši od 01.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,00 EUR počevši od 01.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,84 EUR počevši od 01.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,91 EUR počevši od 01.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,77 EUR počevši od 01.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,87 EUR počevši od 01.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,80 EUR počevši od 01.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,93 EUR počevši od 01.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,86 EUR počevši od 01.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,12 EUR počevši od 01.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,18 EUR počevši od 01.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,35 EUR počevši od 01.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR počevši od 01.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,63 EUR počevši od 01.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,97 EUR počevši od 01.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 11,07 EUR počevši od 01.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 11,46 EUR počevši od 01.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 11,12 EUR počevši od 01.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 11,24 EUR počevši od 01.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 11,21 EUR počevši od 01.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 12,12 EUR počevši od 01.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 11,73 EUR počevši od 01.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 11,64 EUR počevši od 01.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 12,00 EUR počevši od 01.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 11,63 EUR počevši od 01.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 12,22 EUR počevši od 01.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 12,47 EUR počevši od 01.07.2011. g. do isplate,

- na iznos od 12,62 EUR počevši od 01.08.2011. g. do isplate,

- na iznos od 12,98 EUR počevši od 01.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 12,13 EUR počevši od 01.10.2011. g. do isplate,

- na iznos od 10,88 EUR počevši od 01.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 11,02 EUR počevši od 01.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 11,01 EUR počevši od 01.01.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR počevši od 01.02.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,38 EUR počevši od 01.03.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR počevši od 01.04.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,29 EUR počevši od 01.05.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,39 EUR počevši od 01.06.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,38 EUR počevši od 01.07.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,30 EUR počevši od 01.08.2012. g. do isplate,

- na iznos od 11,27 EUR počevši od 01.09.2012. g. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, da tužitelju EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 2.150,85 EUR (slovima: dvijetisućestopedeseteuraiosamdesetpetcenti), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., po stopi koju određuje člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana, i to:

- na iznos od 2,58 EUR počevši od 01.03.2008. g. do isplate,

- na iznos od 9,86 EUR počevši od 01.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 2,94 EUR počevši od 01.05.2008. g. do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR počevši od 01.06.2008. g. do isplate,

- na iznos od 1,58 EUR počevši od 01.07.2008. g. do isplate,

- na iznos od 0,23 EUR počevši od 01.08.2008. g. do isplate,

- na iznos od 0,80 EUR počevši od 01.09.2008. g. do isplate,

- na iznos od 0,80 EUR počevši od 01.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 10,45 EUR počevši od 01.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 9,91 EUR počevši od 01.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,42 EUR počevši od 01.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 21,24 EUR počevši od 01.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 27,13 EUR počevši od 01.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 16,76 EUR počevši od 01.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 19,72 EUR počevši od 01.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 16,79 EUR počevši od 01.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 15,63 EUR počevši od 01.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 17,16 EUR počevši od 01.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 14,24 EUR počevši od 01.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 16,00 EUR počevši od 01.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 14,61 EUR počevši od 01.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 16,47 EUR počevši od 01.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 18,79 EUR počevši od 01.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 21,31 EUR počevši od 01.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 23,65 EUR počevši od 01.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR počevši od 01.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 26,80 EUR počevši od 01.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 25,72 EUR počevši od 01.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 34,68 EUR počevši od 01.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 39,69 EUR počevši od 01.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 48,78 EUR počevši od 01.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 46,47 EUR počevši od 01.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 43,96 EUR počevši od 01.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 43,99 EUR počevši od 01.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 58,34 EUR počevši od 01.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 56,48 EUR počevši od 01.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 51,92 EUR počevši od 01.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 56,60 EUR počevši od 01.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 50,60 EUR počevši od 01.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 72,97 EUR počevši od 01.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 72,99 EUR počevši od 01.07.2011. g. do isplate,

- na iznos od 81,20 EUR počevši od 01.08.2011. g. do isplate,

- na iznos od 90,92 EUR počevši od 01.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 75,98 EUR počevši od 01.10.2011. g. do isplate,

- na iznos od 76,44 EUR počevši od 01.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 70,46 EUR počevši od 01.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 71,13 EUR počevši od 01.01.2012. g. do isplate,

- na iznos od 76,66 EUR počevši od 01.02.2012. g. do isplate,

- na iznos od 79,39 EUR počevši od 01.03.2012. g. do isplate,

- na iznos od 77,76 EUR počevši od 01.04.2012. g. do isplate,

- na iznos od 77,62 EUR počevši od 01.05.2012. g. do isplate,

- na iznos od 78,98 EUR počevši od 01.06.2012. g. do isplate,

- na iznos od 80,72 EUR počevši od 01.07.2012. g. do isplate,

- na iznos od 79,07 EUR počevši od 01.08.2012 g. do isplate,

- na iznos od 75,52 EUR počevši od 01.09.2012. g. do isplate.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2,00 eura zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od 1. veljače 2008., do isplate i isplatom iznosa od 0,08 eura, odnosno preko iznosa od 2,58 eura, zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od 1. veljače 2008., do isplate, na ime tečajne razlike, se odbija.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.390,45 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.“

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II.,

III. i V. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istom kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana 8. kolovoza 2007. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i valutnu klauzulu u CHF, pa je taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljen u neravnopravan položaj i njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o ta dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

8. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te je ispravno naložio tuženiku u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju navedenih ništetnih odredbi.

9. Glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, dalje: ZZP/07).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 549,00 eura, te s osnova odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 2.150,85 eura.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

13. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

15. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

16. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja, dok je od saslušanja djelatnika banke tuženik odustao, čime je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

17. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

19. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

20. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

21. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 96. i 102. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju navedenih ništetnih odredbi.

22. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

23. S tim u vezi je za istaći kako nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 261. stavak 3. ZPP-a jer nije bilo nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka za financije niti se pojavila sumnja u pravilnost njegovog nalaza i mišljenja, koja bi opravdavala postupanje suda u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a odnosno traženje mišljenja drugih vještaka.

24. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

25. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

27. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati donesena je 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., to u konkretnom slučaju zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO- a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

28. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

29. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

30. Glede preostalih žalbenih navoda je za navesti da kako se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, nema mjesta odlučivanju suda o preinaci. Stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 190. ZPP-a.

31. Stoga, kako je prvostupanjski sud odlučivao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja nema govora o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a u smislu prekoračenja postavljenog tužbenog zahtjeva.

32. Pored toga, za istaći je kako je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 26. studenog 2021.). S tim u vezi ukazati i na pravno shvaćanje zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024.: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

33. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti, te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužitelja u [adresa], pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužitelju izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud prvog stupnja ispravno zaključuje da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula pa kako je tužitelj tužbu podnio pred sudom mjesta svog prebivališta to je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. 34. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti.

35. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Također, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

38. Tužitelj je adresu prebivališta naznačio u tužbi pri čemu nije bio dužan uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužitelj ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženik niti ne tvrdi.

39. Polazeći od svega navedenog, sud prvog stupnja je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ispravno ocijenio neosnovanim.

40. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 5. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

41. Vrijednost boda je utvrđena sukladno Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) u svezi s odredbom Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Pritom je prvostupanjski sud vodio računa radi li se o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili se pak samo raspravljalo o procesnim pitanjima, kao i je li u pitanju obrazloženi podnesak ili je to podnesak čije sastavljanje spada u ostale podneske, dok je sam uspjeh ispravno cijenio kvantitativno i kvalitativno. Isto tako, sud prvog stupnja pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju. Nadalje, tužitelju je ispravno obistinjen trošak za pristup na ročište za objavu presude shodno Tbr. 9. točka 3. Tarife.

42. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

43. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 27. studenog 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi