Poslovni broj: Gž-1350/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Branki Bajić Alajbeg, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3403/2019-42 od 29. veljače 2024., u sjednici održanoj 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3403/2019-42 od 29. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što se potvrđuje i u dijelu po točkom IV. kojom je tužiteljici priznat trošak u visini od 2.945,93 eura .

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice pa se preinačuje točka IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3403/2019-42 od 29. veljače 2024. kojom tužiteljici nije dosuđen i daljnji trošak, na način da se nalaže tuženiku da tužiteljici pored dosuđenog troška naknadi i trošak u iznosu od 975,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. veljače 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 110,00 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 2. ugovora o kreditu broj 216-253/2004 od 23. srpnja 2004. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako tuženik odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.820,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članku 3. stavku 1. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.820,00 CHF zaračunavaju kamate, te članku 3. stavku 2. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 601,64 CHF obračunatim po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja te kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan dospijeća (točka I. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 6. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d d. i u dijelu u kojem korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene izmjene i dopune (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos od 13.753,64 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.945,93 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude u cijelosti žali se tuženik pobijajući je, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Protiv odluke o trošku pod točkom IV. izreke žali se tužiteljica predlažući da se ista preinači u skladu s žalbenim navodima.

2.2. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

2.3. Žalba tuženika nije osnovana.

2.4. Žalba tužiteljice protiv odluke o trošku je djelomično osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te da naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

5. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 74.820,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 5,25%, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, te da je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Sporno je i jesu li potraživanja tužiteljice s navedene osnove u zastari.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe

9.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

9.3. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

9.4. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku stranke su predložile izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost utvrđenja činjenice da su joj u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne i razumljive, koji dokaz je prvostupanjski sud izveo te utvrdio da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja, te da su ništetne ugovorne odredbe bile uvjet kako bi joj kredit bio odobren i isplaćen. Pritom se napominje da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze radi na okolnost primjene utvrđenja iz kolektivne tužbe ne tužiteljicu jer osim tužiteljičinog dokaznog prijedloga za njezinim saslušanjem, tuženik nije imao drugih dokaznih prijedloga, a od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje PZ, djelatnice tuženika, je naknadno odustao.

9.5. Izvođenjem predloženog dokaza saslušanjem tužiteljice zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

10.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

10.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 11. lipnja 2019., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina.

11. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

12. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo. (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

13. Osnovano ističe tužiteljica da je sud prvog stupnja pri izračunu troška djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je tužiteljici trebalo priznati trošak u većem iznosu nego što je odredio prvostupanjski sud i to u pogledu troška za zastupanje na ročištima održanim 10. rujna 2021. i 29. studenog 2023., za pristup na ročište za objavu presude 29. veljače 2024., kao i sastavljanje podneska od 6. ožujka 2023.

13.1. Ovo iz razloga što se na pripremnom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari te su se iznosili dokazni prijedlozi i zaključen je prethodni postupak, a na ročištu održanom 29. studenog 2023. se tužiteljica očitovala na podnesak tuženika, pregledavala se sva dokumentacija u spisu te je raspravljanje zaključeno, pa je trošak za zastupanje na tim ročištima trebalo odmjeriti po Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138./2023. – u daljnjem tekstu: Tarifa) u visini od 250 bodova (500,00 eura).

14. Nadalje, na temelju Tbr. 9. točke 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnica tužiteljice pristupila na ročište za objavu presude 29. veljače 2024. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada nije pobijanom odlukom priznao tužiteljici i ovaj trošak u visini od 50 bodova (100,00 eura) jer joj taj trošak pripada.

14.1. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife."

15. Također, iako je prvostupanjski sud pravilno u pogledu podneska od 6. ožujka 2023. smatrao da nije riječ o podnesku iz Tbr. 8.4. jer njime tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev prema izračunu vještaka, pogrešno joj je dosudio trošak u visini od 25 bodova (50,00 eura) jer ga je u skladu s Tbr. 8.4. trebalo dosuditi u visini od 62,5 bodova (125,00 eura).

16. Međutim, neosnovano tužiteljica pobija pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke o parničnom trošku u dijelu kojim joj prvostupanjski sud nije priznao nagradu za sastavljanje podnesaka od 17. rujna 2021., 6. listopada 2023. i 17. studenog 2023. jer isti i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nisu bili potrebni za vođenje spora i jer je navode iz tih podnesaka tužiteljica mogla iznijeti i na raspravi.

17. Kako je tužiteljica djelomično uspjela sa žalbom u omjeru od 35%, trebalo joj je u tom omjeru dosuditi i troškove žalbenog postupka, i tuženika na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 10.1. Tarife, obvezati da tužiteljici isplati iznos od 110,00 eura. Tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, pa nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Split, 27. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić