REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4231/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VUKA d.d. za vodno gospodarstvo i graditeljstvo, OIB 70333556049, S. Radića 8, Osijek, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Čuljak - Duvnjak, odvjetnica u Osijeku, Šamačka 9/I, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2021-67 od 19. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2021-67 od 19. listopada 2023. u točki I. i u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.682,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na iznose:

- od 17,20 EUR od 2. veljače 2006.

- od 163,63 EUR od 25. siječnja 2007.

- od 142,46 EUR od 28. veljače 2007.

- od 197,21 EUR od 28. travnja 2007.

- od 87,51 EUR od 25. svibnja 2007.

- od 255,08 EUR od 19. srpnja 2008.

- od 98,69 EUR od 22. kolovoza 2008.

- od 68,71 EUR od 23. rujna 2008.

- od 97,24 EUR od 23. listopada 2008.

- od 219,48 EUR od 26. studenog 2008.

- od 182,66 EUR od 24. prosinca 2008.

- od 129,63 EUR od 9. siječnja 2009.

- od 2,95 EUR od 7. veljače 2009.

- od 154,38 EUR od 3. ožujka 2009.

- od 101,69 EUR od 1. travnja 2009.

- od 384,92 EUR od 28. travnja 2009.

- od 14,56 EUR od 8. srpnja 2009.

- od 1.060,02 EUR od 22. srpnja 2009.

- od 110,62 EUR od 14. kolovoza 2009.

- od 112,41 EUR od 21. kolovoza 2009.

- od 61,67 EUR od 21. listopada 2009.

- od 217,29 EUR od 17. studenog 2009.

- od 198,79 EUR od 10. prosinca 2009.

- od 210,65 EUR od 13. siječnja 2010.

- od 208,00 EUR od 2. veljače.2010.

- od 165,55 EUR od 6.ožujka 2010.

- od 202,86 EUR od 8. travnja 2010.

- od 187,25 EUR od 8. svibnja 2010.

- od 198,91 EUR od 9. lipnja 2010.

- od 183,12 EUR od 1. srpnja 2010.

- od 190,10 EUR od 7. kolovoza 2010.

- od 187,63 EUR od 9. rujna 2010.

- od 157,54 EUR od 6. listopada 2010.

- od 16,22 EUR od 8. listopada 2010.

- od 182,21 EUR od 3. studenog 2010.

- od 169,63 EUR od 8. prosinca 2010.

- od 177,18 EUR od 12. siječnja 2011.

- od 175,32 EUR od 12. veljače 2011.

- od 136,44 EUR od 3. ožujka 2011.

- od 261,62 EUR od 6. travnja 2011.

- od 243,32 EUR od 10. svibnja 2011.

- od 146,43 EUR od 2. srpnja 2011. i

- od 203,15 EUR od 4. kolovoza 2011. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2021-67 od 19. listopada 2023. u dijelu točke I. za visinu stope zateznih kamata na iznos od 7.682,02 EUR i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznose:

- od 17,20 EUR od 2. veljače 2006.,

- od 163,63 EUR od 25. siječnja 2007.

- od 142,46 EUR od 28. veljače 2007.

- od 197,21 EUR od 28. travnja 2007.

- od 87,51 EUR od 25. svibnja 2007.

- od 255,08 EUR od 19. srpnja 2008.

- od 98,69 EUR od 22. kolovoza 2008.

- od 68,71 EUR od 23. rujna 2008.

- od 97,24 EUR od 23. listopada 2008.

- od 219,48 EUR od 26. studenog 2008.

- od 182,66 EUR od 24. prosinca 2008.

- od 129,63 EUR od 9. siječnja 2009.

- od 2,95 EUR od 7. veljače 2009.

- od 154,38 EUR od 3. ožujka 2009.

- od 101,69 EUR od 1. travnja 2009.

- od 384,92 EUR od 28. travnja 2009.

- od 14.56 EUR od 8. srpnja 2009.

- od 1.060,02 EUR od 22. srpnja 2009.

- od 110,62 EUR od 14. kolovoza 2009.

- od 112,41 EUR od 21. kolovoza 2009.

- od 61,67 EUR od 21. listopada 2009.

- od 217,29 EUR od 17. studenog 2009.

- od 198,79 EUR od 10. prosinca 2009.

- od 210,65 EUR od 13. siječnja 2010.

- od 208,00 EUR od 2. veljače.2010.

- od 165,55 EUR od 6.ožujka 2010.

- od 202,86 EUR od 8. travnja 2010.

- od 187,25 EUR od 8. svibnja 2010.

- od 198,91 EUR od 9. lipnja 2010.

- od 183,12 EUR od 1. srpnja 2010.

- od 190,10 EUR od 7. kolovoza 2010.

- od 187,63 EUR od 9. rujna 2010.

- od 157,54 EUR od 6. listopada 2010.

- od 16,22 EUR od 8. listopada 2010.

- od 182,21 EUR od 3. studenog 2010.

- od 169,63 EUR od 8. prosinca 2010.

- od 177,18 EUR od 12. siječnja 2011.

- od 175,32 EUR od 12. veljače 2011.

- od 136,44 EUR od 3. ožujka 2011.

- od 261,62 EUR od 6. travnja 2011.

- od 243,32 EUR od 10. svibnja 2011.

- od 146,43 EUR od 2. srpnja 2011. i

- od 203,15 EUR od 4. kolovoza 2011. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu preko pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu preko tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta preko tri postotna poena.

III. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2021-67 od 19. listopada 2023. u točkama III., IV. i VI. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-214/2021-67 od 19. listopada 2023. u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 10105923/05, sklopljenog između pravnog prednika tužitelja ESOP- VUKA d.o.o. za trgovinu i savjetovanje, Osijek kao korisnika kredita i tužitelja kao sudužnika te pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u dijelu koji glasi: „…izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru.“ U točki II. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.682,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno naznačene iznose glavnice u toj točki izreke. U točki II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj: 10105923/05, sklopljenog između pravnog prednika tužitelja ESOP-VUKA d.o.o. za trgovinu i savjetovanje, Osijek kao korisnika kredita i tužitelja kao sudužnika te pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek, čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka odobrava kredit u protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita i čl. 3., u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kredit vraćati u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute prema srednjem tečaju. U točki IV. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku platiti tužitelju s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK iznos od 21.227,51 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno naznačene iznose glavnice u toj točki izreke. U točki V. izreke presude utvrđeno je da je povučen dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj: 10105923/05, sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika, čl. 4., u dijelu gdje se ugovora da će se tijekom otplate kamata ažurirati sukladno dinamici promjena definirano uz referentu kamatnu stopu (mjesečni LIBOR). U točki VI. izreke presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu od 13. prosinca 2005. (dalje: Ugovor) kojeg su sklopili prednik tuženika društvo ESOP VUKA d.o.o., kao korisnik kredita i prednik tuženika SLAVONSKA BANKA d.d., kao kreditor.

3. Prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba čl. 5. Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno kretanju LIBOR-a na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom ugovoru ništetna jer je protivna odredbama čl. 11., 18. st. 3., čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO).

4. Prvostupanjski sud je ocijenio da je prigovor zastare neosnovan jer je ništetnost utvrđena tom odlukom prvostupanjskog suda pa zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću te odluke sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a.

5. Uzimajući u obzir da je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 5. Ugovora neosnovano naplatio iznos od 7.682,02 EUR, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 104. st. 1. i čl. 105. st .1. ZOO-a ocijenio djelomično osnovanim tužbeni zahtjev naložio tuženiku platiti tužitelju navedeni iznos.

6. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe čl. 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da banka odobrava kredit u protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, i čl. 3., u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kredit vraćati u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije potrošač i da se na njega ne može primijeniti odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP). Također prvostupanjski sud je ocijenio da navedene ugovorne odredbe nisu protivne odredbi čl. 395. st .1. i 2. ZOO-a i da je činidba moguća, dopuštena i odrediva pa te odredbe nisu ništetne, stoga je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

7. Protiv točaka I., II. i IV. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.1. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud nekritički i arbitrarno tumačio ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Navodi da je nejasno na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da bi ugovorena marža od 5,00% godišnje trebala biti fiksna, budući da to ne proizlazi iz Ugovora. Ističe da se čl. 4. i 5. Ugovora dopunjuju i cjelovito uređuju kamatnu stopu, da ugovorna kamatna stopa utvrđena u čl. 4. predstavlja početnu kamatnu stopu, a u čl. 5. je ugovorena njezina promjenjivost koja se odnosi kako na LIBOR (na koji banka nema utjecaj), tako i na maržu, o čemu odluku donosi banka. Ističe da je predmet spora trgovački ugovor, da je tužitelj pravna osoba koja je dužna postupati s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika i da mu nije mogla biti nepoznata odredba o promjeni kamatne stope. Ističe da je potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj pristao na promjenjivost kamatne stope kako po parametru LIBOR tako i po parametru marže. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto bi sporna ugovorna odredba bila protivna čl. 11. i 18. st. 3. ZOO-a, već svoje utvrđenje ništetnosti opravdava pozivanjem na čl. 46. st. 2. ZOO-a i da je neodrediva činidba. Navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 50. ZOO-a koji propisuje da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osoba da ga odredi, a ugovor sadrži podatke pomoću kojih se ista u svakom trenu može odrediti. Ukazuje na to da iz Ugovora jasno proizlazi da promjenjivost dijela kamatne stope koji se odnosi na stopu marže ovisi o odluci tuženika kao banke, a koja odluka se smatra sastavnim dijelom ugovora. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u kojem je uzeo u obzir samo pozitivne razlike anuiteta jer je vještak bio obvezan utvrditi točan iznos razlike, a koja uključuje i manje i više plaćene anuitete. Smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na prigovor zastare i da je pogrešan tijek zateznih kamata. Pobija i odluku o trošku. Potražuje trošak sastava žalbe.

8. Protiv točaka III. i IV. izreke presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8.1. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pravnu valjanost odredbi čl. 2. i 3. Ugovora cijenio isključivo kroz sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a, a ne u odnosu na one odredbe Zakona o obveznim odnosima na temelju kojih je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti, odnosno odredbi koje utvrđuju načela obveznih odnosa, i to načelo ravnopravnosti, savjesnosti i poštenja, zlouporabe prava, jednake vrijednosti činidbi i zabrane prouzrokovanja štete (čl. 11., 12., 13., 15. i 16. ZOO-a.). Navodi da iako su odredbe o valuti bile jasne i uočljive nisu bile razumljive u odnosu na svrhu za što valutna klauzula u CHF služi, a uvijek treba služiti za očuvanje vrijednosti plasiranog novca ili neke druge vrijednosti. Navodi da tuženik koji je nudio unaprijed formulirane uvjete u Ugovoru nije tužitelju objasnio zašto nudi CHF ni da se radi o valuti visokog rizika jer Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, niti da je CHF valuta utočišta za vrijeme gospodarske krize i da svaki put kada kriza nastupi CHF naglo raste. Ističe da tuženik nije objasnio da nema nikakve zaštitne klauzule za njega kao korisnika kredita ako CHF znatno naraste, a kreditor je zaštićen od pada vrijednosti CHF jer ta valuta ne pada budući da Republika Švicarska štiti tečaj te valute. Smatra da je tuženik bio dužan pružiti tužitelju ključnu informaciju da je odnos CHF i kune bio blizu svog povijesnog minimuma. Smatra da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik kao banka zbog enormnog rasta CHF uzrokovao neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita, zbog nesavjesnog poslovanja kao kreditora kako u povećanju glavnice za razliku tečaja, tako i u povećanju kamate za razliku tečaja i da je valutna klauzula u CHF ugovorena u Ugovoru ništetna. Potražuje trošak žalbenog postupka.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba tužitelja je osnovana, a tuženikova žalba je djelomično osnovana.

11. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Predmet spora su tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2., 3. i 5. Ugovora o kreditu te zahtjevi za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Između stranaka nije sporno da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. i prednik tužitelja ESOP-VUKA d.o.o. sklopili Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu od 13. prosinca 2005., da je iznos kredita 1.050.900,00 kn u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja, da je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, da je kredit otplaćen.

14. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

15. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora stranke su ugovorile da banka (prednik tuženika) odobrava predniku tužitelja dugoročni kredit uz valutnu klauzulu, u iznosu od 1.050.900,00 kn, odnosno u protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, čl. 3. da iznos kredita utvrđen u čl. 2. st. 1. tog Ugovora u deviznoj protuvrijednosti predstavlja zaduženje korisnika kredita po tom kreditu, čl. 4. Ugovora ugovorili su redovnu, promjenjivu kamatnu stopu koju čini: 1. kamata u otplati: mjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan stavljanja kredita u otplatu + 5,00% marže godišnje, 2. kamata u korištenju: mjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan plasiranja sredstva + 5,00% marže godišnje, dok su čl. 5. Ugovora ugovorile da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), sukladno kretanju LIBOR-a na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom ugovoru.

16. Odredbom čl. 103. st. 1. ZOO-a propisano je da ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Sukladno navedenoj odredbi, kao i odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbama čl. 11., čl. 46. st. 2., te čl. 49. i 50. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je odredba dijela čl. 5. Ugovora ništetna i da se stoga ne primjenjuje u konkretnom slučaju.

18. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da iz sadržaja čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da bi kreditor svojom jednostranom odlukom mijenjao način obračuna ugovornih kamata, što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i u očitoj je protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom čl. 11. ZOO-a. Neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice da kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti. Ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, sasvim je razvidno da činidba nije određena niti odrediva u smislu navedene odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO-a, slijedom čega je takva činidba nedopuštena sukladno odredbi čl. 49. ZOO-a.

19. Budući da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tuženik primjenom ništetne odredbe Ugovora (primjenom promjenjive marže) obračunao i naplatio iznos od 7.682,02 EUR više nego je trebao da je obračunavao maržu sukladno odredbi čl. 4. Ugovora (promjenjiv mjesečni LIBOR s dodatkom marže od 5,00% godišnje), pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 5. Ugovora i posljedično tome za isplatu iznosa od 7.682,02 EUR.

20. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na prigovor zastare. Budući da se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora iz odredbe čl. 104. st. 1. u vezi s čl. 105. st. 1. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tako i prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama poslovni broj Rev-1478/2015-2 od 4. veljače 2020. i poslovni broj Rev-698/2019-2 od 5. svibnja 2020. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženoj u presudi poslovni broj Pž-136/2024-2 od 3. srpnja 2024. i Pž-2641/2021-2 od 5. listopada 2021. Slijedom navedenog kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek pobijanom presudom, petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO-a nije ni počeo teći (pa nije ni nastupila zastara) te je tuženikov prigovor zastare neosnovan, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

21. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a. Sukladno toj odredbi, radi utvrđenja od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, potrebno je utvrditi je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik u trenutku stjecanja utuženog iznosa nije bio savjestan stjecatelj, već nesavjestan. Naime, osim što je tuženik taj koji je spornu odredbu čl. 5. Ugovora i predložio, on je prema okolnostima slučaja kao profesionalac u svom poslu, morao znati da mijenjanjem kamatne stope na način kako je to učinio, stječe nešto što mu ne pripada. Stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

22. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud odlučio o visini stope zateznih kamata jer se primjenjuju zatezne kamate propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) za ostale odnose, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, već se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zatezne kamate preko stope dosuđene u točki I. izreke ove presude (točka II. izreke presude).

23. Tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o ništetnosti odredbi čl. 2. i 3. Ugovora odnosno da je primijenio samo odredbu čl. 81. ZZP-a, bez ostalih odredbi Zakona o obveznim odnosima, su osnovani.

24. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i primjeni srednjeg tečaja Slavonske banke d.d. nisu protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima, već da su sukladno odredbi čl. 395. st. 1. i 2. ZOO-a dopuštene, dakle da je činidba moguća, dopuštena i odrediva.

25. Međutim, tužitelj je u tužbi istaknuo da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u CHF bez da je tužitelja upozorio i obavijestio da se radi o visoko složenom i rizičnom financijskom poslu, odnosno da je CHF valuta visokog rizika, tuženik povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 11. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz čl. 13. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz čl. 15. ZOO-a i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 16. ZOO-a.

26. Prvostupanjski sud osim što je pravilno zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu protivne odredbi čl. 395. ZOO-a nije obrazložio jesu li predmetne ugovorne odredbe protivne navedenim načelima obveznog prava iz čl. 11., 12. 13., 15. i 16. ZOO-a uzimajući u obzir činjenice koje su stranke iznijele tijekom postupka. Prvostupanjska presuda stoga sukladno tužiteljevim žalbenim navodima ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i stoga se ne može ispitati, dakle počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a pa je valjalo ukinuti točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude (točka II. izreke ove presude).

27. Budući da je odluka o trošku vezana uz odluku o tužbenom zahtjevu valjalo je ukinuti i točku VI. izreke prvostupanjske presude (točka III. izreke ove presude).

28. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačiti, a na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a djelomično ukinuti prvostupanjsku presudu.

29. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje ovaj sud, tako što će uzeti u obzir dokazne prijedloge stranaka i utvrditi odlučne činjenice, a nakon provedenog dokaznog postupka donijeti novu, na zakonu utemeljenu presudu i odlučiti o ukupnim troškovima postupka.

Zagreb, 27. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac