Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-982/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja ŽN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-415/2018-29 od 18. svibnja 2021, 27. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-415/2018-29 od 18. svibnja 2021. potvrđuje u točki 1. izreke za iznos od 47,66 eur/359,10 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2018. do isplate, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu, te točki 2. izreke za iznos od 274,99 eur/2.071,88 kn s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki 1. izreke za iznos od 358,01 eur/2.697,43 kn s kamatama (preko iznosa od 47,66 eur/359,10 kn do iznosa od 405,67 eur/3.056,53 kn) i u točki 2. izreke za iznos od 481,53 eur/3.628,12 kn s kamatama (preko iznosa od 274,99 eur/2.071,88 kn do iznosa od 756,52 eur/5.700,00 kn) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 358,01 eur/2.697,43 kn s kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 481,53 eur/3.628,12 kn s kamatama.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 20. ožujka 2013. do 4. travnja 2018. bruto iznos od 405,67 eur/3.056,53 kn sa kamatama na pojedine iznose, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu plaće (točka 1. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 756,52 eur/5.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2021. do isplate (točka 2. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 371,07n eur/2.795,81 kn s kamatama (točka 3. izreke).

2. Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke 1. i 2. izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U ovoj žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 20. ožujka 2013. do 4. travnja 2018. u bruto iznosu od 405,67 eur/3.056,53 kn s kamatama.

6. Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, na koji se sukladno odredbi iz čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), odnosno odredbi čl. 107. st. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22) primjenjuju odredbe čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14), a prema kojoj odredbi presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 467. i čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti one iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, na koje se upire žalbenim navodima, budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je istu moguće ispitati.

8. Ocjenom provedenih dokaza – dostavljene dokumentacije; evidencije radnog vremena tužitelja, rješenja o rasporedu, evidencije o korištenju slobodnih dana, te nalaza i mišljenja angažiranog sudskog vještaka pravne osobe Centra za knjigovodstvena vještačenja d.o.o., sud utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 30. lipnja 2018. radio na radnom mjestu carinika III vrste te da mu je sukladno rješenju rad bio organiziran u turnusu, koji je u smislu odredbe čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, 150/13, 153/13, 71/16,123/16 – dalje KU/13), a što je identično odredbi čl. 38. st. 8., 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18 – dalje KU/17) definirano na način da 12 sati dnevno radi u ciklusima 12 (dnevni rad) – 24 (slobodno) – 12 (uključujući noć) – 48 (slobodan). Usporedbom obračunskih isprava za isplatu plaće i evidencije o korištenju radnog vremena utvrđuje da u pojedinim mjesecima tuženik nije iskazao sve sate koji su iskazani u evidencijama o korištenju radnog vremena, a koji bi predstavljali sate iznad mjesečnog fonda radnih sati kao prekovremeni rad tužitelja. Isto tako, iskazni broj sati za slobodne dane u obračunskoj ispravi za isplatu plaće da se razlikuje od broja sati iskazanih u evidencijama o korištenju radnog vremena u pojedinim mjesecima, slijedom čega je angažirani knjigovodstveni vještak izračunao potraživanje po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada umanjenog za slobodne dane korištene u promatranom razdoblju u varijanti prema podacima iz obračunskih lista i u varijanti prema podacima iz evidencija o korištenju radnog vremena. Prema podacima o slobodnim danima iz obračunskih lista utvrđuje da tužitelju po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada ne bi bio isplaćen iznos od 405,67 eur/3.056,53 kn, a prema podacima o slobodnim danima iz evidencija o korištenju radnog vremena, potraživanje tužitelja po osnovi prekovremenih sati iznosilo bi 47,66 eur/359,10 kn.

9. Pobijanom presudom sud prvog stupnja prihvaća varijantu razlike plaće koja bi tužitelju pripadala prema podacima iz obračunskih lista, na koje tužitelj da nije imao prigovor, te odlučuje kao u točkama 1. i 3. izreke pobijane presude.

10. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

11. Ocjena je ovoga suda da je donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Naime, utvrđeno je da u pojedinim mjesecima tuženik nije iskazao sve prekovremene sate koji su iskazani u evidencijama o korištenju radnog vremena, a na kojoj tvrdnji je tuženik i temeljio tužbeni zahtjev, s time da je u odnosu na evidentirane slobodne dane tvrdio da su isti u evidenciji o korištenju radnog vremena označeni oznakom SD i da se ne odnose na ostvarene prekovremene sate, već na rad koji da je tužitelj ostvario u dane odmora, subotom, nedjeljom i blagdanom te je tužbeni zahtjev precizirao na način da je uzeo u obzir samo slobodne dane za koje postoji rješenje o korištenju slobodnih dana.

12.1. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada se tužitelj u odnosu na prekovremene sate poziva na evidenciju o korištenju radnog vremena, a s druge strane istu negira u odnosu na evidentirane slobodne dane, na tužitelju je bio teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. Tužitelj navedeno nije dokazao, a ovo neovisno i od činjenice da tužitelju za sve slobodne dane nisu izdana rješenja, jer to ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi iskorišteni, budući da evidencijom radnog vremena tuženik dokazuje da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.

13. Budući da tužitelj nije dokazao suprotno, te da citiranu presudu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom je primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja trebalo prihvatiti prema varijanti nalaza i mišljenja vještaka iz evidencije o korištenju radnog vremena, a prema kojim podacima potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada nakon priznavanja slobodnih dana iznosi 47,66 eur/359,10 kn, a u preostalom dijelu do dosuđenog iznosa od 405,67 eur/3.056,53 kn tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

15.Tužitelj je postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 6% (po osnovi 100% i po visini 6%) tj. od zatraženog iznosa od 776,74 eur/5.852,34 kn uspio iznosom od 47,66 eur/359,10 kn; 100%+6%=106%:2=53%, dok je tuženik uspio u omjeru od 47% (53%-47%=6%).

16. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 776,74 eur/5.852,34 kn, tužitelju bi pripadao potpuni parnični trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora prema Tbr. 28. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn, za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn, za pristup ročištima 7. prosinca 2018., 10. lipnja 2019., 3. srpnja 2020. i 4. veljače 2021. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za svako ročište u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn, za sastav podneska od 25. studenoga 2019. prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife u iznosu od 24,89 eur/187,50 kn, za sastav podneska od 13. svibnja 2020. kojim je preciziran tužbeni zahtjev prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife u iznosu od 24,89 eur/187,50 kn i za sastav podneska od 5. siječnja 2021. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn, što iznosi ukupno 746,57 eur/5.625,00 kn, PDV od 25% u iznosu od 186,64 eur/1.406,25 kn, što iznosi ukupno 933,21 eur/7.031,25 kn, a od čega 6% iznosi 55,99 eur/421,88 kn, kojem trošku treba pridodati u cijelosti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 218,99 eur/1,650,00 kn, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 274,98 eur/2.071,88 kn. Stoga je za iznos od 481,53 eur/3.628,12 kn s kamatama zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

17. Neosnovano tuženik žalbenim navodima ističe da bi djelomično priznao tužbeni zahtjev već u postupku mirnog rješenja spora i da nije dao povoda za tužbu, pa da je trošak trebalo odmjeriti sukladno odredbi čl. 157. ZPP-a, kao i da je trebalo postupiti sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, jer ne proizlazi da bi tuženik izrekom priznao tužbeni zahtjev, odnosno predložio tužitelju sklapanje konkretne nagodbe, a niti je tužitelj tijekom postupka djelomično povukao tužbu.

18. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

19. U preostalom dijelu (točka 3. izreke) presude suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 27. studenoga 2024.

SUDAC

Dubravka Butković Brljačić