REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-976/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebtrans d.o.o. specijalizirano za prijevoz teških i izvangabaritnih tereta, OIB 18250638100 iz Zagreba, J. Lončara 1/I, kojeg zastupa punomoćnica Irena Radić Repač, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika SL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa Matija Potočnjak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-307/2020-2 od 21. listopada 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-901/17-45 od 20. prosinca 2017., u sjednici održanoj 27. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-307/2020-2 od 21. listopada 2021. i sudi:

„Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-901/17-45 od 20. prosinca 2017.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 622,14 Eura u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 240.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvoga stupnja i tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 32.031,25 kuna.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-1372/2022-2 od 3. svibnja 2022. dopušteno je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koja glase:

1. „Može li obavljanje dvije različite djelatnosti bivšeg i novog poslodavca (prijevoz i posredovanje u prodaji) predstavljati tržišno natjecanje s poslodavcem te posljedično tome povredu ugovorne zabrane natjecanja prema Zakonu o radu?“

2. „Kada se tuženik protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva radi plaćanja ugovorne kazne zbog povrede ugovorne zabrane natjecanja prema Zakonu o radu, sadrži li takvo protivljenje u sebi i zahtjev za smanjenje iznosa ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 354. Zakona o obveznim odnosima o kojem je sud dužan odlučiti?“

4. Tuženik je sukladno navedenom rješenju ovoga suda protiv drugostupanjske presude podnio reviziju u smislu odredaba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) naznačivši pravna pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije i predloživši preinačenje pobijane odluke na način da se potvrdi prvostupanjska presuda. Traži i trošak za sastav revizije.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet odlučivanja u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za isplatom ugovorene kazne zbog povrede ugovorne zabrane natjecanja. Pri tome je sporno je li tuženik povrijedio odredbe ugovora o radu kojima je ugovorena zabrana natjecanja i je li zbog toga dužan platiti ugovornu kaznu i u kojem iznosu.

9. Sud prvoga stupnja u bitnome polazi od nesporne činjenice da je tuženik radio kod tužitelja temeljem ugovora o radu na radnom mjestu rukovoditelja tehnike te da su stranke čl. 18. Ugovora o radu ugovorile zabranu utakmice u trajanju od šest mjeseci po prestanku radnog odnosa kao i da je visina ugovorne kazne ugovorena u visini od 240.000,00 kuna. Isto tako je nesporno da je tuženik osnovao trgovačko društvo Condion d.o.o. 14. studenoga 2011. kojeg je jedini direktor i zakonski zastupnik.

9.1. Sud prvoga stupnja nadalje utvrđuje da su kao predmet poslovanja toga društva u sudski registar upisane djelatnosti kupnje i prodaje robe, obavljanje trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu, zastupanje inozemnih tvrtki, savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem, pružanje informacijskih usluga, prijevoz za vlastite potrebe, održavanje i popravak motornih vozila. Kao predmet poslovanja tužitelja u sudski su registar upisane djelatnosti trgovina motornim vozilima, popravak motornih vozila, trgovina na veliko i posredovanje u trgovini, osim trgovine motornim vozilima i motociklima, trgovina na malo u nespecijaliziranim prodavaonicama, ostali prijevoz putnika cestom, prijevoz robe (tereta cestom), cjevovodni transport, prijevoz robe (tereta) morem i priobaljem, riječni, jezerski i drugi prijevoz na vodi, prateće i pomoćne djelatnosti u prometu, ostalo financijsko posredovanje, kupnja i prodaja vlastitih nekretnina, ostale poslove djelatnosti. Utvrđuje i da je tužitelj specijaliziran za prijevoze i manipulacije teških i izvangabaritnih tereta. Sud prvoga stupnja utvrđuje i da je trgovačkom društvu Condion d.o.o. odlukom Državnog inspektorata od 2. svibnja 2013. zabranjeno na rok od 30 dana obavljanje djelatnosti posredovanja u trgovini s obrazloženjem da se zabrana donosi iz razloga što je to društvo oglašavalo robu s tuđim podacima te na taj način činio radnju nepoštenog trgovanja. Također iz navedenog obrazloženja rješenja proizlazi da je uvidom u izlazne račune toga društva te dostavljeni povijesni izvadak društva utvrđeno da ne obavlja djelatnost usluga autoprijevoza robe, već se bavi posredovanjem u trgovini, dok za isti oblik trgovine oglašavaju i nude robu i usluge navođenjem podataka s kojima se narušava ugled drugog trgovca.

9.2. Na temelju takvih utvrđenja sud prvoga stupnja sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da je tuženik prekršio ugovornu zabranu utakmice propisanu člankom 94. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/96, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14 u daljnjem tekstu: ZR) jer nije dokazao da bi se tuženik bavio identičnim, odnosno konkurentskim poslovima u odnosu na njegovo trgovačko društvo. To iz razloga što je osnovna djelatnost tužitelja prijevoz teških i izvangabaritnih tereta a tuženik u svom predmetu poslovanja nije nikada registrirao navedenu djelatnosti, odnosno prijevoz putnika, robe i slično, već samo prijevoz za vlastite potrebe, pri čemu se jedino zajedničko tvrtke tužitelja i tvrtke tuženika ogleda u zastupanju stranih pravnih osoba, popravku motornih vozila te ostalog financijskog posredovanja za što tužitelj niti ne tvrdi da su njegove osnovne djelatnosti. Stoga sud prvoga stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao osnovne pretpostavke koje traže da se tuženik zaposlio kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s njim kao bivšim poslodavcem te da nije dokazao da je za svoj račun ili za račun treće osobe tužitelj sklapao poslove s kojima se natječe s poslodavcem, pa da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje da je tuženik prekršio ugovornu zabranu natjecanja, a samim time niti da je u obvezi tužitelju isplatiti ugovorenu kaznu.

10. Sud drugoga stupnja prihvaćajući utvrđeno činjenično stanje zaključuje da je trgovačko društvo Condion d.o.o. moglo konkurirati tužitelju u njegovoj osnovnoj djelatnosti bez obzira što za istu nije registriran u sudskom registru jer da na svojim web stranicama objavljuje fotografije tužiteljevih vozila koje veže uz naziv usluga prijevoza vjetroturbina što da upućuje na zaključak da je isti mogao obavljati takve usluge bez obzira što za iste nije registriran. Stoga sud drugoga stupnja smatra da takve radnje predstavljaju izravno tržišno natjecanje sa tužiteljem čime je tuženik omogućio izravnu dobit svom trgovačkom društvu čiji je jedini direktor i osnivač. Radi navedenoga sud drugoga stupnja preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Prema čl. 18. st. 1. Ugovora o radu radnik se šest mjeseci nakon prestanka ugovora ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te ne smije za svoj ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem. Iz ove odredbe slijedi da je za povredu ugovorne zabrane utakmice potrebno da se radnik zaposli prije isteka roka od šest mjeseci kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem i da za svoj ili za račun treće osobe sklapa poslove kojima se natječe s poslodavcem. Tuženik je osnovao trgovačko društvo 14. studenoga 2011., dok je ugovor o radu raskinut 19. rujna 2011. Bez obzira što se tuženik nije formalnopravno zaposlio u trgovačkom društvu kojeg je osnovao (Condion d.o.o.) on je njegov jedini zastupnik i osnivač pa se zabrana zapošljavanja u širem smislu odnosi i na takvu situaciju. Međutim, za povredu ove ugovorne obveze potrebno je i da je tuženik bilo sam, bilo putem svoga trgovačkog društva sklapao poslove kojima se natječe s poslodavcem. Iz utvrđenja sudova nižeg stupnja proizlazi da su registrirane djelatnosti tužitelja i tvrtke tuženika podudarne samo u zastupanju stranih pravnih osoba, popravku motornih vozila te ostalog financijskog posredovanja, dok tvrtka tuženika nije registrirana za prijevoz teških i izvangabaritnih tereta što čini osnovnu djelatnost tužitelja, već samo za prijevoz za vlastite potrebe. Dakle, uspoređujući djelatnosti za koje je registriran tužitelj i tvrtka tuženika valja zaključiti da u značajnijim dijelovima svoga poslovanja jedan drugome ne predstavljaju konkurenciju. Naime, da bi se moglo procijeniti predstavljaju li dvije tvrtke u obavljanju svojih djelatnosti konkurenciju valja uzeti u obzir prvenstveno područje njihova djelovanja, a onda i njihove poslovne partnere, stanje na tržištu i njegove potrebe.

11.1. Ovaj je sud već izrazio pravno shvaćanje glede postojanja tržišne utakmice u odnosu na obavljanje djelatnosti. Tako je navedeno „pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da sama činjenica da tužitelj i novi tuženikov poslodavac samo dijelom obavljaju istu djelatnost ne znači da se nalaze u tržišnoj utakmici“ (odluka broj Rev-199/2017-2 od 14. siječnja 2020). U ovom se slučaju prvo pitanje odnosi na obavljanje različitih djelatnosti. Stoga bi kao odgovor na to pitanje valjalo zaključiti da obavljanje dvije različite djelatnosti bivšeg i novog poslodavca (prijevoz i posredovanje u prodaji) ne predstavlja tržišno natjecanje s poslodavcem te posljedično tome povredu ugovorne zabrane natjecanja prema Zakonu o radu.

11.2. Međutim, odgovoru na ovo pitanje valja dodati i slijedeće. Sud drugoga stupnja je svoju odluku utemeljio na zaključku prema kojem je trgovačko društvo tuženika moglo konkurirati tužitelju u njegovoj osnovnoj djelatnosti bez obzira što za istu nije registrirano u sudskom registru jer da na svojim web stranicama objavljuje fotografije tužiteljevih vozila koje veže uz naziv usluga prijevoza vjetroturbina što da upućuje na zaključak da je isti mogao obavljati takve usluge bez obzira što za iste nije registriran. Ovakav se zaključak, a u smislu odgovora na prvo pitanje, ne može prihvatiti. Naime, da bi postojala tržišna konkurencija potrebno je da dva tržišna subjekta obavljaju iste djelatnosti na tržištu i to one djelatnosti za koje su registrirane. U tom smislu izraženo je i pravno shvaćanje ovoga suda prema kojem su djelatnosti dioničkog društva ili društva ograničene odgovornosti samo one koje su upisane u sudski registar trgovačkog suda (odluka broj Rev-897/05-2 od 25. srpnja 2007). Dakle, za procjenu tržišne utakmice potrebno je u obzir uzeti registrirane djelatnosti. Unutar obavljanja tih djelatnosti potrebno je tada utvrditi postojanje stvarne mogućnost takve utakmice te stvarnu i konkretnu radnju usmjerenu i realiziranu u tržišnom poslovanju. Pitanje zabrane tržišnog natjecanja po naravi stvari izuzetno je kompleksno i osjetljivo pravno područje. To zbog suprotstavljenih interesa dviju ugovornih strana koja se ogledaju u pravu na djelovanje na tržištu i ostvarivanje dobiti te pravu na rad i mogućnosti ograničenja toga prava. Stoga u procjeni postojanja tržišne utakmice valja polaziti od izvjesnih činjenica, onih koje nedvojbeno postoje, a ne onih koje bi mogle nastati.

12. Premda, s obzirom na navedeno, nije odlučno valjalo je odgovoriti i na drugo postavljeno pitanje. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda izraženom u odlukama broj Revr-1438/11-2 od 27. lipnja 2012. i Rev-800/97 od 21. travnja 1998. u situaciji kada se tuženik protivi osnovi i visini zahtjeva glede plaćanja ugovorne kazne to ujedno u sebi sadrži i zahtjev za smanjenje ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 354. ZOO-a/05 (čl. 274. ZOO-a/91). Reafirmirajući ova shvaćanja na drugo pitanje treba odgovoriti potvrdno i zaključiti da kada se tuženik protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva radi plaćanja ugovorne kazne zbog povrede ugovorne zabrane natjecanja prema Zakonu o radu, takvo protivljenje sadrži u sebi i zahtjev za smanjenje iznosa ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 354. Zakona o obveznim odnosima o kojem je sud dužan odlučiti.

13. Kako odluka suda drugoga stupnja nije u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženom u odgovoru na prvo pitanje, tako je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

14. Kako je tuženik uspio u revizijskom postupku tako mu je valjalo priznati trošak sastava revizije. Trošak mu je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) i uvećano za stopu PDV-a u zahtijevanom iznosu od 622,14 Eura koji iznos mu je i dosuđen (točka II. izreke).

Zagreb, 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa