REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1416/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o., u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB 75927053478, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Crnković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dino Miljak, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja ŽP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Glogovšek, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3986/2023-2 od 24. siječnja 2024., kojom je dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2996/14-98 od 20. listopada 2023., u sjednici održanoj 27. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i slijedom toga ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3986/2023-2 od 24. siječnja 2024. i premet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2996/2014- 98 od 20. listopada 2023. u točki I. njezine izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB 75927053478, iznos od 20.552.954,01 EUR / 154.856.232,06 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam (8) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena.“.

2.1. Rješenjem ovog suda Revd-2140/24 od 14. svibnja 2024. dopušteno je tužitelju podnijeti reviziju protiv presude suda drugog stupnja zbog u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava i to prava na pošteno suđenje.

2.2. Iz navoda obrazloženja citiranog rješenja ovog suda slijedi da je podnošenje revizije dopušteno zbog povrede jednog od elemenata ljudskog prava zajamčenog čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98-proč. tekst, 113/00, 124/00-proč. tekst, 28/01, 41/01-proč. tekst, 76/10, 55/01-proč. tekst, 5/14, 85/10-proč. tekst) prava na obrazloženu odluku, a sve u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23).

3. Na reviziju je odgovoreno.

4. Revizija je osnovana.

5. Predmet ovog spora jest zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog neostvarenih prihoda od prodaje stanova u okviru projekta ABC, obzirom je tuženik sklopljenim ugovorima prestao financijski pratiti tužitelja, što je dovelo do nemogućnosti završetka izgradnje stambenog ABC i odlaska tužitelja u stečaj.

6. Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i to na način da je točkom I. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.552.954,01 EUR / 154.856.232,06 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do isplate, a točkom II. izreke presude odbijen je tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan. Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 255.989,09 EUR / 1.928.749,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku da umješaču naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 190.789,02 EUR / 1.437.499,87 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom V. izreke presude odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 595.622,46 EUR / 4.4.487.717,42 kn te je točkom VI. izreke presude odbijen zahtjev umješača za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 83.325,06 EUR / 627.812,66 kn.

7. U obrazloženju svoje presude, prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima obzirom je cit. „dogovorio da će financirati tužitelja na projektu 'Sv. Duh', a zatim zastao s financiranjem a bez da je raskinuo ugovor, donio odluku o prestanku financiranja ili bilo kakvu službenu odluku od strane banke, znajući da tužitelj bez praćenja banke na tom Projektu neće moći dovršiti isti niti vratiti kredite i posljedično tome doći u tešku financijsku situaciju koja je u konkretnom slučaju rezultirala odlaskom tužitelja u stečaj“.

8. Prvostupanjski sud donio je odluku analizirajući sva provedena vještačenja te cijeneći iskaze svih svjedoka u postupku, kao i materijalnu dokumentaciju u spisu dovodeći sve izvedene dokaze i utvrđene činjenice u korelaciju i iz svih izvedenih dokaza izveo je zaključak o postojanju ugovorne odgovornosti za štetu tuženika.

9. Osporenom presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 20.552.954,01 EUR / 154.856.232,06 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do isplate. (točke II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude ukinute te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje)

10. Sud drugog stupnja obrazlažući svoju odluku analizira isključivo odredbe Okvirnog ugovora, Ugovora o limitu i Ugovora o poslovnoj suradnju, a ujedno propušta barem osvrnuti se na provedena vještačenja te iskaze svjedoka, stranaka i umješača, pri čemu navodi:

„Žalitelj osnovano ukazuje kako prema sklopljenim ugovorima nije postojala bezuvjetna obveza tuženika financirati predmetni projekt pa tako tuženik nije povrijedio niti jednu ugovornu odredbu. Uvidom u Okvirni ugovor (odredbe čl. 1.1., zatim 2.1. te 2.2.), razvidno je da su stranke ugovorile kako će banka (ovdje tuženik) dužniku (ovdje tužitelju) u skladu sa svojom poslovno politikom i načelom sigurnosti novčanih plasmana banke te potrebama dužnika, odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane iz registrirane djelatnosti banke do ukupnog iznosa od 15.000.000,00 EUR (čl. 1.1). Pri tome su stranke ugovorile da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao, sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke, sklopiti poseban ugovor kojim će regulirati pojedinosti istog, do ukupno iznosa iz čl. 1. Okvirnog ugovora (čl. 2.1.), te da će posebne ugovore banka sklapati temeljem prethodnih oduka donesenih sukladno uvjetima svoje poslovne politike, pri čemu banka pridržava pravo prihvatiti ili odbiti prijedlog dužnika za sklapanjem bilo kojeg posebnog ugovora, a koji će svaki posebni ugovor biti sastavni dio Okvirnog ugovora. Nadalje, stranke su zaključile i Ugovor o limitu, s definiranim okvirnim iznosom kreditiranja do 8.000.000,00 EUR, koji predstavlja osnovu za financiranje projekta kojim se prvenstveno zadaje okvir financiranja građevinskog projekta u smislu najvećeg mogućeg iznosa do kojeg banka može financirati projekt. Odredbom čl. 2.1. Ugovora o limitu ugovoreno je da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao, sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke, sklopiti poseban ugovor odnosno odgovarajući aneks, a kojim će regulirati pojedinosti istog, do ukupno iznosa iz čl. 1.4. Ugovora o limitu (tj. do 8.000.000,00 EUR). Osim toga, ugovoreno je i financiranje projekta vlastitim sredstvima tužitelja. Iz ugovora je vidljivo kako ne postoji niti jedna ugovorna odredba prema kojoj bi tuženik bio dužan pratiti projekt, a člankom 7. Ugovora o poslovnoj suradnji tužitelj kao isključivi investitor u projektu je bio dužan pisanim putem izvještavati tuženika kao banku o fazama izgradnje objekta.“.

11. Ovaj sud u rješenju poslovni broj Revd-2140/24 od 14. svibnja 2024. ocjenjuje da je tužitelj učinio vjerojatnim da pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati jer ne sadrži jasne i potpune razloge o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama. Tužitelj je naime, predmetni tužbeni zahtjev za naknadu štete temeljio, između ostalog, na tvrdnjama i ocjenama da je tuženik odštetno odgovoran jer da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4.) Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), jer je postupao suprotno dužnosti suradnje (čl. 5. ZOO), jer je postupao suprotno zabrani zloupotrebe prava (čl. 6. ZOO), te jer je postupao suprotno načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO). No, drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu kojom je bio prihvaćen predmetni tužbeni zahtjev i taj tužbeni zahtjev odbija ispitujući osnovanost tog zahtjeva samo u svjetlu postupanja tuženika sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a (sukladno načelu savjesnosti i poštenja). Ostale činjenične tvrdnje i ocjene tužitelja na kojima je temeljio tužbeni zahtjev drugostupanjski sud ispušta iz vida.

12. Isto tako, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje povrede Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje jer iako je prvostupanjski sud prihvaćajući predmetni tužbeni zahtjev ukazao da osnovanost tog zahtjeva proizlazi iz isprava u koje je prvostupanjski sud izvršio uvid, ali i iz iskaza saslušanih svjedoka TP, PP, ŽPR i BP te umješača ŽP, drugostupanjski sud preinačava i odbija predmetni tužbeni zahtjev ocjenjujući osnovanost istoga tek kroz isprave. Drugostupanjski sud pritom propušta iznijeti ocjenu iskaza navedenih svjedoka i umješača, odnosno propušta iznijeti ocjenu zbog kojih eventualno smatra da njihovi iskazi nisu od utjecaja na mogućnost utvrđenja spornih činjenica.

13. Analizom presude suda drugog stupnja kojom je preinačena presuda suda prvog stupnja, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete, razvidno je da sud drugog stupnja nije cijenio sve razloge suda prvog stupnja i ograničio se samo na analizu isprava, ugovora između stranaka, ne dovodeći te dokaze u korelaciju s ostalim dokazima pri tome ne dajući razloge zašto ignorira i te dokaze.

14.1. U biti u ovoj konkretnoj parnici temeljno pitanje koje se nameće, a povezano je sa pravom tužitelj na pravično suđenje to jest obrazloženu odluku, postoji li dužnost suda drugog stupnja kada u povodu žalbe parnične stranke koja nije uspjela u sporu pred sudom prvog stupnja (ovdje tuženik) ocjenjuje osnovanost navoda žalbe, da osim što daje razloge zašto prihvaća argumente žalitelja, mora također dati i razloge zašto ne prihvaća argumente suda prvog stupnja i ujedno argumente stranke koja je uspjela u sporu pred sudom prvog stupnja, a sve kada preinačava presudu suda prvog stupnja i odbija u cijelosti ili djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

14.2. Dakle, čini li sud drugog stupnja grubu povredu odredba parničnog postupka sadržanu u čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a time i vrijeđa tužiteljevo Ustavom zajamčeno pravo na obrazloženu odluku kao jedan od elemenata prava na pošteno suđenje.

15. Ustav jamči strankama u postupku pravo na obrazloženu odluku sudbene vlasti (u smislu dostatnih i provjerljivih razloga za meritornu odluku), kao i pravo na (učinkovito) pravno sredstvo. Oba navedena prava međusobno su usko povezana te čine neodvojive sastavnice prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava. S tim u vezi, ignoriranje argumentacije na kojoj stranka u sudskom postupku temelji svoj zahtjev za pružanje pravne zaštite (uključivo i one na instancijskoj razini odlučivanja) i izostanak očitovanja o njezinim bitnim navodima može imati kao posljedicu onemogućavanje prava na djelotvornu zaštitu njezinih prava i pravnih interesa pred sudom. (tako i Ustavni sud U-III-8181/2014 od 27. travnja 2017.)

16. Stoga, kad drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu on svojom presudom u cijelosti zamjenjuje prvostupanjsku, ali joj uz to odmah daje i kvalitetu pravomoćne a slijedom toga i ovršne presude, a da osobi na čiju je štetu donesena drugostupanjska presuda nije dana mogućnost pravnog lijeka.

Presuda drugostupanjskog suda u toj pravnoj situaciji mora sadržavati obrazloženje i razloge zašto taj sud nije prihvatio argumente one parnične stranke, kojoj je preinačenom presudom naloženo ispunjenje činidbe, tj. mora sadržavati obrazloženje o svim okolnostima slučaja kakvo bi morala biti i obrazloženje prvostupanjske presude koju je drugostupanjski sud zamijenio svojom odlukom. Ako takvo obrazloženje ne postoji to jest kad drugostupanjski ignorira argumentaciju stranke koja je izgubila spor pred sudom drugog stupnja, riječ je o samovoljnoj odnosno arbitrarnoj odluci koja ne ispunjava ustavnopravne standarde pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava, jer obrazloženja odluka nadležnih sudova koja ne sadržavaju ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu. (tako i Ustavni sud u U-III- 3982/2016 od 2.11.2016.)

17. Stoga, po ocjeni ovog suda iz svih gore navedenih razloga sud drugog stupnja počinio je apsolutnu bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a čime je i povrijedio ustavom zajamčeno pravo tužitelja na obrazloženu odluku u ovom konkretnom sporu, pa je stoga slijedom navedenog odlučeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

18. U nastavku postupka sud drugog stupnja će otkloniti nedostatke na koje se ukazuje ovom odlukom i potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

19. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a.

Zagreb, 27. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina