Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž Ob-30/2024-3

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Boško, odvjetnici u Zadru, 2) mlt. VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3) mlt. EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4) mlt. LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], tužitelji pod 2) - 4) zastupani po majci i zz DŠ, a ona po punomoćnici Maji Boško, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Kvartuču, odvjetniku u Zadru, radi povećanja uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P Ob-1-2023 od 20. prosinca 2023., na sjednici vijeća 27. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob-1-2023 od 20. prosinca 2023. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za povišenje uzdržavanja i to zahtjev 1 do 3 tužitelja na iznos od 208,17 eura od podnošenja tužbe do 5. svibnja 2023., a od 6. svibnja 2023. pa ubuduće iznos od 223,46 eura svakom, te 4. tužitelja na iznos od 189,25 eura od podnošenja tužbe do 5. svibnja 2023., a od 6. svibnja 2023. pa ubuduće na iznos od 203,15 eura. Točkom II izreke naloženo je tužiteljima nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 398,00 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnose tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 47/20, dalje: ObZ) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi povišenja uzdržavanja, na temelju čl. 285. ObZ-a prema njihovom ocu, roditelju s kojim ne stanuju.

6. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P Ob- 193/20 od 29. prosinca 2021. tuženik je obvezan doprinositi za uzdržavanje mlt. djece, ovdje tužitelja, sveukupan mjesečni iznos od 1.800,00 kn, odnosno 450,00 kn po svakom djetetu, na račun majke i zz DŠ.

7. U postupku je sporno je li od donošenja te odluke kojom je na temelju sporazuma roditelja od 21. prosinca 2021. odlučeno o uzdržavanju mlt. djece, došlo do bitno promijenjenih okolnosti koje opravdavaju povećanje iznosa uzdržavanja koji je tuženik kao obveznik uzdržavanja doprinositi za tužitelje.

8. Utvrđujući činjenice pravno odlučne za primjenu čl. 310. st. 1., čl. 311. st. 1. i 2. i čl. 313. st. 1., 2. i 4. ObZ prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka ocjenjuje da nije upitno da su materijalne potrebe tužitelja porasle i da iznos kojim tuženik doprinosi zasigurno nije dostatan za zadovoljenje njihovih mjesečnih materijalnih potreba. Međutim, cijeneči provedene dokaze, prvostupanjski sud zaključuje da ne proizlazi da su se na strani obveznika uzdržavanja, tuženika, imovinske prilike od donošenja prve odluke o uzdržavanju poboljšale i da bi isti bio u mogućnosti doprinositi većim iznosom od onog kojim sada doprinosi. Pri tom cijeni da je jedini redoviti prihod tuženika mirovina zbog opće nesposobnosti za rad u iznosu od 455,24 eura, a to da ukazuje i na nemogućnost tuženika za stjecanje dodatne zarade fizičkim radom. U odnosu na navode tužitelja o dodatnom prihodu tuženika koji se odnose na prihode od poslovanje različitih firmi, kao i vlasništvo drugih automobila, osim onog prema uvjerenju Centra za vozila, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelji te svoje navode tijekom postupka nisu dokazali.

9. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da samo vlasništvo tuženika nad nekretninama prema dostavljenim zk. izvadcima ne ukazuje na toliko poboljšanje imovinskog stanja koje bi opravdale utuženi iznos povišenog uzdržavanja, cijeneći da je tuženik vlasnik predmetnih nekretnina bio i u vrijeme kada se donijela prva odluka o uzdržavanju, kao i činjenicu da se radi o većem broju čestica u [adresa] ukupne površine cca 90.000.00 m2 / 9 ha, a nije utvrđena konkretna vrijednost tog zemljišta. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik i suvlasnik za ¼ dijela kuće i dvorišta u [adresa], međutim kako se radi o nekretnini koja je u suvlasništvu tuženika i njegove majke, te u kojoj tuženik živi, prvostupanjski sud smatra da nije za očekivati da bi s istom mogao ostvariti dodatan prihod.

10. S obzirom na izloženo prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221a. ZPP-a zaključuje da tužitelji nisu dokazali da imovinsko stanje tuženika istom omogućava veći doprinos za uzdržavanje od onog kojim doprinosi (238,90 eura) bez ugroze vlastitog imovinskog stanja, cijeneći da se radi o osobi nesposobnoj za rad čiji jedini redoviti prihod čini mirovina od 455,24 eura, te stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

11. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude tužitelji prigovaraju da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je tuženik unatoč utvrđenoj nesposobnosti za rad još 2009. uz mirovinu ostvarivao dodatne prihode te da kod tuženika i dalje postoji ta mogućnost, pri čemu u konkretnim okolnostima gubitak nesposobnosti za rad ne znači da ne postoji mogućnost da tuženik ostvaruje dodatne prihode. S obzirom na rezultate dokazivanja te iz samog iskaza tuženika to da proizlazi zaključak da je tuženikovo zdravstveno stanje jednako kao i 2021., kada je stjecao poprilično visoke prihode pri čemu da nije dokazao da bi njegovo zdravstveno stanje u odnosu na 2021. sada bilo pogoršano. Osim toga, tuženik da je vlasnik nekretnina te suvlasnik višeetažne kuće iz koje imovine može ostvarivati prihod, primjerice davanjem u najam odnosno zakup. Ističu da svojim tužbenim zahtjevom traže plaćanje minimalnih novčanih iznosa koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom. Stoga da tužitelji ne traže povećani iznos uzdržavanja i stoga smatraju da ne moraju dokazivati stjecanje povećane zarade tuženika kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

12. Prednje izneseni žalbeni navodi za sada dovode u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome žalitelji osnovano prigovaraju da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio imovinske prilike tuženika u kontekstu zahtjeva koji su istaknuli u visini zakonski propisanog minimuma uzdržavanja.

13. Prema odredbi čl. 311. ObZ-a, ukupne materijalne potrebe djeteta koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta, a određuju se prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja. U tom smislu, shodno odredbi čl. 314. ObZ-a, ministar nadležan za poslove socijalne skrbi jednom godišnje (a najkasnije do 1. travnja tekuće godine) donosi odluku kojom određuje minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom (st. 1.). Taj minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu, i to: - za dijete do 6 godina, 17% prosječne plaće, - za dijete od 7 do 12 godina, 20% prosječne plaće i - za dijete od 13 do 18 godina, 22% prosječne plaće (st. 2.). Iznimno, potrebe maloljetnog djeteta za uzdržavanje mogu se utvrditi u iznosu nižem od zakonskog minimuma, ali ne manje od jedne polovice zakonskog minimuma: - ako je obveznik uzdržavanja dužan uzdržavati dvoje ili više djece ili - ako dijete vlastitim prihodima pridonosi svojem uzdržavanja (st. 3). Shodno prethodno navedenom ministar nadležan za poslove socijalne skrbi jednom godišnje (a najkasnije do 1. travnja tekuće godine) donosi tablice o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta u skladu s dobi djeteta, prihodima roditelja obveznika uzdržavanja prema platnim razredima i prosječnim troškovima života u Republici Hrvatskoj (st. 4.).

14. Kako je prvostupanjski sud odbio zahtjev maloljetnih tužitelja za povišenjem uzdržavanja u naznačenim propisanim minimalnim iznosima uzdržavanja bez da je potrebe tužitelja ocijenio prema pretpostavkama iz odredbe čl. 314 ObZ-a, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog čega je prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, radi donošenja nove i zakonite presude sukladno sadržaju obrazloženja ovog rješenja.

15. Kako je ukinuta odluka o dijelu glavne stvari, to je trebalo ukinuti i odluku o troškovima postupka te će u ponovnom postupku prvostupanjski sud odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Rijeci 27. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović