Poslovni broj: Usž-2714/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Lidije Rostaš i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ĆU, [adresa] kojeg zastupa opunomoćenik Josip Reljić, odvjetnik u Zagrebu, Crvenog križa 20, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, kojeg zastupa voditeljica službe LU, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-1713/2023-10 od 21. svibnja 2024., na sjednici održanoj 27. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-1713/2023-10 od 21. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-114-04/22-02/134, URBROJ: 511-01-158-23-7 od 27. veljače 2023. kojim je djelomično uvažena žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Zagreb KLASA: UP/I-114-04/21-02/98, URBROJ: 511-01- 158-22-12 od 8. srpnja 2022.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS), koji se primjenjuje u skladu s odredbom članka 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24.).
3. Tužitelj u žalbi tvrdi da pobijana presuda ne sadrži obrazloženje i da prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže zašto nije uzeo u obzir navode tužitelja o nedostatku dokaza za svoje tvrdnje kojima se priklonio. Osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i tvrdi da je od strane tuženika došlo do povreda Zakona o općem upravnom postupku u upravnom postupku, a da povreda upravnog spora proizlazi iz činjenice da sud nije pravilno utvrdio odlučne činjenice, već da je uzeo u obzir samo navode tuženika iz upravnog postupka, a zatim da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Navodi da je vijeće prvog stupnja temeljilo svoju odluku na dokumentaciji koja se ne može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku te navodi o kojim se ispravama radi. Poziva se na načelo materijalne istine, načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza te navodi da ni policijski službenik ni njegov branitelj tijekom postupka nisu dužni upozoravati tijelo koje vodi postupak na nezakonite ili nepravilne dokaze.
4. Nadalje tužitelj navodi da je prvostupanjski sud paušalno poklonio vjeru samo iskazu ĆUC koji je o bitnim detaljima iskazivao kontradiktorno, koji je lagao vijeću i nije govorio istinu već da je lažno teretio djelatnike policije koji su ga spriječili u naumu da povrijedi pripadnike LGBT zajednice koji su sudjelovali u povorci ponosa. Navodi da ne postoji nijedan razlog da vijeća ne poklone vjeru policijskim službenicima FU i JU koji su iskazivali istinu o čitavom događaju. Smatra da je vijeće bilo u obvezi saslušati vještaka koji je sačinio vještački nalaz i mišljenje o utvrđenim ozljedama ĆUC. Stoga predlaže poništiti pobijanu presudu i otkloniti nedostatke te obvezati tuženika na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.
5. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužitelj u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao u upravnom postupku i tužbi, koje prigovore su tuženik i prvostupanjski sud detaljno, jasno i argumentirano odbili te da nijednim žalbenim navodom nije doveo u pitanje pravilnost prvostupanjske presude. Navodi da su razlozi presude obrazloženi kao i zbog čega je primijenjena odredba materijalnog prava. Ostaje kod navedenog u rješenjima, odgovoru na tužbu i na ročištu održanom 14. svibnja 2024. te predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
6. Žalba je neosnovana.
7. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.
8. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uz činjenice koje je sam utvrdio, uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, a što je u skladu s odredbom članka 33. stavka 2. ZUS- a.
9. Na osnovi svih izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužiteljevih zahtjeva, a žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa je zbog toga i ovaj sud prihvatio tako utvrđeno činjenično stanje.
10. Nakon iscrpno provedenog disciplinskog postupka utvrđeno je da je tužitelj, zaposlen u MUP-u RH od 12. studenoga 2015., raspoređen u Interventnu jedinicu policije, PU zagrebačke na radno mjesto policijskog službenika, u zvanju policajac, svojim ponašanjem prilikom obavljanja službe 17. rujna 2020. opisanim u izreci prvostupanjskog rješenja počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 3. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15.,121/16., 66/19.) opisanu kao „zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi”. Za navedenu povredu službene dužnosti tužitelju je na temelju odredbe članka 110. stavka 2. točke 6. Zakona o policiji izrečena kazna prestanak državne službe.
11. Zatim je utvrđeno da je tužitelj također ponašanjem prilikom obavljanja službe 17. rujna 2020. počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije” te mu je za navedenu povredu službene dužnosti tužitelju je na temelju odredbe članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji izrečena novčana kazna u visini 15% od posljednje plaće isplaćene za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od dva mjeseca (2x15%), dok je za ponašanje tužitelja 1. ožujka 2021. utvrđeno da isti nije odgovoran da bi počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije”. Na temelju odredbe članka 110. stavka 7. Zakona o policiji, u vezi s člankom 18. stavkom 1. alinejom 2. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika tužitelju izrečena jedinstvena disciplinska kazna prestanak službe.
12. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na izvođenje dokaza u upravnom postupku, valja navesti da je tužitelj isti prigovor isticao tijekom disciplinskog postupka na koji je tuženik jasno i iscrpno odgovorio, a što je pravilno potvrdio i prvostupanjski sud.
13. Po ocjeni ovog suda, tužitelju je izrečena primjerena disciplinska kazna, time da su prilikom odmjeravanja vrste kazne uzete u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti tužitelja, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne okolnosti na strani tužitelja, a sve u skladu s člankom 111. stavkom 1. Zakona o policiji.
14. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, nakon provedenog sudskog postupka pravilno ocijenio zakonitim odluke disciplinskih sudova, što je razložno i obrazloženo te je pravilno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje istih.
15. Naime, tijekom provedenog dokaznog postupka u upravnom postupku, a koji je uzeo u obzir i prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke, utvrđeno je da je tužitelj počinio teže povrede službene dužnosti koje mu se stavljaju na teret, a žalbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost provedenog postupka i donesenih odluka.
16. Kako je ovaj sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu je odbio kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu (t. I. izreke).
17. Kako tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.
U Zagrebu 27. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković, dipl. iur.
