Poslovni broj: Gž-2921/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2219/2023-14 od 22. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2219/2023-14 od 22. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, pod točkom I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 116-256/2005, sklopljenog 21. prosinca 2005., u dijelu odredbe kojom je određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 393,61 eura/ 2.965,63 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2005., na način kako je to određeno točkom II. izreke kojom je ujedno naloženo tuženiku i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.033,18 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je tuženik zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, kao i isplatu temeljem stjecanja bez osnove iznosa od 393,61 eura/ 2.965,63 kuna isplaćenog tuženiku s osnova te naknade.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2005. da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 50.000 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate kredita od 15 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu, time da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

6. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbu o visini naknade, kao i da je tužitelju u pogledu odredbe članka 5. predmetnog ugovora o kreditu bankarski službenik naveo da se ta odredba odnosi na naknadu za obradu kredita koju mora platiti da bi mu kredit uopće bio odobren i isplaćen.

8. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 81. staka 1. i 2. ZZP/03, odnosno odredbu članka 87. ZZP/03, te odredbama članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; dalje: ZOO), i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 393,61 eura/ 2.965,63 kuna s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita.

10. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti da se prema odredbi članka 81. stavaka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavka 2. istog članka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13.. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom postupku tuženik je predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu, te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, pa je sukladno tomu izveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja, te da mu je bankarski službenik objasnio da mora platiti obradu kredita kako bi mu kredit bio odobren i isplaćen. Pritom se napominje da je tuženik odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem djelatnice banke JĐ.

13.1. Izvođenjem predloženog dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornoj odredbi predmetnog ugovora nije pregovaralo.

14. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su okolnosti da tuženik nije tužitelju pojasnio kakvi sve troškovi ulaze u spornu naknadu, da se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je bankarski službenik tužitelju priopćio da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi mu se kredit uopće odobrio i isplatio, to je jasno da je tužitelj bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, posebno ugovornom odredbom o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koja je također nepoštena i time ništetna jer tužitelj nije imao objektivne mogućnosti pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, pa je i u tom dijelu žalbeni prigovor tuženika trebalo odbiti kao neosnovan.

20. Nadalje, i prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, tijek zastare predmetnog restitucijskog zahtjeva započet će tek pravomoćnošću presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, zbog čega je i ovaj žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan.

21. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 393,61 eura/ 2.965,63 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2005. do isplate, kada je tuženik tu naknadu naplatio tužitelju (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, s time što je tuženik posebnim žalbenim navodima niti ne pobija.

23. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a u vezi s odredbama članka 380. točke 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

24. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

U Splitu 27. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić