REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1296/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja De Vries Recycling B.V., Nizozemska, 8321 Urk, Zwolsche Diep 5, OIB 93975693599, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Bogojević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika D.N.T. STIRO-GRUPA d.o.o., Zagreb, Korenička ulica 27, OIB 49623249725, kojeg zastupa punomoćnica Ana Čule, odvjetnica u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1283/22 od 25. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1283/22 od 25. siječnja 2023.
Obrazloženje
1. Točkom I. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.632,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 13. srpnja 2022. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 25. siječnja 2023. do isplate.
2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi je tuženik dužan vratiti tužitelju utuženi iznos po pravilima stjecanja bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) jer prijelaz tužiteljeve imovine u imovinu tuženika u utuženom iznosu od 11.632,49 EUR nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, s obzirom na to da tuženik nije isporučio tužitelju drugu robu ili veću količinu robe od one naznačene u računu E-206/1/2 (dalje: račun) i izdao mu za tu robu drugi račun osim navedenog. Odluku o zateznim kamatama utemeljio je na čl. 1115. ZOO-a.
3. Tuženik podnosi žalbu protiv pobijane presude, zbog svih zakonom predviđenih osnova. U bitnom navodi da obrazloženje prvostupanjskog suda nejasno i proturječno u dijelu u kojem sud najprije utvrđuje da iz računa proizlazi da je tuženik tužitelju isporučio robu u količini od 8.084,00 kg i 3.088,00 kg (ukupno 11.172,00 kg) i izdao za to račun od 13.402,69 kuna, da bi kasnije naveo da je tuženik isporučio tužitelju robu u količini od 3.088,00 kg, za koju je tuženik zaračunao iznos od 9.118,25 kuna pa da iz takvog obrazloženja nije jasno koliko robe je tuženik isporučio tužitelju. Smatra da je pogrešno obrazloženje suda da je ukupno isporučeno samo 3.088,00 kg (neto) stiropora. Osporava da je riječ o stjecanju bez osnove pozivajući se na čl. 1112. st. 1. ZOO-a. Navodi i da je pobijana presuda nerazumljiva jer sud ne navodi koje je isprave pročitao, odnosno da iz obrazloženja nije vidljivo da li je sud izvršio uvid u fotografije kamiona koju je dostavio tuženik. Zaključno, navodi da je prvostupanjski sud bez obrazloženja odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanje direktora i zastupnika po zakonu tuženika te vještačenje na okolnost vrijednosti ukupne isporučene robe, uz što osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da je svaka radnja u vrijeme poduzimanja vrijedila 1.000,00 kuna (a ne 1.500,00 kuna kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud).
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Tuženikova žalba je neosnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, ali da je na temelju čl. 373.a st. 3. ZPP-a trebalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa jer je tuženiku omaškom uplatio novčani iznos od 13.402,69 EUR umjesto istog broja novčanih jedinica u kunama.
8. U pravu je tuženik da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud u točki 10. obrazloženja utvrđuje da je tuženik isporučio tužitelju uslugu za od 3.088,00 kg stiropora, a za koju je tuženik zaračunao na iznos od 9.118,25 kuna. Takav zaključak je protivan računu (list 4 spisa) i međunarodnom tovarnom listu (list 32.-33. spisa), iz kojih proizlazi da je tuženik tužitelju pružio uslugu zbrinjavanja stiropora i to u količinama od 8.084,00 kg i 3.088,00 kg, dakle, ukupno iznos od 11.172,00 kg.
8.1. Međutim, kako je iz stanja spisa proizlazi da su odlučne činjenice nesporne, odnosno da ih je moguće utvrditi iz računa (list 4. spisa), potvrde o plaćanju (listovi 16. i 17. spisa), međunarodnog tovarnog lista (list 32. -33. spisa), to je u predmetnom slučaju moguće primijeniti čl. 373.a st. 3. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu.
9. Tuženik je 26. listopada 2020. tužitelju izdao račun iz kojeg proizlazi da je tužitelju pružio uslugu zbrinjavanja stiropora i to u količinama od 8.084,00 kg i 3.088,00 kg, dakle, ukupno 11.172,00 kg, a što također potvrđuje i međunarodni tovarni list (kojeg su stranke potpisale). Imajući u vidu da je za pruženu uslugu upravo tuženik izdao spomenuti račun, na kojem je zaračunao cijenu od 13.402,69 kuna (1.770,20 EUR) za prethodno spomenute količine stiropora, to su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj platio uslugu zbrinjavanja stiropora koja mu je i isporučena (pri čemu tuženik niti ne tvrdi da je isporučio neku drugu uslugu tužitelju osim one za koju je izdao predmetni račun). Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da iz prethodno spomenutih dokaza, kao i potvrde o plaćanju, proizlazi da je tužitelj tuženiku omaškom uplatio novčani iznos od 13.402,69 EUR umjesto istog broja novčanih jedinica u kunama.
9.1. Da je tuženik tužitelju isporučio uslugu za količinu stiropora koja bi vrijedila 13.402,69 EUR onda bi to na predmetnom računu bilo označeno i u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (što ovdje nije slučaj). Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženika da je tužitelj platio stiropor koji mu je zaista isporučen.
9.2. Neosnovano se tuženik poziva na čl. 1112. ZOO-a. Naime, u pitanju je očita pogreška tužitelja jer je greškom uplatio novčani iznos od 13.402,69 EUR umjesto istog broja novčanih jedinica u kunama. Takva pogreška se ne može kvalificirati kao znanje tužitelja nego je riječ o ispričivom neznanju jer bi u slučaju da je riječ o znanju bilo riječ o darovanju učinjenom u korist tuženika (što ne proizlazi iz stanja spisa). Uplata na račun novim okolnostima predstavlja ispričivu zabludu što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Gzz-165/05-2 od 24. studenoga 2005. („…uslijed očite zabune isplatio veći iznos…“) te poslovni broj Rev-3017/2018-2 od 14. srpnja 2020.
10. Neosnovano se tuženik poziva na fotografije kamiona jer iz njih nije vidljivo kolika je bila točno bila količina stiropora koju je tužitelj zaprimio od tuženika. Osim toga, saslušanje direktora i zastupnika po zakonu tuženika te vještačenje na okolnost vrijednosti ukupne isporučene robe nisu bili potrebni s obzirom na to da je odlučne činjenice (obavljanje usluge za određenu količinu stiropora i isplata većeg iznosa od onog kojeg se duguje) s dovoljnim stupnjem izvjesnosti moguće utvrditi iz računa (kojeg je izdao upravo tuženik) i međunarodnog tovarnog lista kojeg su potpisale stranke.
11. Također je pravilna prvostupanjska odluka o troškovima postupka. Nasuprot žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka kada je primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT). Prema Tbr. 48. t. 3. OT kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Slijedom navedenog, kako je u predmetnom slučaju prvostupanjski sud donio pobijanu presudu 25. siječnja 2023., to u predmetnom slučaju vrijednost boda iznosi 15,00 kuna (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.). U preostalom dijelu prvostupanjske odluke o troškovima postupku, ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka.
12. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 373.a st. 3. ZPP-a tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 27. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kujundžić Novak
