Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-860/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, Lorenza Jägera 9, OIB: 58868871646, zastupanog po punomoćniku Velimiru Slovačeku, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice IF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima Peri Juriću i Mladenu Juriću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-28/2023-31 od 22. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr- 28/2023-31 od 22. srpnja 2024. i sudi:

I. 1. Nalaže se tuženici IF iz [adresa], platiti tužitelju Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, Lorenza Jagera 9, iznos od 29.583,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

– na iznos od 13.805,82 eura od 19. lipnja 2018. do isplate,

– na iznos od 15.778,09 eura od 22. lipnja 2019. do isplate, sve po stopi koja je do 31. prosinca 2022. u ostalim odnosima određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se u ostalim donosima određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se u ostalim odnosima određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

I. 2. Odbija se zahtjev tuženice IF iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.781,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2024. do isplate kao neosnovan.

I. 3. Nalaže se tuženici IF iz [adresa], naknaditi tužitelju Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, Lorenza Jagera 9 troškove parničnog postupaka u iznosu od 8.125,00 eura sa zateznim kamatama tekućom na taj iznos od 26. studenoga 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se u ostalim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana,

II. Nalaže se tuženici IF iz [adresa], naknaditi tužitelju Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, Lorenza Jagera 9 trošak žalbe u iznosu od 1.123,54 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženice zahtjeva isplatu iznosa od 29.583,21 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način pobliže određen izrekom te presude (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.781,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, da odbije zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka i da joj naloži da troškove parničnog postupka naknadi tužitelju s pripadajućim zateznim kamatama, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja, kao bivšeg poslodavca, za naknadu štete od tuženice, kao bivše radnice, u smislu čl. 107. Zakona o radu (Nar. nov. 93/14, 127/17, 98/19, dalje; ZR).

5. Pozivom na navedenu zakonsku odredbu te čl. 1054. st. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev odbio kao neosnovan. Obrazlaže da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da prilikom postupanja po zahtjevima za plaćanje iz e-mail poruka od 18. i 21. lipnja 2018., na temelju kojih je tuženica u dva navrata isplatila utuženi iznos nepoznatoj osobi, tuženica nije postupala s krajnjom nepažnjom i da stoga nema njezine odgovornosti, niti obveze, da tužitelju taj iznos naknadi kao štetu. Sud prvog stupnja zaključuje:

-da je tuženica bila žrtva tzv. "direktorske prijevare", odnosno da je kao osoba ovlaštena za provođenje plaćanja prevarena od strane nepoznatih osoba kojima je u dva navrata prenijela sredstva s računa tužitelja,

-da tzv. "direktorska prijevara" predstavlja sofisticiranu prijevaru, a da je poslodavac u takvoj situaciju, uz već postojeće protokole za provedbu plaćanja, za zaštitu od takvih prijevara, bio dužan, obavijestiti zaposlenike o saznanju o postojanju takvih prijevara i uvesti dodatne protokole i provjere kod provedbe plaćanja, a da u konkretnom slučaju, tužena nije bila na nedvojben način upozorena da postoji takva prijevara, odnosno da nije obaviještena na adekvatan način o sličnoj prijevari koja se netom prije dogodila u Rektoratu Sveučilišta,

-da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužena i u konkretnom slučaju postupala onako kao je postupala i u ostalim situacijama kada je dobila e- mail nalog za provedbu plaćanja od strane dekanice, pri tome ne sluteći da bi se moglo raditi o bilo kakvoj prijevari,

-ovo jer da je točno da je tužitelj imao propisana pravila i procedure vezane uz plaćanja Fakulteta, pa tako i glede plaćanja iz sredstava namijenjenih za projekt EINFOSE (iz kojih sredstava je isplaćeni utuženi iznos), ali da se i inače ta pravila nisu strogo poštovala i da je unatoč tim propisima bilo odstupanja od zadanih pravila, u tzv. hitnim slučajevima, u kojima su zahtjevi za isplatu slani tuženoj bilo od dekanice bilo od profesora e-mailom, pa da postupanje na isti način i u konkretnom slučaju ne predstavlja krajnju nepažnju tuženice, neovisno što su sredstva isplaćena iz sredstava namijenjenih za točno određeni projekt,

-uz što sve da tužitelj nije vodio računa o organizaciji posla, jer nije imao dovoljan broj zaposlenih u računovodstvu, zbog čega da su se oni koji su radili u toj službi snalazili kako znaju i umiju, kao i da je na mjesto šefice računovodstva zaposlio tuženu koja se teško snalazila na tom radnom mjestu, do te mjere da joj je u obavljanju posla bila potreban pomoć izvana.

6. Nezadovoljan takvom odlukom tužitelj u žalbi navodi da osim iz iskaza tužiteljice niti jedan drugi dokaz ne upućuje na zaključak do kojeg je došao sud prvoga stupnja. Ističe da sud nije dovoljno cijenio činjenicu da je tuženica bila voditeljica Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje i da je stoga u radu trebala postupati s dodatno pažnjom, a da je u konkretnom slučaju postupala suprotno. Smatra da je sud u nedovoljnoj mjeri cijenio iskaze svjedoka ČF, koji je naveo da se radilo o najnižoj mogućoj razini prijevare, kao i iskaze TF i dekanice PF iz kojih proizlazi, kao i iz priloga uz tužbu, da je tuženica vrlo lako mogla zaključiti da mailovi na temelju kojih je zatražena isplata nisu pisani po dekanici PF. Uz sve to ističe da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenice koje je utvrdio i to da je tuženica isplatu izvršila protivno propisanim procedurama, koristeći tuđi token, da plaćanja nikome nije prijavila, već se za njih saznalo naknadno po prijavi treće osobe, da je isplatu izvršila iz sredstava namijenjenih za projekt EINFOSE, za koja je znala da se koriste samo za plaćanja vezano uz taj projekt, a i sam nalog za plaćanje, suprotno potpisanim procedurama, da nije bio potpisan od strane dva supotpisnika te da tuženica nije nikada zatražila provjeru ili ispravu koja bi opravdala isplate u navedenim iznosima. Smatra da sve te činjenice, suprotno onome što zaključuje sud prvoga stupnja, ukazuju da je tuženica postupala krajnje nepažljivo, slijedom čega je tužbeni zahtjev, pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo prihvatiti.

7. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 354. st. 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7.1. Isto tako sud je za svoju odluku dao razloge te je odluku moguće ispitati i u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a okolnost da se, bilo tužitelj, bilo ovaj sud, ne slažu s tim razlozima nema za posljedicu nastanak ove apsolutno bitne postupovne povrede.

8. Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio i sve odlučne činjenice pa nije osnovano niti pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, odnosno neosnovano se navodima žalbe ističe žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a.

8.1. Naime, sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a i na temelju tako povedene ocjene dokaza pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice i to: da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje, da je 18. i 21. lipnja 2018. zaprimila predmetne e-mail poruke, koje nisu imale domenu tužitelja i u kojima je zatraženo da izvrši plaćanje iznosa od 14.000,00 i potom 16.000,00 eura, što je i učinila, nasjevši na tzv. "direktorsku preijvaru", da je isplatu izvršila s računa namijenjenih isključivo za financiranje troškova nastalih uz projekt EINFOSE, a nije joj bilo nepoznata namjena tih sredstava, da je plaćanjem postupila protivno propisanim procedurama tužitelja u vezi plaćanja računa, osobito jer nakon plaćanja nije niti pokušala zatražiti isprave/ račune koji su bili temelj plaćanja radi opravdanja plaćanja, kao što isplate nikome nije niti prijavila, već se za isplate saznalo po prijavi treće osobe te da je u odjelu, kojeg je tuženica bila voditeljica, bio zaposlen nedovoljan broj ljudi.

9. Međutim, na temelju tih činjenica sud prvoga stupnja izveo je pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, koji je obrazložio razlozima na koje je ukazano pod točkom 5. ovog drugostupanjskog rješenja.

10. Tuženici kao osobi zaposlenoj na radnom mjestu voditeljice Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje (nesporno) nije moglo biti nepoznato da u obavljanu svoga rada, pa tako i u ispunjavanju naloga za plaćanje, mora postupati po strogo propisanim pravilima poslovanja, odnosno da mora pratiti stroge procedure i postupati osobito pažljivo kako bi se izbjegao nastanak štete za tužitelja. Obveza takvog postupanje ne proizlazi samo po logici stvari iz samog naziva i vrste radnog mjesta na kojem je radila, već i iz opisa poslova koje se obvezala raditi na temelju ugovora o radu (čl. 2. Ugovora o radu, list 80 prvostupanjskog spisa).

11. U tom smislu tuženica ne negira da su kod tužitelja postojala propisana pravila kojih se trebalo držati prilikom vršenja plaćanja i da je s njima bila upoznata, što je utvrdio i sud prvoga stupnja pod točkama 9.1., 9.2. i 9.7. obrazloženja (Procedure stvaranja ugovornih obveza, zaprimanja i provjere računa i plaćanja po računima, dalje: Pravila procedure, pravila sadržana u ispravi Područja, zadataka i aktivnosti računovodstva), ali ističe da su postojale situacije u kojima se nije postupalo na taj strogo formalan način, što sud prvoga stupnja prihvaća kao istinito i smatra da je to jedan od razloga zbog kojih se ne radi o postupanju s krajnjom nepažnjom.

12. U vezi toga ovaj sud vjeruje tuženici da su postojale iznimne situacije u kojima prije plaćanja nije provedena stroga procedura (pravilno to utvrđuje i sud prvoga stupnja, iz iskaza tuženice, iskaza svjedokinje HF i ĆF). Međutim te su se situacije odnosila na npr. plaćanje kotizacija, pri čemu je nakon toga to plaćanje bilo "pokriveno" odobrenjem dekanice PF i valjanom dokumentacijom, što potvrđuje i sama tuženica. Pri tome iz iskaza saslušanih svjedoka (niti kolegice tuženice HF, GF i dr.) ne proizlazi da je plaćanje traženo e-mailom.

12.1. S obzirom na to tuženici, kao voditeljici Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje, svakako nije smjelo promaknuti da e-mail poruke, na temelju kojih je izvršila plaćanje, nisu uobičajeni način na koji se tražilo plaćanje, posebno ne tako velikih iznosa, a niti se radilo (jer to nije navedeno u tim porukama) o hitnom plaćanju o kojima govori i sama tuženica, a unatoč tome je izvršila plaćanje bez ikakve provjere e-mailom joj upućenog zahtjeva.

13. Nadalje, tuženica ne spori da je plaćanje tako velikih iznosa napravila bez da je prije plaćanja zatražila ikakve podatke o oznaci računa koji treba platiti. Prema sadržaju njezinih odgovora na nalog za plaćanje zatražila je samo podatke o nazivu banke, sjedištu, SWIFT-u, IBAN-u (sadržaj komunikacije sud prvoga stupnja pravilno utvrđuje pod točkama 9.3. i 9.4. obrazloženja), a takvo postupanje protivno je pravilima postupanja sadržanim u čl. XI. Do XIII. Pravila procedure, koje sud prvoga stupnja i citira.

14. Dalje valja reći da iz iskaza tuženice, ali i iz iskaza PF i drugih svjedoka, sud pravilno utvrđuje da činjenicu plaćanja po spornim mailovima tuženica nikada nikome nije prijavila, već se za to saznalo naknadno, na temelju prijave koju je sačinio OF (točka 9.6. i 9.11. obrazloženja te iskazi svjedoka, ali i tuženice). Tuženica je u svom iskazu u vezi toga, između ostalog, navela da nije provjeravala ništa u vezi naloga za plaćanje iz spornih mailova, niti je tražila ikakve račune ili ikada provjeravala naloge za plaćanje koje joj je mailom proslijedila dekanica i to jer je bila u nekom posebnom odnosu s njom jer su bile sestrične i za nju je htjela odraditi sve što je ona htjela, kao i da dekanicu nije uspjela dobiti na telefon ili na ikoji drugi način jer da nije bila na fakultetu.

15. Konačno, iz iskaza same tuženice, što prvostupanjski sud također pravilno utvrđuje, proizlazi da je bila svjesna da se novčana sredstva namijenjena za projekt EINFOSE smiju koristi samo za plaćanje nastala u vezi tog projekta. Međutim, unatoč tome je, kako i sama navodi, bez obzira što nije bilo naznake da bi se radilo o takvom plaćanju, sama zaključila da se radi o plaćanju u vezi tog projekta i to jer da su se i inače po tom projektu plaćanja vršila u inozemstvu, jer da je znala da su u tijeku bili pregovori s partnerima u Rusiji, a da su imena na e-mail dekanice po kojima je izvršila plaćanje ukazivala da se radi o rusima.

16. Takvo postupanje tuženice u izvršavanju radnih zadataka, posebno uz činjenicu da je tuženica bila voditeljica Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje, predstavlja eklatantni primjer krajnje nepažnje u obavljanju jedne od temeljnih radnih obveza tog radnog mjesta, a ta je postupanje u skladu s propisanim procedurama postupanja te službe u svrhu zaštite imovinskih interesa poslodavca i zaštite sebe od odgovornosti.

16.1. Rodbinski odnosi i želja da se nekome udovolji u svakom smislu, kao i navodni manjak radne snage u računovodstvu, ne mogu u takvoj situaciji s uspjehom otkloniti postojanje krajnje nepažnje u postupanju tuženice na način na koji je postupila u konkretnom slučaju. Od voditelja financijske službe očekuje se i bitno veći stupanj pažnje nego od drugih zaposlenika u toj službi.

16.2. Činjenica prešućivanja izvršavanja plaćanja velikog iznosa novca u korist fizičkih osoba za koje ne postoji nikakav podataka o osnovi za takvo plaćanje i lakomisleno prelaženje preko obveze da se, barem naknadno, zatraži podataka o osnovi za plaćanje samo dodatno ukazuju da se radi o krajnjoj nepažnji. Da je tuženica zatražila podatak o osnovi/ računu koji plaća za posljedicu bi imalo da ne bi isplatila novac iz sredstava koja su striktno bila namijenjena za plaćanja po projektu EINFOSE i to po strogo propisanim procedurama, uz što bi mogla ispitati valjanost takvog računa, što je bio propisan postupak postupanja prilikom plaćanja i na taj bi način mogla otkloniti nastanak štete. Međutim, kako tuženica u želji da u svemu udovolji zahtjevima dekanice, jer su u posebnom donosu, ništa od toga nije napravila to tavo njezino postupanje u izvršavanju radnih zadataka predstavlja krajnju nepažnju.

16.3. Takvo, krajnje neprofesionalno i nepažljivo, postupanje tuženice u izvršavanju njezinih radnih obveza, tim više što je bila voditeljica tako ozbiljnog odjela, ne može se opravdavati niti pozivanjem na tzv. "direktorsku prijevaru" niti neznanjem o postojanju takvih prijevara. Ovo jer je tuženica (čak i kada bi se zanemario propust da vrlo lako uoči da navodni mail PF nije proslijeđen sa službenog maila koji nosi zaštićenu domenu tužitelja), da je postupala u skladu s pravilima jasno propisane procedure o plaćanju računa, na raspolaganju imala više nego dovoljno alata za provjeru valjanosti takvog naloga što je sve olako i krajnje nepažljivo izbjegla učiniti.

16.4. Isto tako pozivanje na manjak kadra u službi u kojoj je bila voditelja nije opravdanje ovako napravljenog propusta. U konkretnom se slučaju radi samo o očitom i krajnje nepažljivom propustu u radu same tuženice, koji je rezultirao štetom za tužitelja, neovisno od organizacije rada i navodnog manjka ljudi u službi kojoj je bila voditeljica. Voditelj takve službe ne smije svoj posao obavljati na način kako je to radila tuženica, odnosno sa željom da za nekoga napravi sve samo jer je s tom nekom osobom u nekom posebnom odnosu. Svjesno zaobilaženje propisane procedure rada predstavlja krajnju nepažnju, ako ne i namjeru, neovisno od načina je li poslodavac učinio sve da u službi kojoj je tuženica bila voditelj osigura dovoljan broj ljudi.

17. Slijedom svega rečenog ovaj je sud stava da je iz utvrđenih činjenica sud prvoga stupnja, iz navedenih razloga, pogrešno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan te je stoga, na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a, odlučen kao u izreci ove drugostupanjske presude.

18. S obzirom da je prvostupanjska presude preinačena na način da je tužbeni zahtjev prihvaćen preinačena je i odluka o troškovima postupka na način da je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka i trošak je priznat tužitelju (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

18.1. Visina troška koja pripada tužitelju određena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23, dalje: Tarife) te je tužitelju priznat trošak nastao sastavljanjem tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8/1. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 2. rujna 2019., 30. lipnja 2022., 13. rujna 2022., 12. listopada 2022., 14. rujna 2023., 28. studenoga 2023., 20. veljače 2024., 25. travnja 2024., za svako pod 500,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife u vezi s Tbr 7/1. Tarife), sastav podnesaka od 7. studenoga 2019., 29. studenoga 2019., 10. listopada 2022., za svaki po 500 eura (tbr. 8/1. Tarife u vezi s Tbr. 7/1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 18. studenoga 2019. i 17. lipnja 2024. za svako u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9/2. Tarife u vezi s Tbr. 7/1. Tarife) ili ukupno 6.500,00 eura što uvećano za PDV iznosi 8.125,00 eura.

18.2. Tužitelju je priznat i trošak žalbe u iznosu od 781,25 eura sukladno Tbr. 10/1. u vezi s Tbr. 7/1. Tarife, kao i trošak sudskih pristojbi na žalbu u iznosu od 342,29 eura. Ostale pristojbe (na tužbu i presudu) tužitelju nisu priznate jer nema dokaza u spisu da su plaćene.

U Zagrebu 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević