REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Posl. br. P-1343/2024.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nadi Nekić Plevko, u pravnoj stvari 1. tužitelja TF, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, Prilaz G. Deželića 57 i 2. tužitelja TFŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, Prilaz G. Deželića 57 i punomoćniku Roku Periću , odvjetniku iz Zagreba, Prilaz G. Deželića 57, protiv tuženika KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB 62877221174, zastupanog po punomoćniku Martini Šimunović Lepoša, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Orehovec, Vinter, Kiš i Šimunović d.o.o. iz Zagreba, Smičiklasova i punomoćniku Jasminki Biloš, odvjetnici iz Zagreba, Draškovićeva 53, radi utvrđenja, izvanraspravno, nakon održane glavne i javne rasprave dana 18. listopada 2024., s danom objave 26. studenog 2024. g.

p r e s u d i o  j e

1.) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

" I. Utvrđuje se ništetnom odluka o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi izjave društva tuženika KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174, donesena na skupštini društva tuženika KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174 dana 10.06.2019. godine, koja glasi:

Članak 1.

Temeljni kapital društva iznosi 21.600,00 (dvadesetjednutisućušesto) kuna i sastoji se šest poslovnih udjela koje je preuzeo član društva kako slijedi:

1. ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preuzeo je - 6 (slovima: šest) poslovnih udjela u Društvu, i to: () jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 3. (slovima: tri) nominalnog iznosa 7.200,00 kn (slovima: sedam tisuća i dvjesto kuna); (ii) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 4. (slovima: četiri) nominalnog iznosa 1.800,00 kn (slovima: tisuću i osamsto kuna); (iii) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 5. (slovima: pet) nominalnog iznosa 200,00 kn (slovima: dvjesto kuna); (iv) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 6. (slovima: šest) nominalnog iznosa 5.400,00 kn (slovima: pet tisuća i četiri stotine kuna); (v) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 7. (slovima: sedam) nominalnog iznosa 5.400,00 kn (slovima: pet tisuča i četiri stotine kuna); i (vi.) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 8. (slovima: osam) nominalnog iznosa 1.600,00 kn (slovima: tisuću i šest stotina kuna)

Povećava se temeljni kapital društva sa iznosa od 21.600,00

(dvadesetjednutisućušesto) kuna za iznos od 400.000,00 (četiristotisuća) kuna na iznos od 421.600,00 (četiristodvadesetjednutisućušesto) kuna.

Povećanje temeljnog kapitala provodi se:

I. Uplatom uloga u novcu novog člana društva ĐF (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koja uplaćuje iznos od 400.000,00 (četiristotisuća) kuna. Navedeni iznos uplaćuje se u svrhu povećanja temeljnog kapitala.

Članak 2.

Nakon navedene uplate ĐF stječe jedan poslovni udio u nominalnom iznosu od 400.000,00 (četiristotisuća) kuna pod rednim brojem 9. u knjizi poslovnih udjela.

Članak 3.

Izjava d.o.o. od 21. (dvadesetprvog) svibnja 2015. (dvijetisućepetnaestegodine) u potpunosti se zamjenjuje novim tekstom Društvenog ugovora društva s ograničenom odgovornošću od 10. (desetog) lipnja 2017. (dvijetisućesedamnaestegodine) koji se nalazi u nastavku.“

II. Nalaže se sudskom registru brisanje povećanja temeljnog kapitala društva tuženika KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174, provedenoga rješenjem posl. broj Tt-19/23098-2 Trgovačkog suda u Zagrebu od 13.06.2019. godine sa iznosa od 21.600,00 kuna za iznos od 400.000,00 kuna na iznos od 421.000,00 kuna te uspostava prethodnog stanja od 21.600,00 kuna temeljnog kapitala društva tuženika KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174, kakvo je i bilo prije provedbe odluke o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi izjave društva tuženika KAMEN- INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174 od dana 10.06.2019. godine.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 7. Društvenog ugovora društva tuženika KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174 od 10.06.2019. godine.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnične troškove, sve u roku od 8 dana."

2.) Nalaže se tužiteljima TF , iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i TFŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Kamen - Inženjering d.o.o., iz [adresa], OIB 62877221174, u roku od 15 dana solidarno isplate trošak parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 8. studenog 2021. podijeli tužbu u kojoj su naveli da su jedina djeca pok. ŽF i pok. OF, umrle dana **.**.2011. koja je bila treća supruga pok. ŽF (od 16. ožujka 1974. g.godine do njezine smrti 9. svibnja 2011. g. ) čime su tužitelji kao jedina djeca pok. OF i pok. ŽF i njihovi zakonski i nužni nasljednici pa tako i glede poslovnih udjela u društvu tuženika Kamen-Inženjering d.o.o. iz [adresa], OIB: 62877221174, a da je ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], posljednja (četvrta) supruga pok. ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je preminuo **.**.2020., da je ona s pok. ŽF bila u braku od 1. srpnja 2017. g. do njegove smrti; oko tri godine i četiri mjeseca). Tužitelji navode da u dijelu zabilježbe u izvatku iz sudskog registra, razvidno je da za tuženika pod redni broj 1. zabilježbe upisana zabilježba privremene mjere sadržaja:

„Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru rješenjem broj 47 Pu Ovr- 24644/2015-10 od 16. listopada 2017.g. odredio je privremenu mjeru:

"Zabranjuje se protivniku osiguranja ŽF iz [adresa], da otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže sa 1/2 dijela poslovnog udjela u društvu KAMEN-INŽENJERING d.o.o. [adresa], OIB: 62877221174, nominalnog iznosa 19.600,00 kuna.

III. Trgovački sud u Zagrebu i FINA će zabilježbu iz stavka II. izreke rješenja upisati u sudski registar odnosno upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima, po pravomoćnosti ovog rješenja.

IV. Privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza pok. ŽF OF koji se vodi kod Općinskog suda u Samoboru pod posl. br. O. 365/11 (sada Pu O-1539/15).“

2. Tužitelji navode da je ovaj sud rješenjem u Zagrebu broj Tt-18/641-2 od 10. siječnja 2018. g. u sudskom registru upisao rješenje na temelju članka 38. stavka 4. Zakona o sudskom registru u kojem je naznačeno „U sudski registar ovoga suda upisuje se zabilježba privremene mjere subjektu upisa Kamen -Inženjering društvo s ograničenom odgovornošću za građevinarstvo, inženjering i trgovinu sa sjedištem u [adresa] MBS [matični broj subjekta], OIB 62877221174, prema podacima naznačenim u prilogu ovog rješenja ("Podaci za upis u glavnu knjigu sudskog registra") koji je njegov sastavni dio“, uz obrazloženje da je dana 4. siječnja 2018. godine dostavljena odluka Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru posl. broj Pu Ovr-24644/2015-10 od 16. listopada 2017. g. o donošenju privremene mjere subjekta upisa Kamen – Inženjering d.o.o. čime je sud redovne nadležnosti zabranio JF da s ½ dijela udjela u društvu tuženika raspolaže na bilo koji način, a ovaj je sud navedenu zabranu upisao u registar suda čime je ista publicirana " urbi et orbi". Tužitelji su s pravom smatrali da je time udio, koji nosi 50% udjela u temeljnom kapitalu društva tuženika, zaštićen do donošenja odluka u samom ostavinskom postupku koji se vodi iza osobe koja je bila izvanknjižni, zakonom određeni vlasnik na poslovnom udjelu. Svrha navedene mjere osiguranja je bila da se, u pogledu nesporne ostavinske imovine, zamrznu vlasnički odnosi na udjelima u društvu društva tuženika do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka i diobe nasljedstva iza pok. JF OF (supruge ŽF) koji se ostavinski postupak vodio kod Općinskog suda u Samoboru pod posl. broj O-365/11 (tada Pu O-1539/15 Općinskog suda u Novom Zagrebu) a u kojem je postupku bilo nesporno da je ½ dijela udjela u društvu tuženika, vlasnikom bila pokojna OF te se samo očekivala raspodjela udjela na nasljednike, sukladno njihovim prigovorima. Tužitelji nastavno navode da je dana 20.listopada 2011. g. u ostavinskom postupku utvrđen sastav ostavinske mase iza ostaviteljice pok. OF od strane javnog bilježnika Sandre Palinić-Čulin. U zapisniku od navedenog dana u dijelu pod b) navedene su pokretnine i imovinska prava te je pod t. 9. navedeno vlasništvo udjela u ½ dijela s naslova bračne stečevine u trgovačkom društvu tuženika Kamen - Inženjering d.o.o. te da su svi nasljednici navedeno potpisali kao izraz vlastite volje, pa tako i ŽF te da nitko od nasljednika nije osporio sastav ostavinske mase radi čega je sud redovne nadležnosti pravomoćnim rješenjem o privremenoj mjeri, do raspodjele navedenoga udjela sukladno prigovorima nasljednika zabranio da se njime na svaki način raspolaže. Kako Zakon o nasljeđivanju određuje da nasljednici nasljeđuju ostavitelja sa danom smrti, tako je u konkretnom slučaju smrću OF ½ dijela udjela u društvu tuženika postalo dijelom ostavinske imovine, a u kojem dijelu, to će odlučivati sud, ovisno o prigovorima nasljednika, ali su ovdje tužitelji svakako postali smrću njihove majke suvlasnicima na njezinom suvlasničkom dijelu, odnosno na ½ dijela udjela društva tuženika. Iz navedenoga, snagom zakonske imperativne odredbe Zakona o nasljeđivanju, tužitelji navode da su suvlasnici na udjelu na kojem je bio upisan ŽF, i time aktivno legitimirani za podnošenje ove tužbe.

3. Tužitelji navode da su kao nasljednici podneskom od 23. srpnja 2020. g. godine tražili da ostavinski sud postupi sukladno uputi Županijskog suda u Velikoj Gorici sadržanoj u rješenju posl. broj Gž-1300/14 od 07. listopada 2015. g. i donese dopunsko rješenje kojim će se rasporediti u ostavinu ostaviteljice vlasništvo (ovlaštenje na ) ½ udjela u društvu Kamen-inženjering d.o.o. te potraživanje s osnove pozajmica koje su vraćane iz zadržane dobiti, a koja je bračna stečevina. Ostavinski postupak posl. broj O-365/11, Pu O-1539/15 Općinskog suda u Novom Zagrebu; sada posl. broj O-103/2018 Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru iza pok. OF i dalje traje te poslovni udjeli u društvu tuženika nisu raspoređeni na nasljednike (ovdje tužitelje, djecu ostaviteljice zbog spora s ocem ŽF) ali je zbog odugovlačenja ŽF, sud u donio navedenu privremenu mjeru a tužitelji su kako navode snagom zakonske odredbe danom smrti ostaviteljice stekli prava na predmetnom poslovnom udjelu. Naknadno je i ŽF (otac tužitelja) umro te se sada i iza njega vodi aktivni ostavinski postupak posl. broj: O-3069/2020, UPP-OS-152/2020 pred povjerenikom Općinskog suda u Novom Zagrebu; javnim bilježnikom Slavkom Remenarićem iz [adresa]; a radi da je radi trajanja postupka sud i donio privremenu mjeru kako bi zaštitio zakonom stečena a još neupisana prava nasljednika ; tužitelja u ovom postupku na poslovnom udjelu danas pok. ŽF pri čemu mu je sud zabranio da na svaki način raspolaže udjelom, što po stavu tužitelja obuhvaća i davanje prava na povećanje temeljnog kapitala drugim osobama.

4. Tužitelji navode da ostavinski postupak iza majke OF traje dugo zbog značajno narušenih obiteljskih odnosa budući se pok. ŽF je zamjerio tužiteljima kao svojoj djeci jer su mu prigovarali za ponašanje prilikom teške bolesti i umiranja njihove majke OF, kada je pok. ŽF našao ljubavnicu (ĐF) i distancirao se od tadašnje supruge pok. OF; majke tužitelja radi čega je došlo do svađe a odnosi su narušeni i nakon smrti pok. OF umrle **.**.2011.radi čega je pok. ŽF u više navrata izjavio i kasnije to potvrdio oporukom, da će poduzeti sve što je u njegovoj moći da njegova djeca ne naslijede ništa radi čega je raspolagao imovinom npr. na način da je sve nekretnine darovao ili fingiranim uzdržavanjem prenio na ĐF upravo sa svrhom da djeci; tužiteljima ne ostane ništa. Tužitelji navode da je činjenica da je tužiteljima vlastiti otac u dogovoru s novom suprugom (ĐF), kao četvrtom suprugom u njegovom životu; i u smrti htio napakostiti što se protivi moralu svakog društva pa tako i hrvatskog društva, a što je sud dužan detektirati i sankcionirati pružanjem pravne zaštite tužiteljima. Sada pok. ŽF je unatoč zabilježenoj privremenoj mjeri odlučio kao član društva nezakonito i ništetno mijenjati vlasničke odnose u društvu tuženika i prije okončanja ostavinskog postupka donošenjem odluke o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi Izjave društva tuženika što je učinio na skupštini društva tuženika dana 10. lipnja 2019. g. na način da je donio odluku da svoju četvrtu suprugu ĐF uvede kao novog člana društva tuženika (većinskog s temeljnim kapitalom od 94,87 %) uplatom u novcu od 400.000,00 kuna (koji iznos je opet osigurao sada pok. ŽF za ĐF) i time onemogući efektivno suvlasništvo svoje djece - ovdje tužitelja kao nužnih zakonskih nasljednika iza njega i njegove treće supruge - pok. OF. Tužitelji ponovo ukazuju da je odlukom suda redovne nadležnosti sada pok. ŽF zabranjeno da na bilo koji drugi način raspolaže sa ½ udjela u društvu tuženika, a da je povećanje temeljenog kapitala pravo koje pripada svakome nositelju poslovnih udjela – dosadašnjim članovima te da tek odlukom tih istih dosadašnjih članova to pravo može biti dano trećim osobama, kada iste ulaze u društvo pri čemu nužno dolazi do smanjenja prava dotadašnjih članova i prema navedenom dotadašnji članovi raspolažu svojim udjelom (smanjuje se najmanje postotak udjela u kapitalu – glasačka prava, a u konkretnom slučaju i vrijednost) u korist trećih članova. Nekorištenje vlastitog prava na povećanje temeljnog kapitala, već dopuštanje trećima da to čine na uštrb prava dotadašnjih nositelj po stavu tužitelja je upravo „raspolaganje na drugi način“ koji je sud zabranio i o kojoj zabrani je u sudskom registru bila upisana zabilježba.

5. Tužitelji navode da je uz unos predmetnih 400.000,00 kuna u temeljni kapital i ulazak novog člana društva, sada pok. ŽF izmijenio je i odredbe Izjave o osnivanju, odnosno zamijenio ju društvenim ugovorom, koji u članku 7. nezakonito i ništetno navodi poslovne udjele u korist ĐF prema povećanom temeljnom kapitalu i novopreuzetom poslovnom udjelu a što je ĐF znala i pristala je na navedeno s namjerom oštećivanja tužitelja kao članova društva tuženika kroz nasljeđivanje poslovnih udjela u ostavinskom postupku iza pok. OF. Sve navedeno bilo je upisano u registar ovog suda suda pa su sve o tome znale i odgovorne osobe društva koje su potpisivale navedene prijave čime je postupanje tih osoba bilo protivno sudskoj zabrani, protivno zakonskim pravima nasljednika i protivno moralu (svrha pok. ŽF je bila razvlastiti djecu, što je on potvrdio oporukom). Tužitelji smatraju da je takva nedopuštena pobuda za donošenje odluke o povećanju temeljnog kapitala i ulasku novog člana društva na strani pok. ŽF i ĐF suprotna i prisilnim propisima i moralu društva jer svrha povećanja temeljnog kapitala društva nije i ne može biti da otac svojoj djeci; tužiteljima u ovom postupku namjerno uskraćuje ono što im po zakonu nesporno i neotuđivo pripada kao djeci pok. OF i kao njegovoj koje se pravo odnosi na ½ dijela temeljnog kapitala društva tuženika, te s tim u vezi tužitelji ukazuju na stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja Rev-x 121/2011 od 05.09.2012. g.

6. Tužitelji navode da osim navedenog razloga nemoralnosti i nedopuštenosti, da je i zamjena udjela od 98,87% kapitala društva tuženika, koje društvo je vrijedilo najmanje 10.000.000,00 kuna, za svega 400.000,00 kn i samo po sebi, neovisno o ranije navedenom , razlog ništetnosti budući je na dan 1. siječnja 2020. godine društvo tuženika prema financijskim bilješkama uz javno dostupne godišnje financijske izvještaje imalo samo zaliha u vrijednosti 4.237.942,00 kuna, kratkotrajnih potraživanja od 790.773,00 kuna, zemljišta i alata knjigovodstvene vrijednosti nakon ispravka od 2.689.664,00 kuna. Dakle, društvo tuženika prema javno dostupnim podacima raspolaže značajnom imovinom u vrijednosti više od 8.500.000,00 kuna te tužitelji smatraju da je neprihvatljivo da bi ĐF stekla većinski vlasnički poslovni udjel u društvu od preko 94,87 % temeljnog kapitala samo s uplatom u novcu od 400.000,00 kuna po ništetnoj odluci o povećanju temeljnog kapitala ulaskom nje kao novog člana u društvo, a sve kako bi se isključivo oštetilo tužitelje kao nužne zakonske nasljednike iza pok. OF i iza pok. ŽF te im se na taj način „otelo“ realno suvlasništvo nad društvom tuženika i vrijednost društva tuženika kao ostavinske imovine.Na tu okolnost tužitelji su predložili financijsko-knjigovodstveno vještačenje vrijednosti društva tuženika na dan 10. lipnja 2019. godine i tržišne vrijednosti poslovnog udjela kojega je preuzela ĐF uplatom od 400.000,00 kuna, saslušanje svjedoka ĐF i tužitelja kao stranaka vezano za okolnosti povećanja temeljnog kapitala i odnosa s pok. ŽF i razloga ulaska ĐF kao člana u društvo tuženika.

7. Tužitelji smatraju da je predmetna Odluka društva tuženika od 10. lipnja 2019. g. ništetna temeljem članka 355. Zakona o trgovačkim društvima st. 1 t. 3. i 4. budući je donesena protivno biti društva i njezinim se sadržajem čini povreda propisa kojima se štite javni interesi (Zakon o nasljeđivanju i nužni zakonski dio, pravila o unosu u temeljni kapital) te da je donesena i protivno moralu društva (oštećivanje djece kao nužnih zakonskih nasljednika i članova društva tuženika umanjenjem vrijednosti njihovih poslovnih udjela i udjela u temeljnom kapitalu suprotno zabilježbi privremene mjere i aktivnom sudskom ostavinskom postupku), a kako je tužba podnesena kako je navedeno 8. studenog 2021. to je ista podnesena u roku u roku od tri godine od upisa u sudski registar, sukladno članku 356. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima a ujedno ukazuju i na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1339/2013 od 29. svibnja 2017. Tužitelji zaključno navode da je ovaj sud proveo ništetno povećanje temeljnog kapitala društva tuženika rješenjem posl. broj Tt-19/23098-2 od 13. lipnja 2019. g. sa iznosa od 21.600,00 kuna za iznos od 400.000,00 kuna na iznos od 421.000,00 kuna, te predlažu usvojiti tužbeni zahtjev kako je isti naznačen u t. 1. ) izreke presude te traže i trošak postupka.

8. Tužitelju su ujedno tijekom postupka podnijeli uz tužbu i prijedlog za zabilježbu spora dana 22. studenog 2022. g. i prijedlog za osiguranje privremenom mjerom. Rješenjem ovog suda P-1870/2022. od 22. studenog 2022. g. dopuštena je zabilježba ovog spora u sudskom registru ovog suda u glavnoj knjizi upisa u reg. ulošku tuženika, na koje je rješenje tuženik ulagao žalbu i koja je žalba odbijena rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5354/2022. od 17. siječnja 2023. g. U odnosu na predloženo osiguranje privremenom mjerom sud je povodom prijedloga tužitelja osnovao izvanparnični spis upisničke oznake Ovr te je rješenjem Ovr-236/2022. od 27. listopada 2022. g. odbio prijedlog za tužitelja kao predlagatelja osiguranja za osiguranje predloženom mjerom. Na navedeno su rješenje ovog suda tužitelji / predlagatelji osiguranja podnijeli žalbu, te je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-4754/2022. od 17. studenog 2022.g. preinačeno navedeno rješenje ovog suda od 27. listopada 2022. i prijedlog za osiguranje je u cijelosti usvojen. Napominje se da je sud rješenjem P-1870/2022. od 1. ožujka 2024. odredio prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog dovršetka ostavinskih postupaka iza pok. OF i pok. ŽF, koje je rješenje povodom žalbe tuženika ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1676/2024. od 13. lipnja 2024.

9. U svom odgovoru na tužbu 23. prosinca 2022.g. tuženik je primarno istakao prigovor ne postojanja pravnog interesa tužitelja u ovom parničnom postupku navodeći kako ne spori da su tužitelji djeca pok. roditelja OF i ŽF i time njihovi zakonski i nužni nasljednici a što se analogno primjenjuje i u pogledu poslovnih udjela u društvu tuženika, te tuženik ukazuje na stav tužitelja kako je prema Zakonu o nasljeđivanju određeno da nasljednici nasljeđuju ostavitelja s danom smrti pa da je u konkretnom slučaju ½ dijela udjela društva tuženika postala dijelom ostavinske imovine iza pok. OF i da oni kao njezini zakonski nasljednici polažu pravo na dijelu poslovnog udjela koji bi trebao pripadati ostavinskoj masi iza pok. OF, čime tužitelji smatraju da su svakako smrću majke postali suvlasnicima na njezinom suvlasničkom dijelu, odnosno na ½ dijela udjela društva tuženika i da su snagom zakonske imperativne odredbe Zakona o nasljeđivanju postaju suvlasnici na udjelu na kojem je bio upisan ŽF i time aktivno legitimirani za podnošenje ove tužbe, no tuženik navodi kako je takav stav i argumentacija tužitelja u cijelosti promašena i neosnovana te da tužitelji inzistiraju na pogrešnim, neosnovanim i neutemeljenim navodima. Navedeno se odnosi prije svega na činjenicu kako tužitelji smatraju da je sadržaj ostavinske mase nesporan, odnosno da je nesporno da bi ½ udjela u društvu ulazila u ostavinsku masu te da je nesporno da bi ovdje tužitelji smrću njihove majke postali suvlasnicima na njezinom suvlasničkom dijelu. Tuženik međutim smatra da je sadržaj ostavinske mase itekako sporan prije svega u odnosu na pitanje pripada li uopće bilo koji dio poslovnog udjela pok. OF, pa posljedično navedenom ostvaruju li nasljednici, ovdje tužitelji bilo kakvo pravo u odnosu na predmetni poslovni udio što u konačnici izravno utječe na postojanje pravnog interesa za pokretanjem ovog postupka jer da je sadržaj ostavinske mase iza pok. OF u odnosu na poslovne udjele nesporan, tada bi postojalo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. OF u kojem bi bilo utvrđeno da ti poslovni udjeli ulaze u sadržaj ostavinske mase i isti bi bili raspoređeni njezinim nasljednicima, no da je sadržaj ostavinske mase sporan jer je upravo u pogledu poslovnih udjela ukinuto rješenje o nasljeđivanju i o tome nije donesena odluka radi čega je je to pitanje sporno posebno kada se ima u vidu da istodobno egzistira oporuka pok. OF uz nespornu činjenicu da oporučno nasljeđivanje ima prednost pred zakonskim nasljeđivanjem. Radi navedenog tuženik smatra neosnovanim i bespredmetnim navod tužitelja da bi sud donio privremenu mjeru kako bi zaštitio zakonom stečena prava tužitelja a tuženik ističe i da je pok. ŽF u ostavinskoj raspravi iza pok. OF osporio da bi ista bila (su)ovlaštenik na poslovnom udjelu društva tuženika. Tuženik navodi i da je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br.Gž-1300/14 od 07. listopada 2015. god., ukinuto rješenje o nasljeđivanju iza pok. OF od dana 14. ožujka 2018. godine pod posl br.: O-103/2018 god., pod t. I. stavkom 1. podstavkom B kojim je kao ostavinska imovina utvrđeno imovinsko pravo-vlasništvo udjela ½ dijela s naslova bračne stečevine u trgovačkom društvu tuženika, a isti poslovni udjeli do danas nisu raspoređeni u ostavinskoj masi no da i neovisno o toj činjenici, tuženik smatra kako poslovni udjeli tuženika ne čine, odnosno ne ulaze u ostavinsku masu iza pok. ZF čime tužitelji nisu stekli članska prava u društvu tuženika, a na što ukazuje činjenica da poslovni udjeli nikada nisu raspoređeni te prema navedenom tužitelji po stavu tuženika i nemaju pravni interes u ovoj parnici. Sa stajališta tuženika kao trgovačkog društva, tužitelji u ovoj fazi ne ostvaruju nikakva prava niti su nositelji poslovnih udjela u društvu niti takvu činjenicu tuženik može na bilo koji način utvrditi i uzeti kao utvrđenu a da bi postupao u skladu s takvim utvrđenjem . Pravo društava kao nužan preduvjet za stjecanje članstva u društvu predviđa upis u knjigu poslovnih udjela te jedini ovlašteni za ostvarivanje članskih prava koja proizlaze iz poslovnog udjela su članovi društva upisani u knjigu poslovnih udjela i sudski registar, odnosno u kontekstu ove pravne situacije formalno upisani bračni drug. Tuženik smatra da bi suprotnim tumačenjem svaka treća osoba mogla bi tvrditi da polaže određeno pravo u odnosu na trgovačko društvo tuženika i ostvarivati ga sve dok se eventualno u nekom postupku ne utvrdi ima li de facto i de iure takvo pravo što bi vodilo u krajnju pravnu nesigurnost protivnu vladavini prava te bi u znatnoj mjeri ograničavalo poslovanje trgovačkih društava i uzrokovalo štetu.

10. Tuženik nastavno smatra da je za rješavanje glavnog pitanja u ovoj pravnoj stvari nužno utvrditi ostvaruje li sada. pok. OF bilo kakvo pravo u odnosu na poslovni udio koji je upisan na sada pok. ŽF te posljedično tome utvrditi da li suvlasnički dio na poslovnom udjelu uopće čini ostavinsku masu iza pok. OF radi čega tuženik smatra da se ovdje se radi o prethodnom pravnom pitanju postoji li neko pravo i/ili pravni odnos i da je odgovor na to pitanje nužan da bi se mogla donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari, te ponovo ističe da ostavinski postupak iza pok. OF još uvijek nije dovršen niti su raspoređeni poslovni udjeli te je tuženik predložio da sud utvrdi prekid ovog postupka do okončanja predmetnog ostavinskog postupka.

11. Tuženik osporava navode tužitelja naznačene u tužbi a vezane uz razloge poremećaja odnosa između tužitelja i njihovog pok. oca ŽF navodeći da su oni u cijelosti irelevantni za ovaj postupak, a mogli bi se determinirati i kao maliciozni budući se nikome se ne može stavljati na teret niti mu se može tretirati kao otegotna okolnosti činjenica da je na zakonom predviđen i dopušten način nastojao zaštititi i ostvariti svoja prava i interese korištenjem pravnih sredstava te ako takvi postupci i traju eventualno duže vrijeme to zasigurno ne može biti krivnja tuženika u ovoj parnici. Nastavno, tuženik navodi da s druge strane, privatni odnosi između tužitelja i njihovih roditelja nisu i ne mogu biti ni na koji način relevantni za ovaj postupak stoga je evidentno da takvim navodima tužitelj zapravo ukazuje da ne raspolaže kvalitetnom pravnom argumentacijom i dokazima kojima bi potkrijepio svoje navode i u konačnici dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. S tim u vezi tuženik navodi da iako je to u cijelosti irelevantno za ovaj postupak, da ĐF u trenutku bolesti i smrti pok. OF uopće nije poznavala pok. ŽF niti da mu je bila kako to navode tužitelji ljubavnica, te da je ĐF pok. ŽF upoznala tek nekoliko godina kasnije radi čega ovakve tvrdnje tužitelja predstavljaju najblaže rečeno obične difamacije i maliciozne navode koji se mogu karakterizirati kao klevete.

12. Tuženik nastavno navodi da neovisno o svemu naznačenom vezano uz istaknute prigovore , kako smatra da je tužba u cijelosti neosnovana, te se istoj kao i tužbenom zahtjevu protivi. Tuženik navodi da nije sporno da je u odnosu na poslovni udio, tj. u odnosu na ½ poslovnog udjela pok. ŽF određena i u sudskom registru zabilježena privremena mjera zabrane da otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže navedenim dijelom poslovnog udjela, niti je sporno da se iza pok. OF još uvijek vodi ostavinski postupak i da poslovni udjeli u društvu tuženika još uvijek nisu raspoređeni. Tužitelji navode da je svrha predmetne privremene mjere bila da se u pogledu nesporne ostavinske mase, „zamrznu vlasnički odnosi“ na udjelima u društvu tuženika do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza pok. OF te da je sud takvom mjerom zabranio pok. ŽF da na svaki način raspolaže poslovnim udjelom, a da to svakako obuhvaća i davanje prava na povećanje temeljnog kapitala drugim osobama. Tuženik smatra da je takvo tumačenje tužitelja pogrešno i neosnovano te suprotno temeljnoj svrsi privremenih mjera prije svega jer mjerodavni propisi ne poznaju terminologiju niti pravne institute „zamrzavanja vlasničkih odnosa“ niti se ovdje radi o davanju bilo kakvog prava trećim osobama te da se u ovoj situaciji može govoriti o imatelju poslovnog udjela te o (su)ovlašteniku na poslovnom udjelu, a nikako o suvlasničkim dijelovima poslovnih udjela. Tuženik navodi da su privremene mjere sredstva kojima je cilj stvaranje uvjeta za buduće ostvarenje tražbina vjerovnika na temelju odluke koja će biti ili koja je eventualno već donesena o glavnom pitanju, te se mjerama osiguranja eliminira ili umanjuje mogućnost sprečavanja ili otežanja budućeg ostvarenja tražbina vjerovnika. Jedan od temeljnih postulata našeg prava osiguranja prema Ovršnom zakonu jest da sredstva kojima se osigurava buduće zadovoljenje vjerovnika trebaju biti dovoljno efikasna da onemoguće neuspjeh ovrhe, ali s druge strane ne smiju biti toliko intenzivna da dovode do potpunog ostvarenja pretendiranog vjerovnikova prava. Iako se navedeno odnosi na tumačenje ovršnog zakona te činjenica da se ovdje radi o privremenoj mjeri iz sfere prava trgovačkih društava, pretpostavke određenja privremenih mjera utvrđuju se sukladno Ovršnom zakonu pa se svakako navedeno analogno valja primijeniti i na privremene mjere koje se odnose na trgovačko društvo, preciznije na poslovni udio. Radi navedenog privremenoj mjeri zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja poslovnim udjelom na drugi način, svakako nije cilj i svrha ograničiti i/ili u cijelosti zaustaviti bilo kakvo poslovanje i razvoj trgovačkog društva već prije svega osigurati da imatelj poslovnog udjela ne raspolaže s istim na način da eventualni budući ovlaštenik ili suovlaštenik u slučaju pozitivne sudske odluke ne bude u faktičnoj mogućnosti raspolagati s tim poslovnim udjelom. U ovoj situaciji, čak i u slučaju takve sudske odluke kojom bi se tužitelju pravomoćno utvrdilo da jest suovlaštenik na poslovnom udjelu, predmetni poslovni udio ostaje netaknut i privremena mjera osigurala je upravo to da se isti upiše u knjizi poslovnih udjela i ostvaruje sva prava (i obveze) koje proizlaze iz poslovnog udjela. S obzirom na to da je društvo s ograničenom odgovornošću društvo kapitala, Zakon o trgovačkim društvima u načelu dopušta slobodan prijenos i nasljeđivanje poslovnih udjela prema čl. 412. međutim, osim prijenosom ili nasljeđivanjem poslovnog udjela kojim se zapravo prenosi članstvo u društvu (izvedeno ili derivativno stjecanje članstva), poslovnim se udjelom može raspolagati i bez prijenosa članstva u društvu na način da se treća osoba ovlašćuje koristiti nekim pravima iz poslovnog udjela. To može biti zasnivanje npr. plodouživanja na poslovnom udjelu u nečiju korist, zalaganje poslovnog udjela, fiducijarni prijenos poslovnog udjela u svrhu osiguranja tražbine i sudjelovanje treće osobe u poslovnom udjelu člana društva i u tom smislu institut raspolaganja poslovnim udjelom podrazumijeva navedene opisane radnje, ali se ni na koji način pod to ne može podvesti i povećanje temeljnog kapitala trgovačkog društva tuženika. Do potrebe povećanja temeljnog kapitala dolazi onda kada se poveća opseg poslovanja, zbog čega rastu i potrebe društva za novim sredstvima, a također i kako bi se vjerovnicima pokazao što bolji položaj društva, bolji bonitet društva i povećala njegova kreditna sposobnost. S tim u vezi tuženik navodi da je jedan od načina povećanja temeljnog kapitala u društvu s ograničenom odgovornošću i povećanje kapitala novim uplatama odnosno o efektivnom ili stvarnom povećanju temeljnog kapitala sredstvima izvan društva a temeljni kapital dopušteno je efektivno povećati uplatom uloga u novcu ili unosom stvari i/ili prava. Odluka o efektivnom povećanju temeljnog kapitala jest ujedno i odluka o izmjeni društvenog ugovora, pa se donosi u obliku javnobilježničke isprave većinom od najmanje tri četvrtine od danih glasova, ako društvenim ugovorom nije drugačije određeno kako je to određeno čl. 455. st. 1 Zakona o trgovačkim društvima također, za donošenje odluke o efektivnom povećanju temeljnog kapitala nije potrebna suglasnost članova društva. Radi navedenog tuženik smatra da tužitelji pogrešno tumače cilj i svrhu privremene mjere kao i sam pojam raspolaganja poslovnim udjelom i pod taj pojam supsumiraju i one radnje koje ne označavaju raspolaganje poslovnim udjelom.

13. Tuženik nastavno u odgovoru na tužbu navodi i da su navodi tužitelja o razlozima ništetnosti odluka neosnovani i neutemeljeni te da tužitelji ničim adekvatnim i pravno relevantnim ne obrazlažu svoja stajališta osim što paušalno nabrajaju razloge ništetnosti, a navodi kojima ih nastoje obrazložiti predstavljaju obične insinuacije i špekuliranja neutemeljena prije svega u činjeničnom supstratu ovog postupka, a potom niti u zakonu i ustaljenoj sudskoj praksi. Tužitelji u tužbi navode da je povećanje temeljnog kapitala pravo koje pripada svakom nositelju poslovnih udjela i da tek odlukom istih dotadašnjih članova to pravo može biti dano trećim osobama kada ulaze u društvo te da nužno dolazi do smanjenja prava dotadašnjih članova jer se smanjuje postotak udjela u kapitalu, glasačka prava i vrijednost u korist trećih članova – a da to označava raspolaganje svojim udjelom. Tuženik u odnosu na navedeni stav tužitelja ističe da su takvi navodi u cijelosti paušalni jer tužitelji ne nude nikakvo obrazloženje za svoje tvrdnje o navodnom smanjenju prava, vrijednosti itd. i tek proizvoljno isto nabrajaju bez da ukazuju konkretno na koji to način je došlo do smanjenja vrijednosti, prava, postotka udjela u kapitalu i sl. i takva teza tužitelja ne nalazi uporište niti u teoriji pa ni praksi prava društava jer vrijednost dijela poslovnog udjela za kojeg tužitelji tvrde da im navodno pripada pravo, ni na koji način se povećanjem temeljnog kapitala ne mijenja. Nastavno, vezano uz pravo glasa, Zakon o trgovačkim društvima propisuje da svakih 200,00 kuna nominalnog iznosa poslovnog udjela daje pravo na jedan glas. Prema tome, s obzirom na to da nominalni iznos poslovnog udjela, pa time i dijela udjela, ostaje isti, čak i da se tužitelji utvrde kao (su)ovlaštenici na poslovnom udjelu; povećanje temeljnog kapitala nikako ne utječe na njihovo pravo glasa koje proizlazi iz poslovnog udjela radi čega je evidentno da se ni vrijednost poslovnog udjela ne smanjuje. U odnosu na navod da je odluka protivna biti društva tuženik ističe da tužitelji to navode bez ikakve relevantne i adekvatne pravne argumentacije jer da bi odluka bila protivna biti društva mora se raditi o odlukama koje su svojim sadržajem suprotne prisilnim odredbama Zakona o trgovačkim društvima ili eventualno nekih drugih zakona koji uređuju ovu materiju no da tužitelji ne ukazuje na takve odredbe niti ih dovodi u vezu s protivnošću biti društva slijedom čega tuženiku smatra su navodi tužitelja bespredmetni budući da ga oni apsolutno ničim ne obrazlažu . Tuženik osporava i navod tužitelja da se pobijanom odlukom vrši povreda propisa kojima se štite javni interesi te da je donesena protivno moralu društva; tužitelji svoju argumentaciju baziraju na tvrdnjama da su odlukom povrijeđene odredbe Zakona o nasljeđivanju, osobito u odnosu na nužni dio te da je osnovni cilj pobijane odluke bio oštećivanje djece kao nužnih nasljednika te navode da je povećanje temeljnog kapitala ulozima u novcu, a posljedično izmjena Izjave o osnivanju odnosno zamjena društvenim ugovorom protivna sudskoj zabrani, zakonskim pravima nasljednika i moralu te ukazuje na svoje raniju iznesenu argumentaciju ponovno ističući kako privremena mjera zabrane raspolaganja poslovnim udjelom nije i ne može ograničavati razvoj i poslovanje trgovačkog društva u tolikoj mjeri da je trgovačkom društvu i njegovim organima zabranjeno poduzimanje svih radnji te da je to bila namjera tužitelja, i da su tužitelji imali na raspolaganju i druga pravna sredstva odnosno mjere osiguranja kojima su mogli pokušati ostvariti svoje ciljeve. Tuženik navodi da pok. ŽF nije ni na koji način dirao u svoj poslovni udio, nije ga otuđio, opteretio niti na drugi način s njime raspolagao niti je postupio suprotno bilo kakvoj sudskoj zabrani , a u odnosu na na navodno protivljenje odluke zakonskim pravima nasljednika, tuženik ukazuje na ranije iznesene navode te ponovo ističe kako u odnosu na ostavinu iza pok. OF postoji oporuka koja ima prednost pred zakonskim nasljeđivanjem, da je odluka u ostavinskom postupku u dijelu koji se odnosi na poslovne udjele ukinuta te da poslovni udjeli još uvijek nisu raspoređeni. Tuženik navodi da je iz oporuke pok. ŽF te iz zapisnika s ostavinske rasprave iza pokojnika vidljivo da je pok. ŽF raspolagao svojom voljom na način da je tužitelje kao svoje zakonske nasljednike isključio iz nasljedstva radi uvreda, nezahvalnosti i nebrige o njegovom zdravstvenom stanju, sve sukladno odredbi članka 85. Zakona o nasljeđivanju. Tuženik navodi i da su tužitelji rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru pod posl. br. O-3069/2020 od dana 4. siječnja 2022. god., pravomoćnim u točki II. i točki V. i VI. u dijelu koji se odnosi na nasljednike, upućeni u parnicu radi utvrđenja činjenice da oporuka ostavitelja pok. ŽF nije valjana no da tuženik međutim ne raspolaže informacijom da li su zakonski nasljednici pokrenuli takvu parnicu. Tuženik smatra da je iz svega po njemu navedenog razvidno kako su tužiteljeva pozivanja na navedene razloge u cijelosti neosnovna obzirom da oporuka, kakva god da je, dok ne bude pravomoćnom presudom eventualno proglašena nevaljanom i to ovisno zbog čega, isključuje zakonske nasljednike iz nasljeđivanja, tim više što oporučno nasljeđivanje ima prednost pred zakonskim nasljeđivanjem, te ističe i da je u odnosu na navodnu povredu nužnog dijela, drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br.Gž-304/2022 od dana 4. travnja 2022. god., ukinuto citirano prvostupanjsko rješenje u točkama III. te točkama V. i VI. u dijelu koji se odnosi na nasljednicu ĐF te je drugostupanjskim rješenjem dana jasna uputa prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku uputi zakonske nasljednike (ovdje tužitelje) da protiv oporučne nasljednice pokrenu parnicu radi utvrđenja postojanja prava na nužni dio te vraćanja dara u dijelu kojim će namiriti njihov nužni dio. Stoga dodatno proizlazi da su navodi tužitelja vezano uz navedeno u cijelosti promašeni i neosnovani posebno imajući u vidu da sud u takvim situacijama upućuje na pokretanje parničnog postupka one osobe čije se pravo ukazuje manje vjerojatnim, a u ovom slučaju pravo zakonskih nasljednika / tužitelja. Radi svega navedenog tuženik smatra da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani i s obzirom na činjenicu da se radnje izmjene Izjave o osnivanju, odnosno donošenja društvenog ugovora temelje na Odluci o povećanju temeljnog kapitala, to tuženik ponovno ističe da tužitelji s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnost odluke o povećanju temeljnog kapitala nemaju, sukladno odredbi čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku uopće pravni interes posebno pobijati izmjenu Izjave o osnivanju tj. pobijati društveni ugovor jer je riječ o radnjama koje su poduzete na temelju odluka skupštine čija se ništetnost utvrđuje u ovoj parnici radi čega zaključno tužitelj predlaže vezano za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. Društvenog ugovora tuženika odbaci tužbeni zahtjev kao nedopušten, a preostali dio tužbenog zahtjeva odbije kao neosnovan te naloži tužiteljima da tuženicima naknade troškove ovog parničnog postupka.

14. U nastavnom dijelu postupka tuženik je podneskom od 30. lipnja 2023. g. ostao u bitnom kod navedene argumentacije vezane uz osporavanje navoda tužbe kao i u podnesku od 25. rujna 2023. g. u kojem je primarno ostao kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći kako tužitelji nisu aktivno legitimirani na podnošenje tužbe budući tužbu na ništenost odluke glavne skupštine mogu podnijeti članovi društva, članovi uprave i nadzornog odbora i tu je ograničen broj osoba koje takvu tužbu mogu podnijeti a što tužitelji nisu, stoga im ni ne pripadaju ta prava po samom zakonu, a kako to oni pogrešno interpretiraju. Tužitelji ujedno nisu ni članovi društva ni s osnove kako smatraju ; nasljeđivanja iza svoje majke jer ni ona nije bila član društva, a jednako tako nisu ni članovi društva s osnova zakonskog nasljeđivanja iza svog pok. oca jer poslovni udio njihova oca nije predmet nasljeđivanja budući je isti predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je pok. ŽF za života sklopio sa svojom suprugom ĐF. Tužitelji taj status nisu stekli ni retroaktivno , a eventualna nevaljanost oporuke njihova oca ŽF neće promijeniti ništa u smislu njihova ovlaštenja za podnošenje ove tužbe. U trenutku donošenja pobijanih odluka ( skupštine ) prednik tužitelja je bio živ i donosio je odluke u svoje ime i za svoj račun, pa tužitelji tada nisu imali nikakva prava na njegovom poslovnom udjelu stoga ne mogu naknadno tražiti poništenje odluke skupštine društva jer tad nisu bili ni univerazalni sukcesori svog oca koji je bio živ. Tuženik navodi da su tužitelji opterećeni subjektivnim odnosom prema roditeljima i njihovim odnosom međusobno, je im nisu ostavili oporučno imovinu iza svoje smrti, pa u odnosu na majku ostvaruju prava na nužni dio onoga što je njezina imovina iza smrti no tuženik ponovo ističe pravo tužitelja na poslovni udio u društvu tuženika nije obuhvaćeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza nje budući su članovi društva osobe kojim pripada određeni poslovni udio koji je upisan u knjigu članova društva i u sudski registar te sva eventualna potraživanja, prava na nasljedstvo s osnova bračne stečevine svakog od roditelja nisu dokaz članstva tužitelja u društvu. Tuženik navodi da je Zakon o trgovačkim društvima lex specialis i odredbama čl. 355 do 359 u odnosu na ostale zakone jasno utvrđuje tko može podnijeti tužbu na ništetnost odluke glavne skupštine, te tuženik ponovo ističe da obzirom da tužitelji nisu članovi društva nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe i ukazuju na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž -2207/02. ali vezano uz odredbu čl. 447. t. 1. 2. i 3. Tuženik navodi da se smisao prava na utvrđenje ništetnosti odluke glavne skupštine sastoji u tome da se samo društvo spriječi donositi i provoditi odluke koje su štetne za samo društvo, njegovu bit i svrhu a posredno i za članove društva jer bi moguće umanjile vrijednost društva , pa s tim i vrijednost njihovih udjela. Povećanje temeljnog kapitala nije štetna odluka za društvo ni za poslovanje ni za vrijednost poslovnih udjela članova, povećanje temeljnog kapitala direktnom uplatom u društvu, društvu donosi samo korist jer sredstva na računu služe za redovno poslovanje društva i u funkciji su društva. Tuženik navodi i da se tužitelji neosnovano pozivaju na privremenu mjeru koja glasi na sada pok. ŽF jer zabrana raspolaganja poslovnim udjelom privremenom mjerom ne predstavlja zabranu povećanja temeljnog kapitala i pristupa novih članova društvu. Izmjenom društvenog ugovora sada pok. ŽF je ostao nositeljem 6 poslovnih udjela u društvu prema tome ŽF nije raspolagao s pola dijela svog poslovnog udjela, kako mu je to zabranjeno rješenjem radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja Pu Ovr 24644/2015-10, od 16. listopada 2017. Općinskog suda u Novom Zagrebu; prema odredbi čl. 412. Zakona o trgovačkim društvima raspolaganje udjelom značilo bi prijenos poslovnog udjela, odnosno davanje poslovnog udjela u zalog. No, u ovom slučaju radi o tužbi prema tijelu društva i obveza koju je sada pok. GF imao temeljem privremene mjere, nemaju veze sa odlukom skupštine društva tuženika kao tijela društva radi čega se tužba na odluke tijela društva i ne može podnijeti protiv člana društva. Tuženik ukazuje da Zakon o trgovačkim društvima u čl. čl. 363. st 5. taksativno navodi vrstu privremenih mjera te da je dopušteno donijeti privremenu mjeru kojom se zaustavljaju primjene odluke za koju se tužbom traži da se utvrdi ništavost (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.Pž- 1804/2002.) ako je vjerojatno da se njezinim provođenjem nanosi šteta društvu te da u ovom slučaju ta pretpostavka nije ispunjena.

15. Tuženik navodi da svi ostali prigovori tužitelja, koliko vrijedi poslovni udio, koliki je temeljni kapital, koliki poslovni udio pripada novom ovlašteniku poslovnog udjela, nisu uopće predmet raspravljanja, kao ni očekivanja tužitelja što će postići privremenom mjerom u odnosu na pok. ŽF, pogotovo ne protezanje značenja privremene mjere na društvo jer; poslovni udio vrijedi i vrijedit će ovisno o mnogim faktorima, a može ne vrijediti ništa, danas ili sutra, a može vrijediti 100 puta više a s tim u vezi će manje ili više vrijediti poslovni udio svih članova društva. Tuženik navodi da su tužitelji svojim očitovanjima i tvrdnjama unijeli konfuziju u relevantnost činjenica koje iznose a da je na sudu utvrdi da li tužitelji imaju pravni položaj članova društva da bi bili aktivno legitimirani za podnošenje ove tužbe. Tuženik smatra da nemaju i s tim u vezi ukazuju na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5618/2021-3 koji je odlučujući o ne/nadležnosti trgovačkog i utvrdio; Jesu li poslovni udjeli društva tuženika činili ostavinsku masu, odnosno jesu li tužitelji stekli članska prava u društvu tuženika, raspravit će se u parničnom postupku. Iz tih razloga, riječ je o sporu za čije je rješavanje nadležan trgovački sud (čl. 34.b t. 2. ZPP-a), prema čemu iako činjenica smrti i stjecanja nasljednog prava, osobe koja stječu to pravo smrću prednika i postaju ostaviteljevi sveopćim pravnim sljednikom (univerzalnim sukcesorom) zbog njegove smrti, to još uvijek ne znači da su tužitelji stekli i članska prava u društvu tuženika kao i da poslovni udjeli tuženika čine ostavinsku masu niti iza pok. majke tužitelja koja je oporukom svu imovinu ostavila suprugu sada pok. ŽF ni u odnosu na njega te tužitelji u odnosu na njega mogu imati položaj univerzalnog sukcesora samo u odnosu na dio poslovnog udjela koji je u trenutku smrti imao, a što nije predmet tužbenog zahtjeva jer se pobija Odluka koju je donesena za njegova života, a jednak tako tužitelji nisu dokazali da ni da poslovni udjeli društva čine ostavinsku masu, ni da su stekli članska prava društva

16. Cijeneći svaki dokaz zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( Narodne Novine br. 53./91, 91./92, 112./99, 88./01, 117./03, 88./05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 , 70/22., 80/22., , 114/22. i 155/22. i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

17. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom Odluke društva tuženika o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi Izjave društva tuženika donesene na skupštini društva tuženika dana 10. lipnja 2019. u odnosu na čl. 1- 3 Odluke, nalaganje registru ovog suda brisanje povećanja temeljnog kapitala društva tuženika provedenoga rješenjem posl. broj Tt-19/23098-2 Trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2019. g. s iznosa od 21.600,00 kuna za iznos od 400.000,00 kuna na iznos od 421.000,00 kuna te uspostava prethodnog stanja od 21.600,00 kuna temeljnog kapitala društva tuženika kakvo je i bilo prije provedbe odluke o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi Izjave društva tuženika od navedenog datuma, te zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 7. Društvenog ugovora društva tuženika od 10. lipnja 2019. godine.

18. Sud je izvršio uvid u spis i to rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Pu Ovr-24644/15 od 16. listopada 2017.g. ( list 11 – 14 spisa); Odluku o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi izjave društva tuženika od 10. lipnja 2019. ( list 25-31 spisa); Zapisnik od 20. listopada 2011. sačinjen po javnom bilježniku Sandri Palinić Čulin iz [adresa] sastavljen u pravnoj stvari ostavinskog postupka iza pok. OF ( list 18 do 21 spisa ), Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gop 1/23 -15 od 10. siječnja 2024.g. ( ispravljenom Rješenjem Gop 1/23-18 od 23. siječnja 2024.g. ( list 341-342), te Oporuku Vladimira Kamenića od 1. listopada 2020. ( list 234 spisa ). Sud je izvršio uvid u sudski registar te i zbirku isprava za društvo tuženika i održao je četiri ročišta i to 8. svibnja 2023., 10. listopada 2023., 28. veljače 2024. i 18. listopada 2024.. Druge predložene dokaze po strankama sud nije provodio smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim te smatrajući da bi provedba istih samo doprinijela duljini trajanja postupka i nastavku troškova.

19. Uvidom u rješenje Općinskog sud u Novom Zagrebu Pu Ovr-24644/15-10 od 16. listopada 2017.g. utvrđuje se da je po prijedlogu samo jednog predlagatelja i to 1. tužitelja u ovom postupku TF doneseno rješenje kojim je t.1. izreke određeno da radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja 1. tužitelja u ovom parničnom postupku TF kao jedinog predlagatelja, radi osiguranja te nenovčane tražbine koja je definirana kao zahtjev za utvrđenje da su predmetne nekretnine, pokretnine i prava bračna stečevina pok. OF iz braka s ŽF te da su iste dio ostavinske imovine u ostavinskom postupku posl. br. O-365/2011 ( sada Pu-O-1539/15) iza pok. OF; određena privremena mjera kojom se zabranjuje protivniku osiguranja ŽF iz [adresa], da otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže s ½ poslovnog udjela u društvu Kamen - inženjering d.o.o. iz [adresa] OIB 62877221174, nominalnog iznosa od 19.600,00 kn, dok je t .4. izreke navedenog rješenja određeno da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza pok. ŽF OF koji se vodi kod Općinskog suda u Samoboru pod posl. br. O-365/2011 ( sada Pu-O-1539/15).

20. Na ročištu održanom dana 8. svibnja 2023. tužitelji su kao dokazni prijedlog predložili saslušati odvjetnicu Vladimiru Pirović, suradnicu ranijeg punomoćnika ŽF radi utvrđenja jedine stvarne svrha navedenog povećanja temeljnog kapitala društva tuženika, predložili su provesti financijsko -knjigovodstveno vještačenje na okolnost vrijednosti društva tuženika na dan 10. lipnja 2019. g. i tržišne vrijednosti poslovnog udjela koji je preuzela ĐF uplatom od 400.000,00 kn, o predloženo je i njeno saslušanje na okolnost povećanja temeljenog kapitala , razloga njenog ulaska u društvo te odnosa nje i pok. ŽF da bi na ročištu dana 18. listopada 2024. tužitelji predložili financijsko vještačenje na okolnost izostanka posebnih razloga za povećanje temeljnog kapitala u iznosu od 400.000,00 kn, a tužitelji su predlagali i njihovo saslušanje kao i saslušanje supruge 1. tužitelja.

21. Kako je navedeno, tuženik je tužiteljima iz ranije naznačenih razloga osporavao aktivnu legitimaciju . Sud smatra taj prigovor tuženika neosnovanim imajući u vidu primarno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u presudi br. Gop 1/2023-15 od 10. siječnja 2024. ( ispravljenoj rješenjem Gop 1/2023.-18 od 23. siječnja 2023. ) kojom je povodom oglednog spora pokrenutom po ovom sudu na pitanja koja glase :

" Postaje li nasljednik imatelj poslovnog udjela te time i aktivno legitimiran pobijati odluke skupštine društva, u trenutku ostaviteljeve smrti sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ili tek upisom u knjigu poslovnih udjela sukladno odredbi čl. 411. st. 1. i 2. ZTD-a, te je li na navedeno ima utjecaja činjenica da je pokrenut postupak pobijanja odnosno proglašenje ništetnim oporuke na temelju koje je postao oporučni nasljednik kao i činjenica da nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza ostavitelja? "

"Postaje li zakonski nasljednik imatelj poslovnog udjela te time i aktivno legitimiran pobijati odluke skupštine društva, u trenutku ostaviteljeve smrti sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ili tek upisom u knjigu poslovnih udjela sukladno odredbi čl. 411. st. 1. i 2. ZTD-a te je li na navedeno ima utjecaja činjenica da nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza ostavitelja?“

zauzima zauzeto pravno shvaćanje kako slijedi:

„Kada između nasljednika postoji spor o pravu na nasljedstvo ili veličini nasljednog dijela do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu stvarima , osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine u smislu čl. 141. Zakona o nasljeđivanju i čl. 417. Zakona o trgovačkim društvima. Svi sunasljednici do rješenja spora o pravu na nasljedstvo ili o veličini nasljednog dijela, stječu poslovne udjele sukladno odredbi čl. 411. st. 1. ili sukladno odredbi čl. 411. st. 2. ZTD-a trenutkom smrti ostavitelja.“

22. Jednako tako ovaj sud smatra neosnovanim prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja i u odnosu na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iznesen u rješenju posl. br. Pž-5618/2021-3 od 3. listopada 2022. g. u kojem je t. 11. naznačeno " Tužitelji su pravilno u žalbi ukazali na to da se nasljednikom postaje i da se nasljedno pravo stječe smrću fizičke osobe, dakle, u trenutku ostaviteljeve smrti (čl. 4. ZN-a). Nasljednik je sveopći pravni slijednik umrle osobe i ostaviteljevom smrću na nasljednika prelazi njegova ostavina (čl. 5. ZN-a). To znači da su tužitelji koji tvrde da su nasljednici imovine njihovih roditelja, stekli imovinu koja ulazi u ostavinu trenutkom njihove smrti. Riječ je o univerzalnoj pravnoj sukcesiji, pa činjenica da svojstvo građanskopravnog sukcesora nije utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju, nije odlučno za postojanje procesne pretpostavke o kojoj zavisi postupanje prvostupanjskog, trgovačkog suda. Stjecanjem nasljednog prava osoba koja stječe to pravo postaje ostaviteljevim sveopćim pravnim sljednikom (univerzalnim sukcesorom) zbog njegove smrti." Nastavno, kako je to i navedeno u rješenju Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske posl. br. Pž-1676/2024-2 od 13. lipnja 2024. g. u ovoj pravnoj stvari zahtjeva se utvrđenje ništetnosti, a ne pobojnosti odluka skupštine, pa valja reći da ništetnost odluka skupštine društva može isticati svaka zainteresirana osoba sukladno općim pravilima obveznog prava. Za razliku od tužbe za pobijanje odluke glavne skupštine koju su ovlaštene podići samo određene osobe navedene u odredbi čl. 362. Zakona o trgovačkim društvima, tužbu za utvrđenje ništetnosti može podići svaka osoba koja za to ima pravni interes, a nesumnjivo tužitelji takav interes imaju, s obzirom na to da su sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju tužitelji svakako i zakonski nasljednici s pravom na zakonski nužni dio, što ukazuje i na to da su tužitelji sunasljednici glede postojanja spornog nasljednog prava na udjelima u društvu tuženika i to trenutkom smrti ostavitelja, dakle pravilan je zaključak ( ovog suda ) o aktivnoj legitimaciji tužitelja. Prema navedenom tužitelji imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe i vođenje ovog parničnog postupka, a prigovor tuženika u odnosu na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja je neosnovan.

23. Međutim kako je navedeno, sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Među strankama nije sporno da ostavinski postupci iza pok. OF i pok. ŽF nisu pravomoćno dovršeni dok iz stanja spisa kao i iz uvida u Zbirku isprava za društvo tuženika proizlazi da je Odluka o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi Izjave društva od 10. lipnja 2024. upisana u registar ovog suda rješenjem Tt-19/23098-2 od 13. lipnja 2019. na koje rješenje tužitelji nisu ulagali žalbu, unatoč činjenici da je izvršen upis mjere osiguranja rješenjem ovog suda Tt-18/641-2 od 10. siječnja 2018. po prijedlogu 1. tužitelja u ovom postupku kao predlagatelja osiguranja. Na navedeno sud ukazuje vezano za isticanje pravnog interesa oba tužitelja za podnošenje tužbe i vođenje ovog postupka kao i za činjenicu da tužitelji ne predlažu upis brisanja upisa navedene Odluke od 10. lipnja 2019. u registru suda. Jednako tako nije sporno da je tužba za utvrđenje ništetnosti navedene Odluke od 19. lipnja 2019. podnesena u roku od 3 godine od dana upisa u sudski registar budući je upis izvršen dana 13. lipnja 2019. a tužba je podnesena 8. studenog 2021.

24. Polazeći od sadržaja same Odluke tuženika od 10. lipnja 2019. sud ukazuje da je odredbom čl. 440 Zakona o trgovačkim društvima ( Narodne Novine br.111/93;34/99;121/99;52/00;118/03;107/07;146/08;137/09;125/11;152/11;111/12;6 8/13;110/15;40/19;34/22;114/22 i 18/23 dalje u tekstu ZTD ) određeno da članovi društva u skupštini donose odluke na koje su ovlašteni zakonom i društvenim ugovorom, osim ako se svi članovi u pojedinom slučaju u pisanom obliku ne dogovore o odluci koju treba donijeti ili izjave da su suglasni, s time da se o njoj glasuje pisanim putem a ako se odluka donosi pisanim putem, većina koja je potrebna za to da bi se ona donijela ne određuje se na temelju danih nego na temelju ukupnog broja glasova kojima raspolažu članovi društva. Ovlasti članova društva s ograničenom odgovornošću u donošenju odluka veće su nego kod dioničkog društva u kojem je ovlast glavne skupštine strogo propisna i relativno je malog opsega i često uvjetovana prethodnim izvješćem nadzornog odbora, no kod društva s ograničenom odgovornošću omogućen je i način odlučivanja pisanim putem te skupština nije jedino mjesto na kojemu članovi mogu donositi svoje odluke kao što je to slučaj u dioničkom društvu. Uvidom u Društveni ugovor društva tuženika od 7. prosinca 1995., ,Izjavu od 1. lipnja 2011. te Izjavu od 21. svibnja 2015. koja je izmijenjena čl. 3 Odluke o povećanju temeljenog kapitala i promjeni odredbi Izjave društva tuženika od 10. lipnja 2019.; sud je utvrdio da nije određeno da se odluke društva ne mogu donositi i izvan skupštine , odnosno Izjavama i društvenim ugovorom društva tuženika nije postavljeno ograničenje donošenja odluke i izvan skupštine kako je to određeno čl. 442 i 443 ZTD prema kojem skupštinu saziva uprava i to preporučenim pismom upućenim članovima društva. Do dana 10. lipnja 2019. kada je donesena navedena Odluka, pok. ŽF bio je jedni član društva tuženika a donošenje odluke u društvu koje ima samo jednog člana koji drži sve udjele u društvu ili uz njega, to čini još i samo društvo držeći vlastite udjele, te se i u takvom slučaju radi o iznimci od odlučivanja u skupštini, budući se takav član ne mora pridržavati formalnosti oko sazivanja skupštine. Stoga sud smatra da navod tužbenog zahtjeva u kojem je naznačeno da se utvrđuje ništetnom Odluka donesena na skupštini društva tuženika od 10. lipnja 2019. nije nedostatak u smislu čl. 280 i 281 ZPP zato što Odluka od 10. lipnja 2019. nije donesena na skupštini društva već je donesena na način da su ŽF i ĐF tog dana kao stranke pristupile u ured javnog bilježnika Bože Miletića, iz Zagreba , Ul. Grge Tuškana 39 i izjavile da žele donijeti Odluku o povećanju temeljnog kapitala i odluku o promjeni odredbi Izjave društva, te je navedeni javni bilježnik temeljem odredbi čl. 457 i 458 ZTD i sastavio navedenu Odluku.

25. Kako je navedeno rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu Pu Ovr- 24644/15. od 16. listopada 2017.g. t. 1. st. 2. izreke određeno da se zabranjuje protivniku osiguranja ŽF da otuđi, optereti ili da na drugi način raspolaže sa ½ poslovnog udjela u društvu Kamen-inženjering nominalnog iznosa od 19.600,00 kuna. Uvidom u povijesni izvadak za društvo tuženika utvrđuje se da je sada pok. ŽF upisan kao jedini član društva rešenjem ovog suda Tt-03/9592- 2 od 11. studenog 2003. g. te da je do donošenja Odluke od 10. lipnja 2019. g. bio jedini član društva tuženika. Uvidom u rješenje ovog suda Tt-11/8028-2 od 8. lipnja 2011. g. utvrđuje se da je kao jedini osnivač društva upisan ŽF te da je navedenim rješenjem povećan temeljni kapital kao i izjava o osnivanju u društvu tuženika a da je Odlukom jedinog člana društva ŽF od 1. lipnja 2011. g. povećan temeljni kapital društva s iznosa od 19.600,00 kn za iznos od 400,00 kn , ukupno na iznos od 20.000,00 kn. Uvidom u rješenje ovog suda Tt-15/1578-2 od 12. lipnja 2015. g. potvrđuje se da je odlukom člana društva od 21. svibnja 2015. g. temeljni kapital društva tuženika povećan s iznosa od 20.000,00 za iznos od 1.600,00 kn uplatom u novcu na iznos od 21.600,00 kn. Prema popisu članova društva od 21. svibnja 2015. utvrđuje se da je jedini član društva ŽF, da se temeljni kapital društva sastoji od 6 poslovnih udjela uplaćenih u cijelosti u novcu a kojim LF preuzima jedan poslovni udio pod red.br. 3. nominalnog iznosa od 7.200,00 kn , jedan poslovni udio pod red. br. 4. nominalnog iznosa 1.800,00 kn , jedan poslovni udio pod red.br. 5. nominalnog iznosa od 1.500,00 kn, jedan poslovni udio pod red. br. 6. nominalnog iznosa od 5.400,00 kn jedan poslovni udio pod red.br. 7. nominalnog iznosa od 5.400,00 kn i jedan poslovni udio pod red.br. 8. nominalnog iznosa od 1.600,00 kn , a isto proizlazi i iz potvrde o popisu članova trgovačkog društva sadržanog u spisu ovog suda Tt-2015/15780.

26. Uvidom u Odluku društva tuženika od 10. lipnja 2019. čl. 1 st. 1 utvrđeno je da temeljni kapital društva tuženika iznosi 21.600,00 kn i sastoji se od šest poslovnih udjela koje je preuzeo član društva sada pok. ŽF i to (1) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 3. (slovima: tri) nominalnog iznosa 7.200,00 kn (slovima: sedam tisuća i dvjesto kuna); (2) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 4. (slovima: četiri) nominalnog iznosa 1.800,00 kn (slovima: tisuću i osamsto kuna); ( 3) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 5. (slovima: pet) nominalnog iznosa 200,00 kn (slovima: dvjesto kuna); (4 ) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 6. (slovima: šest) nominalnog iznosa 5.400,00 kn (slovima: pet tisuća i četiri stotine kuna); ( 5) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 7. (slovima: sedam) nominalnog iznosa 5.400,00 kn (slovima: pet tisuća i četiri stotine kuna); i (6) jednog poslovnog udjela koji je u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 8. (slovima: osam) nominalnog iznosa 1.600,00 kn (slovima: tisuću i šest stotina kuna). Dakle od 2015. do 2019. društvo tuženika nije povećavalo temeljni kapital a u vrijeme donošenja navedene mjere osiguranja od dana **.**.2017. pok. ŽF je nesporno imao kako je navedeno 6 ( šest poslovnih udjela ). Prema navedenom sada pok. ŽF kao ovlaštenik nije raspolagao poslovnim udjelima u društvu tuženika nakon donošenja navedene mjere osiguranja na bilo koji način, poslovne udjele nije otuđio, opteretio ili na bilo koji način njima raspolagao kako u cjelini tako ni u mjerom osiguranja određenoj ½ dijela.

27. Nastavno st. 1 čl. 1 Odluke određeno je da se povećava se temeljni kapital društva sa iznosa od 21.600,00 (dvadesetjednutisućušesto) kuna za iznos od 400.000,00 (četiristotisuća) kuna na iznos od 421.600,00 (četiristodvadesetjednutisućušesto) kuna, te da se povećanje temeljnog kapitala provodi uplatom uloga u novcu novog člana društva ĐF koja uplaćuje iznos od 400.000,00 (četiristotisuća) kuna a koji se iznos uplaćuje se u svrhu povećanja temeljnog kapitala. Čl. 2 navedene Odluke utvrđeno je da nakon navedene uplate ĐF stječe jedan poslovni udio u nominalnom iznosu od 400.000,00 (četiristotisuća) kuna pod rednim brojem 9. u knjizi poslovnih udjela. Uvidom u Potvrdu Raiffeisen banke d.d. od 10. lipnja 2019. sud utvrđuje da je navedenog dana po nalogu ĐF OIB [osobni identifikacijski broj] uplaćen iznos od 400.000,00 kn s naznačenom namjenom " povećanje temeljnog kapitala ". Slijedom navedenog sud ponovo ukazuje da sada pok. ŽF kao ovlaštenik nije raspolagao poslovnim udjelima u društvu tuženika na bilo koji način, nije ih otuđio, opteretio ili na bilo koji način njima raspolagao kako u cjelini tako ni u mjerom osiguranja određenoj ½ dijela poslovnih udjela nakon određivanja mjere osiguranja, a prema navedenom u vrijeme kada je donesena ta privremena mjera osiguranja od 16. listopada 2017. Općinskog suda u Novom Zagrebu, sada pok. LF uopće nije bio ovlaštenik nad poslovnim udjelima društva tuženika u iznosu od 19.600,00 kn.

28. Kod iznošenja svojih stavova vezano za razloge kojima traže utvrđenje ništetnosti Odluke tuženika od 10. lipnja 2024. u odnosu na čl. 355 st. 1. t. 3 ZTD tužitelji primarno polaze od činjenice da je navedenim rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. studenog 2017. zabranjeno protivniku osiguranja sada pok. ŽF otuđenje i opterećenje i na drugi način raspolaganje ½ dijela poslovnog udjela u društvu tuženika, smatrajući da raspolaganje poslovnim udjelom svakako obuhvaća i davanje prava na povećanje temeljnog kapitala drugim osobama. Vezano za ovakav stav tužitelja kako zabrana raspolaganja poslovnim udjelima obuhvaća i povećanje temeljnog kapitala čime se posljedično umanjuju njihova članska prava, sud ukazuje da se prema čl. 412 ZTD poslovni udjelu mogu prenositi i nasljeđivati a ako član društva stekne nove poslovne udjele, svaki od udjela toga člana zadržava samostalnost te se povećanje temeljnog kapitala u tom smislu ne odražava na raspolaganja poslovnim udjelima . U trenutku upisa osnivanja društva u sudski registar temeljni kapital odgovora vrijednosti imovine društva , no tijekom poslovanja društva taj se odnos može i mijenjati zbog čega upisana svota temeljnog kapitala više ne odražava stvarno stanje imovine društva. Radi navedenog može doći do potrebe povećanja temeljnog kapitala npr. radi povećanja opsega poslovanja može doći i do potrebe društva za novim sredstvima, do potrebe povećanja kreditne sposobnosti , povećanja boniteta društva ali razlog povećanja temeljnog kapitala može biti i i pokriće gubitaka, saniranje društva i dr. U tom smislu odluka o povećanju temeljnog kapitala ne može biti štetna za samo društvo i njegovo poslovanje a time ni za vrijednost poslovnih udjela u društvu, odnosno vrijednost udjela pojedinog člana društva; povećanjem temeljnog kapitala vrijednost se ne mijenja, a pogotovo ne smanjuje nominalni iznos poslovnog udjela i on ostaje isti, te da tužitelji i postanu ovlaštenici na poslovnim udjelima društva tuženika , povećanje temeljnog kapitala ne utječe ni na njihovo pravo glasa koje kao ovlaštenika tih poslovnih udjela.

29. Nastavno, kako je navedeno, tužitelji smatraju da je predmetna odluka društva tuženika od 10. lipnja 2019. ništetna temeljem članka 355. ZTD st. t. 3. i 4. budući da je donesena protivno biti društva i njezinim sadržajem čini se povreda propisa kojima se štite javni interesi (Zakon o nasljeđivanju i nužni zakonski dio, pravila o unosu u temeljni kapital) i da je donesena protivno moralu društva (oštećivanje djece kao nužnih zakonskih nasljednika i članova društva tuženika umanjenjem vrijednosti njihovih poslovnih udjela i udjela u temeljnom kapitalu suprotno zabilježbi privremene mjere i aktivnom sudskom ostavinskom postupku). Tužba radi utvrđenja ništavosti, kao i tužba za pobijanje odluka glavne skupštine, moraju sadržavati tužbeni zahtjev da sud utvrdi ništavom (ništetnom) određenu odluku skupštine. Odredbom iz čl. 355. t. 3 ZTD propisano je da je odluka glavne skupštine ništava ako nije u skladu s biti društva ili ako se njenim sadržajem čini povreda propisa kojima se isključivo ili pretežno štite interesi vjerovnika društva ili su doneseni radi zaštite javnog interesa, dok je t. 4 propisano da je ništava ako je suprotna moralu. Odredbom čl. 448. ZTD određeno je da se na ništetnost odluka skupštine društva s ograničenom odgovornošću na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 355. do 359. ZTD . U odnosu na navod da bi odluka o bila suprotna moralu sud ukazuje da pojam „moral društva“ obuhvaća sve segmente društvenih odnosa pa tako i one između članova društva, uprave i trećih osoba. Taj pojam nije zakonom definirana kategorija i obuhvaća sve segmente društvenih i poslovnog odnosa koji se odvijaju između navedenih članova društva i uprave, prema trećima kao i prema određenoj društvenoj zajednici, zbog čega se kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne treba ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji. Načelno, moralom se smatraju dobri poslovni običaji odnosno poslovni moral što uključuje dužnost savjesnog i odgovornog postupanja, zabranu svjesnog nanošenja štete drugim osobama, vjerovnicima i društvu. U tom smislu odluka bi bila ništetna ukoliko je njen sadržaj protivan moralu društva, ukoliko je donesena iz motiva koji se protive samom moralu ili ukoliko je njen cilj protivan moralu, pri čemu je važno napomenuti da se moral ne odnosi samo na poslovni moral nego na sve moralne norme. U određenim slučajevima odluka skupštine može biti ništetna i kada ona po svojem sadržaju nije suprotna prisilnim propisima, ali je suprotna pravilima koje određeno društvo smatra prisilnima, iako to nije izričito predviđeno u zakonu i drugim propisima i to u zaštiti javnog interesa; u tom smislu odluke skupštine su ništetne kada su suprotne moralu imajući u vidu sadržaj i cilj donošenja odluke. Vezano uz navedeno, pojam javnog interesa obuhvaća pravni interes uopće kao dio pravnog poretka, zaštitu javnog interesa u samom društvu i u odnosu prema trećim osobama ali taj pojam obuhvaća i ustavnopravnu zaštitu osobe kojim se odredbama Ustava garantira jednakost prema načelu da su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Iako su ovi slučajevi u praksi rijetki, kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili nije, sud će ocjenjivati okolnosti svakog pojedinog slučaja, pri čemu će koristiti prethodna iskustva utemeljena na tumačenju osnovnih načela obveznoga prava posebno vezano za čl. 322 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne Novine 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21, dalje u tekstu ZOO) kojim je određeno da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

30. U tom smislu protivnost moralu društva je vrlo širok pojam pri čemu ocjena je li neko ponašanje moralno ili nemoralno , u ovom slučaju povećanje temeljnog kapitala koji je provodi uplatom uloga novog člana društva , što se odražava posljedično na izmjenu Izjave društva kao i na ovlaštenja članova društva koja se tim promjenama ostvaruju, biti će uvijek faktično pitanje, te se polazi od pretpostavke da su moralne norme takve vrste društvenih normi koje mogu imati društvenu sankciju ali za razliku od pravnih normi ; nemaju pravnu sankciju. Kako je navedeno pojam morala obuhvaća dobre poslovne običaje. Odluka skupštine društva tuženika od 10. lipnja 2019. nema za posljedicu prema stavu suda povredu norme poslovnog morala, budući je ista donesena u valjanoj formi i kao takva upisana u sudski registar i po svojem sadržaju kojim se povećava temeljni kapital društva, te vrši izmjena odredbi Izjave društva ne može biti suprotna moralu, budući ne nanosi štetu ni društvu ni članovima društva već upravo suprotno, društvu se povećava vrijednost pa time i članovima. Time ujedno takva odluka nije ni u suprotnosti s biti društva, njome se ne čini povreda propisa kojima se isključivo ili pretežito štite interesi vjerovnika niti je donošenjem takve Odluke došlo do povrede javnog interesa. Kod navedenog sud je imao u vidu da je mjera osiguranja od 16. listopada 2017. donesena samo na prijedlog jednog od tužitelja i to TF a ne i na prijedlog tužitelja TFŽ, da pok. ŽF ničime nije postupao suprotno navedenoj mjeri osiguranja budući od dana donošenja te mjere do 10. lipnja 2019. nije ni na koji način raspolagao ni cijelim ni ½ poslovnih udjela kojima je ovlaštenik u društvu tuženika. Odluka o povećanju temeljnog kapitala gospodarska je i poduzetnička odluka odluka članova društva tuženika kao gospodarskog subjekta koji je autonomno donio svoje odluke o povećanju temeljnog kapitala na način uplate uloga u novcu novog člana uplatom iznosa od 400.000,00 kn čime je novi član stekao jedan poslovni udio ( r. br. 9 ) u knjizi poslovnih udjela te mu kao članu društva tuženika pripadaju sva prava kao i obaveze propisane ZTD za članove društva. Drugačija ocjena takve Odluke ( o povećanju temeljnog kapitala i promjeni odredbi Izjave društva) člana ili članova društva značila bi njihovo ograničavanje ili čak onemogućavanje u pravima koja su im zakonom dana. Tužitelji ujedno nisu dokazali da bi uprava društva imala drugi stav ili se protivila takvoj odluci člana društva a što bi bilo očekivano imajući u vidu ovlasti uprave u slučaju donošenja odluka koje ne bi djelovale za dobrobit društva . Činjenica da je rješenjem ovog suda Tt-18/641-2 od 10. siječnja 2018. upisana zabilježba privremene mjere, što je publicirano i tužiteljima poznato, te stav tužitelja iznesen na ročištu 18. listopada 2024. da je upis te privremene mjere razlog za nepodnošenje žalbe od strane tužitelja protiv rješenja ovog suda Tt-19/23098-2 od 13. lipnja 2024. ( kojim je rješenjem upisana promjena članova društva, povećanje temeljnog kapitala i promjena Izjave ) nije osnovana. Naime, da je navedena mjera osiguranja Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Pu Ovr-24644/2015. od 16. listopada 2017. g. imala takav učinak i da je njome ( po stavu tužitelja ) obuhvaćena; uz zabranu raspolaganja ½ poslovnih udjela po pok. ŽF; i zabrana povećanja temeljnog kapitala drugim osobama, tada Odluka društva tuženika od 10. lipnja 2019. i ne bi bila upisana u sudski registar rješenjem ovog suda Tt-19/23098-2 od 13. lipnja 2024. g.

31. Odluka društva tuženika od 10. lipnja 2019. g. evidentirana je u sudskom registru i kao takva publicirana, donesena je nakon upisa zabilježbe mjere osiguranja od 16. listopada 2017., no tužitelji na nju ne ulažu žalbu, niti u smislu čl. 363b ZTD podnose tužbu i s tim povezan i prijedlog za osiguranje radi zaustavljanja primjene Odluke društva tuženika od 19. lipnja 2019. kojom bi se tužbom tražilo da se navedena Odluka utvrdi ništetnom, ako su smatrali vjerojatnim da bi se provođenjem takve Odluke društvu mogla pričiniti nepopravljiva šteta. Naime, tužitelji u ovoj pravnoj stvari polaze od zašite svojih interesa, a ne zaštite interesa društva i s tim u vezi ukazuju na obiteljske okolnosti vezane uz odnose njih i pok. ŽF. Činjenica da su tužitelji djeca pok. ŽF i OF, a da je novi član društva supruga sada. pok. ŽF, nije po stavu suda od značaja za meritum ovog postupka niti je sud kod donošenja ove odluke cijenio odlučnim obiteljske okolnosti koje su tužitelji iznijeli u tužbi, od kojih međutim navod o odnosu člana društva ĐF i pok. ŽF sud smatra neprimjerenim i neprihvatljivim te i u suprotnosti s načelom iz čl. 8 ZPP prema kojem je dužnost stranke, u ovom slučaju tužitelja, da se pred sudom savjesno koristi pravima koja su joj tim Zakonom priznata. Sud je međutim kontekstualno cijenio vezano za navode tužbe o tome da bi Odluka od 19. lipnja 2019 . bila suprotna moralu; činjenicu da su oba roditelja tužitelja i pok. OF i pok. ŽF raspolagali svojom imovinom na način da oporukama nisu tužiteljima kao svojoj djeci ostavili ništa od svoje imovine; a što je pravo svake osobe kao ostavitelja, te ako i takvo raspolaganje imovinom tužitelji vide kao suprotnost moralu, tada i taj stav tužitelja u smislu čl. 355 st. 1 t. 4 ZTD sud smatra neosnovanim. Slijedom navedenog sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 355 st. 1 . t. 3. i 4. ZPP za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja te je odlučio kao u t. 1. ) izreke presude .

32. Odluka o trošku iz t. 2. ) izreke presude temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP i odnosi se na trošak tuženika koji je u ovom postupku zastupan po odvjetniku te je tuženiku priznat trošak sastava odgovora a na tužbu od 23. prosinca 2022. g. u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa , sastav podneska od 17. studenog 2022. g. u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, sastav žalbe od 8. prosinca 2022. g. u iznosu od 500,00 eura temeljem Tbr.10/4 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu 08. svibnja 2023. godine u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa ; sastav podneska od 30. lipnja 2023. ( 11. kolovoza 2023) u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOK-a, sastav podneska od 26. rujna 2023.g. u iznos od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOK-a, zastupanje na ročištu 10. listopada 2023. godine u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa ; zastupanje na ročištu 28. veljače 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa; sastav žalbe od 19.ožujka 2024. u iznosu od 500,00 eura temeljem Tbr.10/4 Tarife HOK-a, zastupanje na ročištu 18. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa; što ukupno iznosi 9.000,00 eur a tuženome je ujedno priznat i zatraženi trošak PDV u iznosu od 2.250,00 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa, odnosno tuženiku je priznat ukupan trošak od 11.250,00 eur, dok mu nije priznat zatraženi trošak pristojbe po odluci suda budući tuženik istu nije specificirao u odnosu na koju radnju ili podnesak potražuje pristojbu i u kojem iznosu.

U Zagrebu 26. studenog 2024. g.

Sudac

Nada Nekić Plevko

Pouka o pravnom lijeku :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku