Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-23/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića, Slavena Vidmara, Snježane Hrupek Šabijan i Tomislava Juriše, članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog UF i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. - ispravak, 108/96., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog UF, optuženog ZF, optuženog EF, optuženog KF i optuženog PF, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2016. od 27. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog EF, odvjetnika Tomislava Marenića u zamjenu za odvjetnika Berislava Krnica,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi UF i optuženi ZF za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koje ih je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju iste zakonske odredbe osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, svaki.

II Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, kao i žalbe optuženog UF, optuženog ZF, optuženog EF, optuženog KF i optuženog FF u cijelosti, se odbijaju kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom Županijski sud u Osijeku optuženog UF, optuženog ZF, optuženog EF, optuženog KF i optuženog PF proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisano kao u izreci pobijane presude, te ih je, na temelju istog propisa, osudio, i to optuženog UF, optuženog ZF, optuženog EF i optuženog KF, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, svakog, a optuženog PF na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), naprijed navedeni optuženici su oslobođeni obveze naknade troškova

1.2. Na temelju članka 132. stavka 2. ZKP/08., oštećeni CF, JF, BF, IF i SF s imovinskopravnim zahtjevom upućeni su u parnicu.

2. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženici.

3. Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se svim naprijed navedenim optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

4. Optuženi UF, žalbu je podnio po branitelju Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku u Županji, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se „oslobodi od svake odgovornosti,“ a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Optuženi ZF, žalbu je podnio po branitelju Berislavu Stankoviću, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio „da ga se oslobodi svake odgovornosti,“ a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni suđenje i odluku.

6. Optuženi EF, žalbu je podnio po branitelju DF, odvjetniku u [adresa], zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se preinači u odnosu na kaznu na način da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

7. Optuženi KF, žalbu je podnio po branitelju GF, odvjetniku u [adresa], zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.

8. Optuženi PF, žalbu je podnio po branitelju Zdenku Krstiću, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne blaža kazna.

9. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi EF po branitelju, odvjetniku Berislavu Krnicu, optuženi KF po branitelju, odvjetniku Hrvoju Čolakoviću i optuženi PF po branitelju, odvjetniku Zdenku Krstiću, te su istovjetno predložili da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

10. U skladu s odredbom članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća izvješteni su branitelj optuženog UF odvjetnik Krunoslav Gloković i branitelj optuženog EF odvjetnik Berislav Krnic, koji su u žalbama to i zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženog EF, odvjetnika Tomislava Marinića, u zamjenu za odvjetnika DF, a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08. sjednica je održana u odsutnosti branitelja optuženog UF odvjetnika Krunoslava Glokovića i državnog odvjetnika, koji su o sjednici uredno izvješteni.

11. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

12. Prije nego se odgovori na naprijed iznesene žalbene navode stranaka, bitno je za navesti da je na temelju članka 402. stavka 3. ZKP/08. optuženicima suđeno u odsutnosti budući da tijekom postupka nisu bili nedostupni tijelima sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.

U odnosu na žalbe optuženika, osim na žalbe zbog odluke o kazni

13. Nije u pravu optuženi UF kad u žalbi, vrlo paušalno, ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. te stavka 2. i 3. ZKP/08., jer pobijana presuda ne sadrži dokaze kojima bi se s potrebnom sigurnošću moglo utvrditi da je počinio inkriminirano kazneno djelo te mu je takvim postupanjem, kako se to navodi u žalbi, „…uskraćeno pravo na pravično suđenje zaštićeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda".

13.1. Suprotno naprijed iznesenim žalbenim prigovorima treba navesti da je prvostupanjski sud tijekom postupka, na okolnost inkriminiranog kaznenog djela, ispitao veći broj svjedoka (16), te je pročitao iskaze onih svjedoka koji su u međuvremenu umrli (preko 70 svjedoka), koji svjedoci su poimenično navedeni pod točkama 5. 6., 6.1. i 6.3., a osim toga, kako to razvidno proizlazi iz sadržaja obrazloženja pod točkom 6.2., pročitana je i vrlo obimna materijalna dokumentacije vezana uz utvrđenja uzroka smrti žrtava inkriminiranog kaznenog djela.

13.2. Sve naprijed navedene personalne i materijalne dokaze sud je vrlo savjesno i temeljito cijenio te je u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i dostatne razloge zbog kojih je našao dokazanim da su optuženici počinili inkriminirao kazneno djelo, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju žalitelj u žalbi upire. Osim toga, a s obzirom da im se sudilo u odsutnosti, optuženici su, pristajući da ne sudjeluju u postupku time se dobrovoljno odrekli da osobno ne koriste svoja procesna prava, međutim, bez obzira na to, tijekom cijelog postupka svi su, pa i optuženi UF, imali branitelje koji su ih vrlo savjesno i profesionalno zastupali te su u cilju njihove učinkovite obrane poduzimali sve procesne radnje (predlaganje dokaza, ispitivanje svjedoka, izjavljivanje pravnih lijekova itd.) na koje su bili ovlašteni. Prema tome, nije u pravu optuženi UF kad u žalbi neutemeljeno ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., ali, ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz stavka 3. istog članka, u odnosu na koju povredu žalitelj isto tako nije ni naveo u čemu se sastoji.

14. Iz istih, naprijed navedeni razloga, neutemeljena je i žalba optuženog ZF koji u žalbi također problematizira dokaznu snagu izvedenih dokaza glede njegove umiješanosti u počinjenje inkriminiranog kaznenog djela te očito smatra da ga je prvostupanjski sud, bez obzira na izvedene dokaze, arbitrarno proglasio krivim, zbog čega smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

15. Iako su optuženi EF i optuženi PF u uvodu svojih žalbi naznačili da se žale i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u obrazloženju podnesenih žalbi nisu naveli u čemu se sastoji ova žalbena osnova, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je u odnosu na ove optuženike, kao i u odnosu na optuženog UF, optuženog ZF i optuženog KF počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koju povredu pazi po službenoj dužnosti, njihove žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovane.

16. Nadalje, iako su optuženi UF, optuženi ZF, optuženi KF i optuženi PF u uvodima svojih žalbi naznačili da se žale i zbog povrede kaznenog zakona (članak 469. stavka 1. točke 2. i 4. ZKP/08.) u obrazloženju podnesenih žalbi nisu konkretizirali u čemu se ta povreda stvarno sastoji već su primjenu materijalnog zakona odnosno kvalifikaciju inkriminiranog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZ RH za koje ih je prvostupanjski sud proglasio krivim, pomiješali s (ne) dokazanošću tog djela, što ne predstavlja niti jedan od taksativno propisanih razloga u članku 469. ZKP/08. kad se ova žalbena osnova ostvaruje. Slijedom toga, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koju povredu pazi po službenoj dužnosti, žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona također nisu osnovane.

17. Nisu u pravu optuženi UF, optuženi ZF, optuženi EF, optuženi KF i optuženi PF kad ističu da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično budući da, kako to ističu u žalbama, nije dokazano da su sudjelovali u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, odnosno da za takvo utvrđenje suda nije bilo vjerodostojnih svjedoka.

18. Suprotno naprijed iznesenim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, na temelju iskaza mnogobrojnih svjedoka koji su tijekom postupka ispitani, utvrdio da su optuženici kao pripadnici srpskih paravojnih postrojbi pridruženi neprijateljskim okupacijskim snagama tzv. JNA, nakon okupacije [adresa] 20. rujna 1991., tijekom rujna, listopada, studenog i prosinca iste godine, prema dogovoru i zajednički mještane hrvatske i nesrpske nacionalnosti koji su poimenično navedeni u činjeničnom opisu djela, prisilno privodili u „Stanicu milicije Tovarnik“ smještenu u kući LF (dalje: mjesto kuća), gdje su ih protupravno zatvarali, ispitivali, fizički zlostavljali, vodili na prinudni rad, prijetili im smrću, pljačkali njihovu imovinu te ih ubijali, u kojim su radnjama sudjelovali i drugi nepoznati pripadnici pridruženih paravojnih postrojbi.

19. U kontekstu naprijed navedenog, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženog UF da u konkretnom slučaju nije bilo neposrednih svjedoka - očevidaca koji su imali saznanja za radnje koje su mu stavljene na teret, kao i da je upitna vjerodostojnost ispitanih svjedoka, čiji su iskazi proturječni.

19.1. Naime, činjenicu da je optuženi UF, zajedno s optuženim ZF, optuženim EF i optuženim KF u inkriminiranom razdoblju u „stanici milicije“ u Cvejićevoj kući sudjelovao u fizičkom zlostavljao ĐF, ŽF, NF i JF, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio na temelju svjedočkih iskaza ĐF, ŠF, TF, RF, ČF, IF, BF, JF, MF.

19.1.1. U odnosu na postupanje optuženog UF vezanu uz fizičko zlostavljanje zarobljenika, neki od naprijed navedenih svjedoka su o tome imali posredna saznanja, međutim, neki su svjedoci o tome iskazivali i kao žrtve prema kojima je optuženik osobno postupao. Tako ĐF u svom svjedočkom iskazu navodi da je u rujnu 1991., nakon što ga je optuženi UF, zajedno s AF i OF, zarobio i odveo ga u kuću, od strane svih optuženika, osim PF, tamo teško zlostavljan i tučen, a optuženi AF mu je još i čavlom probio uho. Također, i svjedoci ŠF, ČF, CD i MF, koji su u inkriminiranom razdoblju bili zarobljeni i odvedeni u [adresa], su iskazali da ih je tamo tukao optuženi AF.

19.1.2. Isto tako, na temelju svjedočkog iskaza žrtve ŠF, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi UF, zajedno s optuženim ZF, u [adresa] sudjelovao u fizičkom zlostavljanju ŠF na način da su ga u više navrata tukli, zadajući mu stotine udaraca, a osim toga optuženi UF, zajedno s optuženim ZF i optuženim KF, kako to proizlazi iz svjedočkog iskaza MF, je sudjelovao u fizičkom zlostavljanju žrtve MF, kojeg su također višekratno tukli.

19.2. Nadalje, da je optuženi UF, zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih formacija 22. rujna 1991. u [adresa] sudjelovao u odvođenju HF, ĆF, te U i VF do pravoslavne crkve gdje su isti ubijeni, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju materijalnih dokaza te svjedočkih iskaza UM, ZM, EM, KM, PM i DM, koje je ispravno cijenio vjerodostojnim.

19.2.1. Naime, iz dokumentacije koja se nalazi u spisu (zapisnici sekcija, potvrde smrti, matice umrlih, „lekarskom izvještaju“) nije sporno da su HF, ĆF, FM i VF **.**.1991. u [adresa] stradali nasilnom smrću, s tim da nakon ekshumacije i pregleda njihovih tjelesnih ostataka, nije bilo moguće utvrditi točan uzrok smrti, osim u odnosu na HF za kojeg je utvrđeno da je smrt najvjerojatnije nastupila uslijed strijelnih ozljeda glave.

19.2.2. U svezi naprijed navedenog događaja, u svom svjedočkom iskazu UM je naveo da se tog dana zatekao u centru [adresa] te je u grupi više nepoznatih osoba vidio optuženog UF, a potom se čula rafalna paljba od koje su naprijed navedene osobe pogubljene, pri čemu nije siguran je li optuženik tom prilikom imao automatsku ili običnu pušku, dok je svjedokinja ZM iskazala da je za strijeljanje čula od učitelja u mirovini po imenu UM, koji je bio očevidac događaja, a od svoje svekrve je čula, nakon što su strijeljani njezin suprug VF, njegov brat te HF, da je optuženik iz pištolja svakom od njih pucao u glavu. I svjedok EM je iskazao da je od UM čuo da je optuženik sudjelovao u grupi koja je izvršila strijeljanje, dok je svjedokinja PM iskazala da se optuženi UF njezinom sinu Z jednom prilikom rekao „Ja sam ti pobio stričeve“, a to isto je rekao i svjedoku DM.

19.3. Konačno, da je optuženi UF u inkriminiranom razdoblju sudjelovao u prijetnjama i protjerivanju CM iz [adresa], istjerivanju JM i BM iz njihove kuće te uzimanju stvari (dvoredni berač „E“) iz kuće protjeranih K, nedvojbeno proizlazi iz jasnih i uvjerljivih svjedočkih iskaza CM, JM i IM.

20. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženog UF koji paušalnim tvrdnjama pokušava dovesti u pitanje objektivnost ispitanih svjedoka. S tim u vezi treba navesti da žalitelj nije naveo niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje vezene uz navodnu pristranost svjedoka, kao što nije potkrijepio ni žalbene tvrdnje da su u Cvejićevoj kući bili smješteni aktivni pripadnici regularnih hrvatskih vojnih formacija (ZNG), a ne civilno stanovništvo, jer u spisu takvog podatka nema, pa je nejasno na čemu žalitelj temelji svoju tvrdnju.

21. I optuženi ZF žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nalazi u vrlo uopćenoj konstataciji da „…ne postoje konkretni ili stvarni dokazi da bi se u odnosu na ZF moglo sa sigurnošću utvrditi da je počinio sporne inkriminacije.“

21.1. Međutim, činjenicu da je optuženi ZF, zajedno s optuženim UF, optuženim EF i optuženim KF u inkriminiranom razdoblju u adresa [adresa], na način kako mu je to stavljeno na teret, sudjelovao u zlostavljanju civilnih osoba navedenih pod točkama 15.1., te zajedno s optuženim UF sudjelovao u zlostavljanju ŠF, a s optuženim UF i optuženim KF u zlostavljanju MF, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio na temelju svjedočkih iskaza samih žrtava zlostavljanja ĐF, JF, ŠF, CF i GM, ali i iskaza svjedoka IF i BF.

21.1.1. Vezano uz ulogu ovog optuženika neki od svjedoka (GM) su iskazali da je isti bio glavni inicijator da ga se odvodi u posebnu prostoriju i tuče, u čemu je bio vrlo okrutan, pa tako svjedok MF navodi da ga je optuženi ZF tukao najmanje tri puta rukama i nogama na kojima je imao obuvene vojničke čizme.

21.1.2. Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženog ZF, iz iskaza navedenih svjedoka, koje je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojne, nedvojbeno proizlazi da je optuženik, zajedno s naprijed navedenim optuženicima, sudjelovao u zlostavljanju civilnih osoba u „Stanici milicije Tovarnik.“ Sve ono što je naprijed rečeno u svezi žalbenog navoda optuženog UF i tvrdnje da se nije radilo o civilnim osobama već o ratnim zarobljenicima, vrijedi i u odnosu na žalbu optuženog ZF koji tu okolnost također ističe u svojoj žalbi.

22. Isto tako, u odnosu na optuženog ZF prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ovaj optuženik u inkriminiranom razdoblju na štetu građana hrvatske nacionalnosti za vrijeme okupacije [adresa] poduzimao i druge protupravne radnje za koje se tereti, pa je tako: s nepoznatim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi sudjelovao u privođenju LM kojeg su tom prilikom potjerali u polje kukuruza i pucali u njega te ga ranili u predjelu grudi i vrata; ĐM zarobljenog u „Stanici milicije Tovarnik“ izveo iz sobe, da bi isti kasnije bio ubijen; 24. prosinca 1991. sudjelovao u protjerivanju iz [adresa] ČF i njegove majke te ŽM i NM; **.**.1991. TF i ŠM naredio da dođu u „stanicu milicije“ nakon čega su protjerani iz [adresa]; u „stanici milicije“ tukao TM i GM; iz kuća mještana hrvatske nacionalnosti uzimao stvari pa je tako uzeo traktor RM; na koje okolnosti su svjedočili ČM, ČF, MM, AM i OM, u čije iskaze prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati.

23. Optuženi EF, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, postavlja pitanje „je li prvostupanjski sud na nesporan način utvrdio kaznenu odgovornost za pojedinačne slučajeve u kojima je sudjelovao na način kako je to utvrđeno prvostupanjskom presudom, jer radnja privođenja u „Stanicu milicije Tovarnik“ sama po sebi nije kazneno djelo, a optuženik nije mogao samostalno odlučivati o privođenjima pojedinih osoba jer je bio u podređenom položaju.

24. Kako je to navedeno i u odnosu na optužene UF i optuženog ZF, to da je optuženi EF zajedno s ovim optuženicima te optuženim KF sudjelovao u fizičkom zlostavljanju ĐF, ŽF, NF i JF, nedvojbeno proizlazi iz svjedočkog iskaza samih žrtava ĐF i JF, te svjedoka ŠF, RF, HM ČF, IF i BF, čije iskaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojne, jer nije utvrđeno da su ti svjedoci imali ikakvog razloga da optuženike neosnovano teretite.

25. Također, na temelju iskaza svjedoka ĆM, SF, VM, HM i ŽM, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je optuženi EF, nakon okupacije [adresa] 22. rujna 1991., odveo iz kuće UC i ZC koji su kasnije ubijeni te priveo EC, VM i SF u „stanicu milicije“, a zajedno s KC vodio vezanog PC, koji je kasnije ubijen.

26. Točno je da radnja privođenja pojedinih osoba u „stanicu milicije“, kako to u žalbi ističe optuženi EF, sama za sebe ne predstavlja kazneno djelo, međutim, tu radnju treba sagledati u širem kontekstu cjelokupnog postupanja optuženika za vrijeme okupacije [adresa] tijekom rujna, listopada, studenog i prosinca 1991., i u okviru zajedničkog dogovora optuženika vezanog uz neopravdana protupravna privođenja te poduzimanja različitih represivnih mjera i metoda, sve do usmrćenja, usmjerenih prema civilnim osobama hrvatske nacionalnosti u [adresa], pa je stoga radnja privođenja i zarobljavanja pojedinih osoba u [adresa] kući, gdje se nad istima provodila fizička tortura, a neki su odatle odvedeni na strijeljanje, bila u funkciji takvog dogovora, pri čemu nije bitno je li optuženi EF, kako to navodi u žalbi, mogao samostalno odlučivati o tome tko će biti priveden u „stanicu milicije.“

27. Nije u pravu ni optuženi KF kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje budući da su svjedočki iskazi žrtava ĐF i JF, a vezano uz radnje njihova fizičkog zlostavljanja za koje se tereti da je sudjelovao zajedno s optuženim UF, ZF i EF, kontradiktorni, nelogični te nevjerodostojni.

27.1. Naime, kako to nesporno proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 15. srpnja 2010. (list 261. do 262. spisa), u svom svjedočkom iskazu JF je iskazao da su ga za vrijeme dok se nalazio u Cvejićevoj kući svakodnevno, više puta na dan tukli, a od onih koje je poznavao to su činili UF, ZF, EF i KF koji mu je, osim toga, jednom prilikom na tijelo prikopčao žice od „poljskog telefona“ pod naponom, a isti ga je znao šamarati i vrijeđati. S obzirom na tako decidirani svjedočki iskaza vezan uz postupanje optuženika prema JF, suprotno iznesenim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi nikakve nelogičnosti niti kontradiktornosti, pače, svjedok je vrlo uvjerljivo opisao postupanje svakog od optuženika, pri čemu nije bitno tko mu je od njih zadao tjelesne ozljede u vidu prijeloma 6 – 8 rebara.

27.2. Također, a što se tiče postupanja optuženika prema MF, isti je u svom svjedočkom iskazu na raspravi od 14. travnja 2010. iskazao da su ga za vrijeme od 26. ili 27. rujna 1991. do 3. listopada 1991. dok se nalazio u Cvejićevoj kući tamo svakodnevno tukli, a od optuženika su to činili UF, ZF i KF, koji je u to vrijeme bio komandir milicije. Bez obzira što je svjedok iskazao da optuženi KF prema njemu nije bio nešto posebno agresivan te da mu je zadao dva šamara, na što optuženik upire u žalbi, isti je evidentno bio dio grupe koji su zajedno i po prethodnom dogovoru, sistematski provodili fizička zlostavljanja nad privedenim civilnim osobama u [adresa], izmjenjujući se u tome, zbog čega nije prihvatljiv njegov žalbeni navod da radnje koje je isti poduzeo prema MF ne bi predstavljale inkriminirano kazneno djelo.

27.3. U odnosu na inkriminaciju u kojoj se optuženi KF tereti da je krajem rujna 1991., zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih formacija, usmrtio TF i DC, pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi u tome što se vezano uz taj događaj prvostupanjska presuda temelji na iskazu JF (očito greška u imenu jer je sud u obrazloženju presude naveo da se radi o svjedoku ĐF), koji je u raspravi od 29. prosinca 2022. iskazao da je ispred Cvejićeve kuće začuo rafalnu paljbu, a nakon toga se u kuću vratio optuženi KF na čijim je čizmama vidio krv, a tom prilikom mu je isti rekao da je ubio P, a radi se o čovjeku koji je imao kazan za pečenje rakije, dok u svom iskazu od 29. prosinca 2010. svjedok nije naveo da mu je optuženik tom prilikom rekao da je nekoga ubio. Međutim, u konkretnom slučaju žalitelj gubi iz vida da je inkriminirani događaj prvostupanjski sud temeljio na iskazu svjedoka FC, sina TF i DC, koji je iskazao da se optuženik pred pritvorenicima D hvalio da je ubio „kazandžiju“ i njegovu ženu, a njegov otac je imao kazan za pečenje rakije. U tom kontekstu prvostupanjski sud je ispravno naveo da iskaz svjedoka FC potkrijepljen iskazom svjedoka ĐF, pa imajući u vidu da su iskazi navedenih svjedoka glede identiteta žrtve u bitnom podudarni, žalba optuženika ni u tom dijelu nije osnovana.

28. Nadalje, optuženi PF u svojoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je naveo da u inkriminiranom razdoblju nije imao stvarnu vlast nad ostalim pripadnicima paravojnih postrojbi, niti bi to proizlazilo iz iskaza ispitanih svjedoka, sugerirajući time da u njegovom ponašanju nije ostvareno biće inkriminiranog kaznenog djela, što za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo. Naime, optuženik niti ne osporava to da je za vrijeme okupacije [adresa] vodio zarobljenike (CC, JC, BC i IC) na prinudni rad u okviru kojega su pokupili mrtve, da bi nakon toga, kad ih je optuženik postrojio, nepoznata osoba u četničkoj odori pucala u njih i sve, osim CC, ubila. U toj situaciji, budući da je optuženik navedenim zarobljenim osobama bio neposredno nadređen, time je bio i odgovoran za sigurnost njihovih života i tijela, o čemu je bio dužan skrbiti, a s obzirom na to da je nedvojbeno bio svjestan mogućnosti da će isti biti usmrćeni, u svezi čega nije ništa niti pokušao poduzeti kako bi to spriječio, očito je pristao da od strane nepoznatih pripadnika paravojnih postrojbi budu usmrćeni, što se i dogodilo, pa je stoga njegova žalba neosnovana.

29. Zbog svega naprijed iznesenog, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud na temelju svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina iz članka 120 stavka 1. OKZ RH, za koje ih je proglasio krivim.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

30. Kako je to i navedeno pod točkom 1., prvostupanjski je sud za inkriminirano kazneno djelo optuženom UF, optuženom ZF, optuženom EF i optuženom KF izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, svakom, dok je optuženom PF izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

30.1. Prilikom izbora vrste i mjere kazne sud je kao olakotno optuženicima cijenio dosadašnju neosuđivanost, a kao otegotno da je djelo počinjeno prema većem broju oštećenika, zatim izraženu veliku količinu kriminalne volje i upornosti, a u odnosu na optuženog UF, optuženog ZF, optuženog EF i optuženog KF, izraženu bezobzirnosti i bešćutnost. 31. Državni odvjetnik, u žalbi zbog odluke o kazni, generalno ističe da je sud optuženicima izrekao preblage kazne, što pojedinačno obrazlaže, pa tako, u odnosu na optuženog UF ističe da mu sud kao otegotno nije dovoljno cijenio veliku količinu kriminalne volje u lišavanju života žrtava HF, ĆF te F VF, kao i brutalnom postupanju prema oštećenim ĐF, JF, ŠF i CF, dok u odnosu na optužene ZF i optuženog EF smatra da im je sud kao otegotno trebao cijeniti da su inkriminirano kazneno djelo počinili prema „dojučerašnjim susjedima,“ i prijateljima, dok je optuženom KF kao otegotno trebalo cijeniti da je u inkriminiranom razdoblju bio prvi zapovjednik Stanice milicije Tovarnik, a optuženom PF kao otegotno je trebalo cijeniti ulogu i značaj koji je imao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela.

32. S druge pak strane, optuženi ZF u žalbi ističe da mu je prvostupanjski sud neprimjereno izrekao previsoku kaznu, što također ističe i optuženi EF navodeći da mu sud prilikom odmjeravanja kazne nije uzeo u obzir da se tereti za protupravno postupanje samo prema dvjema osobama, koju okolnost, pledirajući za izricanje blaže kazne, ističe i optuženi KF, navodeći da je on, za razliku od ostalih optuženika, oštećenike samo šamarao, dok optuženi UF i optuženi PF u žalbama, vezanu uz odluku o kazni, nisu naveli nikakve razloge, međutim, kako su žalbe podnijeli i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu članka 478. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud će i u odnosu na ove optuženike ispitati ovu žalbenu osnovu.

33. U svjetlu naprijed iznesenih suprotstavljenih žalbenih navoda, djelomično je u pravu državni odvjetnik kad u žalbi, u odnosu na optuženog UF i optuženog ZF, ističe da ovim optuženicima prvostupanjski sud, kao otegotno, nije dovoljno cijenio broj radnji koje su im stavljene na teret u okviru inkriminiranog kaznenog djela, a koja kriminalna količina znatno nadilazi broj radnji koje su poduzeli optuženi EF i optuženi KF, a kojima je izrečena ista kazna zatvora. Slijedom toga, a polazeći od principa individualizacije kazni, valjalo je u odnosu na ove optuženike kao osnovanu prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te optuženom UF i optuženom ZF, za inkriminirano kazneno djelo, izreći kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, svakom.

34. S druge pak strane, nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženom EF, optuženom KF i optuženom PF trebalo izreći strože kazne zatvora, jer razlozi koje isti navodi u žalbi se odnose na činjenični supstrat djela za koje su proglašeni krivim te se ne mogu ponovno vrednovati kao otegotne, a osim toga sama bezobzirnost i bešćutnost su okolnosti koje su inače imanentne biću inkriminiranog kaznenog djela. Stoga, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, naprijed preinačene kazne zatvora u odnosu na optužene UF i optuženog ZF, kao i kazne zatvora u trajanju od 10 godina koje je prvostupanjski su, pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti izrekao optuženom EF i optuženom KF, te kazna zatvora u trajanju od 6 godina koje je izrekao optuženom PF, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, su kazne koje su primjerene težini i okolnostima djela i ličnostima optuženika, pa će se tim kaznama ostvariti sve one svrhe i ciljevi kažnjavanja koji su predviđeni u članku 4. stavu 2. OKZ RH.

35. Zbog svega naprijed iznesenog, na temelju članka 486. i 482. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkama I i II u izreci presude.

Zagreb, 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović