Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-792/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆMD, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: K-228/2024-21 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe ODO-a, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela na način da se kazneno djelo za koje je optuženi ĆMD proglašen krivim u pobijanoj presudi pravno označava kao kazneno djelo protiv javnog reda – protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državni članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11.

II Uslijed odluke pod točkom I i djelomičnim prihvaćanjem žalbe ODO-a preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi ĆM ĆMD za počinjeno kazneno djelo na temelju čl. 326. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme njegova uhićenja i boravka u istražnom zatvoru od 3. kolovoza 2024. pa nadalje.

III Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba ODO-a te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi ĆMD proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. KZ/11 na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te je na temelju čl. 326. st. 2. u svezi s čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. t. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da mu je ujedno na temelju čl. 40. st. 5. KZ/11 izrečena i sporedna inovčana kazna u visini 236 prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj u iznosu 42,36 eura, što ukupno iznosi 10.000,00 eura, koju je optuženik dužan platiti u roku šest mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 u kaznu zatvora na koju je optuženik osuđen uračunava se vrijeme njegova uhićenja i boravka u istražnom zatvoru od 3. kolovoza 2024. pa nadalje.

1.2. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 odlučeno je da se od optuženika trajno oduzimaju predmeti koji su precizirani u izreci pobijane presude.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08

– valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 eura u roku mjesec dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Ponajprije valja konstatirati da je izreka osporene presude napisana protivno Sudskom poslovniku, jer se sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.).

3. Protiv te presude je ODO pravovremeno podnijelo žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne strožu kaznu zatvora u kaznenim okvirima propisanim za navedeno kazneno djelo.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-913/2024 od 13. studenoga 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Budući da je žalba uložena isključivo zbog odluke o kazni, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu najprije ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti, ali je zato našao da je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 4. ZKP/08, a što također spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

8. Riječ je o tome da je prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga žalbenog suda, predmetnu inkriminaciju pogrešno pravno označio kao kvalificirani oblik kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 2. KZ/11. To poradi toga što u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim nisu konkretizirane okolnosti koje bi upućivale da je pri počinjenju djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11 s osobama koje je prevozio postupao na nečovječan način, kako stoji u pravnom opisu predmetne inkriminacije. Naime, u činjeničnom supstratu stoji da je optuženik, od ukupno 29 stranih državljana koje je primio na prijevoz u predmetno teretno vozilo, „u tovarni prostor, koji nije namijenjen za prijevoz osoba te nema mogućnost za otvaranje vrata iznutra, ventilaciju niti sjedišta i sigurnosne pojaseve, utrpao čak još njih dvadeset šestero“, što prema stajalištu ovoga žalbenog suda nije dostatno za teži oblik kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11. Ovakva činjenična osnova zapravo ukazuje na veći stupanj neprimjerenosti uvjeta prijevoza migranata, ali ne i da je on obavljen na nečovječan način, za što bi bilo naprimjer potrebno da se opisani način prijevoza primjenjivao bez prestanka satima, da je uzrokovao izraženu psihičku ili fizičku patnju prevoženih osoba ili pak stvarni osjećaj straha i podređenosti, odnosno da bi se na taj način slamao fizički ili moralni otpor prevoženih osoba tako da one postupaju protiv svoje volje i savjesti, a što je izostalo u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela. Drugim riječima, izostalo je konkretiziranje izrazitog stupnja neprimjerenosti uvjeta prijevoza osoba u smislu da su oni naprimjer bili zbijeni u teretnom vozilu u premalom prostoru, bez vode, hrane i zraka, u velikoj hladnoći ili vrućini, u duljem kontinuiranom transportu u takvim uvjetima i slično. Budući da u konkretnoj inkriminaciji nedostaju takve okolnosti, ona se stoga može jedino pravno označiti kao osnovni oblik kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11, slijedom čega je ovaj sud drugog stupnja u povodu uložene žalbe, postupajući po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08, preinačio pobijanu presudu na način preciziran u točki I izreke ove presude.

9. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti optuženikovo priznanje djela, čime je umnogome doprinio ekspeditivnosti predmetnog kaznenog postupka, njegovu dob (22 godine života), jasno pokazano iskreno žaljenje i kajanje, te obećanje da više nikada ovakvo što neće napraviti, posebno žaljenje što je kazneno djelo počinio u Hrvatskoj, raniju neosuđivanost i činjenicu da ne želi izbjeći sankcioniranje kaznom zatvora, dok je otegotnom cijenio okolnost da je ova vrsta kriminaliteta u višegodišnjem kontinuiranom porastu u zemljama članicama Europske unije, zbog čega se odlučio za primjenu instituta ublažavanja kazne kod izricanja glavne kazne zatvora, dok mu je u skladu s čl. 40. st. 5. KZ/11 izrekao i novčanu kaznu kao sporednu kaznu.

10. ODO smatra da je prvostupanjski sud trebao optuženiku izreći strožu kaznu, s obzirom da je proglašen krivim za kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11, za koje je zapriječena kazna zatvora od tri do dvanaest godina, da je optuženik u konkretnom slučaju zatečen u prijevozu 29 migranata, od kojih je 26 bilo utrpano u tovarni prostor, bez mogućnosti otvaranja vrata iznutra, bez ventilacije, sjedišta i sigurnosnih pojaseva, a kada je uočen od strane policije, da se dao u bijeg, te da je kao strani državljanin došao u Republiku Hrvatsku u želji za lakom zaradom i počinio kazneno djelo s međunarodnim elementom, koristeći se pri tome teškom životnom situacijom migranata iz Sirije i Afganistana, koje je prevozio, a koji su se uputili prema zapadnim zemljama težeći za sigurnijim i dostojanstvenijim životom, što sve po mišljenju državnog odvjetnika zaslužuje strožu kaznu od izrečene. Što se tiče sporedne novčane kazne, ODO drži da je ona nerealna i apstraktna, bez uporišta u optuženikovim stvarnim životnim mogućnostima, zbog čega je ocjenjuje nepravednom i neprimjerenom.

11. Uslijed odluke pod točkom I izreke ove presude i djelomičnim prihvaćanjem žalbe ODO-a izvršena je intervencija i u segmentu odluke o kazni, uz uvažavanje činjenice da je pravnim označavanjem predmetnog kaznenog djela kao osnovnog, promijenjen zakonski okvir za izricanje kazne optuženiku. Budući da se ne radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11, ovaj je drugostupanjski sud uvažio primjedbe državnog odvjetnika koje se odnose na otegotne okolnosti, a koje se u konkretnom slučaju sastoje u nepobitnim činjenicama da je optuženik zatečen u ilegalnom prijevozu čak 29 migranata, od čega je njih 26 bilo smješteno u tovarni prostor teretnog vozila, bez mogućnosti otvaranja vrata iznutra, ventilacije, sjedišta i sigurnosnih pojaseva, te da se optuženik, nakon što je uočen od strane policijskih službenika, dao u bijeg, što u razmjeru sa svim olakotnim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja i koje su navedene u točki 9. ovog obrazloženja svakako zaslužuje strožu kaznu od najmanje mjere kazne zatvora propisane za osnovni oblik konkretnog delikta, pa je u tom smislu u ovom segmentu prihvatio predmetnu žalbu i optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, sve u uvjerenju da je upravo takva kazna primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela koje za sobom povlači i ozbiljna sigurnosna pitanja, te osobi optuženika, da je na tragu općeprihvaćenog načela individualizacije u kažnjavanju i istodobno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja sukladno čl. 41. KZ/11.

12. S druge strane, ovaj sud drugog stupnja nije uvažio žalbu državnog odvjetnika u dijelu u kojem dovodi u pitanje opravdanost sporedne novčane kazne koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku. To poradi toga što je ona valjano primijenjena, u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. KZ/11, sa ciljem pojačavanja učinka glavne kazne zatvora za kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja, a ne može se osporavati iz razloga temeljenih na proizvoljnoj ocjeni žalitelja o njenoj nerealnosti i apstraktnosti, odnosno suspektnosti njena izvršenja.

13. Slijedom svega iznijetog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 donijeti odluke kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 26. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić

U zamjenu potpisao

Sudac

Tomislav Brđanović