Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-782/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi broj P-341/21-16 od 2. studenog 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi broj [broj] od 2. studenog 2022. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba glave 1. Ugovora [obrt], koji je tužiteljica zaključila sa tuženikom, a koja glasi: „1. IZNOS KREDITA

Na temelju ovog ugovora i Ugovora o poslovnoj suradnji broj [osobni identifikacijski broj] zaključenog dana 25.04.2006 godine, između Banke i Hrv-šume, Uprava šuma Požega, Milke Trnine2, 34000 [adresa], MBS:03631133, Banka se obavezuje Kreditoru staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita“,

te se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.118,47 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.283,30 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, a ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovora [obrt] u dijelu kojim je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 2.118,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja se odnosi i na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača, koji se odnose na ništetnost odredbe kojom je otplata glavnice kredita vezana uz CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, te da se tužitelj kao individualni potrošač ne može pozivati na te presude, budući da je sud prvog stupnja proveo pojedinačni kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo.

10. Nije osnovan ni žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, budući da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba, a tuženica nije dostavila u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila potrošač u smislu odredbe čl. 2. direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

11. Neosnovan je i prigovor tuženice glede mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja budući da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je navedena odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu, nepoštena, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, s obzirom na to da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima se nije pregovaralo, te su navedene odredbe u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje zbog toga znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Stoga je i takva prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP, u korist mjesta zaključenja ugovora u kojem je tuženica imala sjedište, ništetna klauzula, sukladno odredbi čl. 87. ZZP, o kojoj se nije posebno pregovaralo, zbog čega je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

13. Pri tome se treba voditi računa o udaljenosti prebivališta tužiteljice kao potrošača kao i činjenici da bi njezin dolazak na sud u mjesto zaključenja ugovora iziskivao znatan trošak, kojem tuženica nije izložena s obzirom da ima poslovnicu u [adresa], kao i ostalim relevantnim okolnostima koje predstavljaju questio facti, a sve u skladu sa zaključkom utvrđenim na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. godine.

14. Osim toga, i prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi, pa kako tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa], to je pravilno sud prvog stupnja odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda.

15. Neosnovan je žalbeni navod da se ništetnost predmetne odredbe više ne može isticati jer da je ugovor ispunjen u cijelosti, budući da prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe.

16. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

21.Tuženica nije dokazala, da bi se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

22. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženice, tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Stoga je tuženici, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekla.

24. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, tek kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

25. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

26. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

27. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

28. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

30. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužiteljica je više platila iznos od 2.118,47 eura, a razlika u otplati glavnice i kamate kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i promjena tečaja tijekom otplate kredita je izračunata kao razlika između iznosa uplaćene rate kredita u kunama i umnoška iznosa rate u CHF iz srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu, te je umanjena za iznos više plaćene kamate za svaku ratu kredita.

31. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 19. rujna 2022. godine, na kojem je bio prisutan i vještak, a na kojem je glavna rasprava zaključena, punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih pitanja za vještaka.

32. Stoga tuženica ne može s uspjehom u žalbi prigovarati nalazu i mišljenju vještaka, s obzirom na to da na tu okolnost nije prije dovršetka glavne rasprave predlagala nikakve daljnje dokaze, u smislu odredbe čl. 219. st. 1 ZPP zbog čega je sud prvog stupnja pravilno, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, prihvatio tužbeni zahtjev.

33. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

34. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 3. prosinca 2021. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

35. Nisu osnovani ni žalbeni navodi glede odluke o trošku, budući da je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

36. Pritom je neosnovan žalbeni navod da sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi tužiteljici i trošak vještačenja, jer da je tužiteljica djelomično povukla tužbu u odnosu na zahtjev glede isplate na temelju ništetne odredbe o kamatnoj stopi, budući da je provođenje vještačenja bilo potrebno kako bi se utvrdio ukupno više plaćeni iznos zbog promjene tečaja CHF, pa je i taj trošak bio potreban sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

37. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 26. studenog 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb