Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4488/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5469/2022-25 od 27. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5469/2022-25 od 27. listopada 2023u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.161,32 € / 8.750,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5469/2022-25 od 27. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom III. u kojem je tužitelj odbijen s parničnim troškom preko iznosa od 1.559,49 €/11.750,00 kn.

III. Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje navedena presuda u dijelu izreke pod točkom III. kojim tužitelju nije dosuđen trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.161,32 € / 8.750,00 kn do iznosa od 1.559,49 €/11.750,00 kn (za iznos od 398,17 €/3.000,00 kn), te rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 398,17 €/3.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,18 € u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 9.1. Ugovora o kreditu broj: 5109688233 od 12. prosinca 2013. koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik koja glasi: "Za obradu kredita Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,540% iznosa Kredita, odnosno maksimalno 10.000,00 kuna. " Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 347,46 €[1] /2.618,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2013. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.161,32 €/8.750,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2022. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu pod točkom III. u kojem mu nije priznat parnični trošak preko iznosa od 1.161,32 €/8.750,00 kn, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP te predlaže pobijanu odluku o trošku preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9.1. Ugovora o kreditu broj: 5109688233 od 12. prosinca 2013. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,540% iznosa Kredita te isplata iznosa od 347,46 € /2.618,00 kn na ime ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu broj: 5109688233 od 12. prosinca 2013. zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje gotovinski kredit u iznosu 170.000,00 kn;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 9.1. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku za obradu kredita plati naknadu u iznosu od 1.540% iznosa kredita odnosno maksimalno 10.000,00 kn, dok iz odredbe čl. 9.2. proizlazi da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate kredita;

- da je tužitelj 13.12.2013. platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.618,00 kn/347,46 €;

- da iz iskaza tužitelja koji je prihvaćen u cijelosti proizlazi da nije sudjelovao u izradi Ugovora o kreditu jer je to već bilo sastavljeno kad je došao u poslovnicu, a nisu mu pojašnjavali u čemu se sastoje troškovi obrade kreditnog zahtjeva i nikad mu nisu predočili tablicu troška radnih sati zaposlenika niti mu predočili nikakav troškovnik niti specifikaciju njihovih radnji. Također, proizlazi da mu nisu objasnili pojedine točke Općih uvjeta:

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, po mišljenju ovog suda, tako da odredba čl. 9.1. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP), a koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,540% iznosa kredita (čl. 9.1. predmetnog Ugovora o kreditu) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu prvostupanjski sud ne prihvaća navode tuženika da se iz predmetne naknade isplaćuju plaće djelatnika banke, jer bi u takvom slučaju svako trgovačko društvo moglo zaračunavati naknade za svoje ponude opravdavajući takve naknade kod prihvata ponude, potrebom isplate plaća svojim djelatnicima. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da je navedena odredba, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. pod toč. 11. ZZP, a tuženik nije dokazao da bi se o odredbi točke 10. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, slijedom čega zaključuje da se radi o ništetnoj odredbi čl. 9.1. Ugovora o kreditu, te je odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., umjesto iz Zakon o zaštiti potrošača iz 2007., ali je pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo isto odlučiti. To stoga jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 9.1. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

10. Naime, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007-dalje ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,540% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 9.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

11. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije sudjelovao u izradi Ugovora o kreditu jer je to već bilo sastavljeno kad je došao u poslovnicu, a nisu mu pojašnjavali u čemu se sastoje troškovi obrade kreditnog zahtjeva i nikad mu nisu predočili tablicu troška radnih sati zaposlenika niti mu predočili nikakav troškovnik niti specifikaciju njihovih radnji, a niti su mu objasnili pojedine točke Općih uvjeta, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da je predložio saslušati svjedokinju ČI, djelatnicu banke, a da je sud trebao osigurati njenu prisutnost i da je trebalo postupiti sukladno odredbi čl. 248. ZPP, valja reći da su neosnovani. Naime, iz odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik predložio saslušanje djelatnice ČI na okolnost da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora na način da je djelatnica banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade, kao i njoj nadređena osoba ZI. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno kako to proizlazi iz iskaza tužitelja da je i sam tužitelj naveo da je znao da će morati platiti ulaznu naknadu jer bez toga ne bi niti mogao podići kredit, a nakon što su mu predočeni uvjeti nije oko toga mogao pregovarati.

13. Prema tome, saslušanje navedene svjedokinje na predložene okolnosti nije bilo potrebno i stoga njezin iskaz ne bi mogao biti od utjecaja na ishod postupka jer tuženik nije niti predložio saslušanje svjedoka na okolnost da je tuženik posebno pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi koja je bila predviđena u njegovim Općim uvjetima odnosno koja je bila u skladu s odlukom banke, a koja je bila protivna načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14. Dakle, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, o odredbi čl. 9.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.), kako to proizlazi iz iskaza tužitelja te svjedoka ZI koji je naveo da su svi savjetnici imali letak u kojima bi bili sadržani svi uvjeti kredita te su se svi držali uvjeta iz letaka.

15. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

16. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

18. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženika na temelju Posebne ponude-letka koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom-letkom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

20. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sam tužitelj i tvrdi da je znao da bez takve naknade nije niti mogao podići kredit tako da proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

22. Prema odredbi čl. 98. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

25. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

26. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,540% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

27. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

28. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., temeljem odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/2020), je određeno da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Naime, odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/2020), ne odnose se na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u vezi kojih su u tijeku ovršni ili stečajni postupci.

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom II. 30. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo te je osnovan žalbeni prigovor tužitelja da je prilikom obračuna parničnih troškova trebalo primijeniti izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 27. listopada 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pogrešno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 10,00 kn/1,33 € umjesto 15,00 kn/1,99 € i to za trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 2. studenog 2021., (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 11. siječnja 2022. i 14. travnja 2022. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1).

31. Prema tome, tužitelju pripada trošak u iznosu od 600 bodova, što uz vrijednost boda od 15,00 kn/1,99 iznosi 1.194,51€/9.000,00 kn uz PDV od 25% iznosi 11.250,00 kn/1.493,13 €, a kojem trošku treba pribrojiti i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kn/66,36 tako da tužitelju ukupno pripada parnični trošak u iznosu od 11.750,00 kn/1.559,49 €.

32. Valja reći da tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer iz stanja spisa ne proizlazi da mu je takav trošak nastao, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

33. Stoga je prvostupanjska odluka u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. preinačena za iznos od 398,17 €/3.000,00 kn kao pod točkom III. te je tužitelju dosuđen i daljnji parnični trošak u navedenom iznosu, a potvrđena u dijelu kojim tužitelju nije priznat parnični trošak preko iznosa od 11.750,00 kn/1.559,49 € te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. ove odluke temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP.

34. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u pretežnom dijelu, to mu pripada i trošak žalbenog postupka temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP. Tako mu je priznat i trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe 25 bodova (Tbr. 10/5 Tarife) što uz vrijednost boda od 1.99 eura (Tbr. 50 Tarife) uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 42 Tarife) sveukupno iznosi 62,18 € te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke ove presude.

U Zagrebu 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat