Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4419/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Jurlini, odvjetniku iz Slatine, protiv tuženika Terra Tison d.o.o iz Zagreba, Budmanijeva kbr. 3, OIB: 83919481568, zastupan po direktoru i z.z. JN te punomoćnici UN, zaposlenici tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-195/2022-10 od 14. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-195/2022-10 od 14. studenoga 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica ŠN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], vlasnik kč. br. [katastarska čestica] – oranica s površinom od 3837 m2, koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] za KO [katastarska općina], što je tuženik dužan priznati i dozvoliti tužiteljici da se upiše vlasnikom u zemljišnim knjigama, kao i naknaditi joj troškove postupka, a sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a tužiteljici dosude troškovi žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. U predmetnom postupku tužiteljica traži utvrđenje vlasništva na nekretninama opisanim u izreci, kojih je tuženik upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a koje tužiteljica drži u posjedu.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a među strankama nije niti sporno, da iz prijepisa Pl. br. 856 k. o. [katastarska općina] i verificiranog z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da je tuženik Terra Tison d.o.o. upisan kao posjednik i vlasnik predmetne kč. br. [katastarska čestica], površine 3837 m2, te da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini tuženik stekao 9. rujna 2021., i to temeljem odredbi čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN-91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZVDSP), odnosno od trenutka zaprimanja tuženikovog zahtjeva za uknjižbom prava vlasništva. Naime, uknjižba prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini provedena je, kako je to razvidno iz verificiranog posebnog zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], temeljem Ugovora o zamjeni poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području Općine Sopje i Grada Slatine od 1. srpnja 2021. (dalje: Ugovor o zamjeni), sklopljenim između Republike Hrvatske i tuženika Terra Tisson d.o.o. Zagreb. Iz preslike navedenog Ugovora i procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina Zorana Smoljanovića iz Zagreba od 1. veljače 2021., proizlazi da je Republika Hrvatska, kao uknjiženi vlasnik, predmetnu kč. br. [katastarska čestica] – oranica sa 3837 m2, i kč. br. [katastarska čestica] – oranica sa 8934 m2, obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zamijenila za nekretnine vlasništvo tuženika označene kao kč. br. [katastarska čestica] – livada sa 7136 m2 iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica] – livada sa 1798 m2 iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) u Bjelovaru izdalo je Mišljenje od 10. kolovoza 2021., broj M-DO-179/2021-2, po kojem je navedeni Ugovor o zamjeni pravno valjan te da nema zapreke za njegovo sklapanje.

7. Sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka, da li je na predmetnoj nekretnini tužiteljica stekla pravo vlasništva, te na temelju koje pravne osnove, odnosno da li je pravo vlasništva tužiteljica stekla prije zaključenja navedenog Ugovora o zamjeni od 1. srpnja 2021., odnosno prije nego što je tuženik u zemljišnim knjigama ishodio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, da li je prilikom sklapanja navedenog Ugovora o zamjeni, kao i u trenutku podnošenja zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva, tuženik postupao u dobroj vjeri, odnosno da li je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da predmetna nekretnina ne pripada otuđivatelju Republici Hrvatskoj, te kakvog značaja navedene činjenice imaju u pogledu stjecanja prava vlasništva tuženika, odnosno da li se u konkretnom slučaju tuženik može osnovano pozivati na zaštitu upisanog prava vlasništva primjenom načela o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige.

8. Iz ovjerene preslike Zamjendbenog ugovora u svrhu arondacije od 8. srpnja 1982. utvrđeno je da je zaključen između KN iz [adresa] i tadašnjeg IPK Osijek - RO Ratarstvo - područje [adresa], kojim je KN za svoju nekretninu označenu kao kč. br. [katastarska čestica] - livada sa 3837 m2, u zamjenu dobila nekretnine u k. o. [katastarska općina], za koje u ugovoru nisu naznačeni brojevi katastarskih čestica već je samo navedeno „Kod igrališta“, koji tekst je vidljivo precrtan te su drugačijim rukopisom i očito drugim sredstvom pisanja dodane broj predmetne čestice [katastarska čestica] te brojevi 10-00 i 28-37 te njihov zbroj 38-37 (iako to nije navedeno očito je riječ o površni navedene čestice izraženoj u kvadratnim metrima). Iz preslike zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i Pl. br. 138 k. o. [katastarska općina] iz 1982. godine proizlazi da je navedena kč. br. [katastarska čestica], koja je bila predmetom navedenog Zamjendbenog ugovora, u vrijeme zaključenja ugovora bila upisana kao vlasništvo i posjed KN.

9. Iz povijesti promjena na katastarskim česticama Područnog ureda za katastar Virovitica, Odjel za katastar nekretnina Slatina od 4. svibnja 2022., utvrđeno je da je predmetna kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nastala 1990. godine parcelacijom kč. br. [katastarska čestica] u svrhu arondacije, koja čestica je od nastanka katastarskog operata 1955. godine bila upisana u posjed IPK Osijek, kasnije Ratarstvo Višnjica, odnosno Viagro d.d. Navedenom parcelacijom iz 1990. godine nastaju kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], koje su povodom zahtjeva Općinskog državnog odvjetništva upisane u posjed Republike Hrvatske, a zatim rješenjem Općinskog suda broj Z-10615 iz 2021. godine upisane u posjed tuženika Terra Tison d.o.o.

10. Iz iskaza saslušanih svjedoka TN, EN (suprug tužiteljice) i FN proizlazi, da je spornu česticu tužiteljica kupila od KN, koja je istu dobila zamjenom od tadašnjeg PIK-a, da zemljišnoknjižno stanje nije bilo sređeno, te je od 1982. godine, kada je to izvršeno, u nesmetanom posjedu iste.

11. Iz provedenih dokaza proizlazi da je katastarsko stanje predmetne nekretnine odgovaralo stvarnom posjedovnom stanju za razdoblje od osnutka katastarskog operata 1955. godine pa do 1982. godine, odnosno do sklapanja Zamjendbenog ugovora u svrhu arondacije od 8. srpnja 1982., kojim je KN za svoju kč. br. [katastarska čestica] - livada sa 3837 m2 u zamjenu dobila predmetnu nekretninu. Navedeno proizlazi iz povijesti promjena na katastarskim česticama Područnog ureda za katastar Virovitica, Odjel za katastar nekretnina Slatina od 4. svibnja 2022., iz kojeg je utvrđeno da je od osnutka katastarskog operata 1955. pa sve do 1982. godine predmetna kč. br. [katastarska čestica], tada još u sastavu kč. br. [katastarska čestica], bila upisana najprije kao posjed IPK Osijek, kasnije Ratarstvo Višnjica, odnosno Viagro d.d., da bi povodom zahtjeva Općinskog državnog odvjetništva predmetna nekretnina upisana kao posjed Republike Hrvatske, a zatim rješenjem Općinskog suda broj Z10615 iz 2021. godine upisana kao posjed tuženika.

12. Međutim, iz iskaza saslušanih svjedoka, koje sud prihvaća jer su uvjerljivi, logični i međusobno sukladni u svim bitnim dijelovima, utvrđeno je da u razdoblju nakon 1982. godine, odnosno nakon sklapanja Zamjendbenog ugovora u svrhu arondacije od 8. srpnja 1982., katastarsko stanje nije bilo u skladu sa stvarnim posjedovnim stanjem. Naime, svjedoci su suglasno naveli da se u posjedu predmetne nekretnine od zaključenja Zamjendbenog ugovora u svrhu arondacije od 8. srpnja 1982. nalazila KN, i to sve do 2004. godine, kada je predmetnu nekretninu prodala tužiteljici, te da je nakon izvršene kupoprodaje tužiteljica stupila u posjed i u tom posjedu ostala sve do danas.

13. Iz navedenih utvrđenja proizlazi da se tužiteljica, računajući vrijeme posjeda KN, nalazi u samostalnom, neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine 40 godina. Posjed tužiteljice na predmetnoj nekretnini ima se smatrati poštenim, uz primjenu oborive zakonske presumpcija iz odredbe čl. 18. st. 5. ZVDSP, prema kojoj se posjed smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno. Iako je u vrijeme kupoprodaje 2004. godine tužiteljica, kako je to razvidno iz iskaza saslušanih svjedoka, znala da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske, njezin posjed ima se smatrati poštenim budući da su postojale određene okolnosti temeljem kojih je tužiteljica opravdano bila uvjerenja da joj pripada pravo na posjed. Naime, nema sumnje da je tužiteljica bila uvjerenja da je prodavateljica KN stvarni vlasnik predmetne nekretnine jer se u samostalnom posjedu ista nalazila neprekidno od 1982. godine temeljem valjanog pravnog posla, odnosno Zamjendbenog ugovora u svrhu arondacije od 8. srpnja 1982., a nije utvrđeno da je tužiteljica, u vrijeme kada je stekla neposredni posjed predmetne nekretnine, znala ili imala razloga sumnjati da joj ne pripada pravo na posjed.

14. Iako je odredbom čl. 159. st. 3. ZVDSP određeno da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed barem pošten, stječe vlasništvo te nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, te unatoč utvrđenju da se tužiteljica, računajući vrijeme posjeda KN, nalazi u samostalnom, neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine 40 godina, prvostupanjski sud smatra da pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini tužiteljica nije mogla steći dosjelošću, budući da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu sve do 24. srpnja 1991., odnosno do stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN- 34/91, 26/93 i 79/93, dalje ZPP), kada je temeljem zakona prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, koja činjenica je u konkretnom slučaju od odlučnog značaja za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Naime, odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP određeno je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske…., steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov … barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 3. navedenog članka, u konkretnom slučaju 40 godina, međutim, cijeneći da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu sve do 24. srpnja 1991., vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine u razdoblju od 1982. godine do 24. srpnja 1991. ne može se računati u dosjelost za stjecanje vlasništva. Ovo stoga što je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP izrijekom propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Istovjetno je bilo određeno i odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN- 53/91), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. i bio na snazi do 1. siječnja 1997., odnosno do stupanja na snagu ZVDSP.

15. Činjenica što je ranije važećom odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP, koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH br. U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U- I1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. (NN-137/99), bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma, sud smatra irelevantnim, jer do njezinog ukidanja, odnosno do 17. studenog 1999., nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću jer od stjecanja posjeda od strane KN 1982. godine pa do 17. studenog 1999. ista nije bila u neprekinutom samostalnom posjedu predmetne nekretnine više od 40 godina.

16. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje, da se tuženik osnovano poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige i djelovanju povjerenja u istinitost, budući da je u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o zamjeni, temeljem kojeg je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao sukladno odredbi čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. i 3. ZVDSP, kao i u trenutku kad je zahtijevao upis prava vlasništva, tuženik postupao u dobroj vjeri jer iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije imao razloga posumnjati da predmetna nekretnina ne pripada otuđivatelju Republici Hrvatskoj. Naime, nije sporno da je u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o zamjeni Republika Hrvatska u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasnik predmetne nekretnine, što je razvidno iz verificiranog zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], niti je sporno da je u trenutku zaključenja navedenog ugovora Republika Hrvatska u katastru bila upisana kao posjednik predmetne nekretnine, što je razvidno iz podataka sadržanih u povijesti promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar nekretnina Slatina od 4. svibnja 2022.

16.1. Činjenica što je stvarno posjedovno stanje predmetne nekretnine, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o zamjeni bilo različito od posjedovnog stanja prema podacima katastra, nije od relevantnog značaj za ocjenu postojanja dobre vjere tuženika kao stjecatelja. Naime, odredbom čl. 122. st. 1. ZVDSP određeno je da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Prema odredbi st. 2. istog članka navedenog Zakona stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, dok je odredbom čl. 122. st. 3. ZVDSP određeno da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti samo iz razloga što stjecatelj nije istraživao izvanknjižno stanje.

17. Prvostupanjski sud nije posebno cijenio Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 1. studenog 2021. (list 64-65), kojim je tuženik predmetnu nekretninu dao u zakup trećoj osobi, smatrajući da, budući da se radi o pravnom poslu koji je nastao nakon sklapanja navedenog Ugovora o zamjeni i nakon što se tuženik u zemljišnim knjigama uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine, činjenica sklapanja navedenog Ugovora o zakupu nema nikakvog relevantnog značaja za ocjenu postojanja dobre vjere tuženika kao stjecatelja.

18. Dana 08. listopada 1991. na snagu je stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, u nastavku: ZOVO) kojim je u čl.

3., između ostalih, stavljena izvan snage odredba čl. 29. o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu.

19. Nadalje, odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje: ZV), iz 1996. godine (koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997.) bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

19.1. Navedena odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. (NN 137/99), nakon čega je došlo do izmjene iste (ZID ZV NN 114/01) na način da je donesena sada važeća odredba sukladno kojoj se ne računa vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991. u pogledu nekretnina u društvenom vlasništvu.

20. Sukladno praksi ESLJP, o pitanju stjecanja vlasništva i to na nekretninama koje su prije 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, zauzeto je shvaćanje da se uračunava i vrijeme dosjelosti prije tog datuma, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV. 21. U presudi Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Š od 11. lipnja 2009., zahtjev br. 35298/04, izraženo je stajalište da se u vrijeme dosjelosti računa i razdoblje dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, iako je odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje: ZV), kojom je isto bilo propisano, ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenoga 1999. Ovo zato jer zahtjev podnositelja ima dovoljno osnove u hrvatskom pravu da ga se smatra „imovinom“ zaštićenom člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava.

22. U presudi Europskog suda za ljudska prava Radomilja i drugi protiv Hrvatske, zahtjev broj 37685/10 od 28. lipnja 2016. naglašeno je, da je vrijeme kada je podnositelj zahtjeva podnio tužbu bilo nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanjem vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao „imovina” zaštićena člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Umjesto toga, važno je bilo to je li mu vlasništvo nad predmetnom nekretninom preneseno prema zakonu u vrijeme kada je članak 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine u obliku u kojemu je izvorno sročen, još uvijek bio na snazi – što bi u konkretnom slučaju značilo, jesu li se pretpostavke za stjecanje dosjelošću tada već bile ispunile.

22.1. Nadalje je u istoj je presudi naglašeno da je odlučno, da li je itko drugi osim lokalnih vlasti stekao ikakva prava u pogledu spornog zemljišta i je li itko drugi osim tužitelja potraživao ikakva prava, jer u protivnom bi ukidanjem čl. 388. st. 4. ZV država ostvarila korist od vlastite greške, pri čemu se podrazumijeva da je s gledišta Suda hijerarhija između različitih tijela države nevažna.

23. Nadalje, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-494/21-2 od 11. svibnja 2021. povodom dopuštenja revizije, činjenica da su prednici tužitelja i tužitelj kao posjednici nekretnina mogli znati ili pak znali za upis u zemljišnim knjigama, konkretno - da su te nekretnine u tim knjigama u svom razdoblju njihova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo tuženika ili njegovih prednika, ne čini samo za sebe posjed prednika tužitelja i tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim - ako su prednici tužitelja i tužitelj za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja (primjerice: u situaciji kada im posjed nitko nikada nije osporavao iako su na nekretninama vršili i vlasničkopravna ovlaštenja.

24. Za dosjelost po pravnom pravilu iz paragrafa 1468. Općeg građanskog zakonika [iz 1811. godine] bilo je potrebno vrijeme od 30 godina, odnosno od 20 godina prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda Jugoslavije od 4. travnja 1960.

25. Prema čl. 159. st. 4. ZV za nekretnine čiji je vlasnik Republika Hrvatska traži se dvostruko vrijeme dosijedanja, odnosno 40 godina. Prednica tužiteljice stupila je u posjed nekretnine na temelju Zamjendbenog ugovora u svrhu arondacije od 8.6.1982. godine, te tužiteljica tvrdi, a sud utvrđuje, da je ista i dalje u neprekinutom mirnom posjedu nekretnine.

26. Tuženik je međutim u postupku naveo, da je nekretninu nakon stjecanja ugovorom od 1. srpnja 2021. sklopljenog s Republikom Hrvatskom, dao u zakup trećoj osobi, te je priložio ugovor o zakupu poljoprivrednih zemljišta od 1.11.2021. godine (l. 64-65 spisa), koji je sud ocijenio irelevantnim.

27. Zbog pogrešnog pravnog stava, da za rok dosjelosti nije odlučno razdoblje u kojem je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, sud nije ispitao je li protekao propisani rok od 40 godina mirnog nesmetanog posjeda tužiteljice i njezine prednice na spornoj nekretnini.

27.1. Nadalje, tužiteljica prigovara da tuženik nije mogao steći vlasništvo na temelju povjerenja u zemljišne knjige, jer je zemljišnoknjižno stanje nesređeno te da je ona u posjedu nekretnine a tuženik nije mogao stupiti u posjed.

28. Odredbom čl. 130. st. 2. ZVDSP propisano je, da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onog koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

29. Ukoliko bi tužiteljica doista i dalje bila u posjedu sporne nekretnine, to bi ukazivalo na nedostatak dobre vjere tuženika, jer je takva činjenica opravdan razlog za sumnju da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju, odnosno predstavljalo bi prepreku primjeni navedenog načela.

30. Iz iskaza svjedoka GN sa ročišta od 1. rujna 2022. (l. 75 spisa) proizlazi da je na nekretnini zasađen duhan i da ga je zasadio suprug tužiteljice, te bi dakle i nakon sklapanja ugovora o zakupu od 1.11.2021. između tuženika i treće osobe tužiteljica bila u posjedu nekretnine.

31. U ponovljenom postupku sud će utvrditi je li tužiteljica, osobno i po svojoj prednici, bila u posjedu sporne nekretnine kroz zakonom predviđeno vrijeme, računajući u isto i razdoblje kada je nekretnina bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo, te će ocijeniti i postojanje dobre vjere tuženika u vrijeme kada je upisao svoje pravo na nekretnini, a imajući na umu prethodno navedene tvrdnje tužiteljice, tj. da je ona i dalje u posjedu (čiju će istinitost također ocijeniti). Po utvrđenju navedenih činjenica, sud će donijeti zakonitu odluku o predmetu spora, na temelju citiranih odredaba ZVDSP.

32. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

33. Na temelju odredbe čl. 370. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić