REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2109/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BRERA SISTEMI d.o.o., Zagreb, Drage Gervaisa 8, OIB 34323236274, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Petričević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika LUKOIL CROATIA d.o.o., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB 84740716328, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja postojanja ugovora o zakupu i ispunjenja ugovornih obveza, podredno utvrđenja nepostojanja ugovora o zakupu i povrata stečenog bez pravne osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1709/21-26 od 26. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1709/21-26 od 26. kolovoza 2022. u točkama I. do VII. izreke.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1709/21-26 od 26. kolovoza 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1709/21-26 od 26. kolovoza 2022. odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi za utvrđenje da su ugovor o zakupu od 25. veljače 2010. i aneks od 1. lipnja 2011. valjani i na snazi na temelju ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa broj 10-S-2/15 od 12. lipnja 2015. te kao takvi obvezuju tuženika kao zakupodavca (točka I. izreke), zatim za preuzimanje pologa osnovanog kod Javnog bilježnika Kristijana Hukelja iz Zagreba, 10. lipnja 2021. pod brojem OU-542/21-2 (točka II. izreke), za isplatu iznosa od 2.248,70 kuna (točka III. izreke), za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja tako da tuženik ponovno omogući tužitelju isporuku električne energije na obračunskom mjestu 71056149 na adresi [adresa], te nesmetano poslovanje u samoposlužnoj autopraonici do isteka zakupnog odnosa 11. srpnja 2026. u skladu s ugovorom o zakupu od 25. veljače 2010., aneksa od 1. lipnja 2011. i ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa broj 10-S-2015 od 12. lipnja 2015 (točka IV. izreke), za isplatu iznosa od 309.453,11 kn sa zateznim kamatama od 14. lipnja 2021. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka V. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan (točka VI. izreke), te naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.625,00 kuna u roku od 15 dana (točka VII. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kuna odbijen kao neosnovan (točka VIII. izreke).
2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem odbačena je tužba kao nedopuštena u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje da ugovor o zakupu od 25. veljače 2010. i njegov aneks od 1. lipnja 2011. nisu valjani i nisu na snazi na temelju ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa broj 10-S-2/15 od 12. lipnja 2015. te da kao takvi ne obvezuju tuženika kao zakupodavca (točka I. izreke), te odbijen kao neosnovan prijedlog za osiguranje nenovčane tražbine za prestanak smetanja tužitelja u obavljanju poslovne djelatnosti na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi Benzinske postaje Aleja Bologne, što se očitovalo u davanju naloga za isključenje isporuke električne energije prema istoj, nalogom tuženiku da zatraži od HEP-Operatora distribucijskog sustava d.o.o. uključenje isporuke električne energije te zabranom tuženiku da ubuduće poduzima radnje kojima se onemogućava isporuka električne energije prema navedenoj nekretnini, uz prijetnju izricanja novčane kazne (točka II. izreke).
3. Protiv te presude i rješenja tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe razvidno je da žalitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim su tužbeni zahtjevi odbijeni i njemu naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove, dakle u točkama I. do VII. njene izreke, a rješenje pobija u cijelosti.
4. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud svojim nezakonitim postupanjem uskratio pravo tužitelju da raspravljaju pred sudom, osobito pristranim vođenjem postupka, odbijanjem predloženih dokaza, kao i ustrajnim ignoriranjem dostavljenih dokaza i svih prijedloga tužitelja za izvođenje dokaza i to upravo onih dokaza na čijem je navodnom nedostajanju zasnovana pobijana odluka. U tome smislu posebno ukazuje na okolnost da je u obrazloženju presude potpuno zanemarena okolnost da je tužitelj zatražio ponovno otvaranje glavne rasprave, kao i dostavljena pisana izjava ranije predloženog svjedoka bivšeg direktora tuženika FE, kojim potvrđuje postojanje pisane suglasnosti na ugovor o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa broj 10-S 2015. Dalje u žalbi navodi da pobija i rješenje poslovni broj P-1709/2021 od 26. kolovoza 2022. kojim je odbijen njegov zahtjev za izuzeće suca prvostupanjskog suda i u prilog tome ponavlja svoje tvrdnje o postojanju razloga za izuzeće i tvrdi kako su mu uskraćena elementarna jamstva objektivnosti suda i povjerenje u pravosudni sustav u kojem se strankama postupa pošteno, pravično i u skladu s načelom jednakosti i ravnopravnosti te jednakosti oružja. Žalitelj dalje navodi kako se ovaj spor vodi s ciljem utvrđenja pravnog odnosa među strankama radi utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja određenog konkretnog obveznog odnosa te utvrđenju prava i obveza stranaka koje iz tog obveznog odnosa proizlaze, te da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je postojala suglasnost tuženika na prijenos ugovora o zakupu poslovnog prostora, ali je proturječno tome pogrešno utvrđeno da ne postoji tuženikov pristanak na produljenje tog ugovora do 2026. godine, te u prilog tome navodi dijelove obrazloženja presude iz kojih po njegovom mišljenju proizlazi proturječnost razloga o odlučnim činjenicama, pogrešna ocjena izvedenih dokaza, a uz to nezakonito postupanje suda odbijanjem izvođenja predloženih dokaza, te tvrdi kako iz takvog obrazloženja presude proizlazi kako tuženik može konkludentno pristati na neke dijelove ugovora o prijenosu ugovora o zakupu koje mu odgovaraju, a neke koje mu ne odgovaraju ne mora što je protivno temeljnim načelima obveznih odnosa.
5. Postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj obrazlaže također pozivanjem na neizvedene dokaze saslušanjem svjedoka i ignoriranjem pisane izjave svjedoka FE, iz koje proizlazi da je postojala pisana suglasnost tuženika za izmjenu ugovora o zakupu koju je tuženik prikrivao i uz to tvrdio da nije prihvatio ugovor o prijenosu ugovora o zakupu, iako se u prvom računu koji je izdan tužitelju kao zakupniku pozivao upravo na taj ugovor. Tvrdi da bi izvođenje tih dokaza potvrdilo činjenične navode tužbe, a time i osnovanost svih „primarnih“ tužbenih zahtjeva. Pogrešnu primjenu materijalnog prava obrazlaže tvrdnjom kako je prvostupanjski sud određene ključne činjenice utvrdio pravilno, ali je na njih pogrešno primijenio materijalno pravo, dok je neke činjenice utvrdio pogrešno, a neke činjenice nije uopće ni utvrđivao. Predlaže da ovaj žalbeni sud ukine presudu i rješenje u točki I. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.
6. Tužitelj pobija i odluku o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere tvrdeći da iz činjenica navedenih u žalbi, dokaza koji prileže spisu te svih okolnosti slučaja nedvojbeno proizlazi da tužitelj trpi nenadoknadivu štetu isključenjem električne energije na temelju tuženikovog naloga, te predlaže da ovaj žalbeni sud preinači tu odluku tako da odredi predloženu privremenu mjeru ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
7. Tuženik nije dao odgovor na žalbu.
8. Žalba je neosnovana.
9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a).
10. Predmet spora je utvrđenje da su ugovor o zakupu od 25. veljače 2010. i njegov aneks od 1. lipnja 2011. valjani i na snazi na temelju ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa broj 10-S-2/15 od 12. lipnja 2015. te kao takvi obvezuju tuženika kao zakupodavca, zatim preuzimanje pologa osnovanog kod javnog bilježnika i naknada troškova osnivanja toga pologa, te uspostava ranijeg posjedovnog stanja tako da tuženik ponovno omogući tužitelju isporuku električne energije na obračunskom mjestu 71056149 na adresi [adresa], te nesmetano poslovanje u samoposlužnoj autopraonici do isteka zakupnog odnosa 11. srpnja 2026.
11. Uz taj zahtjev tužitelj je istaknuo i zahtjev za utvrđenje da ugovor o zakupu od 25. veljače 2010. i njegov aneks od 1. lipnja 2011. nisu valjani i nisu na snazi na temelju ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa broj 10-S-2/15 od 12. lipnja 2015. te da kao takvi ne obvezuju tuženika kao zakupodavca i isplatu iznosa od 309.453,11 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, za koji predlaže da ga sud prihvati ako nađe da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan (članak 188. stavak 2. ZPP-a).
12. U odnosu na prvi istaknuti zahtjev prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije bilo prijeporno da su tuženik kao zakupodavac i društvo Brera d.o.o. kao zakupnik sklopili 2010. godine ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u benzinskoj postaji u Podsusedu, a služio je u svrhu automatske autopraonice, da zakupnik nije mogao redovno podmirivati svoje novčane obveze iz ugovora o zakupu, zbog čega je u 2015. godini tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o pristupanju tom dugu zakupnika, a nakon toga je tužitelj nastavio koristiti poslovni prostor koji je bio predmet zakupa i u njemu obavljati istu poslovnu djelatnost, a tuženik je tužitelju, a ne društvu Brera d.o.o. ispostavljao račune za zakupninu i režijske troškove sve do početka 2021. Također je među strankama bilo neprijeporno da su u 2015. godini tužitelj i Brera d.o.o. sklopili ugovor o prijenosu ugovora o zakupu s društva Brera d.o.o. na tužitelja te da su u tome ugovoru naveli da mijenjanju rok trajanja zakupa tako da će zakupni odnos trajati do isteka roka od 10 godina od dana izdavanja prvog računa zakupodavca za zakupninu novom zakupniku i da taj ugovor nije potpisao tuženik kao zakupodavac.
13. O spornim činjenicama koje se mogu svesti na pitanja 1) je li tuženik pristao na prijenos ugovora o zakupu sa starog zakupnika Brera d.o.o. na tužitelja kao novog zakupnika i 2) je li s tužiteljem, kao novim zakupnikom, sklopio ugovor kojim se mijenja prvotni ugovor o zakupu glede roka trajanja, a time i je li predmetni ugovor o zakupu i dalje na snazi, iz čega bi, pak, proizlazila sva ostala prava koja čine sadržaj prvog tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je zaključio tako da je kao odgovor na prvo pitanje utvrdio da je pristanak tuženika na prijenos ugovora o zakupu dan konkludentno (izdavanjem računa za zakupninu i režijske troškove i dopuštanjem tužitelju da koristi predmetni poslovni prostor kao zakupnik), a kako je ugovor o zakupu u cijelosti ispunjen do isteka roka na koji je bio sklopljen, nedostatak pisanog oblika izjave o pristanku na prijenos ugovora o zakupu ne dovodi do njegove ništetnosti. Kao odgovor na drugo pitanje, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije konkludentno pristao na sklapanje novog ugovora o zakupu s tužiteljem, onako kako su to dogovorili tužitelj i raniji zakupnik Brera d.o.o. u ugovoru o prijenosu ugovora, jer to ne proizlazi iz radnji koje je tuženik poduzimao nakon sklapanja tog ugovora, a uz to ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sklopljen u pisanom obliku, jer je u protivnom ništetan.
14. Na temelju takve činjenične osnove i pozivom na odredbe članaka 286. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje u tekstu: ZOO) i članka 4. stavaka 3. i 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18) prvostupanjski sud je odbio prvi tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
15. Za drugi, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je našao da je tužba u odnosu na zahtjev za utvrđenje (da ugovor o zakupu i njegov aneks nisu valjani i nisu na snazi na temelju ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa te da kao takvi ne obvezuju tuženika kao zakupodavca) nije dopuštena, jer tužitelj nema pravni interes za podnošenje takve tužbe, dok je zahtjev za isplatu iznosa od 309.453,11 kuna odbijen kao neosnovan na temelju činjenice da je riječ o zahtjevu za povrat onoga što je tužitelj platio tuženiku na ime korištenja predmetnog poslovnog prostora, tako da je za vrijeme trajanja ugovora o zakupu ispunjavao svoju ugovornu obvezu plaćanja zakupnine i režijskih troškova, a nakon isteka ugovora o zakupu, tužitelj je bio dužan nadoknaditi tuženiku koristi stečene bez pravne osnove na temelju članka 1111. stavka 1. ZOO-a.
16. U odnosu na žalbu protiv rješenja poslovni broj P-1709/2021 od 26. kolovoza 2022. kojim je odbijen zahtjev za izuzeće suca prvostupanjskog suda koji je odlučivao u ovoj pravnoj stvari, iz žalbenih navoda proizlazi kako žalitelj i dalje smatra da su postojali razlozi za izuzeće, isti oni na koje je ukazivao u svom zahtjevu. S druge strane, u rješenju poslovni broj Su-466/2022 od 23. svibnja 2022. kojim je odbijen zahtjev za izuzeće kao neosnovan, navedeno je da nije utvrđeno nikakvo arbitrabilno rješavanje slučaja prema vlastitim preferencijama i tako da bi se pogodovalo ili izražavao animozitet prema jednoj stranci u postupku, kao i da način upravljanja postupkom i primjena procesnih pravila ne može biti razlog za izuzeće. Takvo stajalište prihvaća i ovaj žalbeni sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na sadržaj obrazloženja navedenog rješenja.
17. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Da bi ta povreda bila učinjena potrebno je da je nezakonitim postupanjem suda tužitelj onemogućen u raspravljanju pred sudom. Iz podataka u spisu razvidno je da je o svim poduzetim parničnim radnjama tužitelj bio uredno obaviješten i imao je mogućnost raspravljanja pred sudom, uključujući i predlaganje dokaza. Prema odredbi članka 220. stavak 2. ZPP-a, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prema odredbi članka 292. stavka 4. ZPP-a predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku, sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. Dakle, eventualno nepravilno postupanje suda odbijanjem izvođenja dokaza pod uvjetom da je utjecalo na pravilnost i zakonitost presude, značilo bi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a ili da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
18. Iz podataka u spisu razvidno je da je tužitelj predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka i stranaka. Prvostupanjski sud je odbio izvesti te dokaze i za to dao jasne i valjane razloge. Naime, tužitelj je te dokaze predložio radi utvrđivanja činjenice da su stranke sklopile novi ugovor o zakupu poslovnog prostora za čiju je valjanost potreban pisani oblik, pa sve da su svjedoci i stranke u svojim izjavama potvrdili da je sklopljen usmeni ugovor, to opet ne bi značilo da tako usmeno sklopljen ugovor ima pravni učinak.
19. S druge strane, svoje tvrdnje da mu je tuženik dostavio ponudu za sklapanje novog ugovora o zakupu i da je tužitelj tu ponudu prihvatio elektroničkom porukom od 31. siječnja 2019. tužitelj nije potkrijepio pisanim dokazima, iako se na njih pozivao. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj svoje tvrdnje o postojanju tih isprava nije dokazao.
20. Neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud bio dužan ponovno otvoriti glavnu raspravu na njegov prijedlog uz koji je priložio pisanu izjavu svjedoka FE. Prema odredbi članka 305. ZPP-a sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja. Dakle, ponovno otvaranje glavne rasprave je mogućnost, a ne pravilo, s tim da sud odlučuje o tome je li to potrebno. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je očito odlučio da ponovno otvaranje glavne rasprave nije bilo potrebno, budući da je već zaključenjem prethodnog postupka nakon tri održana pripremna ročišta na kojima je tužitelj na temelju članka 299. ZPP-a mogao predlagati izvođenje dokaza, odlučio da dokaz saslušanjem tog svjedoka nije važan za odluku.
21. Tvrdnje žalitelja kako bi taj svjedok potvrdio postojanje pisanog dokaza o sklapanju novog ugovora o zakupu, opet ne bi značile da je takav ugovor sklopljen u pisanom obliku, jer da jest i tužitelj bi raspolagao tom ispravom i dostavio bi je već uz tužbu.
22. Donošenjem pobijane presude nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Obrazloženje presude sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama i ti razlozi nisu proturječni ni sadržaju isprava, a ni međusobno. U vezi s tim valja istaknuti kako u prilog postojanja proturječnosti i nedosljednosti razloga presude, žalitelj navodi dijelove obrazloženja presude u kojem su sadržani navodi tuženika iz odgovora na tužbu (točke 12. do 15. obrazloženja), pa po prirodi stvari ti dijelovi obrazloženja ne sadrže razloge presude da bi bili proturječni onima koji su kasnije izneseni. Također, žalitelj uspoređuje one dijelove obrazloženja presude u kojima je izloženo ono što proizlazi iz isprava (točka 29. i 32.) i tvrdi da su proturječni onim dijelovima obrazloženja u kojima je izložena ocjena tih dokaza.
23. Žalitelj ne osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o tome da je tuženik pristao na prijenos ugovora o zakupu na tužitelja konkludentnim radnjama, ali smatra da je iste razloge prvostupanjski sud trebao primijeniti i na produljenje trajanja ugovora o zakupu, iako zanemaruje činjenicu da se u tome dijelu zapravo radi o sklapanju novog ugovora o zakupu budući da je onaj koji je prenesen na tužitelja imao drugi rok na koji je sklopljen. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge o tome da se ugovor o zakupu poslovnog prostora da bi bio valjan mora sklopiti u pisanom obliku. Pravilan je i zaključak suda da ugovorne strane nisu u cijelosti ni djelomično ispunile svoje ugovorne obveze da bi se ugovor o zakupu s produljenim trajanjem do 2026. godine mogao smatrati valjanim iako mu nedostaje pisani oblik u smislu članka 294. ZOO-a. Štoviše, tuženik je i prije isteka roka na koji je ugovor o zakupu iz 2010. godine bio sklopljen dao izjavu o izvanrednom raskidu Ugovora od 15. svibnja 2019. zbog toga što tužitelj nije ispunjavao svoje ugovorne obveze.
24. Zbog žalbenih navoda treba naglasiti da je prema odredbi članka 127. ZOO-a za prijenos ugovora na treću osobu potreban pristanak druge ugovorne strane. Dakle, ugovor o prijenosu sklapa jedna ugovorna strana s trećom osobom, a na taj prijenos, da bi bio valjan, mora dati pristanak druga ugovorna strana. Međutim, ugovor o zakupu sklapaju zakupodavac i zakupoprimac, i bez suglasnosti njihovih volja nema ugovora o zakupu (članak 247. ZOO-a). U ovom konkretnom slučaju novi ugovor o zakupu s produljenim trajanjem mogao je biti sklopljen samo između tuženika i tužitelja. Kako tuženik nije potpisao ugovor o prijenosu ugovora o zakupu u kojem je sadržana i odredba o produljenju trajanja ranije sklopljenog ugovora o zakupu između tuženika i društva Brera d.o.o., tvrdnje žalitelja kako je takav ugovor ipak sklopljen samim izdavanjem računa za zakupninu i režijske troškove na tužitelja, nemaju uporišta u utvrđenim činjenicama i pravilima obveznog prava o sklapanju ugovora. Računi za zakupninu i režijske troškove izdani su tužitelju zato što je tuženik pristao na prijenos ugovora o zakupu s društva Brera d.o.o. na tužitelja i zato što je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o pristupanju dugu društva Brera d.o.o. 15. lipnja 2015.
25. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravnog interesa za utvrđenje da ugovor o zakupu i njegov aneks nisu valjani i nisu na snazi na temelju ugovora o prijenosu prava i obveza zakupnog odnosa, te da kao takvi ne obvezuju tuženika kao zakupodavca, iako razlozi koji su za to navedeni nisu pravilni. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravnog interesa zato što tuženik ne osporava tvrdnje tužitelja, ali to bi moglo govoriti u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne u prilog nedostatka pravnog interesa za tužbu za utvrđenje.
26. Prema odredbi članka 187. stavka 2. ZPP-a tužba za utvrđenje se, između ostalog, može podići kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U ovoj pravnoj stvari zahtjev za činidbu u vidu povrata onoga što je tužitelj dao tuženiku na ime ispunjena ugovornih obveza je dospio prije pokretanja ovoga postupka, pa tužitelj zbog toga nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje.
27. Pravilan je i zaključak suda da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje iznosa od 309.453,11 kuna koji je platio tuženiku za vrijeme dok je koristio predmetni poslovni prostor do kraja 2020. godine, jer je za vrijeme trajanja prenesenog ugovora o zakupu tužitelj ispunjavao svoju ugovornu obvezu, a nakon njegova otkaza odnosno isteka roka na koji je sklopljen dužan je nadoknaditi koristi koje je stekao bez pravne osnove. S obzirom na to da je riječ o korištenju nekretnine na pravni odnos tužitelja kao nepoštenog posjednika i tuženika kao vlasnika stvari treba primijeniti članak 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17), a ne članak 1111. ZOO-a. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, jer je nepošteni posjednik tuđe stvari, osim predaje stvari i naknade štete koje su na njoj nastale, dužan naknaditi i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja. Budući da je tužitelj platio tuženiku zakupninu i režijske troškove za vrijeme dok je koristio predmetni poslovni prostor, nema pravo tražiti povrat plaćenog jer bi time neosnovano ostvario koristi od posjedovanja tuđe stvari.
28. S obzirom na to da tužitelj odluku o troškovima postupka pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari, ta odluka u dijelu kojim je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove, nije ispitivana glede pravilne primjene materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a koja se s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.
29. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i presuda prvostupanjskog suda potvrđena u točkama I. do V. izreke, te točki VII. izreke i rješenje u točki I. izreke. Pobijana presuda potvrđena je i u točki VI. njene izreke, iako je prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova s obzirom na to da je tužitelj izgubio ovu parnicu, pa odluka o obvezi tužitelja da tuženiku nadoknadi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u sebi već sadržava odluku o neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova ovog postupka.
30. Prvostupanjski sud je točkom II. rješenja odbio kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere, a kao jedini razlog za to navedeno je da ne postoji nenovčana tražbina tužitelja prema tuženiku da mu omogući obavljanje poslovne djelatnosti u poslovnom prostoru autopraonice na benzinskoj postaji Podsused te, u okviru toga, da mu omogući korištenje električnom energijom u tom poslovnom prostoru. Do takvog zaključka prvostupanjski sud je došao nakon izvođena dokaza i zaključenja raspravljanja o glavnoj stvari što nije u skladu s pravilima o određivanju privremenih mjera. Privremene mjere su sredstva osiguranja novčanih i nenovčanih tražbina koje sud određuje prije pokretanja sudskog ili upravnog postupka ili nakon pokretanja tih postupaka, sve dok ovrha radi ostvarenja osigurane tražbine ne bude provedena (članak 340. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22) pod uvjetom da predlagatelj učini vjerojatnim svoju tražbinu i opasnost koja prijeti njenom budućem ostvarenju. Stoga se o prijedlogu za određivanje privremene mjere odlučuje odmah nakon njegovog podnošenja, a ne zajedno s presudom o glavnoj stvari kada je već sa sigurnošću utvrđeno da tužitelj nema tražbinu čije bi ostvarenje trebalo osigurati. Međutim, to samo po sebi ne utječe na pravilnost i zakonitost te odluke. Na pravilnost i zakonitost te odluke ne mogu utjecati ni tvrdnje žalitelja da on trpi štetu zato što ne može obavljati svoju djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru, kada je u ovom postupku utvrđeno da je ugovor o zakupu prestao 25. siječnja 2020. istekom roka na koji je bio sklopljen i tužitelj više nema valjanu pravnu osnovu za korištenje toga prostora.
31. Zato je na temelju odredbe članka 380. točke 2. u vezi s člankom 21. Ovršnog zakona tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i rješenje o privremenoj mjeri potvrđeno.
Zagreb, 26. studenog 2024.
Predsjednik vijeća
Raoul Dubravec
