Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R- 848/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivani Sury, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB 36162371878, zastupanog po punomoćniku Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-340/2020-37 od 16. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i dopuna žalbe tužitelja od 5. travnja 2023. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 340/2020-37 od 16. ožujka 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati s naslova naknade neimovinske štete i tuđe pomoći i njege isplatiti iznos od 37.200,00 kn/4.937,29 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.01.2018. do isplate (st. 1.), kao i da mu tuženik isplati s naslova naknade imovinske štete za plaćeno učešće u troškovima liječenja (participacije) isplatiti iznos od 100,00 kn/13,27 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.04.2017. do isplate (st. 2.) te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (st. 3.). Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 464,52 €/3.500,00 kn.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda odnosno da se podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka. Isto tako, u dopuni žalbe tužitelj nadopunjuje žalbu osporavajući utvrđenja prvostupanjskog suda te predlažući da se pobijana presuda u cijelosti preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio uslijed ozljeđivanja tijekom igranja nogometa na malonogometnoj utakmici 14. veljače 2017.g. između malonogometnih ekipa PP Sesvete i IV PP Zagreba.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj.

6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije. Naime, prvostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. 7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tužitelj kao policijski službenik Policijske uprave zagrebačke, IV Policijske postaje Zagreb-Maksimir pretrpio ozljedu koja se dogodila za vrijeme njegovog sudjelovanja na malonogometnoj utakmici 14. veljače 2017. između malonogometnih ekipa PP Sesvete i IV PP Zagreba te je navedena nogometna utakmica dio programa policijskog treninga opće tjelesne pripremljenosti policijskih službenika;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je igrao za svoju IV Policijske postaje malonogometnu ligu PP Zagrebačke protiv kolega iz Sesveta te je prilikom borbe za loptu prolazio između dva igrača, zapeo za jednog od njih te uslijed toga pao na način da mu je jedna noga ostala iza leđa, a svom težinom je pao na drugu nogu, a ta liga je u organizaciji međunarodne policijske asocijacije i PU Zagrebačke te je već niz godina u toj ekipi. Isto tako, iz njegovog iskaza proizlazi da se za ekipu igra dobrovoljno, ne postoji pisana zapovijed nadređene osobe, a bio je opremljen odgovarajućom odjećom i obućom, a teren na kojem su igrali je bio parket;

- da iz iskaza svjedoka ZR proizlazi da je u ekipi IV Policijske postaje uglavnom bio golman i sudjelovao na spornoj utakmici te došlo do nekog duela tužitelja s drugim igračem i iskrenula mu se noga, pao je i jaukao od bolova tako da su ga morali iznijeti sa terena. Zatim, proizlazi da policijski službenici nisu dužni održavati treninge radi fizičke kondicije već tko se sam posveti i opremu su si osiguravali većinom sami, a ulazak u malonogometnu ekipu je dobrovoljan te su konkretnog dana bili opremljeni odgovarajućom odjećom i obućom, a teren je bio prikladan i to u dvorani na parketu.

8. Temeljem tako izvedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je zaključio da igranje nogometa u dvorani na parketu ne predstavlja opasnu djelatnosti te tuženik ne odgovara za štetu bez obzira na krivnju jer iz nespornih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava - nošenje potrebne sportske opreme te pad i poskliznuće tužitelja u kontaktu sa suigračem u borbi za loptu predstavljaju okolnosti u kojima se po redovnom tijeku stvari ne može očekivati ozljeđivanju, kao u konkretnom slučaju tužitelja pa stoga nema mjesta primjeni materijalnog prava iz čl. 1063. i 1064. ZOO. Naime, neka djelatnost je opasna samo onda kad u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njenoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi i imovine, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost. Međutim, u konkretnom slučaju igranje nogometa u krugu dvorane nema niti jedan od navedenih elemenata da bi se smatrala opasnom djelatnošću, jer se radilo o općeprihvaćenom i dopuštenom načinu održavanja fizičke kondicije tužitelja. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da se odgovornost tuženika za štetu u ovom slučaju treba ocjenjivati sa stajališta subjektivne odgovornosti tj. po principu krivnje iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a te do ozljeđivanja tužitelja nije došlo zbog propusta tuženika, već zbog borbe za loptu s protivničkim igračem, a tužitelju ozljeda nije nanesena namjerno ili grubim kršenjem pravila sportske igre, u kojem slučaju bi organizator odgovarao za štetu solidarno sa sudionikom koji je tužitelju nanio štetu. U organizaciji i provođenju nogometne utakmice nije bilo propusta jer nogomet nije igran izvan uobičajenih pravila igre, odnosno radilo se o uobičajenoj sportskoj aktivnosti pa nema niti odgovornosti tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj te prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom I.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužitelj niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši da tužitelj nije dokazao da postoji odgovornost tuženika za naknadu štete u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO.

10. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da igranje nogometa na parketu u dvorani ne predstavlja opasnu djelatnost i da tuženik ne odgovara za štetu bez obzira na krivnju, budući da iz nespornih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava (nošenje potrebne sportske oprema te pad tužitelja u kontaktu sa suigračem), predstavljaju okolnosti u kojima se po redovnom tijeku stvari ne može očekivati ozljeđivanje, kao u konkretnom slučaju tužitelja, pa stoga nema mjesta primjeni materijalnog prava iz odredbe čl. 1063. i 1064. ZOO, prema kojima tuženik odgovara za štetu bez obzira na krivnju. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr 621/11-2 od 15.11.2016., Revr 1753/11-2 od 29. studenog 2016., Rev 1256/11-2 od 15. rujna 2015., Revr 1630/10-2 od 23. veljače 2011.)

11. Osim toga, iz odredbe čl. 4. st. 4. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18), proizlazi da nema osnove za dosuđivanje naknade štete tužitelju po kriteriju objektivne odgovornosti u skladu s odredbama spomenutog Zakona jer je propisano da pri obavljanju pojedinih specifičnih poslova kod kojih se zbog njihovih posebnosti i neizbježne proturječnosti s ovim Zakonom ne mogu u cijelosti primijeniti opća načela prevencije, kao pri pojedinim poslovima Oružanih snaga Republike Hrvatske, policije, zaštite i spašavanja, zaštite osoba i imovine, vatrogasaca i pirotehničara te drugim specifičnim poslovima, zaštita na radu uređuje se posebnim propisima ili priznatim pravilima zaštite na radu.

12. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima u okolnostima konkretnog slučaja, da se radilo o igri nogometa u sklopu sudjelovanja na malonogometnoj utakmici 14. veljače 2017.g. između malonogometnih ekipa PP Sesvete i IV PP Zagreba te je navedena nogometna utakmica dio programa policijskog treninga opće tjelesne pripremljenosti policijskih službenika, da je tužitelj bio primjereno opremljen za tu igru na kojoj je već više puta sudjelovao, ta sportska aktivnost se ne može smatrati opasnom djelatnošću, kako to pogrešno smatra tužitelj, pa se ni odgovornost tuženika u ovom slučaju ne može ocjenjivati u smislu objektivne odgovornosti iz čl. 1063. i čl. 1064. ZOO.

13. Naime, neka je djelatnost opasna samo onda kad u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njenoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi i imovine, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost. Međutim, u konkretnom slučaju igranje nogometa u dvorani uz nošenje potrebne sportske oprema te pad tužitelja u kontaktu sa suigračem, predstavljaju okolnosti u kojima se po redovnom tijeku stvari ne može očekivati ozljeđivanje te nema niti jedan od navedenih elemenata da bi se smatrala opasnom djelatnošću, jer se radilo o općeprihvaćenom i dopuštenom načinu održavanja fizičke kondicije tužitelja. Stoga se odgovornost tuženika za štetu u ovom slučaju treba ocjenjivati sa stajališta subjektivne odgovornosti, tj. po principu krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO), a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

14. Pri tome u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi upućivale na to da se nogomet tijekom kojeg je povrijeđen tužitelj, igrao u prostoru koji ne odgovara uobičajenim standardima za uređenje sportske dvorane ili protivno općeprihvaćenim pravila te igre tako da takvo igranje nogometa samo po sebi ne predstavlja opasnu djelatnost nego sportsku aktivnost kojom djelatnici MUP mogu održavati fizičku kondiciju i koja se u navedenoj dvorani provodila bez bilo kakvih propusta na strani tuženika.

15. U odnosu na žalbene navode da na parketu češće dolazi do proklizavanja nogu i do ozljeda zglobova gležnja, koljena ili prepona te su povrede igrača u dvorani znatno češće i znatno teže, valja reći da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom borbe za loptu prolazio između dva igrača, zapeo za jednog od njih te uslijed toga pao na način da mu je jedna noga ostala iza leđa, a svom težinom je pao na drugu nogu, dakle, nije se radilo o skliskom terenu, a isto tako iz svjedoka ZR proizlazi da je ulazak u malonogometnu ekipu dobrovoljan te su konkretnog dana bili opremljeni odgovarajućom odjećom i obućom, a teren je bio prikladan i to u dvorani na parketu, slijedom čega se ne mogu prihvatiti navodi žalitelja da postoji odgovornost tuženika.

16. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da MUP RH, policijskim službenicima nije osigurao nikakvu opremu, a niti tenisice za dvoranu, valja reći da su nedokazane tvrdnje koje nisu potkrijepljene dokazima budući da iz iskaza svjedoka ZR jasno proizlazi da su konkretnog dana kada je bio štetni događaj bili opremljeni odgovarajućom odjećom i obućom, a isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da se za ekipu igra dobrovoljno, ne postoji pisana zapovijed nadređene osobe, a bio je opremljen odgovarajućom odjećom i obućom.

17. Također, pozivanje tužitelja na različitu praksu Županijskih sudova nije odlučno budući svaki događaj treba procjenjivati prema okolnostima konkretnog slučaja, a isto tako u konkretnom slučaju nema mjesta pozivanju na Zakon o službi u Oružanim snagama RH budući da se radi o djelatniku odnosno službeniku Ministarstva unutarnjih poslova.

18. Budući da prema činjeničnim navodima tužbe za nastanak štete tužitelj pogrešno smatra tuženika odgovornim po načelu objektivne odgovornosti te da tijekom postupka nije dokazao postojanje pretpostavki za odgovornost tuženika u smislu čl. 1054. st. 1. ZOO, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

19. U odnosu na pozivanje žalitelja da iz ovjerene prijave o ozljedi na radu proizlazi da je tužitelju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje u tekstu: HZZO), ozljedu pretrpljenu dana 14.02.2017., priznao ozljedom na radu, valja reći da nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Pri tome, žalitelju valja reći da u konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dostavio rješenje odnosno upravni akt kojim mu je ozljeda priznata kao ozljeda na radu, a koja bi imala karakter javne isprave.

20. Naime, tužitelj pogrešno tumači pojam privatne isprave - prijave o ozljedi na radu, pridajući joj značaj javne isprave. Naime, samo javna isprava, odnosno isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti i isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje sukladno odredbi članka 230. stavak 1. ZPP, a istu dokaznu snagu prema stavku 2. iste odredbe imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama. Naime, poslodavac nije državno tijelo ili pravna osoba koja prijavu o ozljedi na radu izdaje u obavljanju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, stoga isti nije niti u mogućnosti izdati javnu ispravu. Isti je u mogućnosti i obvezi, po prijavi radnika da je isti pretrpio ozljedu na radu, sastaviti prijavu o ozljedi na radu. Stoga prijava o ozljedi na radu predstavlja privatnu ispravu, koja za razliku od javnih isprava, ne dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, zbog čega se privatne isprave, kao dokazna sredstva, vrjednuju i ocjenjuju u sklopu svih ostalih provedenih dokaza, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

21. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da se u pretežnom dijelu odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

22. Slijedom svega navedenog, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz odredbe 1054. st. 1. ZOO kada je odbio zahtjev tužitelja na isplatu zatraženog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom.

23. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu. Pri tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer je tuženiku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.

24. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu i dopunu žalbe tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci ove odluke.

25. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 26. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat